Njemački liberali se vraćaju uz velike ambicije

Izborna pobjeda desnog centra na izborima u prošlu nedjelju mogla bi značiti preokret za Njemačku jer nema vlade bez liberala koji imaju velika očekivanja u pogledu tržišnih reformi. Međutim, CDU/CSU i FDP nemaju većinu. Daniel Hinšt analizira svjetonazorske pozicije glavnih aktera na njemačkoj političkoj sceni i mogućnosti formiranja koalicija te vuče intrigantne paralele s Hrvatskom.

FDP se vratio na izborima 24. rujna 2017. Njemački liberali su udvostruči rezultat na gotovo 11%. Kršćanski demokrati (CDU/CSU) su dobili najviše (33%), ali i zabilježili značajan pad (oko 9 postotnih bodova). Liberalni i kršćanski demokrati će se sa 43% lako dogovoriti oko koalicije jer su ideološki uvijek bili prirodni partneri, zagovarajući ordoliberalni gospodarski model.

Liberali su natprosječni rezultat postigli u pokrajinama NordrheinWestfalen, Schleswig-Holstein i Baden-Württemberg (13%).

Izvor: Wikipedia

Izbori donose velike promjene

Njemački parlamentarni izbori 2017. pokazali su da postoji veliki broj promjena u raspoloženju birača (tzv. swing voters) u odnosu na izbore 2013. Prema analizi objavljenoj u Financial Times-u, anti-imigrantski desni populisti (AfD 13%) dobili su podršku bivših birača CDU-a (razočaranih imigracijskom politikom), neodlučnih, ali i lijevih birača (SPD i Ljevica). Klasično liberalni FDP (11%) je još više nego AfD dobio podršku bivših (liberalno-konzervativnih) birača CDU-a, ali i nekih bivših birača SPD-a koji su socijaldemokratska uvjerenja odlučili zamijeniti liberalnima. Radikalna Ljevica Die Linke (9%) je izgubila dio birača koji su prešli AfD-u. Zeleni (9%) su dobili podršku bivših birača SPD-a. SPD (21%) je, dakle, mnoge birače izgubio u korist FDP-a, Ljevice, Zelenih i AfD-a.

Tko će tvoriti većinu?

Sada je pitanje kako doći do većine. CDU/CSU i FDP zajedno imaju tek 43%. Većina konzervativno-liberalnih birača je protiv tzv. Jamajka koalicije (crno-žuto-zeleno kao na zastavi Jamajke) sa Zelenima (9%) koja je potrebna za parlamentarnu većinu i vladu. Zbog očuvanja uređene liberalne demokracije nitko ne želi s radikalima – AfD (13%) i Ljevicom (9%) koji su najveći udio glasova dobili u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.

Osim novih izbora, ostaje još opcija za nastavak Velike koalicije sa SPD-om. No nakon početnih izjava čelnika socijaldemokrata o odlasku u opoziciju, ona je malo vjerojatna. Socijaldemokratski birači su razočarani SPD-om još od vremena kad je vlada lijevog centra provela opsežnu Hartz IV reformu tržišta rada, dobivši podršku kršćanskih demokrata i liberala. SPD je očito umoran od veza s desnim centrom, a i želi biti jaka opozicija, kako bi u tome spriječio AfD.

Kada bismo se vodili tradicionalnim hrvatskim predodžbama prema kojima «liberali» pripadaju lijevom dijelu političkog spektra, teško bi se moglo objasniti zašto njemački liberali ne žele koaliciju sa Zelenima. Tim više, ako FDP i CDU/CSU neće sa Zelenima, ostaje samo opcija desne koalicije kršćanskih demokrata i liberala s radikalno desnim AfD-om. Ali, kao što je već rečeno, iz perspektive očuvanja liberalne demokracije to nije adekvatna opcija.

Posljednja opcija su novi izbori. No postavlja pitanje jesu li liberali spremni žrtvovati 11% podrške i možda razočarati svoje birače spremnošću na nove izbore koji bi doveli do približno istog rezultata? Kako bi to liberali trebali uvjeriti razočarane birače desnog centra da i FDP i CDU trebaju dobiti više da bi izbjegli većinu sa Zelenima?

Pogledajmo u nastavku kakvi su odnosi njemačkih liberala s drugim političkim opcijama.

Odnos liberala i kršćanskih demokrata

Ideološki se FDP pozicionira u desnom centru kao i CDU Angele Merkel. Zalažući se za ekonomske slobode i slobodno tržište, desniji su od kršćanskih demokrata. Zalažući se za kulturni liberalizam, FDP nije daleko od kršćanskih demokrata koji su u međuvremenu uvelike postali liberalni konzervativci.

Jaka socijalno-konzervativna struja unutar CDU i dalje postoji, pogotovo u bavarskom CSU-u. Međutim, veći utjecaj protestanata je CDU pomaknuo prema liberalnom konzervativizmu, odnosno praktički prema liberalizmu. Ako je CDU kao konzervativna stranka dužan biti odan tradiciji, činjenica jest da kršćanska tradicija Njemačke nije samo tvrdo konzervativna, niti ima veze s onime što se na balkanskim prostorima smatra „konzervativnim“. Njemačka je prema tradiciji i zemlja liberalnog kršćanstva, ne samo među protestantima, već i među katolicima.

FDP ne robuje klasičnim predrasudama i stereotipima „liberala“ (u hrvatskom poimanju te riječi) prema vjeri kao nečemu što je nužno protiv napretka, individualne slobode i ljudskih prava. FDP se tradicionalno smatrao strankom koju biraju liberalni protestanti, tolerantni prema seksualnim slobodama (što je CDU za nijansu teže prihvaćao, ali je također uvelike prihvatio). FDP je uvijek bio za liberalni sekularizam, ali i protiv radikalnog sekularizma (koji su zagovarali Ljevica i Zeleni). FDP je danas stranka koja više nije anti-katolička, pa je privukao i mnogo katoličkih birača koji dijele liberalne stavove.

Liberali će u mogućoj novoj vladi od kršćanskih demokrata očekivati snažne reforme u smjeru tržišnih i poduzetničkih sloboda, ali i strogu fiskalnu disciplinu unutar Eurozone. Na papiru se podrazumijeva kako i kršćanski demokrati dijele s liberalima ekonomski liberalne stavove i planove za provedbu takvih javnih politika. Ipak, praksa pokazuje kako su kršćanski demokrati ekonomski bliži centru, u smislu jače socijalne politike i uz veću toleranciju prema državnom intervencionizmu. Ukoliko liberali ne bi prihvatili takvu realnost, ne bi mogli naći ikojeg drugog (i boljeg) partnera za sastavljanje vlade. U tom smislu, liberali trebaju čuvati svoje stavove.

Nesuglasice FDP-a i CDU-a su najvidljivije na odnosu prema europskim financijama. Kada je FDP bio u vladi sa CDU-om (2009.-2013.) njemačka vlada se teško nosila s grčkom krizom. Članice Eurozone su bile obvezne pružiti financijsku pomoć (tzv. bailout) Grčkoj. Premda je njemačka vlada pokazivala suzdržanost i zahtijevala strogu fiskalnu disciplinu Grčke, mnogi liberalni birači su očekivali od FDP-a da stopira bilo kakav program pomoći Grčkoj, kao i drugim fiskalno nediscipliniranim mediteranskim zemljama. Sada FDP traži izbacivanje Grčke iz Eurozone i ima rezerve prema proširenju Eurozone.

Unatoč navedenom, obzirom da se liberali i kršćanski demokrati ipak uvelike slažu glede pitanja ekonomskih sloboda, a znamo da su ekonomska pitanja tehnički ipak ključna i najbrojnija, nema prepreke koaliciji. Ključ slaganja većine je odnos prema Zelenima.

Odnos liberala i Zelenih

Činjenica je da su Zeleni uvelike suprotnost liberalima, a ne samo kršćanskim demokratima. To ne znači da su liberali protiv zaštite okoliša. Oni su protiv smjera u kojem se Zeleni zalažu za navedeno. Liberali vide u Zelenima tzv. green-tape problem. Već je poznato kako su liberali veliki borci protiv red-tape birokracije koja stvara prekomjerne regulatorne troškove poduzetnicima i građanima. Liberali su također i veliki protivnici green-tape birokracije koja nastaje kroz prekomjerne regulatorne troškove u području zaštite okoliša i energetike. Ideologija radikalnijeg ekofeminizma je Zelene odvela prema jakoj ljevici do te mjere da su Zeleni skloni zagovaranju raznih restrikcija, troškova i zabrana ekonomskoj slobodi, investicijama i tehnološkom razvoju. Suradnja unutar moguće koalicije značila bi spremnost Zelenih na približavanje (lijevom) centru prije nego neprincipijelno odustajanje liberala od nekih liberalnih stavova, iako se i to (što bi bilo sasvim realno da su se političke karte ovako posložile u Hrvatskoj) ne može posve isključiti. Možda je i to moguće jer dio Zelenih ima umjerene liberalnije stavove.

U FDP-u su veliki zagovornici EU i NATO. Zeleni u EU vide neoliberalizam, dok su protiv NATO-a. Zeleni zagovaraju anti-američki radikalni pacifizam, dok su liberali spremni podržati vojne akcije koje imaju humanitarno opravdanje i zagovaraju snažne transatlantske odnose. Navedena pitanja nisu sporedna, već predstavljaju potpuno suprotne stavove o bitnim vrijednosnim pitanjima.

Odnos liberala i Ljevice

Liberali su apsolutno protiv bilo kakvih odnosa s Ljevicom (Die Linke). Radi se o stranci bivših istočnonjemačkih komunista, razočaranih lustracijom i tranzicijom prema tržišnim odnosima. Dio socijaldemokrata je prešao Ljevici, pogotovo zbog nezadovoljstva opsežnom reformom tržišta rada koju su proveli socijaldemokrati. Čak su i mnogi socijaldemokrati protiv suradnje s Ljevicom. Ipak, Ljevica se s 9% utaborila u političkoj areni, ne samo na u istočnim, već i u zapadnim pokrajinama.

Odnos liberala i AfD

Činjenica je da je AfD neprihvatljiv liberalima kao i kršćanskim demokratima. AfD-ovi anti-imigrantski stavovi su odraz generaliziranja i nerazmjernog odnosa prema imigracijskoj politici i imigrantima. Liberali su također za kontrolu imigracije i integraciju imigranata u njemački ustavno-pravni i kulturni okvir, dok primjerice Zeleni toleriraju nekontroliranu imigraciju i bezuvjetni multikulturalizam. Liberalima nisu prihvatljivi radikalni stavovi niti s desna niti s lijeva kada su imigranti u pitanju. Činjenica da postoje neke skupine imigranata koje ne prihvaćaju široki ustavno-pravni i kulturni okvir Njemačke za njih je sasvim zabrinjavajuća. Liberali traže otvorene rasprave o tome, ali bez radikalnih generalizacija (za razliku od AfD-a). Niti za jednu etničku i religijsku skupinu se ne smiju izvlačiti generalni zaključci jer iskustvo pokazuje različite situacije u kojima su se mnogi muslimani, pa tako i izbjeglice, adekvatno integrirali u njemačko društvo. U svakom slučaju, AfD nije prihvatljiv partner, osim ako svoje stavove ne pomakne s krajnje desnice prema desnom centru.

Unatoč neprihvatljivosti AfD-a, potrebno je još jednom istaknuti kako se prije svega radi o populističkoj i protestnoj stranci koju su podržali mnogi bivši birači CDU-a, Ljevice, SPD-a i FDP-a. Retorika AfD predstavlja odraz nezadovoljstva u retorici uvijek prisutnim „neoliberalizmom“ i „etabliranim političkim elitama», dok je desni ekstremizam prisutan u jednom dijelu retorike. AfD u tom smislu predstavlja novost, jer je njemačka demokracija evoluirala kroz mainstream stranke (socijaldemokrate, liberale i kršćanske demokrate), pa sva lijeva i desna odstupanja narušavaju tradicionalni njemački red liberalne demokracije.

Njemačke pouke za hrvatski kontekst shvaćanja liberalizma

Ovu situaciju nije lako objasniti onima u Hrvatskoj koji njeguju dominantne predodžbe o tome da su liberali i kršćanski demokrati potpuna suprotnost. Politološki gledano to nije točno. Razlike liberala i kršćanskih demokrata postoje, ali nisu toliko velike kao što ih opisuje domaća, dominantno lijeva politološka deskripcija. Objektivno postoje mnogo veće razlike socijaldemokrata i liberala nego kršćanskih demokrata i liberala. No kratko hrvatsko iskustvo s demokracijom nije to pokazalo iz dva razloga.

Prvo, hrvatske nominalno liberalne stranke su često, ili barem u jednom dijelu, pokazivale deficite u cjelovitom shvaćanju europskog liberalizma. Stoga su liberalizam uglavnom zagovarale kroz lake „svjetonazorske“ teme, izbjegavajući se suočiti sa strukturno teškim izazovima zaustavljanja drastičnog zaostajanja Hrvatske prema konkurentnosti i ekonomskoj slobodi.

Drugo, hrvatski kršćanski demokrati i konzervativci se dugo vremena nisu profilirali u desnom centru kao umjerena opcija, već su taj potencijalni prostor, pogotovo tijekom 1990-tih, zasjenila učestala autoritarna skretanja. Doduše, niti socijaldemokrati se nisu restrukturirali s jasnim otklonom antifašizma od komunističkog nasljeđa ako ih na to nisu neiskreno upozoravali ekstremni desničari.

Zaključno

Liberali iz FDP-a su napravili veliki skok i udvostručili podršku građana u odnosu na prošle izbore. Liberali su spremni na koaliciju s kršćanskim demokratima, dok imaju ozbiljne rezerve prema Zelenima. To možda neće biti prepreka mogućoj Jamajka koaliciji ako se dogode precizni kompromisi ionako svojstveni baš Nijemcima.