Nobel za Richarda Thalera: znači da kirurgiju mogu predavati samo oni koji su stvarno operirali?

Foto: stranica Richarda Thalera na Chicago Booth School of Business

Koje dublje poruke nosi ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomsku znanost koju će primiti Richard Thaler s Chicago Booth School of Business, široj javnosti poznat po kratkoj ulozi u slavnom filmu Big Short s Christianom Baleom u glavnoj ulozi

Richard Thaler je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Thaler je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovao u obnovi bihevioralne ekonomike i financija – interdisciplinarnog područja koje ujedinjuje pristupe, metode i saznanja ekonomike i psihologije.

Treba razumjeti povijest nastanka bihevioralne ekonomike i stanje u kojem se ekonomska znanost danas nalazi, da bi se shvatila važnost Thalerove nagrade.

Sve počinje s Keynesom, a mislilo se da je s Kahnemanom gotovo

Još je John Maynard Keynes svoju Opću teoriju kamate zaposlenosti i novca 1936. zasnovao na pretpostavci da ljudi nisu posve racionalni. Podložni su autoritetima, oponašanju, a dugi rok je u osnovi nerazvidan i opterećen neizvjesnošću. Zbog toga se odlučivanje često svodi na «sangvinistički poriv», «duh koji pokreće» (engl. animal spirit) i «natjecanja u ljepoti» (Keynes je bio vrlo domišljat s metaforama), umjesto na brižljivom i racionalnom odlučivanju koje se može opisati matematičkim i statističkim modelima. Otud Keynesova skeptična zapažanja o tržištu kapitala kao casinu. Ta usporedba još i danas odzvanja u ušima mnogih.

Iako se Keynesa treba smatrati prvim bihevioralnim ekonomistom, on se nije tako deklarirao. Naziv nije bio poznat u njegovo vrijeme (cca 1915.-1945.). Sama psihologija prije Drugog svjetskog rata još nije bila dostigla stupanj razvitka koji bi omogućio suvislo razmišljanje o integraciji s ekonomikom. Keynesovo koketiranje s psihologijom kritičari su ironično nazivali lietaraturom, beletristikom.

Razvoj empirijskih metoda u sociologiji i psihologiji nakon Drugog svjetskog rata otvorio je vrata toku misli koji će na kraju simbolički dovesti do Thalerove Nobelove nagrade. Stanley Milgram i Solomon Asch su 50-ih i 60-ih godina XX stoljeća pokazali važnost konformizma i pobune manjine u ljudskom ponašanju te otvorili vrata teoriji mentalnog računovodstva koja objašnjava da ljudi različite probleme stavljaju u različite mentalne ladice (mi bismo rekli «kućice»), ne povezujući ih horizontalno nekom unificirajućom moralnom ili filozofskom vertikalom (ljudi nisu konzistentni nego su prvenstveno prilagodljivi). Zato su čuvari i ubojice iz nacističkih logora navečer kod kuće mogli biti brižni očevi. Walter Mischel je pokazao da sposobnost čekanja odgođene nagrade uvjetuje uspjeh u životu (slavni marshmallow eksperiment), a Phillip Zimbardo je to povezao s teorijom o odnosu ljudi prema vremenu: naše ponašanje i u krajnjoj liniji uspjeh zavise o tome jesmo li orijentirani prema prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti i jesmo li pri tome pozitivni ili negativni.

Od kraja 60-ih i početka 70-ih godina naovamo Daniel Kahneman i Amos Tversky – obojica psiholozi kao mladi zaposleni u izraelskoj vojsci – razradili su dotadašnji napredak u okviru psihologije i počeli ga primjenjivati na realne situacije čija je narav velikim dijelom bila ekonomska. Heuristike – jednostavna pravila ponašanja koja se aktiviraju kada smo suočeni s rizikom i neizvjesnošću – počele su uspješno objašnjavati stvarna individualna i kolektivna ponašanja ljudi. To se odnosi i na ona koja imaju veliki utjecaj na financijska tržišta i ekonomski razvoj.

Na primjer, često nas pogoni pretjerani optimizam (da smo potpuno racionalni neke odluke nikada ne bi donijeli). Ali, taj optimizam, koji u početku pokreće, ujedno je i gorivo napuhavanja cijena financijskih imovina, što na kraju može dovesti do pretjeranih tržišnih oscilacija i velikih urušavanja cijena. Također su pokazali da ljudi imaju ozbiljne probleme s poimanjem računa vjerojatnosti te da zaključke i prognoze donose u odnosu na čvrste informacijske točke (apriorna vjerovanja) čak i kada one nemaju nikakve veze s problemom (heuristike sidrenja i reprezentativnosti – npr. bolestan kockar misli da mu raste vjerojatnost dobitka ako je dugo gubio, što je, naravno, pogreška).

I u domaćoj literaturi postoji jedna knjiga – zbornik radova koji su uredili Darko Polšek i Kosta Bovan (Uvod u bihevioralnu ekonomiju u izdanju Instituta Ivo Pilar) – u kojoj je prenesen i dio Thalerove i Sunsteinove knjige koja je u međuvremenu doživjela i prijevod na hrvatski jezik.

Kada je Kahneman 2002. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju zajedno s Vernonom Smithom (dobio bi ju i Tversky da je poživio dulje), činilo se da je bihevioralna ekonomika dobila verifikaciju koju je zaslužila nakon što se godinama smatrala rubnim, nedovoljno matematskim i pretjerano empirijskim (anegdotalnim) područjem. Zbog toga se sve do danas činilo da Thaler posebno ne odskače među drugim kandidatima za ovogodišnjeg Nobela. Nerijetko je spominjan na zadnjemu mjestu (to su uvijek samo priče jer su nominacije tajne) u usporedbi s neformalnim kandidatima – doajenima, kao što su John Taylor u oblasti monetarne ekonomike, Robert Barro u oblasti makroekonomike, zatim tvorac moderne teorije endogenog rasta Paul Romer (trenutno glavni ekonomist Svjetske banke) i slavni Samuelsonov koatur William Nordhaus, čovjek s historijskim doprinosima teoriji i praksi mjerenja cijena i produktivnosti te ekonomici klimatskih promjena.

Mamci i liberalni paternalizam

Međutim, ako postoji itko tko je bihevioralnu ekonomiku i financije doveo do razine znanja koje je primjenjivo u brojnim situacijama, onda je to Richard Thaler. Knjiga koju je napisao s pravnikom Cassom Sunsteinom («Nudge», što je kod nas prevedeno kao «Poticaji» iako se zapravo radi o mamcima), bila je globalna uspješnica. U njoj se govori o tome kako se psihološke pristranosti ljudi mogu iskoristiti za navođenje odlučivanja.

Na primjer, ako želimo povećati izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja ali ljudima ostaviti mogućnost odabira, kako to učiniti? Thaler i Sunstein kažu da ljude treba namamiti tzv. defaultnim odabirom – mamcem. Doprinos za drugi stup može se povećati s 5% na 7%, neto plaća će se ljudima zbog toga smanjiti (ukupna stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje se ne mijenja), a ljudima se daje opcija da otiđu u Regos i zatraže vraćanje stope na 5% kako bi im neto plaća ostala nepromijenjena. Thaler i Sunstein predviđaju da zbog primjene raznih heuristika – jednostavnih pravila odlučivanja i transakcijskih troškokva (vrijeme i cipele se troše pri odlasku u Regos) velika većina ljudi neće otići u državnu instituciju kako bi poništili defaultni odabir (7%).

Takva neobična kombinacija državne intervencije i slobode odabira, svojevrsni oksimoron, naziva se liberalni paternalizam. Thaler i Sunstein se, jedan u području ekonomike i psihologije, a drugi u području prava (oba su članovi Američke akademije znanosti i umjetnosti), smatraju najpoznatijim zagovornicima liberalnog paternalizma.

Teško je pronaći neku od primjena bihevioralne ekonomike ili financija, a da Thaler u njoj nije sudjelovao. Drugi primjer je Smart – Allianzov osiguravateljni proizvod razvijen 2000-ih na temelju teksta koji su Thaler i Shlomo Benartzi (koji će kasnije postati suradnik Allianza) publicirali u vjerojatno najslavnijem ekonomskom časopisu – Journal of Political Economy 2004. Thaler i Benartzi su shvatili da se odvajanjem ugovaranja od plaćanja i vezanjem plaćanja uz buduće izglede za zaradu ljude može namamiti da kupuju puno više osiguranja. Zamislite da ugovorite policu čiju ćete premiju plaćati nakon 12 mjeseci proporcionalno rastu dohotka.

Thaler je objavio mnoge tekstove i rezultate istraživanja u kojima je integracijom ekonomske teorije i psihologije nastojao objasniti oscilacije i velike pokrete cijena dionica i drugih financijskih imovina na financijskim tržištima. Ne čudi da je na kraju i sam okušao sreću, ne bi li testirao koliko teorije i empirijska znanja u području bihevioralnih financija donose konkurentske prednosti u odnosu na druge upravitelje fondova. Bio je i savjetnik i sudionik koji je glumio samoga sebe u poznatom filmu Big Short s Christianom Baleom u glavnoj ulozi, a njegovi su fondovi na kraju imali vrlo solidne rezultate. To je i u tržišnih profesionalaca podiglo obrve: izgleda da teorija djeluje kad profesori tako dobro rade (Thalerovi fondovi okupili su ulaganja u vrijednosti oko 4 milijarde dolara)?

Možemo se nadati da Nobelova nagrada neće pokvariti stvari kao u slučaju fonda Long Term Capital Management (LTCM). Propast LTCM-a 1998. nakratko je ugrozila cjelokupno američko i svjetsko financijsko tržište iako su ga među ostalima vodila dva nobelovca – Myron Scholes i Robert Merton. Thaler i njegov partner Fuller, također poznati ekonomist, imaju tu sreću da je njihov fond mnogo manji proizvod koji se pojavljuje u jednoj specifičnoj financijskoj niši. No tko zna što će biti sada, ako ulagači navale nakon globalnog marketinga koji prati Nobelovu nagradu. Možda im zaista pomogne ako imaju bolje od teorije od standardnih kojima su se služili Scholes i Merton.

Kirurgiju predaju kirurzi, ili …?

Bihevioralna ekonomika i financije te liberalni paternalizam i danas su predmet kritika. Najozbiljnija je ona o tome da se mamci zapravo ne razlikuju od uobičajenih marketinških manipulacija. Ironično se može zaključiti da smo manipulacijama ionako okruženi, pa kad moramo birati između toga tko i kako nama manipulira, možda je bolje da se nama manipulira na znanstvenoj osnovi.

Kada bi se Thalerov opus trebao svesti u nekoliko riječi, one bi glasile: «stvaran svijet». Odavno znamo da se znanje dijeli na fundamentalno i primijenjeno i da su oba jednako važna za ljudski napredak. Međutim, akademska ekonomska znanost evoluirala je kroz pokušaje da se matematičkim alatima rade proboji u okviru fundamentalne znanosti, što je ubrzo dovelo do barijera u napretku znanja o društvu i gospodarstvu (Vuk Vuković je o tome pisao na Labu). Zadnjih desetljeća sve veći se naglasak stavlja na empirijski razvoj, ali i empirijskih istraživanja ima raznih vrsta. Thalerova su bila baš primijenjena, do kraja.

I dok je u medicini posve normalno da kirurgiju predaje čovjek koji operira ili je operirao (sve suprotno smatralo bi se čistom ludošću), u ekonomiji je normalno da se autoritetom za monetarnu ekonomiku postaje prije nego što se centralnu banku vidi iznutra, a da strateški menadžment predaju ljudi koji nikada nisu bili top menadžeri. O marketingu i nekim drugim područjima da ne govorimo. Stoga bi Thalerova Nobelova nagrada mogla biti i poruka Odbora o tome kakav je poželjan smjer razvoja ekonomike kao discipline i ekonomskog obrazovanja u budućnosti: zasucite rukave.

Naposljetku, Richard Thaler dolazi s Chicago Booth School of Business, a ne sa slavnog čikaškog ekonomskog fakulteta. Thaler dolazi iz «poslovne administracije», poznatije po kratici M.B.A. Taj rukavac obrazovnog sustava u primitivnim akademskim sredinama smatra se manje važnom ili manje «znanstvenom» linijom akademskog razvoja od «pravog ekonomskog fakulteta». Osobito kada je riječ o doktorskim programima. Kao što vidimo, u ozbiljnom svijetu do Nobelove se nagrade može doći i s te strane. I to je svojevrsna poruka.