Nobelove nagrade za ekonomsku analizu dugog roka Nordhausu i Romeru: kolika je cijena svjetla

Gent je studentski grad, treći po veličini u Belgiji, tri puta manji od Zagreba

U tjednu u kojem je vrhunac vladinih zakonodavnih prijedloga bio Zakon o žičarama, i dok je o bitnim svjetskim temama poput MMF-ove (blage) revizije izgleda za rast i korekcije na burzama sve već rečeno, tema o Nobelovim nagradama iz ekonomije vrijedna je spomena. Odbor za dodjelu je 8. listopada priopćio da su ovogodišnji dobitnici: Paul Romer, koji je tehnološke inovacije integrirao u makroekonomsku analizu dugoga roka i William Nordhaus, koji je ekonomiku klimatskih promjena također integrirao u makroekonomsku analizu dugoga roka.

Mistika razlikovanja kratkog i dugog roka u ekonomskoj analizi: Keynesova barijera

Ovogodišnji fokus Nobelova odbora na ekonomsku analizu dugoga roka može se tumačiti kao podsjećanje da se često ponašamo kao krdo bivola u kojem držimo glave pognute prema dolje i jurimo tko zna kamo, možda u bezdan (kratki rok), nesposobni da dignemo poglede i razumno sagledamo malo dalju budućnost (dugi rok).

Pogledajmo pitanja koja nas opterećuju: trebaju li kamatne stope biti malo više ili niže; treba li tečaj ići za koji postotak gore ili dolje; je li burza prošli tjedan pala ili rasla? To su teme oko kojih ekonomisti, i ne samo oni, lome koplja, a mediji i društvo troše ogromnu energiju.

Međutim, što ako to nije bitno? Odnosno, što ako su te stvari samo šum u podacima čiji su dugoročni trendovi određeni zakonitostima i odnosima koje bivoli pognutih glava ne mogu (pred)vidjeti?

John Maynard Keynes je pred ovo pitanje postavio nepremostivu barijeru. Njegova slavna rečenica stara oko osam desetljeća, „U dugom roku svi smo mrtvi.“, metafora je koja ilustrira temeljnu pretpostavku: dugi rok se ne može predvidjeti.

Svi imamo kratkoročna očekivanja – predviđamo dohodak i potrošnju sljedeći mjesec. Kada proizvođači odlučuju koliko inputa za proizvodnju trebaju imati na zalihama, oni predviđaju potražnju i proizvodnju u narednom kvartalu. U toj vrsti predviđanja ljudi su prilično dobri. Međutim, za odluku o tome treba li graditi most, prugu, ili kupiti nove strojeve, moramo imati dugoročna očekivanja. Keynes je mislio da racionalnost ne pomaže u formiranju te vrste očekivanja. Bio je fatalist koji je smatrao da je jedino racionalno reći – u dugom roku sve je neizvjesno!

Očito: stalna svijest o ekstremnim rizicima i nepredvidivosti dugoga roka mogla bi nas paralizirati. Keynes je stoga smatrao da su uloga države i individualno samozavaravanje jedini načini za premoštenje barijere između kratkog i dugog roka. Jake države trebaju investirati u dugoročne projekte (npr. infrastrukturu) kad privatni sektor zakaže, a poduzetnici sangvinističkoga duha trebaju (i čine to) zamagliti razliku između kratkog i dugog roka. Oni u naletu pretjeranog samopouzdanja sami sebe uvjeravaju da su im kratkoročna očekivanja zapravo dugoročna. Time podgrijavaju onaj pokretački duh (eng. animal spirit) koji tjera na investiranje. Zbog toga se može zaključiti, barem dok smo u okviru Keynesovog načina razmišljanja, da se naši najdalji dosezi temelje na (samo)obmani.


Stalna svijest o ekstremnim rizicima i nepredvidivosti dugoga roka mogla bi nas paralizirati. Keynes je stoga smatrao da su uloga države i individualno samozavaravanje jedini načini za premoštenje barijere između kratkog i dugog roka


Keynesovoj metafori o smrtnosti u dugom roku može se suprotstaviti metafora o bivolima odnosno bizonima. Njihov fokus na kratak rok i oponašanje u krdu doveo je ovu vrstu do izumiranja. Postavlja se pitanje zašto bi logika koja u životinjskome svijetu dovodi do istrjebljenja vrijedila za najuspješniju životinju u vrhu hranidbenog lanca – homo sapiensa? Je li čovjek uspio samo zbog sposobnosti samo-obmane? Ili je čovjek tu gdje je, zato što je kroz povijest svoje vrste primjenjivao neku drugu logiku – pokušavao se racionalnošću probiti kroz magle dugoročnih promjena?

Što o svemu tome kažu naši Ivo Bićanić i Milan Deskar-Škrbić

Tehnički gledano, u ekonomskoj analizi kratkoga roka cijene se ne mijenjaju. U najboljem slučaju, promjene cijena nisu značajne u odnosu na promjene novčane mase, kredita, državne potrošnje i drugih veličina koje se u kratkom roku nalaze pod makar djelomičnom kontrolom kreatora ekonomske politike. Ako se cijene ne mijenjaju (značajno), onda je očito da se u kratkom roku ne mijenjaju ni neke ekonomski važne ili još važnije stvari – organizacije, institucije, tehnologije. Tek ako se sve te stvari ne mijenjaju, može se činiti da su malo manje kamatne stope stvar koja suštinski određuje gospodarski rast, uspjeh i neuspjeh. Čim dopustimo promjene cijena, tehnologija, institucija i organizacija, više nije presudno jesu li kamatne stope 3% ili 4% na godinu – vidljivije je da su druge stvari mnogo važnije.

Koliko uopće ima smisla trošiti energiju na tako artificijelne stvari iz kratkoga roka kao što su imaginarne ekonomije u kojima se cijene, organizacije, institucije i tehnologije ne mijenjaju? Drugim riječima, koliko je kratak taj kratak rok? Deset godina, mjeseci, dana, minuta ili sekundi? Naposljetku, svaki dan se mijenja cijena nečega – znači li to da kratki rok traje vikendom, od petka oko 16h, do ponedjeljka u osam ujutro?

U financijama se uvriježila konvencija da kratak rok traje do godine dana. Tada započinje srednji odnosno dugi rok. No, gdje je granica između ta dva, ne zna se. Kao što se ne zna ni zašto 12, a ne 11 ili 13 mjeseci.

U pogovoru knjige Makroekonomika I za ekonomiste i neekonomiste s hrvatskim primjerima koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Arhivanalitike, naši autori Ivo Bićanić i Milan Deskar Škrbić koriste drugačiji, opisni pristup:

„Neki zbog skromnog broja promjena koje se u njemu mogu analizirati smatraju da je kratki rok prekratak da bude zanimljiv i koristan. Pretpostaviti da se tržišta uravnotežuju bez promjene cijena jednostavno nije realno, a model koji ne uviđa implikacije promjene obujma proizvodnje na zaposlenost ne može biti koristan. Oni smatraju da gledanje kratkog roka nije mnogo više od pedagoškoga početka koji slaže osnovne odnose za kasniju ozbiljnu analizu u kojoj promjena cijena ima vrlo važnu ulogu. Drugi pak smatraju posve drugačije. Oni vide kratki rok kao jedino razdoblje o kojem se može nešto reći. To je jedino razdoblje u kojem su „stvari pod kontrolom“ jer neizvjesnost i utjecaj prolaska vremena nemaju presudan utjecaj. Postoje očekivanja i donose se odluke, ali u uvjetima u kojima se razumni ljudi ograničenih sposobnosti mogu kretati. U roku koji je dulji od kratkoga jednostavno ima previše istovremenih promjena. Što se dugog roka tiče, on se zanemaruje jer je to rok u kojemu se ne vide posljedice odluka donesenih u kratkome roku.“

Ekonomisti vrlo dobro poznaju mehanizme kratkoga roka. Zbog toga sam zajedno s autorima donio odluku da najprije objavimo prvi dio osnova makroekonomske analize koji je posvećen analizi kratkoga roka, a zatim nastavimo našu seriju Back to Basics analizom dugoga roka u kojem je sve podložno promjeni. To je, naravno, teža materija. Nobelov odbor iz nepoznatog razloga nije pratio Ekonomski lab i požurio je s dodjelom nagrada za ekonomsku analizu dugoga roka Romeru i Nordhausu prije nego što su Bićanić i Deskar Škrbić krenuli sa serijom u kojoj će se imena laureata češće spominjati. Možda je i bolje tako – sada barem imamo zgodan marketinški okvir za pisanje o dugom roku.


Čim dopustimo promjene cijena, tehnologija, institucija i organizacija, više nije presudno jesu li kamatne stope 3% ili 4% na godinu – vidljivije je da su druge stvari mnogo važnije.


Romer i Nordhaus: ljudi dugoga roka

O Romeru nećemo puno pisati. U nastavku serije Back to Basics dovoljno će se spominjati. Recimo tek da je ranije egzogeno zadane tehnološke promjene uveo u standardni ekonomski model koji objašnjava rast. Time je postavio osnove teorije endogenog rasta koji se povezuje sa sektorom proizvodnje znanja u kojem vrijede rastući prinosi. Bila je to velika promjena, jer su ekonomisti ranije pretpostavljali da prinosi u svim djelatnostima nakon nekog vremena počinju padati – to je poznati zakon opadajućih prinosa. Romer je također shvatio da su za generiranje rastućih prinosa ključni gradovi. Time je poništio apstraktno ekonomsko modeliranje u korist starijega pristupa koji je uvažavao ulogu prostora i vremena (povijesti), napose u radovima Jane Jacobs koja je rano isticala ključnu ulogu gradova za ekonomski razvoj.

Nordhaus nam je danas zanimljiviji. Dosta je stariji od Romera (rođ. 1941. vs. 1955.) i njegovi su doprinosi manje poznati. Široj publici je poznatiji kao dugogodišnji ko-autor najpoznatijega udžbenika o osnovama ekonomike sa slavnim Paulom Samuelsonom. Ali, Nobelove nagrade se ne dodjeljuju za udžbenike. Nobelov odbor je prepoznao njegov rad na području ekonomike klimatskih promjena i društvenog računovodstva okoliša. Na žalost, u prvom planu se nije našlo nešto što smatram jednako važnim Nordhausovim doprinosom – dokaz da su naše mjere cijena i inflacije dramatično neprecizne, zbog čega sustavno precjenjujemo inflaciju i podcjenjujemo rast outputa, produktivnosti i tehnološke promjene.

Ne znamo mjeriti inflaciju: Boskinov izvještaj

Ekonomisti već jako dugo znaju da su indeksi cijena neprecizni. Košarice dobara odnosno uzorci cijena koje mjerimo ne obuhvaćaju bitne stavke potrošnje. Najpoznatiji primjer je uvrštavanje cijena klima uređaja u indekse cijena mnogo godina nakon što ih je većina kućanstava već bila instalirala. Kako ljudi sve masovnije kupuju stvari čija relativna cijena najbrže pada u uvjetima kada se potreba za njima najbrže širi (kao u spomenutom slučaju, a mogli bismo navesti i primjere tehnoloških gadgeta i appova), javlja se paradoksalno predviđanje: indeksi cijena propuštaju zabilježiti najvažnije promjene koje pritišću cijene prema dolje.

Koliko bi službene stope inflacije mogle biti precijenjene? Ovo je pitanje jako važno za vođenje monetarne politike jer je inflacija najvažniji parametar prema kojem se ravnaju centralni bankari. Osim toga, mnoge bitne ekonomske veličine (npr. mirovine) vežu se uz službeni indeks cijena.

Američki Senat je zbog toga 1995. oformio Savjet sastavljen od pet uglednih ekonomista na čelu s Michaelom Boskinom (u Savjetu su bili još i Robert Gordon, Ellen Dulberger, Zvi Griliches i Dale Jorgenson) i Savjet je 1996. objavio takozvani Boskinov izvještaj. Prema toj analizi, službeni američki indeks cijena precjenjivao je inflaciju za čak 1,3 postotna boda na godinu. Drugim riječima, kada indeks pokaže rast cijena za 2%, to zapravo znači da cijene rastu po mnogo nižoj stopi od 0,7%.

Posljedice ove pogreške mjerenja su dramatične. Kako se indeksi cijena koriste za obračun BDP-a, to bi značilo sljedeće: ako 30 godina precjenjujemo inflaciju za 1,3% u prosjeku godišnje, na kraju tog razdoblja podcijenit ćemo realni dohodak odnosno BDP gotovo za 50%!

Nordhaus je definirao fundamentalni problem količina s kojim se ekonomisti uopće ne bave: problem cijene svjetla

Na početku Boskinovog izvještaja navode se četiri razloga zašto službeni indeksi cijena precjenjuju inflaciju. Prvo, indeksi na neko vrijeme fiksiraju pretpostavljene košarice potrošnje i jako sporo reagiraju na činjenicu da ljudi najčešće troše više onog dobra koje relativno pojeftini. Drugo, indeksi su još inertniji u pogledu promjene tehnologije distribucije. Cijene knjiga mjerile su se u knjižarama još dugo nakon što je više od trećine knjiga kupovano (jeftinije) putem interneta (danas je to više od pola, barem u SAD-u). Treće, indeksi teško mjere kvalitetu (mnogo rjeđe popravke automobila danas nego nekad, mnogo veći izbor sadržaja i programa za istu TV pretplatu). Četvrto, otklon od novih proizvoda (ranije spomenuti primjeri klima uređaja ili danas raznih gadgetai appova).

Međutim, slavni Boskinov Savjet nije uočio petu i najveću pogrešku službenih indeksa cijena – fundamentalni problem definicije količine. Taj problem je definirao Nordhaus koji se približno u isto vrijeme bavio problemom mjerenja inflacije. Nordhaus je u radu iz 1996. pod nazivom Da li mjere realnog outputa i realnih nadnica odražavaju stvarnost? Povijest osvjetljenja sugerira da ne (Do Real-Output and Real-Wage Measures Capture Reality? History of Lighting Suggests Not.) pošao od toga da se cijena svjetla ne može mjeriti kroz cijene svijeća, žarulja ili led-lampi. To su vanjske manifestacije – tehnološki oklopi svjetla koje se suštinski može definirati kao broj lumena (količina ljudskom oku vidljivog svjetla) po jedinici prostora (npr. kvadratnom centimetru). Nordhaus je pokazao da, ako se količina ispravno mjeri, službene cijene osvjetljenja u razdoblju od 1800. do 1992. precjenjuju stvarne cijene osvjetljenja, pazite sad, za 900 do 1,500 puta! Razliku je donio tehnološki napredak. Nije dakle bitno koliko proizvedemo žarulja i svijeća, nego koliko lumena proizvodimo.

Efekt problema definiranja količina i s time u vezi mjerenja učinaka tehnološkog napretka mogao bi biti dramatičan. Pogotovo ako znamo da je znanje odnosno informacija danas najvažnije globalno dobro. Pišući na Labu pred godinu dana prvi put o ovom fundamentalno važnom rezultatu, postavio sam pitanje: kako dobra poput TV programa, appova, pretraživača, tečajeva, škola, fakulteta (obrazovanja) i medija svesti na njihovu količinsku suštinu – informaciju? Općenito, kako definirati količine usluga? Kratko i jasno, nitko ne zna kako tražiti, a kamoli kako odgovoriti na ovo pitanje. Zbog toga se problem prešućuje i zaobilazi, iako je odavno nestao svijet u kojem se brojanjem metara tkanine, cijevi i tona brodske nosivosti mogao aproksimirati životni standard. A pomalo nestaje i svijet u kojem se usluge poput usluga zubara i konobara mogu aproksimirati nekim količinama kao što su servirane kave i ugrađene plombe i mostovi.

Prilično sam uvjeren da će nam trebati cijelo ovo stoljeće za rješenje spomenutog problema, ali na njegovome kraju William Nordhaus bit će zabilježen kao jedan od najvećih ekonomista svih vremena. Najteža teoretska pitanja izvodio je iz empirijskih razmatranja, a njegova povijest osvjetljenja, koja se u ovim službenim nobelovskim priopćenjima na žalost malo izgubila, bit će podsjetnik  na to da su prava pitanja često važnija od odgovora. Točnije, prava pitanja vode do njih.