Novi paket europske regulacije banaka: smanjeni kapitalni zahtjevi za financiranje malih i srednjih

Objavljeno

Foto: Gisnaders / Dreamstime

Ad
Ad

Sredinom lipnja 2019. godine, u Službenom listu Europske unije objavljen je paket nove regulative koji se odnosi na regulaciju bankarskog poslovanja. Taj paket novih bankarskih propisa može se podijeliti u dvije grupe: (i) izmjene Direktive i Uredbe o kapitalnim zahtjevima, tzv. “CRD V” – Capital Requirements Directive Vi “CRR II” – Capital Requirements Regulation II te (ii) izmjene Direktive i Uredbe za oporavak i sanaciju, tzv. “BRRD II” –  Banking Recovery and Resolution Directive II i “SRMR II” – Single Resolution Mechanism Regulation II. Ovaj paket nove bankarske regulative još se kolokvijalno naziva  “Bankarski paket” (EU Banking Package) ili “Paket mjera za smanjenje rizika” (Risk Reduction Measures Package), pa će se i u ovom tekstu koristiti izraz bankarski paket za ovaj set nove bankarske regulative.

Objava bankarskog paketa prošla je nezamijećeno u hrvatskom javnom prostoru, a toliko toga novoga donosi, pa ta činjenica donekle čudi, dok s druge strane ne iznenađuje.

U nas se relativno malo piše o bankarskoj regulativi i njenom eventualnom utjecaju na poslovanje banaka te posljedičnom utjecaju na korisnike bankarskih usluga, u prvom redu na kreditiranje realnog gospodarstva. Razlozi se vjerojatno nalaze u kompleksnosti same regulative ili, možda, zbog učestalih izmjena regulative to postaje teško pratiti ili, pak, zbog činjenice da stručne osobe koje bi inače mogle kompetetno dati svoj stručni sud o toj materiji i koje su po prirodi svog posla dužne pratiti tu materiju, već su najvećim dijelom profesionalno angažirane u bankama, a ostali eksperti jednostavno nemaju poticaja. Značajnu iznimku čini Hrvatska udruga banaka, koja kroz svoje publikacije kontinuirano otvara i u detalje razlaže relevantne teme za bankarsko poslovanje, bez obzira na (ne)slaganje s takvim stavovima i viđenjima. Najveći problem hrvatskog javnog prostora je što nema reakcija na iznesene stavove, čime bi se uzburkala javna rasprava i time omogućilo sagledavanje argumenta pro et contra.

Osnovni poticaj za pisanje ovog teksta je činjenica da se nitko u Hrvatskoj nije osvrnuo na donošenje novog bankarskog paketa (prema najboljem znanju autora). Ovaj tekst nema ambiciju ulaska u procjenu učinka svake od usvojenih izmjena, niti će ih sve navesti, jer to ne bi bilo moguće jednim tekstom, već je cilj dati pregled glavnih izmjena i u kratkim crtama opisati što one donose bankarstvu u Hrvatskoj.

Bankovna unija

Bankarski paket predstavlja daljnju dogradnju i jačanje Bankovne unije, pa je red reći i nekoliko riječi o samoj Bankovnoj uniji u cilju boljeg razumijevanja svrhe donošenja bankarskog paketa. Bankovna unija po definiciji predstavlja dopunu ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU) i unutarnjem tržištu. Njome se odgovornost za superviziju, sanaciju i financiranje kreditnih institucija smješta na razinu EU-a, a što je posebno važno, uvode se i jedinstvena regulatorna pravila za sve banke u cijelom europodručju, čime se anulira regulatorna arbitraža i omogućava ravnopravna tržišna utakmica.

Financijska i bankarska kriza koja je započela 2008. godine bila je okidač za uspostavu Bankovne unije. Javne financije pojedinih država u toj krizi su stavljene pod veliki pritisak zbog implicitnog cilja očuvanja financijske stabilnosti i sprečavanja širenja zaraze i štetnih posljedica u financijskom sektoru i šire. Tada, kao i u svim prijašnjim slučajevima, eruptirajući problemi u bankarskom sektoru zahtijevali su promptno djelovanje, a kako nije postojao uređen sustav rješavanja problema u bankarskom sektoru, i ovaj put su se eskalirali problemi rješavali novcem poreznih obveznika (tzv. Bail-out) kroz eksplicitno financiranje ili implicitne garancije. Ta kriza bila je okidač državama da se prekine s dosadašnjom praksom posezanja u “džep” poreznih obveznika, tj. rješavanja problema u bankarskom sektoru korištenjem javnog novca, te je odlučeno da se teret isključive odgovornosti prebacuje na vlasnike i vjerovnike banke. Oni su ti koji bi trebali snosti štetu očuvanja finacijske stabilnosti i sprečavanja širenja zaraze. Znači, odlučeno je reći zbogom “Bail-out“-u te je uveden tzv. “Bail-in“.

Početna točka stvaranja nove arhitekture EU regulatornog okvira odnosno stvaranja Bankovne unije je izvješće de Larosière-ove grupe iz 2009. godine. Nakon toga uslijedio je dokument Odbora za financijsku stabilnost o preduvjetima za efikasno rješavanje problema u financijskim institucijama, što je u konačnici dovelo do stvaranja Bankovne unije EU koja počiva na tri temeljna stupa:

Prvi stup Bankovne unije je “Jedinstveni nadzorni mehanizam” (eng. Single Supervisory Mechanism – SSM), uspostavljen 2014. godine. Drugi stup je “Jedinstveni sanacijski mehanizam” (eng. Single Resolution Mechanism – SRM) koji je postao operativan 2016. godine, dok treći stup – “Europski sustav osiguranja depozita” (eng. European Deposit  Insurance  Scheme – EDIS) – još nije u potpunosti dovršen. Sva ta tri stupa počivaju na jedinstvenim regulatornim pravilima (regulativi), a u kreiranju nove regulative, kao i njenom tumačenju, ogromnu ulogu ima Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (European Banking Authority – EBA).

Iako svaki od tri gore navedena stupa počiva na širokom rasponu regulative, ipak može se reći da je okosnica prvog nadzornog stupa (SSM) Direktiva i Uredba o kapitalnim zahtjevima (CRD / CRR), drugi stup rješavanja problema u bankama (SRM) u prvom redu se temelji na Direktivi o oporavku i sanaciji banaka (BRRD) i Uredbi o jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (SRMR), dok treći stup osiguranja depozita (EDIS) počiva na Direktivi o sustavima osiguranja depozita (DGSD), koji, pak, kao što je već rečeno, još nije dovršen.

Novim netom aktiviranim bankarskim paketom dolazi do izmjena temeljne regulative u dva od tri stupa Bankovne unije i uvode nove “inačice” temeljne regulative, tako da sada kod Stupa I (SSM) govorimo o propisima “CRD V” i “CRR II“, dok kod Stupa II (SRM) govorimo o “BRRD II” i “SRMR II“.

Od ideje do konačnog teksta bankarskog paketa

Izgradnja sustava s tako širokim i kompleksnim sadržajem kao što je Bankarska unija nije jednokratan proces. Stoga se novi bankarski paket može smatrati tek jednim korakom u upotpunjavanju europskog regulatornog okvira, čiji je cilj viša razina stabilnosti i otpornosti sustava uz istodobno smanjenje mogućnosti za preuzimanje previsokih razina rizika.

Inicijativa za ovaj bankarski paket krenula je u lipnju 2016. godine kada je Vijeće ECOFIN-a pozvalo Europsku komisiju na daljnji paket reformi “kojim bi se povećala otpornost banaka u EU, ali i istodobno osiguralo da banke i nadalje mogu podupirati realno gospodarstvo“.

Europska komisija je relativno brzo odgovorila na taj poziv. Već u studenom 2016. godine predstavila je sveobuhvatan paket reformi poznatiji kao “EU bankarski paket” (EU Banking Package) ili “paket mjera za smanjenje rizika” (Risk Reduction Measures Package). Predloženi paket obuhvaćao je tri grupe mjera:

  1. Mjere za povećanje otpornosti institucija u EU i jačanje financijske stabilnosti;
  2. Mjere za poboljšanje sposobnosti banaka za odobravanje kredita radi potpore gospodarstvu EU;
  3. Mjere za daljnje olakšavanje uloge banaka u postizanju dubljih i likvidnijih tržišta kapitala u EU kako bi se poduprlo stvaranje Unije tržišta kapitala.

Međutim, od studenog 2016. godine, kada je Komisija dala svoj prijedlog, trajalo je pregovaranje u institucijama EU oko konačnog teksta paketa. Tek u prosincu 2018. godine, tj. nakon pune dvije godine, postignut je dogovor između Parlamenta i Vijeća EU oko konačnog prijedloga, koji je potom od strane Europskog parlamenta izglasan u travnju 2019. godine i od strane Vijeća EU odobren sredinom svibnja 2019. Konačni tekstovi bili su napokon objavljeni u Službenom listu EU sredinom lipnja 2019.

Bankarski paket imao je namjeru implementirati sve najnovije međunarodne standarde, u prvom redu standarde Bazelskog odbora za bankovnu superviziju (Basel Committee on Banking Supervision – BCBS) i Odbora za financijsku stabilnost (Financial Stability Board– FSB). Međutim, kako je prijedlog Europske komisije bio iz studenog 2016. godine, dok je Bazelski odbor za bankovnu superviziju tek u prosincu 2017. godine u potpunosti kompletirao svoj “Basel III” okvir, ovaj bankarski paket ne obuhvaća u potpunosti Basel III okvir, odnosno ne obuhvaća njegove dijelove koji su nastali u 2017. godini. To se odnosi na regulaciju iz područja kreditinog i operativnog rizika, dok su zahtjevi za financijsku polugu ipak ugrađeni u EU propise. To, ali i mogući novi zahtjevi koji će u međuvremenu nastati, očito će biti predmet sadržaja nekog novog bankarskog paketa.

Sadržaj bankarskog paketa: što se sve mijenja odnosno uvodi

  • Zahtjev za omjer financijske poluge

Poučeni iskustvom nakon posljednje bankarske krize, sada se uvodi obvezujući zahtjev za omjer financijske poluge od minimalno 3% u odnosu na temeljni kapital (Tier 1), bez obzira na stupanj rizičnosti bančine imovine odnosno izloženosti, kako bi se spriječilo prekomjerno stvaranje financijske poluge u prvom redu u vrijeme gospodarskog oporavka. Ovaj zahtjev se doista može smatrati komplementarnim prema postojećim kapitalnim zahtjevima koji se računaju u odnosu na ukupnu izloženost riziku (ponderiranu rizičnu aktivu), jer sada se zahtijeva određena razina kapitala u odnosu na ukupnu bančinu izloženost, bez obzira kolika je bančnina ponderirana rizična aktiva.

  • Zahtjev za omjer neto stabilnih izvora financiranja (Net Stable Funding Ratio – NSFR)

Iako je nakon bankovne krize već dosta napravljeno u pravcu boljeg upravljanja rizikom likvidnosti s uvođenjem omjera pokrića likvidnosti (EU Liquidity Coverage Ratio – LCR) u EU bankovnu regulativu, ovim dodatnim zahtjevom za omjer neto stabilnih izvora financiranja (Net Stable Funding Ratio – NSFR) pokušava se dodatno unaprijediti upravljanje rizikom likvidnosti u skladu sa standardom iz Basela III, tzv. NSFR standardom. Taj NSFR standard je sada implementiran u EU regulativu uz određene prilagodbe na temelju preporuka od strane EBA-e u cilju nesmetanog finaciranja EU gospodarstva te uz prilagodbe vezano za kratkoročne transakcije s financijskim institucijama radi dobrog funkcioniranja tržišta kapitala. Ove potonje prilagodbe su privremenog karaktera na razdoblje od četiri godine. U svakom slučaju, NSFR je komplementaran zahtjevima za likvidnosnu pokrivenost odnosno LCR-u i u narednom razdoblju trebat će se pažljivo uskladiti međusobne definicije i kalibracija u cilju ispunjavanja traženih zahtjeva.

  • Novi izvještajni sustav za tržišni rizik – knjiga trgovanja

Bazelski odbor za bankovnu superviziju (BCBS) završio je temeljni pregled knjige trgovanja (Fundamental Review of the Trading Book – FRTB) u 2016. godini i kao takav je inicijalno bio obuhvaćen bankarskim paketom predloženim od strane Europske komisije. Međutim, BCBS je u 2017. godinini odlučio pomaknuti rok primjene FRTB-a na 1.1.2022. godine te ga je početkom 2019. godine još dodatno revidirao. Stoga je odlučeno da se odustane od inicijalnog prijedloga Europske komisije, jer nema smisla obvezivati banke na ispunjavanje zahtjeva koji će se vrlo brzo mijenjati. Umjesto toga, uvedeni su izvještajni zahtjevi koji će se početi primjenjivati  s donošenjem sekundarne regulative, a EBA je zadužena izvijestiti Europsku komisiju o prikladnosti konačnog FRTB standarda za kapitalne zahtjeve. Ovisno o izvješću EBA-e, Europska komisija bi do lipnja 2020. godine trebala predložiti regulativu koja bi uvedene izvještajne zahtjeve FRTB standarda supstituirala s kapitalnim zahtjevima.

  • Tretman softvera kod računanja kapitalnih zahtjeva

Vrijednost bančinog softvera kao oblika nematerijalne imovine danas se umanjuje od iznosa kapitala što povećava potrebu za kapitalom odnosno destimulira ulaganje u softver. Ovim bankarskim paketom će se napraviti izuzeće pa neće sva softverska imovina umanjivati kapital, čime se želi potaknuti ulaganja u softver u današnjem digitalnom okruženju. U tom smislu EBA će napraviti prijedlog tehničkog standarda kojim će se propisati koja softverska imovina neće umanjivati kapital. Taj prijedlog treba počivati na prudencijalnom pristupu uz istodno uzimanje u obzir digitalne evolucije, razlika u računovodstvenim pravilima na međunarodnoj razini te različitosti EU financijskog sektora, uključujući i FinTech kompanije.

  • Revidirani okvir “Stupa II”

Pojašnjavaju se uvjeti za primjenu uvećanja Stupa II (Pillar II add-ons) te različitosti između obvezujućeg kapitalnog zahtjeva za Stup II i supervizorskog očekivanja za dodatni kapital, poznatiji kao Smjernice za Stup II (Pillar II Guidance), a nadležnim supervizorskim tijelima daje se nužna fleksibilnost u primjeni zahtjeva za Stup II. Uvećanja Stupa II (Pillar II add-ons) se ograničavaju isključivo na mikrobonitetnu perspektivu kako ne bi dolazilo do preklapanja s makrobonitetnim instrumentima, koji pak ciljaju na sistemski rizik.

  • Makrobonitetni (makroprudencijalni) instrumenti

Kod makrobonitetnih instrumenata napravljene promjene idu u smjeru poboljšanja njihove fleksibilnosti i sveobuhvatnosti kod korištenja zaštitnog sloja za sistemski rizik i zaštitnog sloja za ostale sistemski važne institucije (OSV). Dodatno se pojašnjava obuhvat primjene kod zaštitnog sloja za sistemski rizik te koja je uloga i odgovornost regulatora kod rizika financijske stabilnosti povezanih s izloženostima osiguranih nekretninama.

  • Izuzeća od primjene

Trenutna regulativa sadrži određeni broj institucija koje su bile isključene od primjene CRD-a i CRR-a i ta izuzeća su se odnosila na javne razvojne banke i kreditne unije kod pojedinih država članica. Kako bi se osigurala jednaka tržišna utakmica na cijelom tržištu EU, ta lista izuzeća je sada revidirana pa su neke institucije dodane, dok su, s druge strane, neke institucije skinute s liste izuzeća. Usporedo, ugrađene su odredbe kako se ta lista ne bi mogla širiti delegiranim aktima od strane Europske komisije, niti bi se pojedine institucije mogu oslobađati od primjene CRD-a i CRR-a kroz nacionalne zakone.

  • Upravljanje kreditnim rizikom

Ugrađene su odredbe koje idu u dva smjera: (i) olakšavanje prodaje portfelja neprihodujućih plasmana (NPLs) s blažim utjecajem na kapitalne zahtjeve u tzv. prodajama velikih razmjera (massive disposals) te (ii) povoljniji tretman umirovljeničkih kredita i kredita osiguranih administrativnom zabranom na plaću kod fizičkih osoba kroz manje kapitalne zahtjeve za tu vrstu kredita.

Međutim, povoljniji tretman prodaje neprihodujućeg portfelja kod “prodaja velikih razmjera” odnosit će se samo na banke koje koriste interne modele izračuna kapitalnih zahtjeva i računanja LGD-a.

Kod umirovljeničkih kredita i kredita osiguranih administrativnom zabranom smanjuje se ponder rizika na 35%, ali da bi se mogao primjenjivati taj ponder uvedena su četiri kumulativna uvjeta: (i) bezuvjetno ovlaštenje mirovinskom fondu ili poslodavcu za provođenje izravnih plaćanja prema banci; (ii) vinkulirana polica osiguranja prema banci; (iii) ukupna mjesečna plaćanja po kreditima ne smiju prelaziti 20% mirovine ili plaće; te (iv) najdulji izvorni rok dospjeća kredita mora biti ≤10 godina.

Pored još nekih, ove odredbe nisu inicijalno bile predložene od strane Europske komisije, ali su na prijedlog Europskog parlamenta ipak ugrađene u konačni tekst. To ukazuje da se uz odgovarajuće argumente i lobiranje unutar institucija EU ipak mogu ostvariti ciljevi. Međutim, kako u našem okruženju termin “lobiranje” ima višeznačne derivacije, autor naglašava da se pod tim misli iznošenje vlastitih stavova i dokazivanje tih stavova isključivo argumentima.

  • Povećanje proporcionalnosti odnosno pojednostavljenje zahtjeva manjim i jednostavnijim institucijama

Pojednostavljenje regulatornih zahtjeva manjim i jednostavnijim institucijama ide u tri pravca:

  1. Pojednostavljenje zahtjeva za javnu objavu, koje EBA treba još dodatno specificirati;
  2. Kod uvođenja novih bonitetnih zahtjeva za manje i jednostavnije institucije predložene su jednostavnije alternative, u prvom redu kod tržišnih rizika, omjera neto stabilnih izvora financiranja NSFR, kreditnog rizika druge ugovorne strane i kamatnog rizika u knjizi pozicija kojima se ne trguje;
  3. Jednostavnije obveze vezane za politiku primitaka.
  • Smanjenje kapitalnih zahtjeva za financiranje malog i srednjeg poduzetništva (MSP) i financiranje infrastrukturnih projekata

Povećava se prag izloženosti prema MSP-ovima kod kojih se primjenjuje niži ponder rizika za 23,81 % na način da se taj prag povećava s 1,5 mil EUR na 2,5 mil EUR, dok se istodobno uvodi dodatno smanjenje od 15% za dio izloženosti prema MSP-ovima koji premašuju 2,5 mil EUR.

Za izloženosti prema infrastrukturnim projektima, koji prethodno moraju ispunjavati određene kriterije, smanjuju se kapitalni zahtjevi za 25%. Nešto slično je već uspostavljeno u okviru bonitetnih zahtjeva kod osiguravajućih društava pa se sada taj dio prenosi i u bankarsku regulativu.

  • Bonitetni tretman izloženosti koje se odnose na ciljeve iz područja okoliša i/ili socijalne ciljeve

Ovim regulatornim paketom otvorena je mogućnost procjene opravdanosti posebnog bonitetnog tretmana izloženosti koje se odnose na imovinu ili aktivnosti znatno povezane s ciljevima iz područja okoliša i/ili socijalnim ciljevima. U tom smislu je EBA-i nametnuta obveza izrade  odgovarajućih izvještaja do lipnja 2025. godine koji se odnose na metodologije za procjenu stvarne rizičnosti izloženosti prema imovini ili aktivnostima znatno povezane s ciljevima iz područja okoliša i/ili socijalnim ciljevima u odnosu na rizičnost druge imovine te na moguće učinke posebnog bonitetnog tretmana tih izloženosti. Nakon što EBA podnese svoje izvješće, tek tada Europska komisija može podnijeti zakonodavni prijedlog u smislu posebnog tretmana tih izloženosti.

  • Posredno matično društvo za grupe iz trećih zemalja

Uvodi se zahtjev za grupe iz trećih zemalja koje posluju na EU tržištu za uspostavu posrednog matičnog društva (Intermediate Parent Undertaking– IPU) unutar prostora EU . Time se na tržištu EU želi omogućiti supervizija svih aktivnosti grupa iz trećih zemalja kao cjeline (holistički pristup) te stvoriti pretpostavke za primjenu EU sanacijskog okvira. Taj zahtjev se odnosi samo na grupe čije EU aktivnosti premašuju 40 milijardi EUR.

  • Nove obveze supervizije u sprečavanju pranja novca i borbi protiv terorizma

Pojačava se suradnja i obvezujuća razmjena informacija između nadležnih tijela za superviziju i sprječavanje pranja novca (Anti-Money Laundering – AML), a sada su eksplicitno istaknuti određeni supervizorski postupci  kod kojih bi nadležna tijela za superviziju trebala dosljedno uključivati pitanja pranja novca i financiranja terorizma u svoje odgovarajuće nadzorne aktivnosti, kao što je izdavanje odobrenja i suglasnosti, “fit and proper” testovi i SREP postupak. O svim nalazima bi se trebala obavještavati relevantna tijela za sprečavanju pranja novca te, u skladu sa svojim ovlastima, poduzimati nadzorne mjere.

  • Revizija MREL zahtjeva

U području sanacije banaka, ovim regulatornim paketom je u značajnoj mjeri revidiran zahtjev za minimalni kapital i podložne obveze (Minimum Requirement for own funds and Eligible Liabilities – MREL), koji se sada usklađuje s ukupnim kapacitetom pokrivanja gubitka (Total Loss-Absorbing Capacity – TLAC), prethodno donesenim od strane Odbora za financijsku stabilnost (FSB). Napravljena je značajna revizija pa se u nastavku daje osvrt samo na neke od njih.

Kako se kod MREL zahtjeva kapacitet pokrića gubitka i dokapitalizacije mjeri u odnosu na ukupan iznos kapitala i obveza, dok se kod TLAC zahtjeva mjeri u odnosu na ukupnu izloženost riziku, sada je odlučeno da se i MREL zahtjev treba izraziti kao: (i) postotak ukupnog iznosa izloženosti riziku i (ii) kao mjera ukupne izloženosti, te bi istodobno trebalo ispunjavati obje razine zahtjeva. Postojanje dva različita nazivnika samo je unosilo zabunu, poglavito što se stopa adekvatnosti kapitala već računa u odnosu ukupnu izloženost riziku, a financijska poluga u odnosu na ukupnu izloženost pa se ovim izmjenama uvodi jedinstveni nazivnik.

Sanacijskim tijelima se daje ovlast da se MREL zahtjev ispunjava regulatornim kapitalom i podređenim obvezama, ako se procjeni da bi vjerovnici banke pretrpjeli gubitke koji su veći od gubitaka koje bi vjerovnici inače pretrpjeli u okviru redovnog postupka slučaju insolventnosti. To se posebno odnosi na sanacijske subjekte koji su dio GSV institucija, sanacijske subjekte koji su dio sanacijske grupe s imovinom većom od 100 milijarda EUR (banke najviše razine) i za sanacijske subjekte unutar sanacijskih grupa za koje se smatra da predstavljaju sistemski rizik u slučaju propasti. Ova mjera kojom se daje ovlast sanacijskim tijelima za zahtijevanje ispunjenja MREL-a s regulatornim kapitalom i podređenim obvezama, bez obzira na visinu i iznos podložnih obveza, je posebno diskutabilna te je pitanje u kojoj mjeri je provediva, iako je motiv uvođenja opravdan s aspekta stvaranja pretpostavki za uspješnu provedbu sanacije.

Ispunjenje MREL zahtjeva više neće biti moguće na način da su vjerovnici obveza unutar grupe, već vjerovnici obveza na razini sanacijskog subjekta odnosno sanacijske grupe trebaju biti treće strane da bi te obveze uopće mogle ući u izračun MREL-a.

  • Uvođenje nove kategorije velikih institucija

Pored postojećih globalno sistemski važnih institucija – GSV, sada se uvodi nova kategorija velikih institucija nazvanih “banke najviše razine” (“top-tier”) čija imovina prelazi 100 milijardi EUR), prema kojima će sanacijska tijela moći tražiti da se pokriće gubitaka i iznos dokapitalizacije ispunjava s regulatornim kapitalom i podređenim obvezama.

  • Sanacijski subjekti i sanacijske grupe

I nadalje se sanacijske strategije vežu na izabranu “jedinstvenu točku pristupanja” (Single Point of Entry– SPE) ili na “višestruke točke pristupanja” (Multiple Point of Entry – MPE), ali se sada uvode pojmovi “sanacijski subjekt” i “sanacijska grupa” kako bi se mogla pravilno odrediti razina primjene pravila o pokriću gubitka i dokapitalizacije.

Ako je u sanacijskog strategiji odabrana jedinstvena točka pristupanja (SPE) to znači da se sanira samo jedan subjekt grupe, obično matično društvo, a ostali se subjekti grupe, obično operativna društva kćeri, ne saniraju nego svoje gubitke i potrebe za dokapitalizacijom prenose na subjekt koji treba sanirati. U cilju približavanja samog pojma jednostavnijim rječnikom, recimo da je inozemna banka (matično društvo), koja je vlasnik banke koja posluje u Hrvatskoj, izabrala SPE pristup. To bi značilo da za rješavanje eventualnih problema bilo kojeg dijela grupe (recimo banke koja posluje u HR) stoji cijela grupa na čelu s matičnim društvom.

Ako je, pak, u sanacijskoj strategiji izabrana višestruka točka pristupanja (MPE) to znači da se sanira pojedini dio grupe s vlastitim resursima, neovisno o ostalim subjektima grupe, niti matično društvo sudjeluje u pokriću gubitaka i osiguravanju iznosa za dokapitalizaciju. Za razliku od SPE pristupa, ovdje se gubici i potrebe za dokapitalizaciju ne prenose na matično društvo. Opet, u približavanju ovog pojma recimo da se banka iz inozemstva iz države A (matično društvo), koja ima operativne banke kćeri u drugim državama B, C, D, …, uključujući i Hrvatsku, odlučila za MPE pristup. U slučaju problema u okviru grupe, recimo banke iz države B, to bi značilo da se sanira banka iz države B koja je upala u probleme isključivo s vlastitim resursima odnosno kapacitetima te ne postoji obveza matične banke za ispomoć. Međutim, u MPE pristupu banke kćeri bi u operativnom i upravljačkom dijelu trebale imati vrlo visoku razinu neovisnosti i samostalnosti kako bi se uopće mogao izabrati ovaj pristup. Pitanje je koliko su sanacijska tijela striktna u propitivanju tih uvjeta neovisnosti i samostalnosti banaka kćeri kako bi se mogao zadržati odabrani i odobreni MPE pristup?

  • Suspenzija određenih ugovornih obveza

Zbog bijega depozita vrlo je teško upravljati s likvidnošću banke koja se nalazi pred sanacijom ili je u postupku sanacije. Radi toga, ovim se izmjenama uvodi suspenzija određenih ugovornih obveza na ograničeno razdoblje od dva poslovna dana koja može biti donesena od strane nadležnog sanacijskog tijela. Suspenzija se može uvesti prije otvaranja postupka sanacije, ali jedino od trenutka kada je određeno da banka “propada ili je vjerojatno da će propasti (Failing Or Likely To Fail– FOLTF) a još nije otvoren sanacijski postupak. Suspenzija bi se mogla nastaviti primjenjivati i nakon donošenja odluke o sanaciji.

  • Rokovi primjene

Uz određene izuzetke oko pojedinih mjera, nova pravila na temelju direktiva (CRD V i BRRD II) države članice bi trebale transponirati u svoja nacionalna zakonodavstva do 28.12.2020. godine. Za razliku od direktiva, uredbe se izravno primjenjuju, tako da se SRMR II počinje primjenjivati od 28.12.2020., dok se CRR II počinje primjenjivati od 28.6.2021., osim određenih izuzetaka za raniju odnosno kasniju primjenu.

Zaključno

Kako će puna primjena ovih novih pravila stupiti na snagu za 1,5 do 2 godine, možda bi preostalo vrijeme trebalo iskoristiti za izradu studija učinaka za neke od pojedinih mjera u cilju bolje pripreme svih sudionika bankarskog tržišta. Bolja priprema će zasigurno rezultirati učinkovitijom implementacijom bez bespotrebnih šokova i usklađenja u posljednji trenutak. Međutim, ostaje otvoreno pitanje hoće li donesene promjene osigurati proklamirane ciljeve povećanja otpornosti i stabilnosti banaka u EU, a time i u Hvatskoj, uz istodobno osiguranje uvjeta da one mogu i nadalje mogu podupirati realno gospodarstvo. Kako se financijski i bankovni poremećaji u pravilu ne mogu izbjeći, pitanje je samo intervala i intenziteta njihova pojavljivanja te obuhvata, vrijeme ispred nas predstavljat će pravu provjeru koliko se uspjelo u prevenciji tih poremećaja, odnosno, ako već dođe do njihova pojavljivanja (što je takoreći neizbježno u tržišnom okruženju) koliko su efikasni ugrađeni mehanizmi, u prvom redu da ne dođe do prelijevanja poremećaja u sistemske razmjere sa širim štetnim djelovanjem.