Ovdje ćete pronaći poveznicu na dosta općenit opis 63 jučer donesene vladine mjere. Na prvi pogled, doimaju se dosta raspršeno, a glavna zamjerka je što se sve svodi na odgode plaćanja davanja državi na rok od 3 mjeseca, umjesto na definitivno ukidanje obaveza, barem na neko vrijeme.
Međutim, kada se pobliže poleda, ovo nije loše ako je samo početak kao što govore iz vlade. Neću komentirati detaljne sektorske mjere kojih je mnogo (npr. produljenje statusa sezonaca koje država subvencionira i sl.), nego ću se fokusirati samo na najvažnije stvari i glavnu poruku.
Prvo su, dakle, odgode plaćanja obaveza po osnovi poreza na dohodak, dobit i socijalnih doprinosa na tri mjeseca. Neki dan sam predlagao odgodu plaćanja akontacija poreza na dobit do kraja godine, no i s ovih tri mjeseca sam zadovoljan, za početak. Na kraju ću se vratiti na ključno pitanje što bi se trebalo ukinuti (srezati) zauvijek, ali idemo redom.
Važno je naglastiti da se odgoda ne odnosi samo na porez na dobit, nego na većinu direktnih davanja (naravno, ne i na PDV i slične indirektne poreze, što je u redu – država se ne može odreći svih svojih prihoda!). Jasno, poduzetnici koji su likvidni i rade, ne bi trebali (ili neće moći – to još nije jasno) koristiti odgodu.
Prva je pomisao da u toj mjeri nema dovoljno snage za poduzetnike koji su u najvećim poteškoćama. Što ako izvozite robu u Italiju i preko noći više nema niti jedne narudžbe? Ako morate zatvoriti restoran na dva mjeseca? Odgode vam neće pomoći jer vaš problem je fundamentalan – gubite značajan dio godišnjeg prihoda!
Tu na scenu stupa jedna jaka mjera. Vlada je predvidjela financiranje do 400,000 minimalnih plaća na 3 mjeseca. Neto minimalac je 3,250 HRK, pa kad sve to pomnožite, dolazite do ozbiljnog iznosa od 3,9 milijardi kuna ili 1% BDP-a.
Dakle, ako ste poduzetnik koji se odjednom smrznuo, a imate izgleda da se do četvrtog mjeseca od danas ponovo pokrenete, prvi vam je izlaz da ne otpuštate ljude nego ih zadržite na minimalcu koji će platiti država, a poreze i doprinose (oko 1,000 HRK po minimalnoj plaći) plaćat ćete razvučeno tek kad se ponovo pokrenete. Tu je i cijeli set mjera za premoštenje likvidnosnih problema, financiranje zaliha odnosno obrtnog kapitala, reprogramiranje dugova – za što su banke stimulirane jer neće imati regulatorne troškove za to, krediti i jamstva HBOR-a, HAMAG-BICRO, realokacije iz sredstava EU fondova, itd.
Iako još treba čekati provedbene detalje, kada se pogleda kumulativni učinak svega ovoga, i ako je ovo doista samo “prva ruka”, nije loše. Prolaz, iako uvjetan (zašto uvjetan, objasnit ću na kraju).
Moćan je set financijskih-kreditnih mjera (procijenjeno na 17 milijardi kuna ili oko 3,5% BDP-a), čemu treba dodati i dosadašnje mjere HNB-a. Vlada ne govori HNB-u što da radi, ali guverner je bio na sjednici. To nije uobičajeno, ali je prihvatljivo u ovakvim izvanrednim okolnostima kada treba poslati poruku da svatko radi svoj posao i da su koordinirani koliko dopušta neovisnost institucija i razdvojeni mandati.
A HNB je, kao što smo na Labu pisali u zadnja dva teksta (pogledajte niže na stranici), odradio školski: s jedne strane stabilizira tržište državnih obveznica i posredno omogućuje državi financiranje deficita koji će se neizbježno otvoriti (sutra je najavljena prva prava otvorena aukcija otkupa obveznica do 1,6 milijardi kuna), a s druge strane, odlučno i vjerodostojno brane tečaj da ne probije 7,6 kuna za euro. S te strane osigurava dužnike prema inozemstvu i uz valutnu klauzulu u zemlji, da ne moraju izdvajati više kuna za servisiranje svojih obaveza.
Za one monetarne utopiste koji misle da je problem našeg izvoza u tečaju, treba podsjetiti: ako nemate dobru robu ili ako, kao u ovom slučaju, nemate kupaca, ni tečaj od 9 kuna za euro vam neće pomoći da više izvozite, ali će sigurno opustošiti dužnike (i banke) u zemlji. Dakle, tečaj se u krizi brani ovako, bez uzmicanja. Municije (deviznih rezervi) hvala bogu ima za tri koronakrize, što je ujedno i odgovor monetarnim suverenistima koji nas desetljećima salijeću pričom o “aktivaciji deviznih rezervi za potrebe gospodarskoga rasta”. Sad se vidi čemu rezerve zapravo služe: što bi sada bilo da su utopljene u državnim obveznicama i sumnjivim državnim projektima? Trajna pouka koja će osigurati stabilnost i sigurnost štednje u zemlji.
Osim toga, mjere uključuju i moratorij na pokretanje novih ovrha na tri mjeseca, također prihvatljivo u ovim uvjetima.
Uvijek može bolje, ali s obzirom na hrvatske standarde, ovo je uvjetna trojka. Tehničku rezervu stavljam jer još nisu poznati svi provedbeni detalji (a u detaljima uvijek čuči vrag), a i neke stavke mjera su posve nejasne (npr. poduzetnici kojima država plaća minimalce ne mogu zapošljavati?). Međutim, pravi razlog za uvjetnu ocjenu povezan je sa sljedećom fazom koja će morati ići “u kost”, a za sada takvih fundamentalnih mjera nema ni u tragovima.
Ogroman broj parafiskalnih nameta samo je odgođen, a nije ukinut. U tekstu “Ne daj dobroj krizi da propadne” istaknuo sam da su krizna vremena prilika da se riješimo nekih nepotrebnih nameta (i otvoreno izrazio skepsu da prilika neće biti iskorištena, a nadam se da ove mjere nisu najava da sam bio u pravu).
Na primjer:
- akontacije poreza na dobit ne bi trebale biti odgođene nego ukinute,
- kazne za velike poslodavce koji nemaju zaposlenu propisanu kvotu – broj osoba sa invaliditetom, ne bi trebale biti odgođene nego ukinute,
- članarine turističkim zajednicama ne bi trebale biti odgođene nego ukinute,
- što je s obveznim komorskim doprinosima, onom odlukom o minimalnoj osnovici za obračun doprinosa,
- itd.
Sljedeći set mjera trebao bi dakle uključivati i takve mjere na prvom mjestu. Bile bi to mjere mjere koje bi ukazivale na razum, štedljivost i na to da se službenici i partijski vodonoše više ne stavljaju ispred “običnih ljudi” i poduzetnika. Takve bi mjere zaslužile pljesak na otvorenoj sceni i homogenizirale društvo, pa bi i ocjena mogla biti i bezuvjetna i viša. Izostanak takvih mjera, poruka je jasna, srušio bi uvjetnu trojku na razinu čistog kolca.
Najvažnije je što će takve mjere možda biti nužne da se u novim uvjetima može zatvoriti proračun. Za kraj, dakle, malo o tome što predstoji kako bismo odredili okvir za ocjenu budućih mjera.
Ministar financija je u pravu kada ponavlja da su mirovine zajamčene. U pripremi za sljedeći set mjera treba se spremati za nove, još teže okolnosti (ako zatreba), u kojima treba zajamčiti samo ono što kao društvo prihvaćamo kao vrednotu ili nuždu. Na primjer: (1) nema smanjivanja mirovina, (2) nema smanjivanja ukupnih socijalnih davanja, (3) nema smanjivanja davanja za obrazovanje, (4) davanja za zdravstvenu zaštitu i druge službe koje su na “prvoj crti” čuvanja zdravlja i društvenog krvotoka, moraju se povećati (vjerojatno ovo ne trebam objašnjavati).
Međutim, trebamo biti svjesni da se u slučaju produljenja krize proračun neće moći lako financirati. HNB će, kao što sam već pisao, u jednom trenutku, ako kriza potraje, morati prijeći na obranu tečaja kao prioritet, a to znači da više neće moći davati podršku tržištu obveznica na razini niskih kamatnih stopa. U tom slučaju moraju krenuti rezovi – bit će to jedini način da zemlja dobije pravi krizni proračun.
Prvo će trebati iskoristiti očito salo poput gore nabrojanih satelitskih izdataka (izvan glavnih funkcija države), a odmah zatim salo treba pronaći u troškovima rada i materijalnim izdacima u državnoj administraciji, agencijama, državnim poduzećima… I istopiti to godinama taloženo salo odlučnom i pametno osmišljenom fiskalnom dijetom koja će korisne javne funkcije ne samo ostaviti nedirnutima, nego ih i ojačati, a da bi se to moglo dogoditi, jasno je – beskorisna birokratska i po partijskoj liniji formirana tkiva treba – izrezati. Taj scenarij treba hitno pripremiti. Idealno, trebao je biti komuniciran već sada, po uzoru na Krizni stožer koji je jasno i iskreno komunicirao svoje namjere kroz pet faza.
Dakle, propustilo se ostaviti dojam da se ima plan: ovo je razina A, produljenje i produbljenje krize je razina B, za što imamo spremne mjere odrstranjivanja sala u roku 30-60 dana, a produljenje panike na cijelu godinu je razina C, koja uključuje i korigiranje u nekim “core” funkcijama koje u fazama A i B nastojimo čuvati.
Postoji li, uopće, alternativa? Nitko ne želi da sljedeći udar dočekamo nespremni, kamatne stope odlete na 7%, a tečaj na 9 kuna za euro, i da cijene odlete za njim. Društveni trošak u takvom scenariju bio bi neusporedivo veći.
Čekamo, dakle, sljedeći krug.