Odgovor kritičarima: ljudi na istoku Europe doista mogu očekivati puno dulji život nego pred samo četvrt stoljeća

Foto: Flynt / Dreamstime

Ad
Ad

Pišući s Darkom Polšekom najavljenu knjigu Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989. – 2019., kao i dok sam pisao prošlotjednu nedjeljnu kolumnu Partybreaker u kojoj sam pokazao tablicu očekivanog životnog vijeka u zemljama Nove Europe nakon 1970., slutio sam da će se oko ovih brojki podići velika prašina.

Podsjećam na brojke: obratite pažnju kako je prosječni očekivani životni vijek u zemljama članicama EU iz Nove Europe stagnirao u zadnja dva desetljeća socijalizma, da bi se nakon liberalizacije i demokratske tranzicije počeo brzo povećavati.

Zaključak o obnovi društvenog razvitka nakon početka devedesetih vrijedi posvuda, širom istočne Europe, čak i u Hrvatskoj, za koju se općenito smatra da je od 1970. do 1990. imala još uvijek značajan društveni razvoj jer su se širile koristi od urbanizacije, javnog obrazovanja i zdravstva, dok je nakon 1990. navodno došao predatorski, neoliberalni kapitalizam koji je kroz privatizaciju sve uništio, koncentrirao bogatstvo u rukama malobrojnih i većinu osudio na marginalizaciju, besperspektivnost i iseljavanje. Nasuprot takvome tumačenju uspravile su se “neobične” brojke koje pokazuju da je razvoj išao upravo obrnutim putem.

Na Facebooku i u privatnim razgovorima nakon prve objave ove tablice primijetio sam tri tipa reakcija. Namjera mi je redom odgovoriti na njih. Reakcijama je zajedničko to što su usredotočene na prikazani podatak o očekivanom životnom vijeku i na njegovo korištenje kao mjere društvenog i ekonomskog razvitka. Prema svim drugim obilježjima – osmišljenosti kritike i motivima – reakcije se iz temelja razlikuju.

Prva reakcija: što će ti to, zar nema boljih ekonomskih podataka?

Ljudima je čudno kada se ekonomist posluži naizgled ne-ekonomskim podatkom. Naravno da se iza tog postupka krije kvaka 22 inspirirana time što je dobar dio rasprava o socijalizmu i post-socijalizmu presvučen naslagama ideologije. Ideološkoj perspektivi mogu parirati samo podaci i analize, uvjeravanja ne pomažu. Međutim, dugoročne statistike, uz čiju se pomoć može (donekle) parirati ideološki impregniranim pogledima, nisu pouzdane.

Najpoznatiji ekonomski pokazatelj, realni BDP, notorno je nepouzdan u dugim razdobljima 25-50 godina kojima se ovdje bavimo. Podsjetite se koliko su podaci o indeksima cijena koji se koriste za svođenje nominalnog BDP-a na realni nepouzdani u dugom roku zbog tehnološkog napretka. Uz to, u Hrvatskoj nije bilo nikakvih ulaganja u povijesna statistička istraživanja. Stoga se upravo podatak o BDP-u može smatrati posebno nepouzdanim. Slično vrijedi za druge ekonomske statistike kao što su zaposlenost i nezaposlenost. Osim toga, kritičari često ukazuju na preusku domenu ekonomskih statistika. Oni često govore: što znači BDP (vrijednost ukupne proizvodnje finalnih proizvoda i usluga) ako ne znamo ništa o njegovoj raspodjeli, siromaštvu ljudi, raspoloživosti javnih („besplatnih“) dobara, kvaliteti života i sl.

Očekivani životni vijek je podatak koji rješava spomenute dvojbe. Prvo, vrlo je pouzdan u dugom roku i lako se računa. Pouzdan je, jer svaka iole uređena država ima točan podatak o dobi u trenutku smrti za veliku većinu svojih građana. Lako se računa, jer očekivani životni vijek pri rođenju nije ništa drugo (samo malo pojednostavljeno) nego prosječno doživljeni broj godina svih umrlih osoba u jednoj godini. Prema tome, ne radi se samo o tome da će stariji ljudi zbog napretka medicine živjeti dulje, već se radi o tome da će bolje životne navike poput opreznije vožnje automobilom, zdravije prehrane i zdrave rekreacije, produljivati prosječno trajanje života odraslih. Velik će utjecaj imati i smanjivanje mortaliteta dojenčadi i obrazovanje žena. Smanjenje mortaliteta najmlađih je „rezerva“ za povećanje očekivanog životnog vijeka koja je u razvijenim zemljama, što u ovom smislu obuhvaća i Hrvatsku, već iskorištena gotovo do maksimuma.

Drugo, očekivani životni vijek usko je povezan s ključnim ekonomskim pokazateljem – realnim BDP-om. Odnos između očekivanog životnog vijeka i realnog BDP-a po stanovniku naziva se Prestonova krivulja, prema američkom demografu i sociologu Samuelu H. Prestonu koji je 1975. utvrdio usku, ali nelinearnu vezu između ekonomskog razvitka i očekivanog životnog vijeka.

Pogled na sliku otkriva da razlike između podataka o očekivanom životnom vijeku u vremenu i među državama sadrže informaciju o razlikama gospodarskog razvitka, ali i više od toga: istraživanja su dokazala i važnu ulogu siromaštva. Drugim riječima, ako se zemlja A i zemlja B nalaze na istoj razini gospodarskog razvitka mjereno realnim BDP-om po stanovniku, ljudi u zemlji A mogu očekivati da će u prosjeku živjeti dulje ako je manji dio populacije zemlje A izložen riziku siromaštva. Siromaštvo, uz razlike u kvaliteti mjerenja BDP-a i još neke faktore, objašnjava zašto očekivani životni vijek varira i po deset godina za skupine država na sličnom stupnju gospodarskog razvitka. Najekstremniji i najpoznatiji primjer odstupanja očekivanog životnog vijeka od vrijednosti predviđene realnim dohotkkom po stanovniku su Kuba i SAD, gdje Kuba neznatno zaostaje za SAD-om prema ovom pokazatelju. Unatoč tome, u prosjeku, veza između razvoja i očekivanog životnog vijeka prilično je uska. Zbog toga ima smisla koristiti očekivani životni vijek kao pokazatelj ukupnog društvenog razvitka.

Druga reakcija: i Mao je povećao očekivani životni vijek u Kini

Kritičari prvog teksta kojim sam najavio knjigu Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019. koristili su različite argumente protiv korištenja pokazatelja očekivanog životnog vijeka. Spominjao se napredak očekivanog životnog vijeka u Kini šezdesetih i Alžiru od devedesetih, kao da to ima veze s podacima u prvoj tablici. Veze nema, iz dva razloga.

Prvo, Prestonova krivulja pokazuje kako mali gospodarski rast na nižim razinama dohotka može dovesti do velikog rasta očekivanog trajanja života. To se može objasniti inicijalnim postignućima obrazovanja žena i širenja sanitarnih navika i mreža. Međutim, mogućnost branja niskog voća (brzog rasta očekivanog životnog vijeka) usporava kada očekivano trajanje života dostigne približno 70 godina. Nakon tog praga potrebno je sve više gospodarskoga rasta za dobivanje sve manjih povećanja očekivanog trajanja života, u prosjeku naravno (jer i brojne druge pojave utječu na očekivano trajanje života).

Postojanje praga (nelinearnosti) daje posebnu važnost podacima u Tablici 1. Podaci pokazuju da je socijalistički sustav zakazao upravo na granici oko 70, gdje se linija na gornjoj slici “lomi”. Moralo je doći do pada socijaizma i uzleta gospodarske i društvene liberalizacije kako bi se kvaliteta života mjerena očekivanim trajanjem ponovo počela povećavati.

Drugo, ako postoje zemlje koje su u proteklih 25 godina imale jednak ili brži porast očekivanog životnog vijeka od zemalja u srednjoj i istočnoj Europi, to ni po čemu ne umanjuje razvojno postignuće europskih zemalja koje su uspjele ponovo pokrenuti društveni razvoj nakon dugog razdoblja stagnacije (u prosjeku) 1970.-1990. Drugim riječima, razvoj u Turskoj i Južnoj Koreji ne negira razvoj u Estoniji. Štoviše, razvoj u Turskoj i Južnoj Koreji u proteklih 25 godina počiva na ekonomskom razvitku zasnovanom na širenju tržišta, privatnog poduzetništva i globalizaciji. Kao i u Estoniji.

Ipak, moramo biti sigurni da ne uspoređujemo kruške i jabuke, jer čitatelji-komentatori pokazali su se vrlo zahtjevni. Jedan je komentar glasio da su razvoj medicine i tehnološki napredak, a ne liberalizam, stvarna podloga za produljenje očekivanog životnog vijeka, kao da razvoj medicine i tehnološki napredak ne potječu i ne primjenjuju se najbolje u zemljama s liberalno-demokratskom tradicijom. Stoga, za nevjerne tome, izveo sam jednu metodološki korektnu vježbu (koje nema u knjizi i prikazuje se samo ovdje).

Slijedom ideje Prestonove krivulje izdvojio sam zemlje koje su 1994. imale očekivani životni vijek između 66 i 73 godine, kako bih u okviru intervala obuhvatio države Nove Europe koje su se tada jako razlikovale prema ovom pokazatelju i usporedio ih s državama i skupinama država koje su u ono vrijeme, početkom 90-ih, imale slično očekivano trajanje života (dakle, ne s najsiromašnijim i najbogatijim državama). U toj, srednjoj, skupini nalazi se veoma velik broj od čak 99 država i skupina država iz baze Svjetske banke, među kojima podatke imamo za njih 96. Sortirao sam ih prema rastu očekivanog trajanja života u sljedećih četvrt stoljeća. Tablica s rezultatima nalazi se u dodatku na kraju rada. Estonija je na vrhu, ispred druge najuspješnije zemlje u proteklom razdoblju, Turske. Blizu je i Latvija. U top 25 država i skupina država od 96, osim Estonije nalaze se i Latvija, Mađarska, Češka i Slovenija. Bugarska, Rumunjska, Slovačka i Hrvatska zaostaju, iako i one imaju značajan rast očekivanog trajanja života, ali taj rast ne odudara značajno od prosjeka. Samo Slovačka i Bugarska imale su rast sporiji od prosjeka (koji je iznosio 5,4 godine povećanja očekivanog trajanja života za skupinu od 96 država nakon 1994.). U dnu tablice su Venecuela i Sirija, što ne treba posebno objašnjavati. Možda najzanimljiviji neočekivani rezultat predstavlja Iran koji je također zabilježio izvanredan napredak.

Možemo zaključiti da svaka zemlja ima neku svoju priču, ali bivše socijalističke zemlje postale su prema ovom kriteriju veoma uspješne nakon što su napustile socijalističko društveno uređenje. Upravo to se u ono vrijeme početkom 90-ih i očekivalo.

Ekonomska analiza razvojne konvergencije potvrđuje prikazane rezultate, iako o konvergenciji u knjizi nema puno govora jer sam htio izbjeći gradnju argumenata na standardnom BDP-u po stanovniku prema paritetu kupovne moći. Bićanić i Deskar-Škrbić koristili su podatke o realnom BDP-u po stanovniku i dokazali razvojnu konvergenciju srednje i istočne Europe nakon pada socijalizma. I to unatoč rezervama prema statističkoj kakvoći tog podatka. Najavljujem njihov tekst koji će izaći u dva dijela, od kojih prvi na Labu izlazi sljedeći tjedan u okviru njihove serije Back to Basics u kojoj objavljujemo dijelove njihove buduće knjige Makroekonomika II, koja će izaći potkraj 2020.

Treća reakcija: zapjenjeni ideolozi

Ljudi imaju uvjerenja i većina ih teško ili nikako ne mijenja i kada su suočeni s podacima koji su u opreci s početnim stavom. Među komentatorima bilo je i onih koji su podatke iz Tablice 1 nazvali „bajkom“ za neupućene predmnijevajući vjerojatno kako se u zadnjih četvrt stoljeća dogodila neoliberalna, turbokapitalistička katastrofa.

No, bilo je i onih koji su podsjećali na utjecaj zločina komunističkih režima na demografske statistike predmnijevajući valjda kako su komunisti još 1989. hodali unaokolo s kalašnjikovima i trpali stotine ljudi u logore smrti.

Besmisleno je polemizirati s takvim opasnim sanjarima kojima je povijest tek slika u njihovim glavama.

Polšekova i moja knjiga, koja izlazi početkom mjeseca studenog, povodom tridesete godišnjice pada Berlinskoga zida, ipak nema znanstvenih ambicija. Dopustili smo si slobodne, ponekad i posve osobne interpretacije događaja koji su uslijedili nakon 1989. Ipak, iskoristio sam nekoliko jednostavnih, ali nadam se promišljenih statističkih podataka (o tome je ovaj zapis – kako bih vas uvjerio da je neke statistike i zaključke izvedene iz njih teško oboriti). Inače bismo ostali na razini puke priče i neizbježno subjektivnih osobnih sjećanja. A to nije dovoljno za knjižicu kako smo ju zamislili. Jer, ne bismo željeli da ona “funkcionira” samo među čitateljima koji su povijest doživjeli na sličan način kao i mi. Željeli bismo da izazove širu raspravu, i među ljudima koji događaje nakon 1989., mimo rata naravno, vide kao povijesnu dramu.

Naša bilanca proteklog razdoblja u kojem je dokazana praktična važnost slobode vrlo je pozitivna i ne mogu ni zamisliti s kakvim bismo se kritikama zbog takvog stava morali suočiti da smo u knjizi ostali na razini “puke priče” i izbjegli podatke. Podaci koje smo koristili jednostavni su, podložni kritici, ali kritika će se morati potruditi mnogo bolje od ovoga što je pokazano u pred-natjecanju. Pričekajmo izlazak knjige početkom studenoga za pravi početak.


Dodatak: 96 država i skupina država koje su 1994. imale očekivani životni vijek 66-73 godine, sortirane prema promjeni očekivanog trajanja života do 2017.*

U knjizi su podaci do 2016. Svjetska banka je u međuvremenu dopunila bazu podacima za godinu 2017. koji su korišteni u računanju gornje tablice.
Izvor: autor na temelju podataka World Development Indicators, Svjetska banka.