Osvrt na prošli i uvod u novi tjedan: i lijevi i desni bi da im djeca znaju više i bolje

Foto: Karenr / Dreamstime

Najvažnija globalna vijest protekloga tjedna glasi da SAD napuštaju Pariški sporazum o klimi. Najveće gospodarstvo svijeta neće biti obvezno smanjivati emisije stakleničkih plinova. Interesi koji stoje iza ove odluke odnose se na dijelove američke industrije koji zavise o pristupačnim cijenama tradicionalnih fosilnih goriva. Kronično nekonkurentna američka auto industrija je u prvom planu.

Cijena nafte je pala nakon objave te vijesti. Izgleda da ostaje pri blagom trendu prema dolje ispod 50$ za barel. Uz to, dolar je malo pao proteklih tjedana, što dodaje još malo potencijalne koristi za potrošače izvan dolarske zone. Stoga u pogledu interesa američke naftne industrije stvari nisu posve jasne. Naime, nove tehnologije frakturiranja (engl. fracking) u američkom naftnom outputu sudjeluju s oko 50%, ali njihova točka pokrića je razmjerno visoka: ispod 60$ po barelu nafte frakturiranje proizvodi gubitke.

Taj važan dio naftnog biznisa vjerojatno nije oduševljen padajućim trendom cijena i dodatnim pritiscima koji dolaze s napuštanjem sporazuma. Međutim, 60$ po barelu, koji mogu osigurati milijune novih barela na dan iz frackinga, postavljaju približan limit na rast cijena fosilnih goriva. Kada OPEC uspije nagurati cijenu preko toga praga, aktivirat će se veća proizvodnja pomoću novih i skupljih tehnologija.

Uz to, EU će nastaviti forsiran prijelaz na obnovljive izvore i energetske uštede. To će pomoći održavanju strukturnih limita na rast potražnje za fosilnim gorivima čak i ako tržišta u nastanku poput Kine i u budućnosti Afrike nastave vući potražnju prema gore. Stoga, koliko dugoročno brine učinak američke odluke na globalnu klimu, toliko se kratkoročno stvara perspektiva nižih i umjerenih cijena nafte. To bi zemlje uvoznice poput Hrvatske moglo osloboditi straha od naglih skokova cijena do i preko 100$ po barelu.

Prošlotjedna očitanja statističkih objava o BDP-u u prvom kvartalu te industrijskoj proizvodnji i trgovini u travnju, u javnosti su tumačena u ozračju Agrokora, dakle negativno. Upozorili smo da dublja analiza podataka za sada ne pruža osnovu za takva tumačenja. I guverner Vujčić je o tome dao zbunjujuću izjavu. Nakon što je ponovio ranije danu procjenu HNB-a da će Agrokor odnijeti oko 0,4 postotna boda rasta BDP-a (što se u ovom trenutku čini kao razumno predviđanje), dodao je da se utjecaj vidi u makroekonomskim podacima za travanj. Iako se takva ocjena čini kao konsenzus analitičara u ovom trenutku, zaključak je, kao što smo pisali na Labu, preuranjen. Već će podaci za svibanj i osobito lipanj pokazati kako stvarno stoje stvari u kratkom roku.

Važno je razlikovati tumačenje prošlih podataka od iskaza očekivanja. Ako smatramo da još nema značajnijih makroekonomskih tragova krize u Agrokoru, ne znači da smatramo kako ih neće biti. Početak, brzina i dubina restrukturiranja kompanije i dijela njenih dobavljača nužno će dovesti do gašenja neprofitabilnih trgovina i proizvodnih linija. Lex Agrokor je odgodio taj proces i vjerojatno razvukao njegovo trajanje u vremenu. Osjetnije makro učinke stoga ne treba očekivati prije zadnjeg tromjesečja.

O vremenskom pomaku svjedoči činjenica da mediji tek sada pišu o ekipiranju Ramljakovog tima imenima koja su poznata poslovnoj zajednici (Teo, Vujčić, Irena Weber) i šire (Zvonimir Mršić). Svakome u tako složenoj korporaciji treba nekoliko mjeseci da «uhvati vola za rogove». Razmjerno kasna kadrovska priprema za operativno restrukturiranje znak je da će nas realni učinci Agrokora vjerojatno pratiti od jeseni ove do kraja proljeća sljedeće godine.

Sada se jasnije vidi i što je vlada zapravo odabrala. Alternativa je bila pustiti da sve pukne odmah i da kroz nekoliko desetaka ili stotina što predstečajnih što stečajnih postupaka naše pravosuđe dokaže svoju sposobnost ili nesposobnost. Ovdje ne govorimo o tome koji bi scenarij bio dugoročno bolji za Hrvatsku. Samo treba primijetiti da je (i) politička logika odradila svoje. Nije se željelo uznemiravati ljude prije završetka lokalnih izbora i «preslagivanja».

Najvažniji domaći događaj protekloga tjedna bile su još jedne demonstracije za reformu kurikuluma. Mnogo jasnije nego na prvim demonstracijama pred godinu dana vidjela se ideološka dimenzija cijele priče. Desnica daje ton u ministarstvu, a ljevica na ulici. Ljude mnogo jače mobilizira strah od klerikalizacije ili rodne diskriminacije u obrazovnom sustavu nego neko duboko razumijevanje potrebnih reformi.

Otkud takav zaključak? Teško je reći što je iritantnije; kada se na demonstracijama pojavi parola protiv «poduzetničke indoktrinacije» (to je najveći problem našeg obrazovnog sustava?!) ili parola za besplatno obrazovanje, Isuse molimo te (javno obrazovanje se, kao, u Hrvatskoj plaća, a obraćanje Isusu je valjda ruganje onima koji ga spominju ili u njega vjeruju?); ili više iritira kada ministar Barišić progovori o vjetrovima što pušu u jedra reforme, a nova voditeljica ekspertne radne skupine za provedbu kurikularne reforme Buljan Culej u prvom nastupu iskaže veliko zadovoljstvo stanjem u obrazovnom sustavu (čemu onda reforma, što ćete vi raditi, gospođo?).

Neće ići. Kako god bilo, obrazovni sustav se neće promijeniti kroz zamorna ideološka natezanja ljevice i desnice. Za reformu je važan kontinuitet i povjerenje. Ako ljevica ima svoju, a desnica neku svoju «reformu», onda će se reforme deformirati s promjenama stranaka odnosno svjetonazora na vlasti. Čini se da je Nenad Bakić u Facebook statusu od 1. lipnja ispravno naglasio dvije stvari. Prvo, reforma kurikuruluma nije dovoljna, ona sama po sebi neće donijeti ništa bez cjelovite reforme školstva odnosno obrazovnog sustava. Drugo, za reformu treba konsenzus ili barem široka podrška, što znači kresanje ideoloških elemenata na minimum. Hajdemo se dogovoriti o stvarima koje nećemo gurati u obrazovanje. Podsjetio je da su Fincima trebale 32 godine nakon Drugog svjetskog rata da nadiđu ideološke podjele, dogovore načela i krenu s jednom od najefikasnijih i najtrajnijih obrazovnih reformi na svijetu.

Trideset i dvije godine, stvarno obećavajuće! No, ima jedna stvar koja ostavlja malo nade: i lijevi i desni bi da djeci bude bolje, da znaju više. Možda se netko toga sjeti prije nego što progovori o tome da srednjoškolci trebaju ponovo proučavati «marksistički humanizam» ili da dječacima i djevojčicama treba različit pristup u obrazovanju.

Zbog toga nije dovoljno samo pozvati “vladajuće” da uključe i osobe drukčijeg svjetonazora u proces reforme (a ove da poziv prihvate). Potrebno je ustrojiti dubok i depolitiziran, nadasve vjerodostojan organizacijski sustav koji će jamčiti vatreni zid prema dnevnoj politici u stvarima o kojima je moguće postići minimum suglasnosti i prepustiti stvar struci. Postoje stvari o kojima, na našem stupnju demokratskog razvitka, ni takav minimum suglasnosti nije moguć (na primjer, povijest). Za to će sigurno trebati desetljeća.

Ali, zapamtite: ovo o širokoj suglasnosti nije naivno, nego jedino moguće gledanje na stvar (koje može dati trajno pozitivan rezultat). Ideja o tome da je ideološko gledanje na ovaj problem realno, a da je sve drugo utopija, plod je autoritarnoga duha i takvoga načina vođenja politike kroz povijest.

Ovdje je, u osnovi, riječ o onome što zovemo otvoren um. Samo otvoren um može osmisliti i provesti reformu čiji je cilj odgoj djece s otvorenim umovima. Kao što pišu u Quartzu, otvorenost uma dovodi do različitih načina gledanja na stvarnost. Gledanje se ne odnosi samo na psihološku konceptualizaciju, nego i na fizičko gledanje, na ono što se kroz oči projicira u naš um. Riječ je o kapacitetu za kombiniranje različitih slika. To je grubi pokazatelj kreativnosti. A kreativnost je ono čemu težimo. Ako smo mi već ogrezli u devetnaest i dvadesetostoljetnim konceptima, barem da nam djeca i unuci otključaju vrata kreativnosti.

Zato namjerno ovoga puta ni riječi o drugom krugu i preslagivanju. To je u najavi za sljedeći tjedan.