Osvrt na prošli i uvod u novi tjedan: Plenkovićev moment

Svijet je prošloga tjedna bio dosadno mjesto. Ako ne računamo katarski derivat sirijskoga rata (koji je eskalirao nakon Trumpova ohrabrenja Saudijske Arabije da započne s diplomatskom izolacijom Katara), jedina stvar vrijedna spomena bili su izbori u Velikoj Britaniji.

I oni se svrstaju u rubriku «dosadno», već viđeno. Theresa May je ponovila pogrešku koju je ranije napravio David Cameron. Prethodni britanski premijer bio je uvjeren da Britanci neće većinom glasati za izlazak iz EU, pa je raspisivanjem referenduma naumio pacificirati euroskeptike u redovima svoje stranke. Neočekivani Brexit koji je doveo do Cameronova pada valjda nije bio dovoljan, pa je May naumila podebljati parlamentarnu većinu raspisivanjem izvanrednih izbora na kojima se na kraju provukla kao relativni, ne i apsolutni pobjednik (ovo drugo je očekivala u namjeri da si olakša pregovore s EU i provedbu projekta izlaska).

May će tehnički ostati u istoj poziciji u kakvoj je bila prije nepotrebnih izbora, no suštinski joj je pozicija teža, jer gorak okus promašenog cilja jednak je gorkom okusu poraza (politika teško razlikuje te dvije stvari). Ipak, ne vidim kako bi to moglo utjecati na postupak Brexita. Čak i da se Britanci predomisle, kome treba staro carstvo koje to više nije, koje malo bi, a malo ne bi, i koje je prepuno političara koji donose pogrešne strateške procjene. Šef laburista Corbyn jedan je od takvih koji čekaju u redu za pogrešku ako im povijest pruži priliku.

Recentni gubici izgledno dobivenih izbornih situacija (britanskima se mogu pribrojiti Karamarkov podbačaj u jesen 2015. i Renzijev gubitak na talijanskom referendumu u prosincu 2016.) navodno su bili glavni izvor zabrinutosti Andreja Plenkovića, zbog čega nije želio prijevremene izbore. Ne možemo znati jesu li se u HDZ-u u slučaju prijevremenih izbora više bojali jačanja protestnih glasova (Most + Živi zid) ili udara s desna (Hasanbegović+Esih+Karamarko potencijalno i iz pozadine). Ali, to je u biti svejedno jer Plenković je proračunao da se više isplati pomaknuti u centar i iz njega usisati HNS, nego pokušati ojačati poziciju stranke na izborima.

Rezultat toga je: (1) nevjerojatna količina suza koja je prolivena nad sudbinom navodno liberalnog HNS-a (iako HNS s liberalizmom osim na razini praznih fraza nikada nije imao mnogo veze), (2) pozicioniranje HDZ-a u čvrstom političkom centru na tragu njemačkih demokršćana i (3) formiranje škakljive većine od 78 ruku koja osim HDZ-a, HNS-a i manjina «visi» na rukama zastupnika kao što su Saucha, Lacković, Glavaš, 2 Bandićeva, Čačićev jedan, Mišić (bivši Lovrinovićev i Živi zid)… No, idemo redom.

Zašto je glupo prolijevati suze nad HNS-om? U Hrvatskoj je postojao HSLS koji je 90-ih nosio snažan liberalni naboj, prvenstveno zahvaljujući Vladi Gotovcu. Ali to nije dugo trajalo, a u ekonomskom dijelu nije bilo osobito jasno artikulirano. HSLS je danas nevažan i odavno utopljen u HDZ. HNS je pak bio izdanak mainstream linije Hrvatskoga proljeća (one koja je samo politički neutralizirana ali nije previše robijala). Međutim, neku osobitu ekonomsku ideju osim Čačićevih državnih investicija i razmještanja kadrova po državnim poduzećima (dakle, čisti etatizam) HNS nikada nije imao. Stoga je Štromarovo paradiranje na gay prideu nešto poput iritantne javne ispovijedi ili ritualnog i neiskrenog pranja savjesti pred ionako izgubljenim biračima izvan kruga obitelji i interesno zainteresiranih prijatelja.

Jedna od fraza za koje je bolje da nisu nikada izgovorene glasi da će HNS unijeti svoje vrijednosti u novu vladu. HNS je u novoj vladi jer tako želi HDZ odnosno Plenković koji je imao izbora. Drugim riječima, ako se u obrazovanju dogodi bilo kakva reforma, bit će to zato što Plenković tako želi, a ne zato što je HNS u tome nešto bitan. Dakle, kada se politička patetika ostavi po strani, pravo pitanje glasi može li ovaj «Plenkovićev moment» (ovo je bila Plenkovićeva verzija Sanaderovog simboličkog obrata «Hristos se rodi») trajati: može li se HDZ postrojiti iza nove (građanske, centrističke) doktrine velikog vođe i slijediti ga u «bolje sutra»?

Ako je suditi po imenima i prezimenima iza ruku saborskih zastupnika, većina bi mogla trajati iz jednostavnog razloga što nitko od tih ljudi nema alternative i u slučaju novih izbora ispada iz igre. Stoga možda svjedočimo kraju 18-mjesečnog razdoblja političke nestabilnosti u kojem se interesne skupine nisu uspijevale konsolidirati pa su se državne financije automatski prilagođavale (nije bilo nikoga tko je imao dovoljnu moć napuhavati rashode).

Politička stabilnost, ta Plenkovićeva mantra, nosi mogućnosti i opasnosti. Opasnost se zove konsolidacija interesnih skupina, rast proračunskih rashoda, traljava borba protiv korupcije (ako uopće), kozmetičke reforme i fiksacija na osobu premijera (personifikacija širokog političkog prostora) uz snažnu potporu mainstream medija. Na razini metafore, to je deja vu, Sanaderov put, nešto što je Vuk Vuković opisao uzrečicom «krade ali nama dade». S druge strane mogućnosti su: institucionalne reforme, još jači iskorak u smjeru EU integracija (uvođenje eura), stvarna modernizacija obrazovnog sustava, nastavak rasterećenja gospodarstva i regulatorna reforma s ciljem da Hrvatska postane dobro mjesto za posao. To je neki novi, još neviđen put, a kako ova vlada čvrsto sjedi na državnoj imovini i očito nema namjeru ni privatizirati (samo re-etatizacija je na dnevnom redu) ni nešto bitno u tome mijenjati, vrijeme će brzo pokazati ima li Plenković ideju, snagu i ljude za nešto novo, ili će Hrvatska i pod Plenkovićem napraviti još jedan ciklus po starom.

Jedna od velikih prepreka za realizaciju mogućnosti zove se Agrokor. Premijer je nekoliko puta davao javno obećanje da dugovi Agrokora nikada neće postati javni dugovi. Međutim, u isto vrijeme je odabrao put odgođenog restrukturiranja, što donosi dva velika problama. Prvo, operativno restrukturiranje će početi najesen, kad tržište rada sezonski slabi. Moglo bi biti i prosvjeda radnika koncerna i/ili dobavljača i popularnost vladajućih naći će se na kušnji. Drugo, modeli financiranja (tzv. roll up – 2 jedinice s pravom prvenstva u naplati za 1 jedinicu novog kredita)  i plaćanja (prioritet za neke dobavljače) prema Lex Agrokoru evidentno stavljaju vjerovnike u različite položaje, što neminovno dovodi do tužbi. Iako je nejasno po kojem će se pravu (i gdje) pokretati parnice, kada i tko će ih pokretati i kako će one završiti, u tom sklopu problema kriju se nagazne mine za Plenkovića.

Sada ne znamo odgovor na glavno pitanje je li se premijer precijenio, pa ga dosad prati sreća, ili čovjek ima strategiju, vidi dalje od većine drugih? Na Quartzu pišu da uspješni ljudi sebe potcjenjuju. Možda zbog toga svijet ima toliko neuspješnih političara. Dolazak na vrh zahtijeva fundamentalnu iluziju o vlastitim sposobnostima, što je siguran put ka neuspjehu. Uspijevaju oni koji su u svakom trenutku sposobni i spremni zamisliti neuspjeh. Sve drugo je kocka.