Otvoreno-zatvoreno IV: imigracija kao blagoslov i entropija kao sudbina

U današnjoj matineji rasprava s konzervativnim manifestom Kristijana Kotarskog o migracijama: kako se vjera u političku ravnotežu može pretvoriti u obranu lošeg statusa quo

Ad

Zakoni termodinamike i njihova informacijska analogija – Shannonova teorija informacija – pokazuju da se entropija povećava u zatvorenim sustavima. To je suprotno ljudskoj intuiciji: težnja sigurnosti i životu u predvidivim okvirima lakše se ostvaruje ako se zatvorimo u naš dom, kvart, naciju, u okvire poznatoga.

Ako je dobra mjera zatvorenosti poticaj sigurnosti, kako je moguće da se entropija, nered i neizvjesnost povećavaju u zatvorenim okvirima? Možda se zakoni fizike ne mogu primijeniti na ljudska društva. Ili, ipak, ljudima treba neki vanjski šok i prilagodba da im zatvorene zajednice ne bi zaspale u socijalnoj homeostazi.

Ova dilema je ključna za shvaćanje društvenih pitanja današnjice. O perspektivi otvoreno-zatvoreno u kontekstu globalnih migracija progovaramo kroz dijalog s Kristijanom Kotarskim tj. s njegovim tekstom o potrazi za «etičnim i održivim» odnosom prema migracijama koji je objavljen na Ekonomskom labu 25.1. Kotarski je u tom tekstu artikulirao konzervativan pristup problemu imigracije. U ovom ću osvrtu pokušati pokazati u čemu bi mogao biti problem.

Potraga za ravnotežom: otvoreno-zatvoreno u kontekstu globalnih migracija

U izvrsnom tekstu pisanom iz perspektive umjerenog konzervativizma, Kotarski je pošao od prevladavajuće intuicije o otvorenosti prema migracijama kao faktoru društvene destabilizacije. Imigracija se u toj perspektivi pokazuje kao sila koja narušava tradicionalne socijalne ravnoteže. Kotarski piše da «etički i održiv» okvir za migracije u XXI stoljeću treba težiti uspostavljanju nove ravnoteže.  Kada bi se to zanemarilo, prijetile bi histerične reakcije: strah, podgrijavanje novih oblika rasizma, fašizma, totalitarizma. Možda već svjedočimo nekima od njih. Prijeti remećenje društvene ravnoteže zapadnih liberalnih demokracija, ugroza njihovih temeljnih vrijednosti. Očuvanje tih vrijednosti opravdava pametnu političku reakciju. 

Doista, tekst Kotarskog je pun razumnih polazišta. Na primjer:

  • Pravo nastana bilo gdje na kugli zemaljskoj nije temeljno ljudsko pravo: države imaju pravo urediti odnose naspram drugih, između ostaloga, putem zaštite svojih granica.
  • Liberalne demokracije na Zapadu imaju obavezu bezuvjetno pomoći ugroženima, no ta obaveza se može izvršiti na različite načine: preseljenje siromašnih ljudi u bogate zemlje ima najmanje smisla, ako uopće.
  • Formiranje velikih i unutar sebe homogenih (na temelju religije, kulture ili nacije porijekla) zajednica u okviru zapadnih liberalnih demokracija može biti štetno: pod krinkom multikulturalizma može voditi getoizaciji i suprotstavljanju lokalnim tradicijama, nerijetko i zakonima. 

Kotarski najavljuje i drugi nastavak teksta – kritiku multikulturalizma – te piše da politike asimilacije više nisu ružna riječ. Restriktivne imigracijske kvote i političke intervencije u emitivnim zemljama kao i u njihovom neposrednom zemljopisnom okviru opravdane su i etički poželjne. 

Na taj se način u bogatijem dijelu svijeta može zadžati društvena ravnoteža i izbjeći vlastiti ekstremizam koji prijeti narušiti temelje liberalne demokracije. S druge strane rastu izgledi da talenti ostanu u siromašnijemu dijelu svijeta, te ga razvijaju. Time se izbjegavaju paradoksalne situacije poput one da danas više sudanskih liječnika radi u Ujedinjenom Kraljevstvu nego u Sudanu. 

Tektonski konflikt oko javnog dobra

Sve drži vodu i čini se jako logično (i etično), dok ne dođemo do ključnog dijela gdje Kotarski piše: «…razvidno je da masovne migracije mogu značajno štetiti državama odredištima jer dolazi do efekta dijeljenja javnog bogatstva i meritornih dobara na sve više korisnika…». Taj je stav problematičan jer podrazumijeva statičnu, kratkoročnu sliku društva kao igre nulte sume. Nasuprot tome, istraživanja pokazuju pozitivne dugoročne efekte imigracije. Tradicionalne migrantske destinacije poput SAD-a, Ujedinjene Kraljevine i Australije ne bi postale to što su postale da su imigranti samo otkidali od usta starosjedilaca.

Međutim, kratkoročni društveni konflikt povezan s migracijama sigurno postoji. Stoga ima smisla pretpostaviti igru nulte sume kao okvir za raspravu o kratkoročnim političkim reakcijama. Na koncu, kratki rok je sve u politici. Na toj ideji su se temeljile mnoge političke kampanje zadnjih godina. Sjetimo se UKIP-ove kampanje za Brexit. To je glavna tema na kojoj se uzdiže krajnja desnica u Europi. Ne možemo zažmiriti pred činjenicom da postoji nekoliko načina kako imigranti mogu narušiti ekonomsko blagostanje starosjedilaca.

Dva su osnovna. Prvi djeluje putem tržišta, drugi putem državne intervencije. 

Prvo o tržištu. Spremnost za rad uz niže nadnice može smanjiti nadnice za jednostavnije poslove starosjedilaca. Iako pojeftinjenje roba i usluga donosi koristi svima kada kupuju, moguće je da se starosjedilačka zajednica solidarizira s manjinom svojih članova čije su nadnice i poslovi ugroženi dolaskom migranata.

Na primjer, u nekim zapadnoeuropskim gradovima postoje segmentirana tržišta po kvartovima. U imigrantskim kvartovima postoje dućani gdje se iste robe prodaju po znatno nižim cijenama nego nekoliko stotina metara dalje. Razlike u cijenama su naročito izražene za jednostavnije usluge poput šišanja ili fast fooda. Ako se Flamanac pristaje šišati po dvostruko ili trostruko većoj cijeni nego 200 metara dalje preko kanala gdje ima mnogo Arapa, to nije pitanje transportnog troška, kvalitete (razlika je upitna) ili sigurnosti (jer je spomenuti kvart u konkretnom slučaju siguran), već su na djelu kulturne preferencije i osjećaj pripadnosti zajednici. S bricom se uvijek razmjeni poneka lokalno specifična rečenica; i nekako je dobro da naš brico zaradi više, ta navijamo za isti klub.

Etatistička homeostaza

Drugi način kako imigranti mogu narušiti ekonomsko blagostanje starosjedilaca djeluje putem državne intervencije, o čemu piše Kotarski. Evo kratkog povijesnog uvoda u problem: u svega dvadesetak godina, od kraja pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, državni aparati i socijalni transferi eksplodirali su u Zapadnoj Europi. Stvoren je širok sloj direktno zaposlenih i korisnika javnog sustava. Cijelo društvo je obuhvaćeno obećanjem participacije u javnom dobru, makar samo kroz zdravstveni i/ili mirovinski sustav.

Zamjena tržišne alokacije dobara onom političkom, javnom, donijela je društvene koristi tamo gdje tržišta nisu bila u stanju iznjedriti kvalitetna rješenja zbog takozvanih tržišnih pogrešaka, kao u zdravstvu. Međutim, za to je plaćena cijena: visoke stope oporezivanja; veliki državni dug koji je mnoge zemlje doveo na rub ili preko ruba prezaduženosti; pojačani politički sukobi oko distribucije javnih dobara; a pojavile su se i nove vrste pogrešaka – one državne – gdje su mito, korupcija i slabo upravljanje samo najvidljiviji na listi te vrste problema.

Tako je stvoren zapadnoeuropski levijatan – država koja obećava i prekriva sve; država koja postaje jača od društva, i koja se zbog ugrađenog (interesnog i ideološkog) jednosmjernog pogona ne može suziti i kada postane očito da njezini tereti i neefikasnosti guše privatnu inicijativu i razvoj.

Povijest Zapadne Europe kroz zadnja dva do tri desetljeća može se promatrati kao neuspio pokušaj zauzdavanja levijatana. Problem društvene koordinacije naprosto je pretežak. Etatistička homeostaza uz pomoć nikad zamrlog kapitalističkog tržišnog pogona postigla je da je gotovo svima u životu barem nekako. Mnogima je objektivno dobro; impuls društvene pobune je splasnuo, a svaki pokušaj zauzdavanja levijatana nagazi na žulj nekoj glasnoj manjini koja se lako koordinira i bijesno buni s ciljem zadržavanja javnosektorskog statusa quo. Pasivna reakcija eutanazirane većine otvara put zadržavanju statusa i privilegija vezanih uz proračune i državni sektor u širem smislu. 

Tako su prošle godine, a dirižistički dvori su obranjeni su zavidnom efikasnošću unatoč ispraznoj halabuci o “štednji” i “neoliberalnoj nemani”, koja ne postoji. U takav, siguran svijet, odjednom počnu ulaziti neki drugi – imigranti – prijeteći inkumbentima gricnuti 2-3% dionica Države blagostanja d.d.

Povratak ideji entropije

Ako prihvatimo mogućnost da val imigracije ne otvara samo pitanje kulturnog konflikta naspram integracije (to je posebna tema o kojoj ne govorim što ne znači da nije važna), već prije svega pojačava duboki konflikt oko javnih resursa; i ako se potražnja imigrantske populacije za javnim uslugama zapadnoeuorpskih država pri tome pokazuje kao kap koja prelijeva čašu, onda se konzervativni pledoaje Kotarskog u potrazi za dinamičkom društvenom ravnotežom može prikazati u drukčijem svjetlu. 

Naime, veliki dio obilne ponude javnih dobara u zapadnoeuropskim demokracijama pokazuje se kao sredstvo manipulacije interesnih skupina i javno-sektorskih elita. One manipuliraju strahom i pružanjem sigurnosti radi osiguranja privilegiranih položaja. Paradoksalno, ekstremizam manjine imigranata tu se pokazuje kao slučajan a dobrodošao začin, jer je zaštita od «najezde imigranata” sada dobrodošlo opravdanje plaća i putnih troškova koje će pomoći učvrstiti levijatana sa svim njegovim instrumentima. 

Iz te perspektive, imigracija se više ne prikazuje kao negativni faktor narušavanja neke ideal-tipske liberalno-demokratske ravnoteže. Imigracija zapravo narušava zapadnoeuropsku etatističku homeostazu koja već teško pogađa i razvojno paralizira zemlje poput Italije i Francuske. Društvima u etatističkoj političko-ekonomskoj homeostazi nisu potrebne ravnoteže nego neravnoteže; nije im potrebna stabilnost, nego nestabilnost, koja očito ne može nastati iznutra, nego samo izvana.

Imigracija svhaćena u ovom kontekstu mogla bi postati pozitivan faktor narušavanja učmalosti umornih i ostarjelih društava na kraju ere etatističkih orgija tijekom kojih su se starosjedioci (koji su doslovce stari) spojili na brojne izdanke «države blagostanja» potpuno zažmirivši na sve njene koruptivne i druge anomalije. Imigracija ima i potencijal narušavanja loše ravnoteže tržišta rada: migranti će ponudom istih usluga po bitno nižim cijenama podići životni standard svih kupaca, osim nekolicine zaštićenih i cjenovno nekonkurentnih starih pružatelja tih usluga (primjer lokalnog brice s početka teksta) ako se isti ne uspiju izboriti za minimalnu plaću, regulaciju koja isključuje dođoše s tržišta ili ako ne uspiju uvjeriti kupce da im s druge strane mosta prijeti opasnost po život jer ih iza ugla čeka muslimanski ekstremist s isukanom turskom sabljom. Imigracija shvaćena u ovom kontekstu će se pokazati kao bitan faktor kulturnog obogaćivanja i pomlađivanja prestarih populacija na zapadu Europe. Na koncu, imigracija je i važan faktor narušavanja homogenosti društva, a manja homogenost znači veći konflikt i manju šansu za dogovor o preraspodjeli putem svemoćne države. Primjerice, heterogenost populacije SAD-a mogla bi biti bitan faktor tamošnje kontrole nad levijatanom, pa je možda vrijeme da i Europa prihvati taj recept. Ili neke njegove elemente, jer jasno je da Europa ne može postati Amerika. 

Ukratko, imigracija je posljedica otvorenosti, a otvorenost je ključan faktor zaustavljanja rasta entropije u zatvorenim zajednicama. Sada smo pomirili fizikalno i socijalno tumačenje zakona termodinamike odnosno Shannonove teorije informacija, iako to nije bio cilj ovoga teksta. Cilj je bio prezentirati jedno posve drugačije polazište od onog koje koristi Kotarski. Zagovornici konzervativnih ravnoteža, naime, zaboravljaju da konzervativna opsjednutost čuvanjem početne točke biva lako preuzeta od strane etatističkih elita kao nova ideologija za čuvanje benefita socijalne države. Ta implicitna “obrana našeg načina života” prosijava između redaka svakog konzervativno inspiriranog teksta o ovom pitanju. Tako se, pomalo neočekivano, konzervativna potraga za ravnotežom u osnovi svodi na obranu velike države blagostanja, makar joj to sigurno nije bila početna namjera.

Četiri važne napomene za kraj

Svjestan sam da bi se ova rasprava mogla pretvoriti u ideološki boj po raznim osnovama, pa za kraj iznosim četiri važne napomene radi lakšeg razumijevanja teksta.

Prvo, ne mislim da je konzervativna potraga za etikom ravnotežnih migracija ideja koju treba odbaciti. Ne vjerujem u neku apsolutnu otvorenost društava. Imigraciju ne vidim kao idealan i beskonfliktan proces, naprotiv. Kao i Kotarski, vidim ju kao izvor  društvenog konflikta. Međutim konflikt ne gledam kao nešto što treba suzbijati radi povratka ideal-tipskoj početnoj ravnoteži. Konflikt vidim kao sastavni dio života, koji društvo mora naučiti rješavati. Jasno je, ti kapaciteti nisu neograničeni. U ekstremnim situacijama snažan imigracijski udar doista može probuditi totalitarni impuls iz straha. Stoga mislim da konzervativna ideja društvene ravnoteže ima mnoge razumne elemente. Međutim, njen problem je što olako prelazi preko opasnosti usporavanja društvene transformacije i obrane statusa quo s levijatanom u društvenom središtu. Ili misli da to nije povezana tema, ili ne vidi vezu.

Kada bih razmišljao o preporukama za politiku, mnoge preporuke koje je iznio Kotarski razmatrao bih kao razumne, uz neophodnu kontrolu da se pod krinkom etike ne pretvore u svoju suprotnost – barijeru društvenoj transformaciji. Jer, konflikt je taj koji vodi ka transformaciji, a ne ravnoteža; bez konflikta društvo postaje totalitarna bara u kojoj se entropija nameće kao sudbina. Osim “kvota”, “barijera” i “menadžeriranja problema tamo gdje im mjesto” (navodnici nisu iz teksta Kotarskog nego stilski prikazuju stavove većine zagovaratelja konzervativizma u pitanjima migracija), trebamo razvijati metode za rješavanje konflikta, a ne za zaobilaženje konflikta u vlastitim sredinama.

Drugo, ovdje prikazana teorija o imigraciji s državom levijatanom u glavnoj ulozi može se kritizirati s gledišta porijekla levijatana. Nije u javnom sektoru sve loše. Konkurentna teorija kaže da je levijatan, koji samo u Francuskoj konzumira oko 56% BDP-a, nastao kao liječnik koji sanira neželjene posljedice pretjeranog tržišnog dinamizma (npr. naknade za nezaposlene). Iz te perspektive, uloga države u usmjeravanju i nadzoru migracijskih tokova predstavlja prirodnu ekstenziju njene dosadašnje uloge korektora kapitalističkog društva, samo se sve seli u globalni okvir (jer migrante privlače relativne nadnice i izgledi za osobni razvoj). Sigurno je da državu možemo promatrati i kao liječnika koji sanira tržišne rane i kao levijatana koji siše zdravo tkivo kako bi hranio salo privilegiranih (npr. korupcija u zdravstvu ili onaj dio HAZU koji se uhljebio bez globalno verificiranih “znanstvenih” zasluga). Uvažavajući bitne uloge države, problem se zapravo svodi na prepoznavanje omjera između korisnih i beskorisnih uloga države i isušivanje ovih drugih i tu nema isključive, jedne istine.

Treće, ideju entropije nisam koristio jer vjerujem u striktnu analogiju između prirodnih i društvenih zakona (pretpostavke procesa su jako različite); naprosto, ideja entropije je poslužila kao zgodna metafora koja povezuje odvojene dijelove teksta, a slika iznad teksta je provokacija i mali podsmjeh spram svih koji misle da ekonomisti ne razlikuju prirodne i društvene procese.  

Četvrto, uživao sam pripremajući tekst Kristijana Kotarskog za objavu i pišući ovaj osvrt, jer mi se čini da do sada nismo imali pravu javnu raspravu o ovoj temi koja nas je tek okrznula, ali koja bitno uvjetuje današnji svijet i preko njega povratno utječe i na nas, osobito na ideje koje cirkuliraju i ovom našom malom zabiti u kojoj niti jedan migrant ne želi ostati iako možda ne bi bilo loše da par desetaka tisuća migranata naseli Liku, Baniju i druge napuštene dijelove naše zemlje (opet provokacija – naravno da nitko od migranata tako nešto ne bi želio). Zbog toga se veselim objavi Kristijanove kritike multikulturalizma u nastavku njegove serije na ovu temu. Pratite Lab o ovim temama i narednih dana.