Pakao u raju: zašto su propali Brijuni

Desno: Paul Kuplewieser, pokretač elitnog turizma na Brijunima potkraj 19. stoljeća

S bloga Žurnalist Online Denisa Kuljiša prenosimo tekst o povijesti razvoja elitnog turizma na Brijunima, koja je počela mnogo prije no što većina misli. Sadašnjost je tragikomična… Tpična hrvatska priča o sedam desetljeća političkih zabluda, “upravljanja” državnom imovinom i o nesmiljenoj borbi protiv ekonomskog liberalizma i privatnog kapitala, koja završava u skupim i raspadnutim sobama bez klime

Žurnalist Online

U čemu je problem s hrvatskim turizmom? To se najbolje vidi na slučaju Brijuna. Stvorio ih je genij Austro-Ugarske, a brand je razvio najveći samoreklamer 20. stoljeća. Pa ipak, taj prvi i najluksuzniji rezort na svijetu propada. Hrvatsku su u ekonomiji prestigle istočnoeuropske zemlje, a u elitnom turizmu – Crna Gora.

Glupo pitanje: što su to Brijuni? Fizička geografija kaže – 14 otoka od kojih dva najveća, Veli i Mali Brijun, zapremaju oko 700 hektara. Budući da je to prirodni rezervat, zaštićeno je i gotovo 35 četvornih kilometara okolnog mora. Pedeset kilometara razvedene obalne crte, klimatološki – rajski Mediteran, s vegetacijom i blagim vjetrovima koji nikad ne dopuštaju previsoke ili preniske temperature. Zimi je 6 stupnjeva Celzija prosječno, ljeti 22 stupnja, a more je plitko i izuzetno toplo, od 22 do 25 stupnjeva. Da sam predsjednik ili tajkun, ondje bih sagradio vikendicu. Problem je u tome što se nisam ja toga prvi sjetio…

Paleontolog će imati sasvim drukčiju vizuru. Naići će na tragove u petrificiranom tlu, troprste otiske stopala terapoda, 7 metara dugih dvonožnih mesoždera koji su se vukli po plićaku vrebajući plijen. Prije sto milijuna godina, nije to još bio Mediteran, nego praocean Tethys. Posvuda na Brijunima ima dinosaurskih stopa, što otočju pridaje gotovo bezvremenski ugođaj. Cijela je Istra takva, ali ju je progutala civilizacija, ova hrvatska moderna, koja se ne odlikuje visokom civiliziranošću. Tako je i najstarije nalazište ljudskih artefakata na svijetu, kamenog oruđa jedva otkrhnutih bridova za sječivo, otkriveno i opet zatrpano kod piste pulskog aerodroma Valtura. Na lokaciji Šandalja I i II još 1961. su u kamenolomu pronađene špiljske nastambe i kosti posljednjih kromanjonca samo 12 tisuća godina starih! Zašto su se fosili tako dobro očuvali na Brijunima, a u Puli nisu? Zato što se na obali živjelo i gradilo, a ovdje, na Brijunima, nije bilo nikoga osim bogataša koji su se skrbili o svim začudnim dimenzijama svoga ekskluziviteta…

Izvor: Žurnalist Online

Za povjesničara Brijuni su poticaj za historijske reminiscencije koje vode u svim smjerovima. Tu je gradina koju možeš mirno pripisati predilirima, predalmatima, prastanovnicima koji su govorili neindoeuropskim jezikom srodnim etrurskom i baskijskom. Održali su se marginalno samo u genetskom kodu današnjih Hrvata sjevernog Jadrana. Možda to ima neke veze s njihovim urođenim ”kampanilizmom”?

Rimska villa rustica u zaljevu Verige prostire se na deset tisuća četvornih metara – tako se ne gradi ni na Beverly Hillsu. Sve je savršeno očuvano, za razliku od makedonskih antičkih gradova gdje su seljaci tačkama odvozili kamenje i ugrađivali ga u temelje svojih kuća. U vili u zaljevu Verige, u neposrednoj blizini Pule, stanovao je rimski guverner i u svakom poštenom povijesnom krimiću, autor bi nalaz Seusova blaga, najvrednijeg antičkog srebrenog servisa na svijetu, locirao upravo na to mjesto, a ne nekamo na blatne obale Blatnog jezera u Mađarskoj, gdje je završilo, jer ga je kupila mađarska vlada. I to od britanskog grofa koji ga je pribavio u Švicarskoj od jugoslavenskog švercera, ”vanjskog suradnika” Državne sigurnosti, koji je za nju izrađivao pečate za falsifikate.

Bizantski kastrum nalazi se odmah uz Bijelu vilu, rezidenciju koju je Tito dao sagraditi 1953. godine, kad je podigao i svoju skrovitu vilu u Užičkoj ulici br. 15. na Dedinju. U opticaju je jako malo snimaka eksterijera i interijera oba ta zdanja, jer su uvijek služile predsjednicima i njihovoj kamarili, pa se obeshrabrivala javna radoznalost, s tim što su ovu hrvatsku raskoš preuzeli i očuvali kao državne palače ”vrhovnici”, a srpsku je razorila krstareća raketa ispaljena s Jadrana.

Brijuni, srednji vijek. Kraj bizantske i nastanak nove metropole u neopisivo složenoj povijesti sjevernog Jadrana, završilo je gospodstvom Venecije, ali za nju su Brijuni bili neprimjetni. Tek kad je porazom Napoleona Austrija zadobila cijelo Langobardsko kraljevstvo, pripojivši Milano i Veneciju, ovdje će izgraditi jednu tvrđavu, koja dobiva na važnosti kad se kraljevina Italija oslobodila Habsburga. Nastaje fortica ”Tegethoff” u jadranskom pograničnom moru, gdje se na opustjelim obalnim prostorima od Trsta do Rijeke, ubrzano počinje stvarati najmodernija europska regija onoga doba.

Kad su austrijski mjernici došli u mletačku Pulu, našli su petnaestak stanovnika, piše najveći poznavalac Istre, dr. Mijo Mirković, u svom seminalnom djelu ”Puna je Pula”. Austrijski poduzetnik, kralj čelika Paul Kupelwieser, kupio je otočje kad ga je vojska napustila 1893. Taj genij imao je jedinstvenu viziju – on je prvi na svijetu zamislio i stvorio tzv. turistički rezort.


Kuplwieser je ugostio nadvojvode, prinčeve i princeze, elitu, zvijezde – to su tada bili umjetnici, Richard Strauss, Thomas Mann… Čak je i skromni emigrant James Joyce tu proslavio svoj 24. rođendan. Što bi još stvorio Kupelwieser da 1919. nisu umrli i on i austroguarska Carevina?


Paul Kuplewieser

U slanim močvarama Brijuna bila su staništa malaričnih komaraca. Kupelwieser je doveo s kopna vodu sagradivši goleme podzemne agregate i pumpe. Zatim je doveo Roberta Kocha, učenjaka nagrađenog Nobelovom nagradom za otkriće bacila tuberkuloze. Koch je upravo na Brijunima otkrio i prenositelja malarije, komarca anophelesa. Da ga iskorijeni, Kuplwieser je ”teraformirao” cijele Brijune i pretvorio ih u današnji skladni sklop parkovnih i prirodnih nasada. Više od polovice terena ostavljeno je za makiju, preorano je i kultivirano 124 hektara navodnjavanih livada, 68 hektara je uzgojeno mediteranskog hrasta (quercus ilex), a 18 hektara prekriveno četinarima, dok je 118 hektara pretvoreno u botaničke parkove sa sadnicama iz cijeloga svijeta, od sekvoje do eukaliptusa. Iglice četinara ne dopuštaju da raste korov, a pod hrastovima stvara se duboka sjena. Tako uređen i slabo napučen, otok je postao staništem mnoštva ptica. Slavuja, pataka, sokolova, supova, roda… Cijela ptičja republika okuplja se na tom veličanstvenom otočju uređenom za kraljeve.

Kad je stvorio brijunski raj, Paul Kupelwieser imao je na umu biznis, ono što se danas zove ”elitni turizam”. U ono doba, bilo je to carsko ladanje za dvor i bečku plutokraciju. Oni su ionako dolazili na Kvarner – Opatija je bila austrijska rivijera gdje je vilu imala i careva ljubavnica. U zračne kupke dolazilo se u Veli Lošinj, a prvu vilu ondje je u uvali Rovenska podigao carev brat, jer su na Bečkom univerzitetu ustanovili da mikroklima pogoduje liječenju plućnih bolesti i alergija. No, Kupelwieser je htio stvoriti nešto još neviđeno u kozmosu luksuza. Sagradio je luku, kupio prvi na svijetu brod s dizel-pogonom za prijevoz gostiju, podigao pet hotela i bazen s grijanom morskom vodom te izgradio vile. Otvorio je terene za golf i polo. Ugostio je nadvojvode, prinčeve i princeze, elitu, zvijezde – to su tada bili umjetnici, Richard Strauss, Thomas Mann… Čak je i skromni emigrant James Joyce tu proslavio svoj 24. rođendan.

Što bi još stvorio Kupelwieser da 1919. nisu umrli i on i austroguarska Carevina?

Već je bio kupio polovicu medulinske uvale i ondje nakanio izgraditi putničku luku (pulska je bila ratna) koju je željezničkom prugom htio spojiti na Divaču, Ljubljanu, Zidani Most, Graz i Beč. Kako to nije napravio, Istra ni danas nema željezničku vezu sa svijetom. Postojeća pruga preko Slovenije postala je slijepo crijevo. Vlakom se ne može do Zagreba u istom danu.

Kad je propala Austrija, bankrotirao je u Velikoj krizi i Paulov sin Karl, koji se ubio, a Italija, zaposjevši Istru i Brijune, nacionalizirala je taj šminkerski rezort.

Današnji izgled obale u zaljevu koji gleda prema kopnu i Fažani, tvori skladan niz hotela sagrađenih tridesetih godina u talijanskom Art Deco stilu. Čak i pod fašizmom ili, štoviše, baš pod fašizmom, Talijani su uvijek stvarali ljepotu u arhitekturi, dizajnu i modi jer, na neki način, njihov totalitarizam nije kontraindiciran ideji estetskog, kao komunistički, slavenski, istočnjački, okrenut jedino fantazmagoričnim eshatološkim vizijama.

Pa ipak, sljedeći gospodar Brijuna, iako je nesumnjivo bio komunist, Staljinov adept koji je izašao ispod njegova šinjela – nije donio u taj raj rugobu socijalizma.


Koliko je rezidencija i vili sagrađeno i preuređeno za Tita? Deseci, možda i stotinu, broja im se ne zna. Bilo je tu lovačkih zamkova, planinskih kuća, nekoliko jadranskih odmarališta, cijeli Zabranjeni grad na Dedinju koji su oko njega napučile horde rukovodilaca


Kad je drug Tito 1947. slučajno otkrio Brijune, iskrcao se iz čamca odjeven u neki stravični ”paljto”, mantil ruskog rukovodilačkog kroja, dok je na glavi nosio kačket – jer, što bi se reklo, još je tražio svoj pravi stilski izričaj… Tada se oporavljao od operacije slijepog crijeva. Liječnik kojega mu je poslao Staljin da to obavi, nenadano je umro, što Kardelj nije nikako znao obrazložiti generalissimusu kad ga je ovaj u Moskvi o tome ljubazno priupitao. Dok se rehabilitirao, budućeg gospodara Brijuna njegovala je sanitetska časnica – 24-godišnja rasna crnka, drugarica Jovanka, mlađa od njega trideset godina.

Čim je izbačen iz istočnog lagera pa se mogao posve emancipirati i prestati izigravati lažnog proletera, drug Tito odabrao je 1949. Brijune za svoju rezidenciju i stao je graditi prema svom miteleuropskom ukusu. Bijela vila podignuta 1952. godine, kao i dedinjska rezidencija, odudara od svega što se u Jugoslaviji tada podizalo u skladu s idejama Bauhausa i Internacionalnog stila. Tito je na Brijune odmah pozvao najvećeg slovenskog i miteleuropskog arhitekta Jožeta Plečnika, koji mu je tu sagradio jedan paviljon. Ranije je on gradio praški dvorac Hradčane za Masaryka, a za Karađorđeviće vilu na Bledu, pa slovensku rezidenciju Tito nije morao sam podizati – uselio se u bledsku, koju su samo oslikali nekim prigodnim freskama na kojima je domaći Rubljov prikazao prizore iz sindikalnog života. Zapravo, moglo bi se reći da su u Jugoslaviji započele koegzistirati dvije arhitekture – jedna historicistička, koja je održavala Titov vlastiti ukus, pri čemu se nije obaziralo na troškove, i druga, masovna i betonizirana, koja je uz najmanji utrošak novca na minimalnim stambenim površinama trebala udomiti milijune koji su sa sela stigli u grad da se proletariziraju.

Koliko je rezidencija i vili sagrađeno i preuređeno za Tita? Deseci, možda i stotinu, broja im se ne zna. Bilo je tu lovačkih zamkova, planinskih kuća, nekoliko jadranskih odmarališta, cijeli Zabranjeni grad na Dedinju koji su oko njega napučile horde rukovodilaca…

Zamak Brdo kod Kranja, Vila Zagorje na sto hektara zagrebačke Medvednice, Vila ”Izvor” na Plitvicama, Vila Dalmacija u Splitu s bazenom s toplom vodom i atomskim skloništem okružena stoljetnom šumom Marjana i manjim vilama, Vila na posjedu Tikveš, rezidencija na dubrovačkom Lapadu, koju je poslije kupio lokalni direktor hotela… Ukupno 12 poznatih i nepoznatih dvoraca i vila po Hrvatskoj, a zatim vila s bazenom u Bugojnu sagrađena za lov na medvjede, habsburško imanje Karađorđevo kod Bačke Palanke, ljetovališni kompleks u Igalu pored Hercegnovog, i još mnogi drugi posjedi… Tome treba pribrojiti još jedno neobično boravište – podzemni bunker kod Konjica koji se gradio 26 godina na dubini od skoro 1000 metara, a mogao je primiti 350 rukovodilaca s opskrbom za 6 mjeseci i komfornim privatnim odajama za predsjednika. Ta D-0 ARK (Atomska Ratna Komanda) bila je rezervno Dedinje spremno za sudnji dan. Ploveća rezidencija ”Galeb”, brod od 4000 tona, bila je pak tek nešto manja jahta od ”Britanije” istodobno izgrađene za englesku kraljicu. Osim toga, Tito je kupio rezidenciju u New Yorku, duplex na Park Aveniji, da ne mora uvijek zakupljivati cijeli kat u hotelu Waldorf Astoria.

Njegov je ukus bio fiksiran u habsburškoj predmodernosti prije secesije, ali nije bio sasvim zatvoren za umjereni, eklektički miteleuropski modernitet, ako je povezan s vrhunskim luksuzom. Ako je ekskluzivno i samim time luksuzno, može biti i minimalističko, otkrio je prije šezdeset godina ono što je danas najveća tajna najekskluzivnijeg turizma, koji se uopće ne može podvesti pod taj generički naziv, jer je po srijedi zapravo ”lifestyle of the rich and famous”, koji su nerijetko toliko bogati da su anonimni. U tom futurističkom duhu dao je sagraditi malu vilu na otočiću Vanga pored Velikog Brijuna, jer je ondje htio boraviti gotovo sam. Svita je bila na glavnom otoku arhipelaga, policijski garnizon u Fažani na kopnu, a vojni u Peroju – tu su, naime, policajci i oficiri dobivali zemljište za gradnju vikendica ili boravili u odmaralištu. Oko otoka su patrolirali torpedni čamci i uvijek jedna podmornica, zračni kišobran osiguravali su nadzvučni lovci u desetak kilometara udaljenoj Valturi, stalno naoružani, jer im je na rtu Premantura bio poligon za bojevo gađanje.

Zaista, nije u svijetu bilo domaćina koji može ponuditi sličan smještaj za gostujuće državnike. Koliko je šefova država i vlada primio na Brijunima? Da se to pouzdano ustanovi valjalo bi započeti ozbiljna istraživanja, kao što se vidi iz obrađenih podataka samo za diplomatsku 1978. godinu, njegovu brijunsku La Grande Annee.

U januaru, posjetio ga je predsjednik Alžira, Huari Bumedien. U februaru, predsjednik Afganistana Mohamed Daud Kan, reformist i modernizator, ubijen tri mjeseca kasnije, kad je zemlja potonula u građanski rat koji do danas ne prestaje. U martu nije nikoga primao, jer je odletio do New Yorka na sastanak s Jimmyjem Carterom, a na povratku se zadržao u Londonu kod kraljice Elizabete II. No, već u aprilu, brijunski rezort radi punom parom. Stigao je jordanski kralj Husein iz šerifovske dinastije Poslanikovih s. a. v. s. nasljednika. Za njim će doći šef poljskog CK, Edward Gierek. Evo ti zatim Kurta Waldheima, generalnog sekratara UN. Uto je umro Mao, pa se najavio i stigao iz Kine, s kratkim stop-overom u Bukureštu, novi generalni sekretar kineske Komunističke partije i države, drug Hua Guofeng. Njemu je to bilo prvo putovanje izvan Kine u životu. Upitali su ga što bi volio pogledati od filmova na projekciji koju je Tito priređivao svake večeri. Hoće li možda ”Valter brani Sarajevo”? Ne, reče Hua, to sam već gledao na televiziji nekoliko puta, pa će stidljivo: Može li James Bond? Sa zagrebačke televizije hitno su poslali kopiju ”Operacije Thunderball”.

Poslije kineskog vođe koji je došao vidjeti što da počne s Kinom, stigao je švedski kralj Gustav Karl XVI. Odmah za njim, šef rumunjske partije i države, Nicolae Ceausescu. Poslije njega, karizmatični predsjednik Bangladeša, general Rahman, koji je prethodne godine preuzeo vlast, započeo široke reforme i došao se javiti u centralu (ali, ubit će ga u atentatu sljedeće godine).

Iznimna diplomatska aktivnost u godini kad Jugoslavija inače bijedno stagnira, završila je posjetom predsjednika Etiopije, Mengistu Haile Mariama. On je svrgnuo prvog Titovog partnera u nesvrstanom pokretu, cara Haile Selasju, koji je vukao porijeklo od kralja Solomona, a i sam je poslije postao rastafarijanski bog. Bio je prvi državnik koji je otvorio sezonu na Brijunima posjetom 1954. godine, što znači da je procesija predsjednika država i vlada iz točno 60 zemalja trajala 25 godina. Kako Haile nije htio napustiti feudalizam i apsolutizam, Mengistuova marksističko-lenjinistička ćelija odlučila ga je svrgnuti i uvesti komunizam, kojim se taj oficir zarazio iako je pohađao američku vojnu školu u Marylandu, poput generala Krstičevića. Tito je nastavio u Etiopiju slati oružje i instruktore.

Istarski super-rezort koji je osnovao bečki industrijalac, namijenjen za europsku aristokraciju, preuzeo je karizmatični bravar sa svjetskim poslanjem i to je postalo upravo najekskluzivnija svjetska destinacija. Ili, kako nadahnuto pišu Klinger i Kuljiš u svojoj novoj knjizi ”Titov tajni imperij”: “Brioni su postali svjetski politički Lourdes, jer se ultimativni svjetski celebrities, vladari i najmoćniji državnici utrkuju s rezervacijama u brionskoj Bijeloj vili, budući da se žele ogrijati na Titovoj auri, porazgovarati s njegovim besmrtnim papagajem Kokijem koji kriješti – „Tito! Tito!“ – i provozati se otvorenim „cadillacom“, kojim upravlja oktogenerijski bivši probni vozač „Mercedesa“ s doživotnom vozačkom dozvolom.”

A kako danas izgledaju Brijuni nakon isto toliko vremena, dakle dvadeset i sedam godina nesmetanog razvoja u hrvatskoj slobodi?


Ostao je samo stari slon Indire Gandhi koji se u međuvremenu upisao u IDS. Livade se ne navodnjavaju, trava je sagorena u ljetnim mjesecima, na golf-terenu, piše u brošuri, ”moći ćete igrati sami”. To i jest muzej Jugoslavije, izlog svega najgoreg u socijalizmu. 


Na otok stižeš brodom iz Fažane, okružen slovačkim turistima i mladim backpackerima u japankama. Na rivi već čeka mali vlakić za djecu i debile pregrađen od traktora. Razgledavanje otoka vožnjom po asfaltnim puteljcima, kroz borovu šumu, na arheološka i paleontološka nalazišta. Posjet otočkom safari-parku, gdje je nekoć obitavala trofejna fauna. Ostao je samo stari slon Indire Gandhi koji se u međuvremenu upisao u IDS. Livade se ne navodnjavaju, trava je sagorena u ljetnim mjesecima, na golf-terenu, piše u brošuri, ”moći ćete igrati sami”. I hoteli rade – ”Neptun”, zapušteno zdanje iznutra nalik na neku staru bolnicu, s apsolutno jezivom menzaškom kuhinjom i lijepom kavanom na samoj morskoj obali u luci. Pored njega je hotel ”Istra” u koji su čak uveli air-condition (ali jako slab). Tu je, u maloj kongresnoj dvorani, održan famozni Četvrti plenum CK SKJ na kojem je smijenjen drug Ranković. Sve je manje-više isto kao 1966. kad se to zbivalo. Na drugoj strani pristaništa je nekoć elegantni talijanski hotel ”Carmen” gdje je odsjedao Krleža. Kupaonice su čista arheologija, rolete se ne mogu spustiti, federi u madracima škripe. Rasvjetna tijela kao da su nabavljena na vojnom otpadu. Uopće, brijunsko hotelijerstvo podsjeća na vojna odmarališta u bivšoj Jugoslaviji. To i jest muzej Jugoslavije, izlog svega najgoreg u socijalizmu – zaostalosti, primitivnih ideja o komforu, te totalne socijalne separacije nomenklature i naroda… Jer, nomenklatura se uredno ”glajhšaltovala” i na nepristupačnim luksuznim destinacijama Brijuna i dalje caruje vrhuška. Bijela Vila je predsjednička, a vila Brijunka rezervirana za predsjedničke goste. Predsjednik, odnosno predsjednica, može boraviti i na Vangi – Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću to je bilo najdraže mjesto u brijunskom Zabranjenom gradu. Nije to sve – državni protokol također raspolaže rezidencijama Mletački kaštel i Vila Jadranka, a osim Vange (”Krasnice” kako ju je Tuđman volio nazivati jer je poput Malog princa Saint-Exuperyja svemu nadijevao imena), tu je još jedna vila na posebnom otoku – Galiji, udaljenoj od Vange oko 300 metara.

Kako bi se predsjednika i njegovu pratnju moglo čuvati, Pokazno-zaštitna bojna ima svoju garnizonsku kasarnu na polutoku Peneda, okruženu zidom i žicom. Normalno da i Ratna mornarica ima svoj pristan i zgradu. U luci Vargarola pored Pule bazira pak njen Odred rezidencijalnih brodova, ”s posebnom zadaćom prevoženja morem štićenih osoba posebnog statusa”. Znači, iako je u predizbornoj kampanji slobodno krstarila Jadranom na gumenjaku, u duboko dekoltiranom kostimu, Predsjednica sad ide iz Fažane bojnim brodom, ako je već zrakoplovstvo ne doveze direktno u Penedu vojnim transportnoim helikopterom s VIP-konfiguracijom. Je li baš nužno da predsjednički konvoj generira tolike nesagledive troškove koji se plaćaju iz vojnog budžeta, uz onih 400 milijuna kuna gotovine koju zdrobi u mandatu na putovanja i slične zaludice? Uostalom, tko se skrbi za tu cijelu infrastrukturu, odakle novac za održavanje svih silnih predsjedničkih vila i rezidencija na Brijunima?

Brijunski Nacionalni park podijeljen je institucionalno na dva dijela. Postoji poduzeće Državne nekretnine d. o. o. (znači normalna firma – zašto?), te ”civilni” dio NP-a, koji je samoodrživ. Od ulaznica naplate dva milijuna eura godišnje, a kako je sve što se tu radi čista mižerija, dospije za plaće namještenika. Hoteli i restorani su bezumno skupi za usluge zaista bijedne razine (ionako se radi samo sezonski). Iz budžeta dakle treba namiriti jedino protokol, brodove, vojsku, viletine, sve ono bez čega zaista ne bi mogla velesila poput države Hrvatske koja u visokom stilu održava svog nominalnog poglavara koji gotovo i nema stvarne ovlasti i većinu vremena posvećuje rovarenju protiv vlada, pogotovo ako potječu iz iste stranke.

Tko upravlja Nacionalnim parkom? Sve je učinjeno da se upravlja tako da, zapravo, ne upravlja nitko, jer je vlasništvo Nacionalnog parka podijeljeno između države, odnosno Vlade i Istarske županije pa se već duže od četvrt stoljeća oni uzajamno blokiraju, iako zapravo tu nitko nije imao nekih inicijativa i vizija. Posljednja je pokrenuta još u doba Račanove vlade, kad su koalicioni partneri, zapravo župan Jakovčić iz IDS-a, pokušali progurati kombinaciju da se Brijuni daju u koncesiju skupa s terenima Barbariga-Dragonera na obalnom kopnu, sve pod auspicijem koruške Hypo Alpe-Adria Banke. Nije uspjelo – ne zbog HDZ-a, jer je opozicija uvijek nemoćna kad vlast u Hrvatskoj nešto naumi provesti, nego zbog koalicijskog većinskog SDP-a, u kojemu je ionako došlo do rascjepa kad ih je Linić natjerao da se udruže s tim njihovim najljućim protivnicima u Istri. Budući da HDZ uvijek ide posebno (obaška, što bi se lijepo reklo srpskim turskim, kao u uzrečici ”svaka vaška obaška”), jer ima svoje posebne teritorije (Pazin) i drže se manje-više popova, u Istri su veoma slabi, pa je jedino SDP bio izravna, ljuta konkurencija IDS-u, na koji su svi ostali gledali kao na ”istarski HDZ” i optuživali ga za korupciju. Kad su esdepeovci s njima i surađivali, nije im padalo na um da mirno gledaju kako IDS neizmjerno učvršćuje društvene pozicije dugoročnim dilovima i kapitalizacijom utjecaja.


Izbor novog ravnatelja Nacionalnog parka Brijuni proveden je stoga transparentno, odabran je mladi stručnjak, ali se dobro pazilo da lik nema pojma o onome što je tu strateško pitanje, pa je odabran jedan – šumar.


Kad se na vlast vrtatio HDZ, opet se posve zatvorio ”prozor mogućnosti” i otpala je svaka takva inicijativa u kojoj bi bili Jakovčić i njegovi prijatelji. Zato se i direktor Nacionalnog parka bira i kontrolira tako da sam ne može ništa bitno promijeniti. I Brijuni su stoga već gotovo trideset godina odmaralište ŽNJ-kategorije, dok je mnogo pametniji Milo Đukanović od brodogradilišta ”Sava Kovačević” u Tivtu napravio bogataški Porto Montenegro i prodao ga Suverenom fondu Dubaija za 800 milijuna eura. Boka je pritom postala destinacija od 5 zvjezdica, dok u cijeloj Hrvatskoj ima na Jadranu jedan ili nijedan hotel s tim predikatom – Grand Hyatt trebao se, doduše, graditi u Zadru, Boris Podrecca napravio je projekt, a kao investitor javila se Dogus-grupa, koja operira sve najveće naše marine, ali su im rekli da na to zaborave, jer već postoji rezervacija uglednih ratnih generala bez kojih se ništa ne počinje, ukratko –”Hrvat, zauzeto”.

Izbor novog ravnatelja Nacionalnog parka Brijuni proveden je stoga transparentno, odabran je mladi stručnjak, ali se dobro pazilo da lik nema pojma o onome što je tu strateško pitanje, pa je odabran jedan – šumar.

Krajem 2017. na javnom natječaju izabran je za direktora mladi, 33-godišnji vanstranački kadar, doktor znanosti s biotehničkog područja, prethodno asistent na Šumarskom fakultetu na privremenom ugovoru. Marno Milotić je zgodan dečko i pravi Istranin, rodom iz sela Gologorica od 300 duša kraj Pazina. Zaista, na prvi pogled – nisu mogli bolje birati. Da je riječ o Nacionalnom parku Medvednica bio bi doista idealni kandidat i borio bi se protiv Bandića i divlje gradnje na obroncima Sljemena (zato i nije izabran za to mjesto), bio bi dobar za Kopački rit i za Sjeverni Velebit (a na sve se ta natječaje javio), no jedino za što zbilja nije pogodan, upravo je ovo mjesto koje je dobio, i to upravo zato što je nepogodan, pa neće zasmetati djelovanjem u neželjenom smjeru.

U doba Milanovićeve vlade, ministarstvo okoliša odabralo je za konzultante konzorcij Horwath&Horwath i Raiffesen banku i naručilo studiju koncesijskog uvođenja elitnog turizma na Brijune, koji bi uključivao promjene prostornog plana. Plenkovićeva je vlada to glatko odbacila, iako je studija već plaćena. Prvo, oni su veći etatisti od etatista, a drugo, prije bi crkli nego proveli neku makar i pozitivnu inicijativu SDP-a.

Brijuni nisu Umag i Rovinj, ne možete doći s mehanizacijom, porušiti postojeće hotele koji su zaštićeno kulturno dobro i onda naprtiti velebno modernističko zdanje”, komentira s odobravanjem mladi ravnatelj Milotić taj Plenkovićev potez. Kao i mnogi mladi, on je antiliberal, a elitni turizam valjda zamišlja kao ”velebno modernističko zdanje”, te kao multiplikaciju kvantiteta. No, velebna modernistička zdanja grade se jedino na destinacijama masovnog turizma za europsku višu srednju klasu, u kategoriji 4 zvjezdice, a to je upravo nivo i doseg sadašnjeg istarskog turizma, primjerice u Rovinju. Elitni turizam je ono što se može vidjeti recimo u Boki, ali ne u Porto Montenegru, nego u novom rezortu Porto Novi, gdje se na ispražnjenu lokaciju remontnog brodogradilišta u Zeleniki (ploveći dokovi su prodani u Poljsku i odvučeni) dovršava aglomeracija vila One&Only, u koji novac investira azerbajdžanska nacionalna naftna korporacija. One&Only je upravo najluksuzniji lanac na svijetu, ali ne gradi hotele nego vile, s batlerima i ostalom poslugom, namijenjen samo milijunašima. Izgradit će se tu doduše i megamarina koju će operirati Dogus grupa, kad već nije mogla u Zadar, a tu će biti i jedan njihov hotelčić s bazenima u svakom penthausu u visini trećeg kata. Ipak, to nije ultimativni luksuz primjeren za Brijune po kojima je nazvan su misura(bespoke) brend muških odijela ”Brioni” (firma je osnovana 1945. u Rimu), još i danas pojam muške elegancije.

Ono što bi Brijunima najbolje pasalo je, naravno, ”Aman”, koji ne gradi, nego bira, ali samo jedinstvene i neponovljive stvari i lokacije… Osnovao ga je jedan polučeh-polutajlanđanin koji se obogatio na lancu ”Regent”, a zatim odlučio napraviti čudesnu i neopisivu kolekciju koja se najbolje doživi preko fotografija… Na Jadranu, kooptirane su venecijanska palača grofa Papadopulija na Grand Canalu (i grof još stanuje ondje na jednom katu), te bivša kraljevska rezidencija Aleksandra Karađorđevića u Miločeru, kojoj je pridodan i Sv. Stefan. ”Aman” danas posjeduje najkarizmatičniji ruski oligarh, milijarder Vladislav Doronjin, bivši dečko Naomi Campbell, i sam zgodan kao filmski glumac. Da nesretni Marno Milotić prouči njegov portfelj, shvatio bi da elitni turizam, kakav je na mjestu kojim on upravlja koncipirao genijalni Kupelwieser, a zatim, u vlastitoj režiji i prema svojim diktatorskim potrebama razvio zagorski maharadža, shvatio bi da to ne uključuje rušenje baštine i betonizaciju te izgradnju monstre-hotela, naprotiv. No, ono što on sam pokušava, kao biotehnolog koji se razumije jedino u floru, a ne u ljudsku faunu koja obitava na ovakvim mjestima, gotovo je isto tako deplasirano kao i ideje ”apartmentalizacije”.


Brijunima zaista ne treba reklama, jer su čuveniji čak i od Rade, čija žena svake godine tu režira jednu predstavu, koju posjećuju regionalni celebi male kupovne moći, nego su potrebni luksuzni hoteli i neizrecivo skupe vile za mračno bogate likove. Tu bi država mogla zaraditi milijarde, umjesto da ih troši


Na Brijunima osim hotela ima devet austrougarskih vila, kaže Marno, a neke su u derutnom stanju. Tri se iznajmljuju gostima koji plate pet godina unaprijed, pa ih koriste kao svoje ljetne rezidencije. Uplaćeni novac se upotrebi – za preuređenje. Da je ekonomist, a ne agronom, shvatio bi da takva vila, ako vrijedi pet milijuna eura, a vrijedi sigurno, mora godišnje odbaciti petsto do sedamsto tisuća da bi se kapital amortizirao, a u stvari, naplati se možda deseti dio te svote, što znači da se vile iznajmljuju budzašto, i da se, zapravo, troši brijunska supstancija. Mladi agronom čak je otputovao u Moskvu na sajam turizma da ondje objašnjava kako se relativno jeftino – jeftino za bogataše – može ljetovati na Brionima, gdje je nekoć boravio Tito, što navodno jako pali ruske, indijske i kineske plutokrate…

Marno bi i ostale vile u kojima se sad nalaze uprava Nacionalnog parka i teatar ”Ulysses” uredio, a pogotovo misli da je korisna ljetna prisutnost kazališne trupe Rade Šerbedžije, koja im, drži, priskrbljuje silnu reklamu. U stvari, Brijunima zaista ne treba reklama, jer su čuveniji čak i od Rade, čija žena svake godine tu režira jednu predstavu, koju posjećuju regionalni celebi male kupovne moći, nego su potrebni luksuzni hoteli i neizrecivo skupe vile za mračno bogate likove. Tu bi država mogla zaraditi milijarde, umjesto da ih troši, jer ne vidi vrijednost nekretnina. Da se pak uređuju i grade objekti u kojima će se ”Ulysses” trajno smjestiti, i to radi nekoliko predstava godišnje, čini se ludikrozno – to se nije napravilo ni u Dubrovniku gdje se već 70 godina održavaju Ljetne igre. No, mladi ravnatelj koji ne vjeruje u privatno poduzetništvo u turizmu, vjeruje u privatno kazalište koje bi se u Nacionalnom parku Brijuni, dakle, trebalo ugnijezditi kao i Predsjednik države i njegovi gosti. U stvari, trebalo bi ih sve odanle nadžariti, odnosno, njoj dati da ljetuje u jednoj vili i poslati joj račun jer raspolaže velikim novčanim fondovima, a njima omogućiti da daju predstave, ali tako da država i županija ili tko već treba plati račune za odobreni boravak ili program, a ne da im se stavlja na raspolaganje otočje koje bi trebalo postati uzorna destinacija hrvatskog jadranskog turizma. Po prirodi stvari i osnovnoj zamisli, ono je namijenjeno ozbiljnim bogatašima koji će tu igrati golf i polo i baviti se onim čime se takvi likovi već bave kad na plaži ne poziraju za ”Daily Mail”.

U međuvremenu, Marno je angažirao zgodnu, mladu Mašu Mihelić da vodi posebnu službu za pripremanje projekta s kojima se Park natječe za kohezijske fondove Europske unije. Znači, novac koji je zapravo predviđen da se, recimo, poprave tragični drumovi u romskim naseljima u Rumunjskoj, ovdje traže da izmijene otužni postsocijalistički izgled polupropalih Brijuna! Osim toga, NP se učlanio u asocijaciju europskih ZOO-vrtova pa su zamislili da na Brijune primaju njihove bolesne živine na oporavak. Nekoliko šugavih klokana zbilja bi popravili ugođaj ocvalog komunističkog Disneylanda. U Bruxellesu bi im stoga trebali reći – Znate što, imate to bogomdano otočje u koje je ugrađen genij Austro-Ugarske i nevjerojatan brend najvećeg samoreklamera 20. stoljeća, pa dajte sami sebi zaradite neke novce, možda tako da se ugledate na južnog susjeda. Đukanovića, koji je to uspio s nekim rashodovanim brodogradilištem… Ali, nije to poruka za mladog i očito dobronamjernog no neupućenog istarskog šumara, ravnatelja Nacionalnog parka, nego za premijera Plenkovića i cijelu njegovu vladu, a odnosi se na sve ono što u posljednje vrijeme poduzimaju!