Plaće naše svagdašnje (II): jesu li sindikati pogrešno predstavili vezu između plaća i produktivnosti rada

Objavljeno

Foto: Dimarik16 / Dreamstime

Jesu li se rast produktivnosti i realnih plaća razdvojili, kao što sugerira jedna sindikalna studija, ili su dvije veličine i dalje u korelaciji kao što sugeriraju indeksi konstruirani na temelju hrvatskih statističkih podataka?

U prvom nastavku serije tekstova o plaćama prikazali smo kolika je disperzija prosječnih neto plaća među različitim gospodarskim djelatnostima i kako velike razlike postoje u pogledu trenutnog rasta prosječnih neto plaća po djelatnostima. Razlike proizlaze iz različitih uvjeta na pojedinim tržištima. Na nekima su pritisci tehnoloških promjena snažni, a na nekim ih tržištima nema. U nekim djelatnostima postoji višak, a u nekima manjak radne snage. Takve situacije mogu dugo potrajati. Metaforički rečeno, bankarski službenik ne može ili ne želi preko noći postati dobar kuhar ili programer. A obrazovni sustav je inertan i ne reagira na trendove na tržištu rada.

Unatoč disperziji stanja i promjena na (segmentiranom) tržištu rada u pojedinim djelatnostima, ekonomisti vole razmišljati u kontekstu takozvanih agregata – kao da se svi odnosi u gospodarstvu mogu svesti na jedan, reprezentativan broj. Zbog toga se često uspoređuje promjena ukupne produktivnosti rada u gospodarstvu s promjenom prosječne realne plaće. Pretpostavka je da između prosječne plaće i produktivnosti postoji neka veza. Iskustveno znamo da su i nominalne i realne plaće veće u poduzećima i državama gdje je produktivnost veća.

Jedna takva usporedba objavljena je u subotnjem Jutarnjem listu. Tekst Kristine Turčin referira se na istraživanje Europske konfederacije sindikata prema kojemu je u ovom stoljeću u EU nastao nerazmjer između rasta produktivnosti rada i rasta realnih plaća u korist produktivnosti koja navodno mnogo brže raste. Prema prikazanom grafikonu, u Hrvatskoj je zabilježen najveći nerazmjer, jer je od 2000. do. 2016. produktivnost rada rasla više od 40%, a realne plaće svega 11%. U Rumunjskoj su realne plaće čak zabilježile pad u odnosu na početak stoljeća. Stječe se dojam da su radnici jako zakinuti jer im u nekim gospodarstvima produktivnost raste, a plaće to ne prate.

Izvor: Jutarnji list, 28.4.2018. (kliknite na sliku za izvorni tekst)

Je li baš sve tako kao što pokazuje gornja slika? Odgovor na ovo pitanje treba tražiti iz teorijske i empirijske perspektive.

Što kaže teorija

Teorija kaže da nadnica izjednačava vrijednost graničnog proizvoda rada. Vrijednost graničnog proizvoda rada je fizička količina proizvodnje (robe ili usluge) koju isporuči zadnji zaposleni radnik, pomnožena cijenom proizvoda.

Ovo može zvučati apstraktno, ali relacija je prilično čvrsta ako se prilagodi za razlike u karakteru rada. Međutim, u toj relaciji se sve može mijenjati. Na primjer, cijena proizvoda može pasti zbog pojave snažne konkurencije ili pada interesa za proizvodom ili uslugom zbog promjene ukusa potrošača. Fizički granični proizvod radnika u tom slučaju može ostati isti, ali nadnica mora pasti ako se želi izbjeći otpuštanje radnika. U stvarnosti, promjena će biti još složenija, jer će se i količina proizvodnje prilagoditi novim okolnostima na tržištu. U uvjetima poput ovih, doista je moguće da produktivnost raste brže od plaća.

Isto tako, neki vanjski šok (npr. imigracija ili emigracija) može utjecati na promjenu nadnica, što će utjecati na promjenu ostalih parametara, moguće i same zaposlenosti. U svakom slučaju, odnosi između fizičke produktivnosti, relativnih cijena i nadnica te broja angažiranih radnika mnogo su složeniji nego što se obično predmnijeva.

Ekonomisti često zanemaruju ove komplikacije, koje su tipične za razvoj događaja na pojedinim trržištima, i pristupaju pojednostavljenim mjerenjima na razini cijele ekonomije. Takav je slučaj s već spomenutim usporedbama prosječne plaće i prosječnog proizvoda radnika (produktivnosti). U dugom roku se ne očekuju prevelika odstupanja između plaća i produktivnosti, osobito ne onako velika kakva su prikazana na slici na početku, kada je riječ o gospodarstvu u cjelini. Stoga preostaje odgovoriti na pitanje je li prosječna realna neto plaća od 2000. do 2016. doista zaostala za rastom produktivnosti rada oko četiri puta u Hrvatskoj, kao što sugerira prikaz.

Što pokazuju podaci

Slika 1 prikazuje kretanje prosječne neto plaće, indeksa cijena potrošača i prosječne realne plaće po zaposlenom od prosinca 1999. do kraja 2017. Prosječna nominalna neto plaća je u prosincu 2016. (sindikat računa zaključno s 2016.) iznosila 5,838 kuna ili 79% više nego u prosincu 1999. kada je iznosila 3,262 kune. Potrošačke cijene su se u istom razdoblju povećale 45,8%. Stopa rasta prosječne realne neto plaće u sedamnaest godina od 2000. do 2016. može se izračunati kao razlika nominalnog rasta i stope inflacije, dakle, 79%-45,8% = 33,2%. To je tri puta više od 11% koliki su rast realnih plaća prikazali sindikati.

Izvor: HNB, baza podataka uz Bilten,  vlastiti izračuni

Ako se vremensko razdoblje malo modificira i izračuna prosječna plaća 2016. (prosjek mjesečnih prosjeka unutar godine) u odnosu na tako definiranu prosječnu plaću 2000., dobiva se sličan rezultat: prosječna neto plaća zabilježila je rast za 71%, cijene potrošača za 40%, što znači da je prosječna realna plaća, mjerena kao prosjek godina 2000. i 2016., narasla za 31% ili za 1,7% u prosjeku godišnje ili oko tri puta brže nego što pokazuje slika objavljena u tisku.

Dakle, u ovom stoljeću imamo rast realne prosječne plaće po radniku nešto veći od 30%. Preostaje odgovoriti na pitanje je li se produktivnost rada povećavala brže ili sporije od toga.

Slika 2 prikazuje kretanje indeksa realnog BDP-a, broja zaposlenih i njihova kvocijenta – indeksa produktivnosti rada. Realni BDP se od 2000. do 2016. povećao približno koliko i realna plaća (30,6%). Međutim, i zaposlenost je rasla u ovom stoljeću. Na temelju mjesečnih brojki o broju zaposlenih iz baze podataka HNB-a može se izračunati da je u toku 2000. u prosjeku bilo 1,399 tisuća zaposlenih, dok je u toku 2016. zaposlenih u prosjeku bilo 1,461 tisuća ili 4,4% više nego šesnaest godina ranije. Promjenu produktivnosti možemo aproksimirati kao razliku ta dva postotka: 30,6% kumulativnog rasta realnog BDP-a i 4,4% rasta zaposlenosti. Tako dolazimo do rasta produktivnosti za 26,2% od 2000. do 2016., odnosno oko 1,5% u prosjeku godišnje. Znači da nisu plaće (koje su realno rasle oko 1,7% u prosjeku godišnje) rasle četiri puta sporije od rasta produktivnosti; rasle su malo brže od rasta produktivnosti za gospodarstvo u cjelini.

Izvor: HNB, baza podataka uz Bilten,  vlastiti izračuni

Relativno mala razlika između rasta produktivnosti i plaća može se zanemariti jer postoje razne pogreške mjerenja. Postoji problem odabira baznog razdoblja, reprezentativnosti prosjeka (da li uzeti medijan ili aritmetički prosjek), kakvoće mjerenja outputa (BDP-a) i sl.

Uza sve ograde zbog mogućih pogrešaka mjerenja, mogu se izvesti dva zaključka. Prvo, sindikalna teza o tri do četiri puta bržem rastu produktivnosti rada od realnih plaća u ovom stoljeću u Hrvatskoj nema uporišta u podacima. Drugo, produktivnost rada i realne plaće u dugom roku rastu približno usklađenim tempom, što potvrđuje poznatu zakonitost da životni standard radnika dugoročno raste približno u skladu s rastom proizvodnosti rada.