Plenković pod Vidovićem i zaboravljeni državni proračun: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Objavljeno

Foto: Flynt / Dreamstime

Dok se Hrvatska bavi hot-mailovima koji u detalje opisuju tko je i kako pisao Lex Agrokor, u svijetu su se desile tri važne stvari. Prve dvije: Izraelka je osvojila pjesmu Eurovizije. Trump je izašao iz nuklearnog sporazuma s Iranom.

Saveznici su odlučili ne ulaziti s njim tu avanturu, a Merkel nije propustila i fizički signalizirati distancu u odnosu na krupnog Amerikanca, za razliku od Macrona koji s Trumpom vodi intenzivan taktilni dijalog. Merkel je naglasila da bi se Europa trebala brinuti sama za sebe kada je riječ o obrani, što je znakovito u svjetlu razmjene vatre u trokutu Iran-Sirija-Izrael, a što očito smrdi na sukob širih razmjera. Nakon prve razmjene se smirilo, a i eurovizijska pobjeda se lijepo uklopila u širi geopolitički ambijent.

Italija

Europa, međutim, ima problem. Ne samo zato što Merkel nije više ono što je bila – ona je lider na zalasku. Europa nije vjerodostojna dok svakih nekoliko mjeseci neki nacionalni izbori prijete podrivanjem njezinih temelja.

To je vezano uz treći važan međunarodni događaj: trenutno se čeka ishod post-izbornog dogovaranja u Italiji. Presidente Sergio Mattarella pritišće da dvije vodeće političke grupacije postignu dogovor o vladi. Tamo je pobijedila koalicija desnog centra koju vodi Matteo Salvini, inače glavni tajnik Lega Nord. Koalicija je odnijela pobjedu s 37% glasova, pri čemu udjel u koaliciji ima i Berlusconijeva Forza Italia te dvije manje konzervativne stranke.

Riječ je o vrlo kaotičnom političkom skupu. Lega ima separatističke korijene. Začetnik i predsjednik Umberto Bossi započeo je političku karijeru kao komunist. Za sve one koji misle da se danas u Europi događa nešto neobično i da su tzv. populizmi, nacionalizmi i post-ideološka politika novijega datuma, treba podsjetiti da je Umberto Bossi već jednom (1996.) najozbiljnije proglašavao neovisnost Padanije (područja uz rijeku Po, odnosno Sjeverne Italije). A mlađu publiku treba informirati da su se u Italiji porno-dive uredno pojavljivale na izbornim listama mnogo prije nego što su se pojavile u pozadini američke politike. Italija je kolijevka demokracije, uvijek je bila ispred ostalih, još od kad su se u renesansnoj Firenzi zastupnici počeli birati izvlačenjem imena iz vreće.

Svijet se muči s definiranjem i borbom protiv fake-news, post-truth i ostalih sličnih komunikacijskih fenomena, a ja samo vidim da se Silvio Berlusconi vraća, i to s preko 80 na leđima. Kako se itko može čuditi Trumpu nakon Berlusconia, pa Trumpov stil je u politici odavno izmišljen i uči se od Talijana.

Foto: Markwaters / Dreamstime

Kao da osebujni kolorit talijanske desne koalicije nije dovoljan, potencijalni partner za sastavljanje vlade je populistički pokret Cinque Stelle, koji je na izborima 4. ožujka (već je, dakle, prošlo više od 2 mjeseca od izbora) zaslužio oko 33% glasova. Što je tu lijevo, a što desno, nije moguće reći. Stare klasifikacije više ne pomažu. Jedino je sigurno da su svi protiv imigranata i da, najblaže rečeno, ne simpatiziraju Europsku uniju.

Što to znači za EU, opet nije moguće točno reći. Jedino je sigurno da su svi protiv ograničavanja fiskalne politike pravilima EU, odnosno svi su za veći deficit proračuna. Što je, naravno, put u pakao za zemlju čiji javni dug doseže 132% BDP-a. To je drugi najveći omjer javnog duga i BDP-a u EU iza Grčke, i treći najveći u svijetu iza Grčke i Japana.

Da im nije predsjednika Europske središnje banke Maria Draghia i da nisu tako velika i važna zemlja, ne bi se talijanski političari mogli kockati percepcijom fiskalne stabilnosti. Jer njihove banke ne mogu samo tako progutati nekoliko postotaka BDP-a novih državnih obveznica kojima bi se financirao veći deficit.

Italija bi se vjerojatno našla u ozbiljnoj krizi da zaplovi protiv europskog mainstreama. Ali kako su ljudi uglavnom racionalni, ne treba sumnjati u to da su talijanski političari, tj. većina njih, svjesni opasnosti bilo kakve vrste političkog i monetarnog avanturizma. To se u manjoj mjeri odnosi na one u pokretu Pet zvijezda koji su pomalo poput našeg Živog zida – uglavnom nemaju pojma a i ne žele znati. I na lokalnim razinama na kojima su došli na vlast nisu se proslavili, počevši od samog Rima. Promatrači zbog toga očekuju natezanje i razvlačenje oko formiranja vlade, a čak i ako se vlada formira, ne predviđaju joj trajnost, stabilnost i sposobnost da se bilo što promijeni. Drugim riječima, lako je imati loše ideje, problem je što i za njihovu provedbu treba imati znanja! Što bi značilo da će se stvari u Italiji razvijati po principu «business as usual».

Proračun: eno Japana!

Na kraju se sve svodi na pare. Zdrave državne financije nezamjenjiv su alat i preduvjet normalnog razvitka. U krajnjoj liniji, i opstojnosti svake zajednice. Ta se činjenica gubi iz vida jer su interesne skupine i slabo obrazovani, neiskusni ljudi, među kojima dio ima i profesorske titule, u zadnjih desetak godina uspjeli prodati iluziju o postojanju fiskalne alternative. Iluzija fiskalne alternative počiva na ideji da visok javni dug i deficit nisu problem, da države mogu štampati novac i/ili prestati vraćati dugove kada se sjete, i da treba raskinuti s takozvanom «politikom štednje» (i fiskalnim pravilima iz Maastrichta). Deficit se navodno uvijek može financirati tako da centralna banka kupuje državne obveznice bez ograničenja, kao u Japanu.

Politička privlačnost ove fiskalne iluzije je očita: ne moramo voditi brigu o odnosu javnih prihoda i rashoda. Možemo imati deficit, a to znači da možemo realizirati mnoštvo političkih ideja koje su korisne za narod. Možemo graditi infrastrukturu. Možemo otpisivati dugove. Intervenirati u slučaju posrnulih velikih poduzeća (npr. ideja Etičke udruge da se Agrokor pretvori u javnu kompaniju u vlasništvu građana, a dugovi refinanciraju uz pomoć HNB-a). Možemo davati ljudima transfere tako da smanjimo siromaštvo, nejednakosti. Pa tko normalan ne bi bio za to? Pogotovo danas, kada su sjećanja na devastirajuću moć visoke inflacije i hiperinflacije prošlost. Eno Japana!

Ovdje nije riječ o finom podešavanju tipa je li optimalan saldo proračuna za Hrvatsku u ovom trenutku -1% ili +1% BDP-a. To su detalji koji zavise o uvijek problematičnim izračunima potencijalnog rasta i o sukobu ideja i interesa unutar demokratskog procesa. Ovdje je prije riječ o fundamentalnom odnosu politike prema fiskalnoj odgovornosti, budućnosti i prema tome čemu služi država.

Malo pojednostavljeno, vrijedi pitanje: treba li se rukovoditi Keynesovom da smo u dugom roku svi mrtvi, pa raspaliti s trošenjem sada kao nekada Grci, ili se treba rukovoditi saznanjem da je budućnost neizvjesna i da država služi kao osigurač zbog neizvjesnosti, što znači da mora čuvati svoj fiskalni kapacitet za intervencije zbog nevolja koje mogu naići u budućnosti. Kao što čine Estonci i mnoge druge zemlje koje drže javni dug ispod 50% BDP-a (Estonija ispod 10%) i ne kockaju se s time kao južnjaci? Japan je dalek i drugačiji, pa se na sličnost s tom zemljom mogu pozvati samo oni koji ne poznaju strukturne, financijske, gospodarske, demografske i druge razlike. A one su ogromne.

Iz te, fiskalne perspektive, malo ohrabruju podaci o prihodima državnog proračuna koje je Ministarstvo financija objavilo prošli tjedan. Prihod od PDV-a bio je veći za čak 5,7% u odnosu na prvo tromjesečje 2017. Socijalni doprinosi su osobito brzo rasli, za čak 8,3%. To je posljedica rasta gospodarstva, vjerojatno i rasta fiskalne discipline. Međutim, deficit proračuna središnje države povećao se unatoč naraslim prihodima s 3,6 milijardi u prvom tromjesečju prošle na 3,9 milijardi u prvom tromjesečju ove godine.

U prvom tromjesečju se uvijek sezonski bilježi deficit koji se kompenzira suficitom u trećem tromjesečju ali ipak treba primijetiti da deficit, unatoč izvanrednom punjenju proračuna, raste. Jer su ukupni rashodi državnog proračuna u prvom tromjesečju ove bili za 5,2% veći nego u prvom tromjesečju prošle godine. Glavni razlog je rast mase plaća (naknada zaposlenima) za 5,9%. Slijedi rast materijalnih troškova za 5% i socijalnih transfera za 4,6%. Teško je reći koliko se od toga rasta financira iz EU fondova koji uglavnom ne generiraju deficit (uistinu, povlačenja iz EU proračuna rasla su za izvanredno visokih 26%), ali je očito da rashodna strana proračuna pomalo «pušta» kao stari izlizani luftmadrac.

Politička ekonomija ima svoju neumoljivu logiku koja dovodi do korozije državnih rashoda. Aspiracije su velike, kriza je dugo trajala, ventili nisu popuštali i politički su pritisci dugo bili sabijeni u kriznom pretis-loncu. Zbog toga je teško i dalje krotiti pritiske i političke ideje koje traže novac kada privatni sektor, a s njime i punjenje proračuna, raste. Mi da se mijenjamo dok privatni sektor raste?!

Aspiranti na proračun ne mare što se time propušta prilika za bržu normalizaciju državnih financija i povećavaju rizici makroekonomskog upravljanja u nekoj budućoj krizi. Čini se da potrošači u potpuno nepromijenjenom i neefikasnom javnom sektoru u ovoj našoj demokraciji naprosto imaju veću političku moć od poreznih obveznika koji izvlače deblji kraj i plaćaju daleko prevelik račun u odnosu na uslugu koju dobivaju.

Premijer pod Vidovićem

To je ta demokracija. Sve se ovaj tjedan vrtjelo oko nje. Premijer je naumio proslaviti dodjelu nagrade za europski govor godine vehementnom simultankom s nekima od vodećih hrvatskih TV i print novinara (Rašeta – Styria, Toma – Hanza, Gregorek – RTL, Drobac – HTV, Bago – Nova). Setup naizgled sjajno zamišljen: kamere u Umjetničkom paviljonu uperene u masivni drveni stol pod Angelusom Emanuela Vidovića, prema Igoru Zidiću, najboljom ikad u Hrvatskoj naslikanom slikom. Dojam kulturne institucije koja oduvijek simbolizira pripadnost Hrvatske Europi. A onda dva udarca. Prvo s Nove stiže odbijenica, premijer im nije zanimljiv jer su ga već dosta imali u programu tih dana. I onda baš toga dana iscure hot-mejlovi. Možda i bolje da mu tamo nije bilo Bage?

Nije, valja priznati, Plenkoviću to nanijelo neku štetu. Malo su ga novinari stisnuli u prvih deset minuta, ali čim je apsolviran Agrokor, pri rezultatu 0:2, novinari su krenuli s pitanjima o rafineriji u Sisku, generalnima o iseljavanju i tko zna čemu sve ne. Uglavnom, ne čudi da je ishod na kraju bio, koliko ono, 6:2 ili 8:2 za premijera. U međuvremenu se s mailovima malo «intenzivirala situacija», ali toga dana, u srijedu, premijer je dominirao.

S gledišta razvoja demokracije ipak je ostao malo nedorečen doživljaj, to s premijerom za masivnim stolom, sam protiv svih, kao da šalje poruku sredit ću vas sve, koliko god vas ima. Na razini trivie, rashodi proračuna koliko pamtim nisu spomenuti, a ako i jesu, bili su toliko bitni da su trenutno zaboravljeni.