Polanyieva djeca (II): Jan Zielonka i konfuzija na lijevom centru

Objavljeno

Slika iz New York Times-a 1905.: mađarski romi u trenutku deportacije iz SAD-a. Foto: Wikimedia Commons

U ovom tekstu iz serije «Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?» Velimir Šonje kroz raspravu o knjizi Jana Zielonke o anti-liberalnoj «Kontrarevoluciji» detektira ekonomske napukline u konceptu lijevog liberalizma koje objašnjavaju zašto europski lijevi centar životari u političkoj bezidejnosti i neprepoznatljivosti: razlog leži u tome što mu je neoliberalizam kriv za sve

Tekst objavljen i u novom Globusu


Američki politolog Pat Deneen, čiju sam knjigu Zašto je liberalizam propao obradio u prošlom prikazu, želi prevladati liberalizam. On polazi od teze da tržišta u modernoj ekonomiji stvaraju napetosti (npr. nejednakosti), zbog kojih liberalna demokracija može iznjedriti autoritarna rješenja. Stoga treba završiti s liberalizmom i liberalnom demokracijom, onako kao što se svijet ranije obračunao sa socijalizmom i fašizmom. Tako barem misli Deneen.

Nasuprot tome, poljsko-nizozemski politolog s Oxforda, Jan Zielonka, pokušava spasiti liberalizam. I on, kao i Deneen, u tržištima i kapitalizmu vidi ugrozu liberalizma, što znači da svoje ideje pozicionira u okvir polanyievske paradigme.

Karl Polanyi je među prvima nakon Marxa promatrao tržišno društvo kao cjelinu u kojoj su ideje i političke institucije predodređene ekonomskim promjenama. Teza je ova: funkcioniranje (slobodnih) tržišta navodno stvara napetosti koje nastaju zbog potrebe promjene mjesta života, posla ili zanimanja. Nejednakosti su, prema Zielonki kao i prema Deneenu i ranije prema Pikettyu, najveći problem. Zbog toga nastaje (demokratski) zahtjev za ublažavanjem posljedica prilagođavanja tržištu, a to u krajnjem slučaju može iznjedriti autoritarna rješenja.

Knjiga Jana Zielonke ima bombastičan naslov «Kontrarevolucija: liberalna Europa u povlačenju» (Counter-revolution: liberal Europe in retreat). Strukturirana je kao dijalog s pokojnim njemačko-britanskim socijalnim liberalom Ralfom Dahrendorfom. Zielonka piše (dugo) zamišljeno pismo Dahrendorfu – filozofu i sociologu koji je u bogatoj karijeri bio profesor na London School of Economics, europski povjerenik, član njemačkog parlamenta kao zastupnik FDP-a i član Gornjeg doma britanskog parlamenta (House of Lords). Dahrendorf, ili kako ga Zielonka kroz knjigu intimno oslovljava imenom Ralf, prikladan je simbol poslijeratnog političkog reda u kojem se političko klatno ljuljalo od lijevog do desnog centra s liberalima u sredini. Zielonka se pita: što je odjednom narušilo taj metronomski politički red?

Kliknite za Amazon

Potraga za spasom liberalizma

Prema Zielonki, krivac je, naravno, neoliberalizam. Zielonka citira Sorosa: «Prava opasnost za liberalizam nije više komunizam, nego kapitalizam

Neoliberalizam je navodno posvuda stvorio nejednakosti i koncentraciju bogatstva; socijalna država se rastače i nestaje pod palicom liberala; Njemačka nanosi štetu zemljama dužnicima; egalitarni liberalizam je nestao, jer su svijet preuzeli pohlepni bankari; liberalizam je postao ideologija moći i način vladanja. Zbog toga jača populizam i ekstremna ljevica i desnica. Zielonka ponavlja takve floskule kakvih smo se naslušali proteklih godina.

Zašto floskule? Jer knjiga obiluje neobjašnjenim i kritički neispitanim frazama koje hrane verbalni repertoar populista. No, kao i kod Deneena, tim glavnim tezama nedostaje empirijski sadržaj. Uzimaju se zdravo za gotovo, kao da su odavna dokazane beskonačnim ponavljanjem navoda autoriteta, no kao što će se pokazati u nastavku teksta, sve te teze su empirijski neutvrđene i nepropitane.

Stoga ne čudi da se Zielonka u anti-tržišnom zanosu mjestimice izrijekom približava Deneenu koji je komunitarijanac; Zielonka kaže da pretjerani individualizam vodi u zanemarivanje važnosti osjećaja pripadnosti zajednici i tradiciji. Smatra da su ti osjećaji važni kao amortizeri straha: «Većina ljudi ima nacionalni ponos, vjeruje u nešto i ima političke predrasude.» Zbog toga je dvojba između liberalizma i komunitarijanizma lažna, kaže Zielonka: u sprezi s komunitarijanizmom treba tražiti modalitete zaštite ljudi od međunarodno oslobođenih tržišta. Tako tipično polanyievska teza koju ponavlja i Deneen.

Dalje kaže da su jednakost, zajednica i istina vrijednosti koje liberali trebaju povratiti od populista kroz liberalni nacionalizam ili digitalnu komunitarijansku republiku. Treba, dakle, osmisliti novi liberalizam koji neće biti elitistički nego populistički.

Stoga, ako populizam shvatimo kao formuliranje političkih teza i programa bliže narodu, u izravnom dosluhu s kolektivom, Zielonkin liberalni populizam mogao bi se osloniti na komunitarijanizam u smislu da se i EU politike formuliraju u dosluhu s općinama i gradovima, a ne s nacionalnim državnim vlastima. To je Zielonkin pomalo utopistički odgovor na pitanje o budućnosti EU.

Budućnost EU je jedno od dva temeljna pitanja njegove knjige, koje ćemo obraditi dalje u tekstu. Drugo pitanje su migracije. To pitanje je u ovom prikazu prvo obrađeno jer je politički presudno.

Migracije su izazvale probleme zbog neoliberalizma?

Zielonka je svjestan središnje uloge modernih migracija u promjeni političkog pejzaža Europe i svijeta posljednjih godina. Slike kolona migranata na europskim granicama preko noći su iznjedrile, kako kaže, dehumanizirani politički i javni diskurs.

Ljudska i građanska prava članova tih ljudskih kolona odjednom su postala upitna. Toga vjerojatno ne bi bilo da nije bilo straha od terorizma. Autor citira Viktora Orbana kao primjer manipulacije osjećajem straha: «Svi teroristi su migranti», kazao je jednom prilikom Orban, a Zielonka ga citira.

Treba primijetiti da ova izjava otvara pitanje semantičke igre u kojoj se jedva primjetnom zamjenom mjesta imenica dobiva sasvim drugačije, zastrašujuće značenje.

Strah je, dakle, zamijenio činjenice. Međutim, činjenice govore da val imigracije nije bitno promijenio ni broj ni strukturu stanovništva Europe; imigracija se u mnogim zemljama dugoročno smanjuje (npr. Francuska); činjenice govore i da je imigracija u mnogim zemljama posve kontrolirana u smislu da većina ljudi doseljava kako bi se spojila sa svojim davno doseljenim obiteljima ili radi školovanja.

Unatoč tome, u samo nekoliko mjeseci 2015. proširio se strah i medijska slika o tome da su muslimanski barbari pred vratima, a tradicionalna civilizacija na izdisaju (Le Pen: «Imigracija… prijeti našemu opstanku.»).

Zielonka je možda u pravu kada kaže da smo moderni barbari zapravo mi – aludira na događaje na budimpeštanskoj željezničkoj stanici Keleti u rujnu 2015. Međutim, njegovo poglavlje o imigraciji posve je konfuzno. To se može ilustrirati rečenicom koja zaključuje poglavlje o migracijama: «Kao i tebi, Ralf, draža mi je rasprava o stvarnim problemima bez moraliziranja». Unatoč takvoj najavi, poglavlje završava moraliziranjem o tome kako ne želimo da naši građani izgube humane instinkte i da nam društva vode barbari bez ljudskog kompasa. Na kraju nema ni naznake najavljenih praktičnih rješenja, što je tako tipično za ljevicu koja se koleba i ponekad završava u kaši s populistima i desnicom bez bitnih razlikovnih karakteristika naspram bitnih pitanja današnjice.

Jedino objašnjenje u kojem je Zielonka čvrst i dosljedan je ono koje je pogrešno ili u najboljem slučaju nedokazano – teorija da tržišna društva trebaju jeftinu radnu snagu, ali se javne usluge (škole, zdravstvo) ne prilagođavaju priljevu migranata, što stvara otpor starosjedilaca kao u slučaju podrške UKIP-u u vrijeme referenduma o Brexitu. Dakle, opet: kriva su tržišta, nesputani biznis i neoliberalizam kao neproglašena ideologija tih interesnih krugova. Žrtvom tog fantoma navodno padaju i dobronamjerne politike poput socijalnog liberalizma, socijaldemokracije i europskih integracija koje Zielonka ima na umu.

EU ne može postati federacija, ali i za to je kriv neoliberalizam

U poglavlju o drugoj najvažnijoj temi knjige – budućnosti EU – Zielonka razlaže pogreške koje su dovele do nedovoljnog demokratskog legitimiteta i transparentnosti institucija Europske Unije. Kaže da demokracija na razini EU ne postoji: bitne su jedino nacionalne demokracije. Na razini EU postoji samo (liberalna) upravljačka elita koja je u jednom trenutku pogrešno pomislila da brzo može nastati federacija europskih država.

Zielonka točno detektira da liberalizam u EU može opstati samo ako se odrekne ideje stalnog hoda ka sve jačem ujedinjenju i federalizaciji Unije. Demokratičnost i razvidnost institucija EU mora doći u prvi plan. To je jedini način kako se može parirati nastojanjima populista da Uniju i njezine institucije zapakiraju u metu za odstrel zajedno s establišmentom, bankama, mainstream medijima, odvojenošću crkve od države i multikulturalizmom.

Na žalost, Zielonka odgovornost za sve europske nedaće na kraju ipak prebacuje na neoliberalizam kao glavni uzrok problema. U skladu s Polanyijevom pretpostavkom o ekonomskom determinizmu ideoloških i političkih promjena piše: «…pogrešno je praviti se da su podjele među državama jedine koje se računaju i da je dilema više ili manje Europe jedina važna. Nejednakosti unutar država danas su glavni uzrok anti-europejstva. Grci i Talijani će prigovarati zbog njemačke rigidnosti, no glavni uzroci njihove frustracije su stagnacija, nezaposlenost i siromaštvo.»

Međutim, za takve tvrdnje nema dokaza: korelacija nejednakosti u raspodjeli dohotka unutar država i potpore EU ravna je nuli (slika na kojoj je svaka država članica jedna točka):

Izvor: Eurobarometar 2017. za potporu i Eurostat za nejednakosti

Istaknimo i to da je Grčka politika pod Tsiprasom više pro-europska nego politike zemalja srednje i istočne Europe koje su u ovom stoljeću doživjele veliki ekonomski procvat i smanjenje siromaštva.

Dakle, za tvrdnje o presudnim ekonomskim odrednicama modernih promjena političkog ponašanja nema konkretnih dokaza. Te tvrdnje su utemeljene na intuiciji – subjektivne su. Jedine čvrsto dokazane tvrdnje su da se 2008. desila iznimno jaka recesija koja je bila dovoljno snažna da ostavi nekoga traga na političkom ponašanju (ne znamo ni kakvog ni koliko trajnog) i da su nejednakosti u SAD-u i Velikoj Britaniji u ozbiljnom porastu.

Što se tiče nejednakosti i nezaposlenosti u drugim zemljama EU, odnosi variraju zavisno o odabranim pokazateljima i razdobljima te je teško izvlačiti generalne zaključke. Trenutna ekonomska situacija je bolja nego u većem dijelu novije povijesti, što se odnosi i na onaj dio povijesti nakon Drugog svjetskog rata u kojem se spomenuto političko klatno ravnomjerno ljuljalo od lijevog do desnog centra s liberalima u sredini.

O «rastakanju» socijalne države također nema dokaza, izuzev anegdotalnih informacija o poduzetim mjerama fiskalne konsolidacije u pojedinim zemljama. Ali, i u tim slučajevima nema direktnih mjera pada kvalitete i obuhvata javnih usluga, koje bi nedvojbeno upućivale na negativnu reakciju glasača.

Unatoč tome, Zielonka glasno poziva na zaustavljanje deregulacije i privatizacije, kao da je svakome jasno i dokazano da upravo te politike dovode do smanjenja socijalnog standarda i, posljedično, do rasta sklonosti populizmu i ekstremnim političkim opcijama. Spasimo liberalizam tako što ćemo se odreći neoliberalizma! (Iako nije jasno što taj fantom neoliberalizma zapravo predstavlja i koje bi ga politike trebale zamijeniti.)

Zbog toga Zielonkina rasprava završava slično kao Deneenova: utapa se u nekim općim moralističkim određenjima i koketiranju s komunitarijanizmom, bez ozbiljnijih natuknica o alternativnim ekonomskim politikama koje autor inače smatra odlučujućima.

Jesu li Polanyieva djeca u pravu?

Na nedavno održanoj Dubrovačkoj ekonomskoj konferenciji HNB-a, američka profesorica Emily Blanchard predstavila je teoretski model razvijen u suradnji s Geraldom Willmannom pod naslovom Unequal Gains, Prolonged Pain (Nejednaki dobici, produljena bol). Ideja je opet jednostavna, «polanyievska»: skupe ekonomske prilagodbe se odvijaju sporo; političke promjene su brže. Ako demokratska reakcija može provocirati vladinu reakciju radi ublažavanja individualnog napora u pravcu prilagođavanja tržištu, glasači će tražiti, a političari nuditi zaštitu. U Trumpovom mandatu ideja o zaštiti se javlja u obliku carina i protekcionizma, jer prijetnja su kineske i tajvanske elektronske komponente i europski automobili, zbog kojih nestaje stara industrijska Amerika.

Iako zvuči jako logično, i ova teza pada na prvom logičkom testu. Naime, ako trgovački protekcionizam nosi troškove i rizike za još veći broj radnih mjesta i ako je problem što su koristi od liberalizacije neravnomjerno raspoređene među građanima, kako to da administracija ne reagira optimalnim instrumentom u takvoj situaciji – progresivnim oporezivanjem i preraspodjelom u korist gubitnika globalizacije i liberalizacije? Nasuprot tome, američka administracija reagira poreznim rasterećenjem i smanjenjem progresivnosti oporezivanja dohotka. Lijek ne odgovara pretpostavljenoj dijagnozi. Stoga netko mora postaviti pitanje: možda je pretpostavljena dijagnoza pogrešna?

Dvojbe ove vrste će se pojavljivati sve dok se kompleksne političke pojave pokušavaju objasniti jednostavnim, linearnim teorijama koje smo u ovom i prethodnom prikazu označili teorijama u tradiciji «polanyievskog» ekonomskog determinizma. Ne umanjujući mogućnost da ekonomske pojave i politike mogu utjecati na društvene ideje i gibanja, valja postaviti pitanje o intenzitetu i rangu tog utjecaja jer u povijesti, kulturi, politici, pa i u samome gospodarstvu, djeluju i druge autonomne sile pored gospodarskih.  Zielonka je ipak naslutio i neke od njih.

Prvo, pretjerani trend ka federalizaciji EU kao projektu briselskih elita, bez ugrađenih demokratskih provjera i ravnoteža američkoga tipa, izrodio je strah i anti-europsku reakciju. Ideja Europske Unije je isporučena na pladnju nacionalnim anti-europskim političarima koji sada jeftino skupljaju političke bodove povikama na Bruxelles i Berlin.

Drugo, migrantski val je djelovao kao vanjski šok. Izazvao je vrlo različite reakcije u različitim zemljama. Ponegdje je splet okolnosti bio takav da je doveo do velikih političkih promjena. Na primjer, izbori u Poljskoj 2015. održavani su u vrijeme vrhunca migrantskog vala, pogodujući strankama poput Prava i pravde koje su na anti-imigrantskoj retorici temeljile svoje predizborne kampanje.

Treće, Orbanova politička transformacija jednim je dijelom bila posljedica korupcije i dramatičnih političkih pogrešaka prethodne socijalističke vlade Ferenca Gyurcsanya. Općenito, korumpiranost i nesposobnost tradicionalnih mainstream stranaka treba istaknuti kao treći autonomni faktor koji dovodi do promjena političkog pejzaža u kojemu se širi prostor za ekstremnije političke opcije i populiste. Oni su očito imali od koga učiti o tome kako se u politici manipulira.

Četvrto, ideologije, ideje i povijest mogu djelovati kao autonomne sile preko mehanizama koje društvene znanosti još nisu dokučile. Polšek je u prikazu Snyderove nove knjige o neslobodi lijepo prikazao ideju o cikličkom ponavljanju povijesti do čega dolazi zbog jačanja totalitarizma unutar političkih bića velikih globalnih sila.

U vezi s time je i peto objašnjenje: način kako razmišljamo i komuniciramo mijenja se zbog novih tehnologija i društvenih mreža. Još uvijek ne znamo što se točno događa kada mrežama manipulira netko tko je povezan s nekim središtem autoritarne moći. Hoće li se sve nove teorije o fake news, hakiranju i manipuliranju olako odbaciti ako znamo da zahtjevi za povratak Rusije u G-8 unatoč kravalu u Ukrajini dolaze od dvije zemlje u kojima su optužbe za umiješanost Rusije u izbore bile najozbiljnije – iz SAD-a i Italije?

Lista pitanja je toliko dugačka, da se svaka pomisao o postojanju jednog ultimativnog uzroka, nekog dubinskog i linearnog determinizma, pa makar bila riječ o ekonomiji i neoliberalizmu, čini pomalo smiješna.

Zielonkina knjiga ilustrira činjenicu da su lijevi liberali izgubili svoje političke potencijale dijelom i zbog pogrešne detekcije uzroka današnjih globalnih problema. Igrajući na kartu kritike neoliberalizma i uvećanja problema nejednakosti iznad njegovih stvarnih i objektivno mjerljivih dimenzija previše su suzili poglede i propustili detektirati stvarne probleme današnjega svijeta i smišljati realna rješenja za njih. Tako su postali slični drugim populistima, čime dugoročno riskiraju politički nestanak.


Raniji tekstovi u seriji:

 

Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek) 

Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)

Četvrti tekst u seriji: Polanyieva djeca (I) – Deneenova apsurdna teorija o kolapsu liberalizma i prijelazu u komunitarijanizam (Velimir Šonje)

Peti tekst u seriji: Kako umiru demokracije (Darko Polšek)