Povratak južnjačkog populizma: Italiju može spasiti samo Italija

Izvor: Wikimeda Commons

Usporedbom Italije i Argentine može se doći do definicije južnjačkog ekonomskog populizma koji osim fiskalne neodgovornosti počiva i na korištenju novca odnosno centralne banke u dnevno-političke svrhe. Italija još nije prešla taj rubikon, no hoće li?

Nastavlja se roller coaster cijena talijanskih obveznica koji je pokrenut s dolaskom koalicije ekstremne desnice (Lega Nord, Salvini) i takozvanih populista (5 zvijezda, Cinque Stelle, di Maio) na vlast početkom lipnja ove godine.

Prije uznemirujućeg pogleda na sliku s prinosima desetogodišnje državne obveznice treba zapamtiti tri stvari: (1) Italija ima najveći javni dug u odnosu na BDP u EU nakon Grčke (132%), (2) Italija je uz Grčku jedina zemlja u EU koja se u proteklih deset godina razvijala sporije od Hrvatske pa je realan BDP po stanovniku pao s razine od 7% iznad prosjeka EU 2007. na 4% ispod prosjeka 2017. (i dalje pada), i (3) iako je mnogo razvijenija i ima dulju demokratsku tradiciju, Italija državni dug danas plaća skuplje od Hrvatske.

Italija je za nas važna iz dva dodatna razloga: (1) mafiozi politička kultura s velikom i dubokom državom-majkom koja uhljebljuje duboko umočena u korupciju i nepotizam, opće je prihvaćena s obje strane Jadrana (iako je u Italiji to mnogo veća boljka juga), i (2) Italija je naš prvi vanjsko-trgovački partner; od tamo dolazi i mnogo turista, dvije najveće banke sa sjevera vlasnice su naše dvije najveće banke i tamo živi petnaest puta više ljudi nego ovdje, pa se i mi ljuljamo na valovima koje susjedi proizvode s druge strane mora. Italija na nas utječe mnogo jače nego Austrija ili Njemačka. Imamo i dio ne baš bajne zajedničke povijesti. Stoga iz talijanskih iskustava moramo učiti (i dobro i loše) i jako dobro pratiti njihove trendove. Oni su za nas mnogo važniji od informacija o tome kako je Mandžo odigrao u prošlome kolu.

Conteova vlada ljulja tržište

Dakle, talijanska desetogodišnja državna obveznica kretala se na podnošljivoj razini ispod 2% do proljetnih parlamentarnih izbora na kojima je pobjedu odnijela koalicija populista i Lege Nord koju je Zoran Šprajc duhovito usporedio s koalicijom Živog zida i Hasanbegovića. Nakon prvog uzleta prinosa (odnosno pada cijena obveznica, što znači skuplje zaduživanje), formiranje vlade na čelu s do tada nepoznatim profesorom prava Conteom i odmjerenim profesorom ekonomije Triom na mjestu ministra ekonomije (što je u Italiji ujedno položaj ministra financija) djelovalo je poput apaurina. Tria nije član niti jedne stranke. Iako se broji u euroskeptike, nikada nije otvoreno zagovarao izlazak Italije iz euro području ili EU.

Međutim, kako se bližio trenutak istine – dogovor o proračunu za 2019. – bilo je sve jasnije da ranije najave o razboritoj fiskalnoj politici padaju u vodu. Zbog toga proteklih dana prinosi opet lete u nebo, a još jednom se pokazalo da populisti i ekstremisti vješto koriste profesore i druge tehnokrate ne bi li na kraća razdoblja popravili percepciju i malo sakrili ili odgodili ili učinili prihvatljivijom realizaciju svojih političkih namjera.

Izvor: Tradingeconomics

Dakle, najavljen je fiskalni deficit od 2,4% BDP-a 2019., koji uz ove kamatne stope i javni dug od 132% BDP-a dugoročno nije održiv.

Pri tome nema velike drame. U ekonomiji je dugoročno relativan pojam. Dovoljno je relativan da se u apstraktno dugom roku mogu očekivati bitne promjene. Stoga ne treba očekivati paniku ako se znaci neodgovornosti ne zaoštre do nepodnošljivosti. Tržišta su kao stari konj kojeg se može dosta mlatiti. Ipak, u kratkom roku koji sada možemo sagledati, ovo što predlaže Conteova vlada nije odgovorno i za to će se platiti odgovarajuća cijena, kao što se vidi na slici. Jasno, još uvijek ima vremena da se pod pritiskom tržišta nešto promijeni do trenutka usvajanja proračuna u parlamentu.

Problem je nastao zbog toga što populisti i ekstremna desnica nisu ni imali namjeru uhvatiti se u koštac sa suštinskim problemom talijanskog gospodarstva – slabim, prevelikim, skupim i lošim državnim sektorom. Naprotiv, oni su došli na vlast zahvaljujući nerealnim obećanjima i sada je red da se dana obećanja ispune. Nešto slično onome kako Plenković obara stopu PDV-a na 24% iako ima barem pet učinkovitijih načina kako se može nastaviti porezna reforma tog intenziteta.

Talijanski deficit od 2,4% BDP-a u relativno dobrim vremenima jako podsjeća na proračunsku politiku kakvu je u Hrvatskoj vodila vlada Ive Sanadera prije krize 2009. U konkretnom talijanskom slučaju deficit će rasti zbog kombinacije smanjenja poreza na dobit kompanija i uvođenja temeljnog dohotka od 780 eura na mjesec, sve prema ranije danim obećanjima.

Postoji li južnjački tip populizma

Fiskalna neodgovornost koja se očituje kroz zanemarivanje dugoročnih posljedica politike, ignoriranje ograničenja javnog duga i slabog državnog sektora te zatvaranje oči pred troškom zaduživanja, tipični su za južnjačke populizme. Anglosaksonski i sjevernjački populizam s južnjačkim dijele otpor prema imigrantima i svim ostalim kulturnim i biološkim oblicima u kojima se pojavljuju „drugi“. UKIP-ova mobilizacija Britanaca u vrijeme Brexita, Orbanova mobilizacija Mađara i Trumpova mobilizacija Amerikanaca nisu se bitno razlikovale od onoga što je propovijedao Salvini. Razlike su bile više stilske naravi.

Međutim, Orban je spasio fiskalno devastiranu Mađarsku s financijskoga ruba do kojega su doveli socijaldemokrati. Krajnja desnica, od američke Tea Party preko spomenutog UKIP-a, do raznih manje poznatih inačica u Skandinaviji, uglavnom zagovara tržište i financijsku odgovornost. Ako već ne zagovara izravno financijsku odgovornost, onda poput Trumpa zagovara niže poreze. Slično su doduše zagovarali i Lega Nord i Cinque Stelle (prvi su bili za flat tax što je ostalo samo daleko obećanje), ali talijanski novi val začinio je sve s ovim važnim dodatkom bitno povećanih socijalnih davanja. Nije ni čudo što im popularnost raste.

Politika i ideologija koja je ratoborna prema drugima na kraju najčešće završi u nekom festivalu etatizma. Međutim, u ovoj fazi, kada se novi post-fašistički i post-komunistički populizmi tek formiraju, ipak je očita razlika u namjerama. Kao što vidimo na primjeru Italije, južnjački populisti i ekstremni desničari su prema neodgovornom hodu kroz financijske institucije više nalik južnoameričkim ljevičarima čiji ekonomski i financijski populizam bitno zavisi o državnoj potrošnji, kontroli cijena i drugim socijalnim mjerama države koja (izdašno) daje.

Kao što pokazuje primjer Kirchnerovih u Argentini o kojem sam pisao neki dan, pojam ljevice je u Južnoj Americi postao relativan (ili je oduvijek takav), ali tamošnji ekonomski populizmi bez dvojbe pripadaju istoj grupi južnjačkih populizama kakvi se često pojavljuju u europskoj matici. Bliskost kultura ne treba posebno dokazivati u uvjetima kada se računa da je oko 45% Argentinaca talijanskoga podrijetla. Jedino pitanje koje je u tim uvjetima otvoreno glasi koliko kulturni faktori dugog trajanja doista mogu objasniti velike sličnosti Italije i Argentine. U svakom slučaju, bliskost se očituje i u fiskalnoj neodgovornosti i u onome što zovemo nedostatak fiskalnog političkog kredibiliteta – nemogućnosti da se prema vlastitim građanima i inozemstvu uspostavi povjerenje utemeljeno na ravnoteži davanja državi i kvalitete usluga koje država pruža.

To je bitna razlika u odnosu na Trumpa. I on je neočekivano povećao deficit proračuna, dijelom zbog smanjenja poreza. Međutim, američka fiskalna politika nema fundamentalni problem s kredibilitetom – američke državne obveznice su uvijek tražena roba, pa SAD na 10 godina plaća isto koliko i Italija iako su FED-ove kamatne stope za više od 2 postotna boda veće od ECB-ovih!

Između južnoeuropskih i južnoameričkih populizama ipak postoji jedna velika razlika. Potonji osim fiskalnog kredibiliteta, čiji je izostanak zajednički svih južnjačkim inačicama populizma, u pravilu zlorabe centralne banke i proizvode visoke inflacije i financijsku nestabilnost, opet kao u Argentini u vrijeme Kirchnerovih. Nasuprot tome, južnoeuropski populizmi se za sada formiraju u okvirima monetarne discipline koju nameće okvir eurozone u koju su sve zemlje članice iz južne Europe odavno ušle. Euro imaju i Portugal i Španjolska i Francuska i Italija i Slovenija i Grčka. Hrvatska je jedina južna zemlja članica koja još nije uvela zajedničku valutu.

O važnosti te činjenice svjedoči i to što je želja za ostankom u euro području transformirala Syrizin lijevi populizam u Grčkoj. Iako su grčki socijalisti u predizbornoj kampanji i u prvim mjesecima nakon osvajanja vlasti 2015. ozbiljno koketirali s izlaskom iz eurozone, Tsipras je vrlo brzo odbacio celebrity ministra financija Yanisa Varoufakisa i prihvatio, te dobrim dijelom i izvršio, sve europske uvjete ne bi li zadržao euro i mogućnost korištenja raznih mehanizama pomoći. Socijalistima koji su na vlasti u Španjolskoj atak na euro ne pada na pamet.

Aktualna talijanska vlada je stoga druga vlada na jugu EU pri čijem se formiranju otvoreno spekuliralo s izlaskom iz eurozone. Nositelj te ideje, profesor Paolo Savona, inače prvi kandidat za ministra ekonomije u Conteovoj vladi, pod pritiskom predsjednika Mattarelle ustupio je ministarsko mjesto umjerenijem Triu (ovdje je tekst objavljen u vrijeme formiranja vlade na početku lipnja). Stoga, kada se povlače paralele između južnoeuropskog i južnoameričkog populizma, najviše pažnje treba posvetiti upravo toj ključnoj razlici: kako to da južnoamerički populisti obilato zlorabe monetarne mehanizme, dok ih južnoeuropski za sada ne diraju i ostavljaju pod kontrolom zajedničkih europskih institucija?

Italija je sada putnik bez karte u euro području

Prva važna okolnost je da su ekonomske integracije mnogo dalje odmakle u Europi nego u Južnoj Americi. U Europi se svakoj državi mnogo više isplati imati zajedničku valutu, uz ostale stvari zadane. Druga važna okolnost je inercija: zemlje južne Europe uvele su euro pred mnogo godina. Stvorene su navike i institucije čija bi demontaža koštala. Pitanje je da li je trošak disolucije manji od koristi povratka vlastitoj valuti.

Treća i najvažnija okolnost je korist od eura. Da nije u eurozoni, Italija bi danas na zaduženja od 10 godina plaćala kamatnu stopu 5% ili 6%, a ne 3% koliko pokazuje slika. To znači da je Italija de facto putnik bez karte u europodručju. Ona besplatno koristi monetarni kredibilitet koji nema veze s njenim, nego s nekim drugim, možda njemačkim institucijama. U okviru monetarne unije sjever „posuđuje“ kredibilitet jugu kroz zajedničku valutu.

Osim kredibiliteta, sjever posuđuje i stvaran novac. Grčka odluka da ostane u euro području bila je motivirana i očekivanom europskom pomoći i supresijom troška financiranja koji bi u slučaju povratka na vlastitu valutu bio mnogostruko veći. U Syrizi su procijenili da bi u slučaju povratka drahme dobili mnogo manje nego što bi izgubili kroz financijska kolebanja i troškove financiranja.

Međutim, Grčka je bila dovoljno mala da se europski partneri dogovore o mehanizmima pomoći – o otpisima i nisko-kamatnim refinanciranjima dugova. Grci su mogli očekivati da će dobiti dosta. Kada se trošak spašavanja Grčke (kao i Portugala, Španjolske i Irske) rasporedio na druge zemlje članice, došlo se do iznosa koje su tamošnji porezni obveznici mogli nekako progutati. Istina, bilo je dosta problema s ustavnim sudovima u nekoliko zemalja. U Slovačkoj je zbog toga pala vlada premijerke Radičove. Unatoč tome, na kraju su uspostavljeni mehanizmi uzajamne (uvjetovane) pomoći poput ESM-a (European Stability Mechanism).

Italija je različita. Ona je prevelika za to – za spašavanje. Talijanski javni dug je najveći u Europi i male su šanse da bi se kroz ECB ili druge mehanizme moglo organizirati iole značajnije financiranje spašavanja Italije. Iako bi interes za to u poslovnoj zajednici i među političarima bio velik, porezni obveznici širom EU vjerojatno ne bi podržali takvu mega-operaciju. Podsjetimo koliko su političkih tenzija na relaciji sjever-jug izazvali novi političko-financijski mehanizmi u mnogo manjim iznosima od onih koji bi bili potrebni za spašavanje Italije, a čije su posljedice ljudi teško shvaćali – od kupnje državnih obveznica od strane ECB-a, do spomenutog ESM-a.

Zbog toga vrijedi poruka bivšeg nizozemskog ministra financija i čelnika Eurogrupe (grupe zemalja koje su uvele euro) Dijsselboema: Italiju može spasiti samo Italija. To je poruka koja političare može odvratiti od avanturizma koji počiva na pukoj nadi da će fiskalno potaknuti gospodarski rast pomoći Italiji da spontano izraste iz krize. Ako se ta nada izjalovi, a za to su šanse velike, i ako Salvini i di Maio nastave kako su krenuli, za nekoliko godina bismo mogli dobiti novu veliku krizu euro područja. A onda će se i pred Hrvatsku postaviti važna dvojba: želi li ova zemlja na sjever, ili na jug? Dvojba će na površini biti monetarna i ticat će se priključenja euro području. No, suštinski, bit će to bitna politička dvojba.