Projekt Neymar: PSG-ova promašena investicija?

Foto: Muhamed Ahmed Soliman / Dreamstime

Je li moguće pronaći zrno ekonomske racionalnosti u PSG-ovoj kupnji Neymara za 222 milijuna eura? Nakon prvih igara u ovoj sezoni Lige prvaka, s tri pobjede i gol razlikom 12-0 čini se da jest. Međutim, ekonomska računica i dalje “visi”. Tek tri teško mjerljiva faktora ukazuju na mogućnost da se katarskim vlasnicima Paris Saint Germaina ovaj posao na kraju isplati

Vjerujemo da se ljubitelji nogometa zbog naslova hvataju za glavu: PSG-u ide dobro, Neymar igra sjajno. Tri utakmice, tri pobjede u skupini, gol razlika 12-0. Nitko kao PSG. No, nedavno smo na Labu započeli raspravu o tome je li Neymarov transfer iz Barcelone u PSG za oko 220 milijuna eura bio precijenjen; je li imao ekonomsku logiku. Pitanje je na mjestu jer znamo da je nogomet prije svega – biznis.

Pristup analizi investicijskog projekta

Da bi se rasprava o ovoj temi pomaknula s “načelne razine” u analitički rigorozniji teritorij, ovdje će se na trenutak zaboraviti da se radilo o transferu nogometaša. Cijeli slučaj se može promatrati kao da se radilo o PSG-ovom investicijskom projektu. U nedavno objavljenom tekstu “The value of top footbalers, bubbles and pitfalls of free market” takav je pristup koristio Eran Yashiv sa Sveučilišta u Tel Avivu, poznat i kao autor istraživanja o “cijeni dionice” radnika u kojoj se radnici promatraju kao imovina poduzeća koja su izlistana na burzama.

Yashiv je odgovor na pitanje o ekonomskoj logici i isplativosti PSG-ove “investicije” odlučio pronaći u domeni budžetiranja kapitala gdje se isplativost investicija promatra kroz koncept neto sadašnje vrijednosti. Logika ovog pristupa je u suštini jednostavna (iako je u praksi vrlo zahtjevna). Ako znamo vrijednost ulaganja tj. troška investicije, onda nas zanima koliko ta investicija mora donijeti u budućnosti u okviru nekog zadanog vremenskog horizonta ulaganja, da bi pokrila inicijalni trošak. Odgovor se dobije tako da se procijene budući prihodi od investicije, koji se uz određenu diskontnu stopu (k u nazivniku) svode na sadašnju vrijednost. Formula čiste sadašnje vrijednosti je:

gdje je S čista sadašnja vrijednost,  V buduća godišnja neto dobit od projekta, k  kamatna stopa, a  I početno ulaganje (trošak investicije).

Pitanje dakle glasi: koliki su budući prihodi i dobit koje investicijski projekt Neymar može donijeti kroz komercijalizaciju u smislu veće popularnosti kluba (prodaja ulaznica i klupskih obilježja), veće gledanosti (TV prava) te kroz više igre u smislu većeg broja utakmica ako PSG ima bolji prolaz u različitim natjecanjima.

Početno ulaganje je iznosilo 222 milijuna eura. Ako znamo da je godišnji bruto trošak investicije 45 milijuna eura (plaća), da je porez na dobit 30% i ako pretpostavimo da je u ovom razdoblju niskih kamatnih stopa i inflacije adekvatna realna diskontna stopa 1%, Yashiv je izračunao da bi projekt Neymar PSG-u morao kroz sljedećih pet godina (koliko vrijedi ugovor) donositi 111 milijuna eura godišnjeg prihoda. To čini oko 22% ukupnih prihoda PSG-a iz 2016. godine.

Rizici

To je računica uz pretpostavku vjerojatnosti od ozlijede od 0%. Kada bi se vjerojatnost ozljede povećala, ili ako bi se povećala diskontna stopa koja je na razini od 1% zapravo vrlo niska s obzirom na rizike posla, potreban godišnji prihod projekta bi iznosio oko 150 milijuna eura. To vjerojatno nije moguće, jer najbogatiji klub na svijetu – Manchester United – ima ukupnu dobit jedva veću od 100 milijuna eura uz prihod od gotovo 700 milijuna eura na godinu (PSG je imao prihod malo veći od 500 milijuna).

Problem je dakle u tome što je PSG šesti klub na svijetu po prihodima. Ispred su oba Machestera (United na prvom i City na petom mjestu) te Barcelona, Real i Bayern. Kada bi PSG zbog Neymara preko noći po prihodima uspio dostići prvog (Manchester United), prihod bi se povećao oko 170 milijuna eura, s oko 520 na 690 milijuna. A od toga treba odbiti i neke troškove, poreze, što znači da bi povećanje dobiti bilo  znatno manje.

Dakle, čak i da PSG u prvoj sezoni s Neymarom skoči šest mjesta na ljestvici klubova po zaradama (osim Uniteda preskoči Manchester City, Bayern, Real i Barcelonu), što je jako teško jer PSG (još) nije iz kluba Top4 koji imaju stabilnu i vrlo široku globalnu navijačku publiku, upitno je bi li se ulog ikada vratio. Dostizanje dodatnih 150 milijuna godišnje (još) ne izgleda kao cilj koji je nadohvat ruke PSG-ove uprave.

Tri moguća objašnjenja

Kako onda objasniti ovo ulaganje? Postoje tri mogućnosti: (1) pretjerivanje, (2) uzgredni pozitivni učinci koje nije lako izračunati i (3) iznimno dug investicijski horizont.

Prva mogućnost je iracionalno pretjerivanje. Pojam je poznat iz bihevioralnih financija i može se primijeniti na slučaj nadmetanja oko rijetkog predmeta želja. Neki to smatraju iracionalnim, no u natjecanju ono ima signalnu važnost. Protivniku se signalizira moć. Spremnost da se ponajbolji nogometaš na svijetu u svojoj generaciji (ne računamo Ronalda i Messija, oni su mnogo stariji – Neymar je rođen 1992., a Ronaldo 1985.) kupi šta košta da košta. Potez se može gledati u kontekstu psihološkog rata između klubova. Usađuje se strah u protivnika, izaziva respekt, što u natjecanjima na i oko sportskih terena (utjecaj u nogometnim asocijacijama, podsvjesni utjecaj na suce i sl. također su važni!) ponekad može imati važnost. Stoga je pitanje može li se uopće govoriti o iracionalnosti.

Druga mogućnost je ono što u ekonomiji zovemo pozitivne eksternalije. Kod izračuna famoznog V u gornjoj formuli trebalo bi uzeti u obzir sve mjerljive efekte ove investicije, a to je jako teško, samo malo lakše od ranije spomenutih nemjerljivih učinaka utjecaja. Na primjer, čak i ako Neymar izravno ne vrati uloženo, ulog se može vratiti preko nekog drugog na koga će Neymar izravno i vjerojatnije neizravno utjecati. Na prelaske nogometaša kad su cijene tu negdje a pregovori se zaoštre u pet do dvanaest mogu utjecati i želje igrača: što ako je nakon ovoga PSG postao svima jednako poželjan kao Barcelona ili Real? Što ako je Neymar1 povećao šansu da se u sljedećih 10 godina baš u ovom klubu pojave i Neymar2, Neymar3 …

John Maynard Keynes je smatrao da dugoročna očekivanja ne mogu biti racionalna. U dugom roku podložni smo iluzijama, a dugoročne investicije su, smatrao je, natjecanja u ljepoti. Naposljetku (a to nije rekao Keynes), na promatranje povrata na investiciju utječe i to kako je novac koji se ulaže stečen. U tom smislu ne treba smetnuti s uma činjenicu da je vlasnik PSG-a katarski fond QSI (Oryx Qatar Sports Investments).

Dakle, treća je mogućnost da upravo Katarci mogu biti dugoročno racionalni jer imaju dovoljno viška kapitala za čekanje. To je često važno i u nekretninskom biznisu. Njihov investicijski horizont je možda iznimno dug.

Usporedimo to s najbogatijim Manchester Unitedom: u prošloj sezoni su imali rast prihoda gotovo 10%, najvećim dijelom od TV prava. Možda su Katarci napravili dobro istraživanje na najmnogoljudnijim tržištima koja prate Champions League i shvatili da Neymar (i oni koji će eventualno za njim doći) nose sjajan povrat kroz TV prava u kojima se krije fantastičan potencijal rasta u sljedećih 5-10 godina. Pitanje je može li Manchester United koji je organiziran kao dioničko društvo čije su dionice izlistane na burzi imati tako dug investicijski horizont za čekanje svih uzgrednih koristi koje se mogu pojaviti uz Neymara. U svakom slučaju, nogomet je iznimno rizičan posao, a rizik traži angažman mnogo strpljivog kapitala.