Proračuni 2017. i 2018.: hod po rubu

Objavljeno

Foto: Alphaspirit / Dreamstime

Godine poput ovih, kada gospodarstvo i prihodi države rastu, znače prigodu za smanjenje deficita i javnog duga. U recesiji, naime, prihodi padnu mnogo više nego što ima političke moći za smanjenje rashoda. Deficit se jako poveća. Zbog toga u dobrim vremenima treba akumulirati fiskalni kapacitet, pa ako treba i suficit, za premošćivanje loših vremena.

Ako je akumulacija fiskalnog kapaciteta u dobrim godinama sporija od trošenja tog kapaciteta u lošim godinama, javni dug i trošak zaduživanja države će dugoročno rasti. Sve do početka neke drame, poput one nedavne u Grčkoj.

U tom smislu, i dobra vremena su problem. U njima se deficit proračuna smanjuje, no postavlja se pitanje smanjuje li se dovoljno za adekvatan oporavak fiskalnog kapaciteta? Kako je moguće, ako sve ide jako dobro (recimo, deficit iznosi 0,5% BDP-a), bilo koga uvjeriti da to zapravo nije 0,5%, nego mnogo više u strukturnom smislu? Dio prihoda je prolazan – povezan s povoljnim dijelom poslovnog ciklusa čiji će utjecaj proći.

Slika prikazuje efekte jučer na vladi izglasanog rebalansa za 2017. i trogodišnje proračunske projekcije 2018.-2020. Pratimo deficit opće države i omjer javnog duga i BDP-a. Deficit se očito najviše smanjio 2015. i 2016. Tada je preokrenut i trend rasta javnog duga. S 2017.-om ušlo se u razdoblje malih promjena (deficit se smanjio s 0,9% 2016. na 0,6% 2017., a u 2018. očekuje se na razini od 0,5% BDP-a). Je li ta prilagodba dovoljna s obzirom da sada imamo rast, a u godinama rasta se očekuje akumulacija potencijala za reakciju u lošim vremenima? Misija MMF-a prigodom zadnjeg posjeta Hrvatskoj zaključuje da se strukturni deficit 2017. (onaj stvarni deficit iz kojeg je otklonjen utjecaj povoljnog dijela poslovnog ciklusa) vjerojatno pogoršao.

Izvor: Eurostat i Ministarstvo financija RH

Veoma je teško biti siguran u pogledu toga nalazimo li se sada u razdoblju strukturne fiskalne prilagodbe ili ne. Teško je precizno izolirati kratkoročne (cikličke) i dugoročne (strukturne) dijelove prihoda i rashoda proračuna. Međutim nije sporno da je fiskalna prilagodba usporena.

Prikazane linije bi pokazivale još veću fiskalnu prilagodbu da nije glavnih generatora rasta rashoda. Oni su izravno povezani s izostankom reformi. Dva najvažnija su:

  • Sanacija zdravstva (još jedna), točnije dospjelih dugova u zdravstvu, za što je predviđeno 1,1 milijardu kuna ove i pola milijuna kuna sljedeće godine.
  • Rast naknada zaposlenima (mase plaća) za 1,4 milijarde kuna, što nije samo posljedica primjene kolektivnog ugovora na sve službenike i namještenike (iako s nekim sindikatima sporazum nije potpisan), već je posljedica izostanka reforme javne uprave pa se broj službenika i namještenika ne smanjuje (inače masa plaća ne bi rasla, ali bi prosječna plaća mogla rasti zbog veće efikasnosti u administraciji i drugim javnim službama).

Da se provedene nuke reforme samo u ova dva segmenta i da nema rasta mase plaća i sanacije zdravstva, prilagodba bi mogla biti veća za 2,5 milijarde kuna ili oko 0,7 postotnih bodova BDP-a.

Problem o kojem govorimo nije ni nalik onome prije izbijanja krize 2008./09. Tada su stope rasta bile veće nego danas (ciklus povoljniji), a deficiti veći (što znači da su strukturni deficiti bili mnogo veći od stvarnih koji su prikazani na gornjoj slici). Dakle, ne radi se o tome da je u aktualnoj fiskalnoj politici nešto posve krivo postavljeno.

Radi se o tome da rast rashoda kreće u nereformiranoj državi i da se strukturna fiskalna prilagodba usporila ili posve nestala, što znači da smo prepušteni sreći i nadanju da će se ovako povoljan poslovni ciklus nastaviti. U suprotnom, vrlo brzo bismo se mogli naći natrag na putanji javnog duga prema 86% BDP-a, a sjećamo se što to znači u pogledu političkog i ekonomskog stresa te kamatnih stopa koje država mora plaćati na svoj dug.

Na kraju, ne smije se zaboraviti da je vlada najavila početak procesa uvođenja eura. Uvođenje eura također traži povećane fiskalne kapacitete odnosno širi manevarski prostor fiskalne politike. Ona ostaje glavni nacionalni instrument u monetarnoj uniji. U tom smislu, pitanje je da li je cilj omjera javnog duga od oko 70% 2020. dobro odabran. Prilagodba bi morala biti snažnija. MMF je u zadnjem izvještaju napisao da bi omjer javnog duga trebao pasti na 60% do 2022. u kontekstu željenog uvođenja eura, i to je dobra procjena. Trebamo se bojati propuštene prilike.