Proračuni 2018.-2020.: pitanje opstanka

Slika: Hermantraval / Dreamstime

Šonje povodom predstojećih jesenskih rasprava o proračunu uspoređuje što kapital znači za poduzeće s onim što fiskalni kapacitet znači za državu. Kao što kroz desetljeća opstaju poduzeća koja imaju dovoljno kapitala, kroz stoljeća uspješno opstaju države u kojima žive ljudi koji razumiju rizike, ne robuju financijskim iluzijama i znaju birati prioritete. To čuva njihove fiskalne kapacitete. 

Objavljeno i na Tportalu

Dobri poznavatelji situacije u hrvatskim poduzećima znaju da mnogima nedostaje kapitala. Bankara koji se dugo bavi kreditiranjem poduzeća nedavno sam zamolio da nabroji glavne karakteristike reprezentativnog hrvatskog poduzetnika. Pogođen u žicu, sumirao je gotovo trideset godina iskustva: imaju mnogo ideja, energični su i željni uspjeha, teško sastavljaju kvalitetne poslovne planove s uvjerljivim brojkama i prebrzo izvlače dobit radi podizanja osobnog životnog standarda i statusa, umjesto da kapitalno jačaju poduzeće.

Ovo se ne odnosi na sve poduzetnike. Možda ni na većinu. Ali, poruka je jasna: ostavljanje novca u poduzeću – kapitalno jačanje – preduvjet je razvoja posla. Kapital, po kojem je kapitalizam i dobio ime, služi za amortizaciju udara i lakše podnošenje rizika. Kapital je uvjet za preživljavanje. Agrokoru ga je falilo.

Od kapitala poduzeća do kapaciteta države

Logika se ne može jednostavno preslikati s poduzeća na državu. Ipak, temeljni princip je isti: ako država ima kapacitet (namjerno ne piše kapital), uspješno će broditi kroz loša vremena; ako država nema kapacitet, povremeno će upadati u  teške krize. O kojem je kapacitetu riječ?

Države nemaju kapital kao poduzeća. Mnoge uopće ne sastavljaju svoje bilance u kojima bi ga prikazale – neke jer im ne trebaju, a neke jer su neorganizirane, pa nisu u stanju. No glavni je razlog to što računanje kapitala države nema smisla.

Za razliku od poduzetnika koji nosi financijska izvješća kada ide po kredit u banku, ministar financija koji prodaje državne obveznice kreditorima nosi prezentaciju s puno grafikona o gospodarskom rastu, inflaciji, tečaju, kamatama. Najvažnije što nosi je ostvarenje i plan proračuna. Taj proračun nije bilanca. U njemu se ne vidi nešto poput stavke kapitala.

Na temelju prezentacije i drugih provjera kreditori će procijeniti kredibilitet države. Ispitat će njezinu vjerodostojnost – kapacitet i razloge da se vjeruje njezinim predstavnicima, da se misli kako oni imaju financijske i druge odgovore na razvojne i druge izazove.

I laiku je jasno da je vjerodostojnost jedne Njemačke veća od vjerodostojnosti Hrvatske. To je jedini pravi kapital neke države odnosno naroda koji u njoj živi – reputacija, renome. Bez tog kulturnog i političkog kapitala, fizička državna imovina vrijedit će malo. Možda je paradoksalno, ali za društvo u cjelini kapital je neopipljiv više nego materijalan, sadržan u sposobnosti zastupnika javnog interesa za donošenje pametnih odluka. U ovih dana popularnim računovodstvenim terminima, to je “goodwill”.

Zaduživanje do maksimuma, ili ipak manje

Iz te perspektive može se objasniti zašto Njemačka ima javni (državni) dug od 68,3% BDP-a, a Hrvatska 84,2% prema podacima za 2016. Nijemci su se mogli zadužiti relativno više od Hrvata, ali nisu.

Nijemci i mnogi drugi narodi imaju vlasti koje se žele zadužiti mnogo manje nego što mogu. Većina ljudi prakticira taj princip u privatnom životu i intuitivno im je jasan. Međutim, privatno racionalni pojedinci mogu tvoriti iracionalan kolektiv. Hrvatske vlade su se tako uvijek nastojale zadužiti gotovo najviše što mogu. One su nešto poput onog poduzetnika s početka priče. Previše im je stalo do osobnog životnog standarda i statusa, a premalo do otpornosti na krize u dugom roku.

Zbog toga Hrvatska plaća veće kamatne stope i ima slabiji kapacitet za buduće zaduživanje (kad će trebati možda više nego sada) od većine drugih država članica EU. Njemačka na desetgodišnju obveznicu trenutno plaća godišnju kamatnu stopu od oko 0,3%, Slovenija oko 1%, a Hrvatska oko 2,6%. Međutim, jedino se u Hrvatskoj naveliko priča o tome kako je pad kamatnih stopa veliki uspjeh i kako zaduživanje nikada nije bilo povoljnije.

Hrvati naprosto obožavaju dug, dok sa svakim oblikom kapitala imaju neki dubok problem.

Sedam sitih i sedam gladnih godina

Sve bi se ovo moglo smjestiti u domenu ekonomske i sociološke ezoterije, da je svijet uređen tako da uvijek stabilno raste. Nevolja počinje s povijesnom činjenicom da mirna vremena ne traju zauvijek.

Kapacitet države za zaduživanje, što u uvjetima ekstremnih rizika može značiti kapacitet za preživljavanje, testira se u lošim, a ne u dobrim vremenima. To je ista logika kao kad se zvjezdice na kreš-testu automobila daju tako da se auto  zabije u prepreku prije stvarnog sudara. Slijedom iste logike, nagon i strah bi trebali natjerati ljude na «njemački» tip racionalnog ponašanja s državnim proračunom koje vodi ljubomornom čuvanju kapaciteta radi trajnog preživljavanja. Mi međutim, u razmjeru prema gospodarskoj snazi, imamo javni dug koji je za 16 postotnih bodova BDP-a veći od njemačkog. Unatoč tome i dalje smo jako sretni jer su nam “kamate niske” i vjerujemo da država može i treba pokrenuti ekonomski rast. Plovimo kroz oluju bez kompasa.

Tri teške iluzije

Tri stvari objašnjavaju pijanu plovidbu. Prvo je kultura i mentalitet lako ćemo. Valjda ima sociologa i psihologa koji o tome znaju više od ekonomista. Drugo su kratkoročni politički vremenski horizonti. Političari su inače razboriti ljudi, privatno moguće čak i vrlo štedljivi, no oni u kontekstu kratkog izbornog ciklusa prenaglašavaju dobre i podcjenjuju loše stvari. Sada se hvale time da je deficit proračuna manji, a javni dug i kamatne stope u padu, ali ne govore o tome da su kamatne stope višestruko veće nego što bi trebale biti i da bi pad javnog duga trebao biti mnogo brži ako želimo prijeći u zonu financijske sigurnosti dok za to još ima vremena.

Vlada je donijela Strategiju upravljanja javnim dugom i Smjenice ekonomske i fiskalne politike u kojima je zacrtala smanjenje omjera javnog duga i BDP-a. Svima je laknulo kada su vidjeli donji Marićev graf, jer je zaustavljena ona opaka eksplozija duga koja je trajala od 2008. do 2014.

No, taj graf počiva na lijepim željama o rastu 2018.-2020. On ne govori ništa o tome što će se dogoditi ako udari neka kriza. Ne govori ništa o tome koliku ćemo kamatnu stopu na javni dug plaćati 2020.; hoće li ona i dalje biti 150% veća nego slovenska i osam puta veća nego njemačka? Ne govori ništa o tome da će taj “uspjeh” u smanjenju javnog duga 2020. rezultirati omjerom duga i BDP-a koji će biti veći od omjera javnog duga i BDP-a u usporedivim zemljama Nove Europe. Treba li podsjećati da je mudrije brinuti zbog toga što Hrvatska i nakon svih “velikih uspjeha” 2016. i 2017. ima rejting ispod investicijskog bez preporuke za ulaganje što se  kolokvijalno zove “smeće”, nego slaviti što nam je jedna agencija dala “pozitivne izglede”? Hrvatska ima niži kreditni rejting nego 1998. kad smo ga zaslužili prvi put, a tada smo još reintegrirali zemlju i obnavljali ju nakon rata, bez ikakve kreditne povijesti na međunarodnim financijskim tržištima.

Pravo objašnjenje ove pijane plovidbe, dakle treće objašnjenje, ujedno je i najvažnije: uz proračunske izdatke vezane su loše ideje i interesi.

Kombinacijom neznanja, loše ideologije i namjerne manipulacije, u Hrvatskoj se došlo do toga da se problem javnog duga opasno podcjenjuje zbog širenja tri iluzije.

Prva je da limiti na javni dug zapravo ne postoje. Eto, Amerika i Francuska, Japan da i ne spominjemo, imaju veći omjer javnog duga i BDP-a od Hrvatske. Zagovornici takvog benevolentnog stava doduše znaju što se dogodilo Grčkoj kada je javni dug prešao prag od 100% BDP-a, ali ona je za njih valjda «poseban slučaj», kao da je Hrvatska sličnija Japanu nego Grčkoj.

Druga je iluzija da se trajan razvoj u Hrvatskoj može pokrenuti onime što ekonomisti zovu kejnezijanske politike – državne investicije uz deficit financiran zaduživanjem. Oni koji to ne vide i tome se protive navodno su neoliberalni slijepci koji Hrvatskoj ne daju da diše punim gospodarskim plućima, da razvije svoj suverenitet u punoj mjeri.

Treća je iluzija da se uvijek možemo izvući «štampanjem novca». Kad zagusti, HNB će omogućiti da se sav taj javni dug financira po stopama kao u Njemačkoj. U Saboru sjede sve brojniji zastupnici koji misle da Hrvatska narodna banka nije narodna, da štampariju treba oteti masonima, bankarima i EU birokratima i vratiti ju narodu koji će najbolje znati što učiniti s novcem kao javnim dobrom.

Malo stariji dobro znaju što se dogodi kada narodna vlast upravlja štamparijom, ali valjda nekima treba ponoviti eksperiment.

Iluzija se rješavamo ako mislimo o rizicima i biramo prioritete

Kada se problem proračuna i javnog duga promatra iz interesne perspektive – iz perspektive nekog ministra koji ima ideje i fali mu novca za resor i ostavljanje traga, iz perspektive učitelja koji je uvjeren da je potplaćen i statusno podcijenjen, iz perspektive liječnika koji zna da u Austriji njegovi kolege zarađuju tri puta više, iz perspektive državnog birokrata koji se osjeća potplaćen i ne bi bio na pauzi sat i po samo da je plaća malo veća – iz njihovih perspektiva svaka od spomenutih iluzija može se činiti kao stvarnost. Ili barem kao argument da ne možemo biti sigurni u to što govore ekonomisti.

Jer, ako se ekonomisti ne mogu dogovoriti o fiskalnoj politici i javnom dugu, kako možemo znati je li u pravu autor ovoga teksta ili zastupnik Ivan Lovrinović, govori li točno Maruška Vizek ili Ljubo Jurčić? Ako se ne možemo dogovoriti i priopćiti ljudima «što kaže struka»,  onda je najbolje da stvari idu inercijom, kao i dosad.

Poanta je: ako niste dovoljno dobar ekonomist da o ovoj temi oblikujete vlastiti stav, nikako ne možete biti sigurni tko je u pravu. Možda pisac ovih redaka pretjeruje s pozivima na oprez i možda bi nam bilo bolje da malo spustimo ručnu; što je loše u tome da učiteljima i liječnicima rastu plaće, da branitelji dobiju što su zaslužili i da kupimo te avione bez kojih nema obrane suvereniteta? A tek oprema za vatrogasce … Do sada smo uvijek malo puštali na rashodima, tek toliko da pretis lonac ne pukne, pa nismo postali kao Grčka. Možda je to pametnije, kad eto, struka ne zna, nije sigurna gdje su točni gabariti i kakav je raspored rashoda najbolji.

Međutim, postoje stvari koje ne možemo unaprijed znati. Ne znamo izračunati točku u kojoj sigurno nastupa kriza jer se ne bavimo mašinom nego društvom. Ipak, rješenje postoji: probleme možemo uspješno rješavati ako se sjetimo da i rizicima treba upravljati (logika kreš-testa).

Upravljanje rizicima podrazumijeva život u stalnoj tenziji pojačanoj strahom (jer rizike treba osvijestiti i živjeti), ali to je stabilan život. Čak i kad se razumno pretjera s predostrožnostima, taj trošak predstavlja razboritu cijenu mirnog sna. Bez toga se neće imati kad će biti najpotrebnije (to smo prošli u krizi 2009.-2014.).

Postavlja se pitanje kako primijeniti razboritu logiku upravljanja državnim financijama kontra ekonomskim trendovima. Bez maksimalnog zaoštravanja konflikata oko rashodne strane proračuna Hrvatska će ostati fiskalno neodgovorna zemlja opterećena troškovima kamata i izložena potencijalnoj fiskalnoj katastrofi u sljedećoj krizi. Ne može se imati i rast plaća liječnika (da se ne bi iseljavali) i učitelja (jer su zaslužili) i kupovati lovce-bombardere (jer nam jako trebaju, tko štiti naše nebo?) i ulagati u željezničku infrastrukturu (jer je zaostala) i u obnovu škola i bolnica (jer im krovovi prokišnjavaju) i dati više našim braniteljima (jer su nas obranili) i imati još tisuću drugih stvari. U zemljama u kojima žive odgovorni ljudi ne prolazi sve i poštuju se zacrtani makro okviri.

Uobičajena podvala fiskalno odgovornim ekonomistima glasi: a dajte se vi izjasnite o plaćama liječnika, učitelja, braniteljskim pravima, opremi vatrogasaca i lovcima-bombarderima; kako bi vi riješili sve te zahtjeve?

(Makro)ekonomist zna odrediti održiv fiskalni okvir, ali ne zna sve parametre koji su bitni za odlučivanje o rasporedu unutar tog okvira. Što bi radili političari da im “tehničari” riješe još i pitanje rasporeda sredstava? I kroz organizaciju države se vidi da su ovi poslovi (biranje okvira i biranje rasporeda unutar okvira) podijeljeni. Okvir određuje ministarstvo financija, a ministri su zaduženi za dogovor o rasporedu unutar okvira. Problem je što politički pretis lonac prečesto funkcionira tako da se okvir rasprsne. A ministar financija često unaprijed računa na politički kompromis pa malo popusti rashodne okvire “da svi imaju prostora za disanje”. Tako su prema ovogodišnjim proračunskim okvirima za 2018. dozvoljeni rashodi za 3,5% veći od planiranih 2017. To iz aviona (lovca) izgleda kao truli kompromis. No, valja reći, najveći dio rasta se oslanja na poboljšano korištenje EU fondova. Dio koji se financira iz poreza, doprinosa i sličnih izvora koje plaćaju građani ove zemlje (fondove plaćaju neki tuđi porezni obveznici čiji novac uzimamo) raste 1,4%. Okvir bi trebao biti još uži, tako da svatko tko traži i dobiva više, poput branitelja, osvijesti da zbog toga netko drugi ima manje. Ili zbog toga svi moramo plaćati visoke poreze, doprinose i druge namete.

Neke su zemlje stabilne, odgovorne i preživljavaju stoljeća jer imaju unutarnje političke kapacitete da se oslobode iluzija i racionalno određuju prioritete – rasporede unutar zadanih fiskalnih okvira. Neka društva nemaju tu sposobnost. Otvoreno pitanje na koje ćemo dobiti odgovor do kraja ovog desetljeća glasi: u koju grupu mi pripadamo?