Rezime 1989.+30 (I dio): «radikalna šutnja» hrvatske politike

Nakon što su predstavili knjigu i preživjeli 30 godina nakon pada Berlinskog zida, Šonje i Polšek pišu sažetke domaćih i europskih javnih rasprava koje su tim povodom vođene. Šonje u prvom sažetku sažimlje domaće rasprave i dodaje im raspravu o Mađarskoj. Tekst se mogao nasloviti i «Pet (neuspjelih) kritika liberalne interpretacije pada Berlinskoga zida»

Ad
Ad

Kao što pišem već neko vrijeme, trideseta obljetnica pada Berlinskog zida mnogo je «življa» od dvadesete. Knjige i javni nastupi pljušte sa svih strana, a pogledi na proteklih trideset i više godina radikalno se razlikuju. Indikativno je da su se političke elite – stranke HDZ i SDP i njihovi izazivači, ovoga puta odlučili na «radikalnu šutnju».

Hrvatska politika trenutačno nije dorasla složenosti promišljanja o tridesetogodišnjici pada komunizma, a da se pritom ne posklizne i ne padne natrag u davno iskopane rovove u kojima i dalje jedni na druge pucaju «ustaše» i «partizani».

Doduše, politika koja trpi samo telegrafski reducirane poruke nije prostor u kojem se može debatirati o složenim stvarima. To je vjerojatno razlog zašto je prostor za tu vrstu rasprave ostao širok, i u političkom smislu «nebranjen».

Nedoraslost politike aktualnom (intelektualnom) ambijentu u društvu možda je dobra stvar. Jasnije se vidi kako aktualna rasprava odražava spektar različitih mišljenja i kakvi su ti stavovi. Promatrajući cijeli spektar, pomalo začuđuje da Polšekova i moja knjiga «Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989. – 2019.» predstavlja (koliko je meni poznato) jedini ambiciozniji uradak koji objašnjava (i zagovara) poziciju političkog i ekonomskog liberalizma. To je čudno, jer se zajednički nazivnik svih kritika svodi na tezu da je (neo)liberalna ideologija i politika nakon 1989. bila dominantna, potisnuvši alternativne interpretacije povijesti i politike.

Međutim, kada bi pozicija liberalne doktrine uistinu bila dominantna, čovjek bi očekivao poplavu sličnih tekstova, knjiga i konferencija, dok bi se zagovornici alternativnih interpretacija teškom mukom borili za djelić pažnje akademske i šire javnosti. No, stanje je zapravo obrnuto. To nas, autore knjige, dovodi u privilegiran položaj: široki spektar neliberalnih pozicija možemo odmjeriti vlastitim mjerilom, uz konstataciju da se (neo)liberalizam u Hrvatskoj, kao što aktualne rasprave pokazuju, pronalazi samo u tragovima.

Prešućeni trijumf liberalizma dogodio se dakle negdje drugdje, dok smo mi u Hrvatskoj, i šire na Balkanu («na ovim prostorima»), dim nakon eksplozije 1989. omirisali tek rubno i slabašno, nakon što se big bang bio davno dogodio, proizvevši ubrzo svoj, mnogo krvaviji «big bang». Uostalom, treba li jasnijega dokaza o tome od činjenice da u subotu 9.11. navečer, na mjestu gdje je pred 30 godina stajao Berlinski zid, uz visoke dužnosnike iz Njemačke i istočne Europe, nije stajao nitko od značajnijih hrvatskih političara?

Nesporno je: povijest južno od Macelja i Bregane i prije i poslije 1989. imala je svoj specifičan put. Put poslije 1989. trasiran je ponajviše «zahvaljujući» Slobodanu Miloševiću. Otud proizlaze i brojni problemi s lokalnim percepcijama i interpretacijama događaja iz 1989. Kao što je Ines Sabalić naglasila na predstavljanju naše knjige u petak, za nas je, barem na kratak rok, te 1989. bila mnogo važnija Miloševićeva mobilizacija Srba na Gazimestanu, nego pad Berlinskoga zida.

Na kraju krajeva, Gazimestan se dogodio gotovo pola godine prije Berlina. Već bi sama kronološka logika trebala dovesti pod znak pitanja prvu sljedeću tezu. U nastavku ću, naime, probleme specifičnih neliberalnih interpretacija pada Berlinskog zida sistematizirati kroz pet ključnih (i prema mojem sudu promašenih) kritika (neo)liberalizma i godina koje uslijedile nakon pada Zida. Te kritike su:

  • svođenje 1989. u kontekst «revolucija koje jedu svoju djecu»,
  • povijesni relativizam i konstruktivizam po kojem su sve ideologije jednake,
  • prikazivanje političkog i ekonomskog liberalizma kao ideje koja se s padom Berlinskog zida nametnula kao nova utopija (a znamo kako utopije završe),
  • ekonomističke kritike neoliberalizma koje inzistiraju na tezi o nekontroliranom rastu nejednakosti i uništenju države blagostanja,
  • opaka šutnja europske desnice koja aktivno pokušava afirmirati neototalitarizam u kojem se 1989. prikazuje kao zaboravljen i manje važan povijesni događaj.
  1. Revolucionarni kontekst (Žarko Puhovski)

Puhovski je godinu 1989. pokušao smjestiti u kontekst velikih revolucija. Na to simbolički asocira činjenica da se pad Zida dogodio na 200-tu obljetnicu Francuske revolucije. Pokušao je replicirati Burkeov konzervativni pogled na revolucionarne procese, koji na revolucije s pravom gleda sa skepsom.

Međutim, pokušaj replikacije Burkeovog pogleda iz 1789. na «liberalnu revoluciju» 1989.-te nailazi na veliki problem: Zid je pao bez prolivene kapi krvi! I dok mediji na Zapadu upravo tu činjenicu stavljaju u prvi plan i natječu se za intervjue s posljednjim sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom, koji ovih dana neumorno objašnjava zašto je povijest išla mirnim putem, Puhovski rekonstruira nešto što bismo mogli nazvati balkanocentričnim pogledom na pad Zida.

Njegova je središnja teza da su se žrtve «Zidopada» koncentrirale upravo «na ovim prostorima», što 1989.-oj daje nasilni revolucionarni karakter i relativizira njezin liberalni ili liberalizirajući potencijal, čineći to valjda na isti način kao što su giljotine, politički kaos i uspon Napoleona relativizirali humanizirajući karakter Francuske revolucije. Riječ je o analogiji koja je i inače najlošija metoda zaključivanja, a detalje moje kritike stava Žarka Puhovskog pronaći ćete u tekstu od prošle nedjelje.

  1. Povijesni relativizam i konstruktivizam

Puhovskog se može čitati kao predtekst za Jovićevu interpretaciju pada Berlinskog zida, koju je ovaj politolog dao u uvodnom slovu na konferenciji održanoj 7. i 8. studenog na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a koju je, kao i tekst Puhovskog, objavio portal Ideje.

Jovićeva interpretacija počiva na marksističkoj teoriji o dominantnim idejama i ideologijama kao isključivim proizvodima odnosa političke moći. Marksistički konstruktivizam, u kojem «odnosi u bazi određuju one u nadgradnji» promatra ideje i ideologije (a onda i njihove simbole) isključivo kao lutke na koncima moći. U marksističkom pogledu nema mogućnosti za druge (npr. univerzalno empirijske ili posve nasumične) tvorbe dominantnih ideja. Prema tome, Dan oktobarske revolucije obilježavan je dok je bio socijalizam, a sada se slavi obljetnica pada Zida, jer živimo u neoliberalnom globalnom poretku. Takvi su sada odnosi moći. Prema Joviću, to bi u nekom drukčijem povijesnom slijedu (koji je još uvijek moguć u budućnosti kada globlanu pobjedu odnese primjerice Kina) moglo proći, i biti zaboravljeno, jednako kao što je danas zaboravljen Dan oktobarske revolucije.

Jović je kazao ovo: «Godišnjice imaju svoj vijek trajanja – one traju i obilježavaju se dok traje politička i društvena moć koja se gomila oko njih i koja ih koristi kao svoj trademark, kao znak, kao simbol svoje supremacije. Pokaže li se, primjerice, da će 21. stoljeće biti stoljeće Kine, ili Irana, ili Turske, Rusije, pa čak i stoljeće jedne u biti neliberalne Amerike – ili, dogodi li se raspad i propast Evropske unije i projekta liberalne demokracije u Evropi, pobijedi li ponovno antiliberalni suverenizam, ili se čak i obnove radikalne desne ideologije – 1989. će potonuti u zaborav.»

Takav konstruktivizam (i relativizam) postavlja godine 1917. i 1989. u istu ravan kao kandidate za zaborav. To nije posve bez osnove (vlasti u Mađarskoj aktivno rade na potiskivanju sjećanja na 1989.-u), no takvo zapažanje ne lišava kritike Jovićev stav koji je u osnovi neliberalan, bez obzira što se u tekstu poziva na općenito čuvanje slobode, govoreći prije svega o akademskim slobodama i slobodi javne riječi, a koje se u ovom povijesnom trenutku ne čine sporne. Jovićev je stav neliberalan utoliko što vrijednosno ne razlikuje simbolične godine 1917. i 1989., iako to čini u ime slobode akademske analize koja bi u nekom idealnom slučaju trebala biti lišena vrijednosnoga stava.

Povežemo li, naime, njegove teze s tezama Puhovskog, uočit ćemo kako obojica prešućuju (opet ta ključna riječ) sve one dobre stvari koje je liberalizam donio kroz povijest: disperziju moći, kontrolu suverena «odozdo», afirmaciju individualnih prava, institucije koje čuvaju i potiču tržišno natjecanje (a što podrazumijeva načelo jednakog prava pristupa koje se širi na sve institucije), tehnološki napredak i rast životnog standarda, i sl. Jović, kao i Puhovski, ne prešućuje samo gospodarski i institucionalni napredak koji se od početka devedesetih naovamo dogodio u Srednjoj i Istočnoj Europi: samo usput možemo spomenuti da netočno interpretira gospodarsku divergenciju (naprotiv, došlo je do konvergencije) i pita se što male zemlje imaju tražiti u globalnoj podjeli rada (male zemlje u Srednjoj i Istočnoj Europi bile su fantastično uspješne u takozvanom procesu tranzicije). Važnije od ekonomskih pogrešaka je to što i Jović i Puhovski prešućuju koliko je svijet koji se počeo stvarati 1917., a raspao 1989., bio u svakom pogledu neslobodan, zbog čega se te dvije godine odnosno njihove obljetnice ne mogu staviti u istu ravan. Ne ide to, čak i ako se izjednačavanje obavlja u ime politološke znanstvene analize i slobode mišljenja.

  1. (Neo)liberalizam kao nova utopija

Kritičari (neo)liberalizma imaju dugu tradiciju zagovaranja ideje koju bih označio «pokušajima izjednačavanja». Inačica sam se naslušao i pročitao raznih, a moj prvi susret s tom tezom stariji je od dvadeset godina. Zvonimir Baletić je na jednoj konferenciji devedesetih (više se ne sjećam gdje je to bilo) usporedio (neo)liberalizam sa socijalizmom/komunizmom, rekavši da su i jedno i drugo utopije. Prva obećava najbolji ishod kroz tržište, a druga kroz preraspodjelu na tragu maksime doprinos prema mogućnostima – raspodjela prema potrebama. Pritom obje ideje tumače odstupanja stvarnosti od ideala  ljudskim nesavršenostima. Tako je prema mojim sjećanjima započelo izjednačavanje liberalizma i komunizma.

Pamtim da sam ostao skamenjen pred tako površnim preskakanjem bitnih obilježja dvaju ideja i njihovih «primjena u praksi». Razlike su (opet) ostale prešućene! Dok (neo)liberalna ideja ne negira demokraciju i nema težnju nasilnog «popravka ljudi», druga zatire i demokraciju i ljude; dok prva ideja uopće ne propisuje što bi ljudi trebali raditi, druga odozgo izvodi naredbe koje ljudi moraju slijediti pod prijetnjom oštrih kazni; dok prva ljudima omogućava slobodu kretanja, druga ih zatvara u granice, zidove i žice, ako već ne u zatvore; dok prva ideja nije utopija, već ima svoje ostvarene primjere-uzore u raznim inačicama gdje ljudi žive slobodni, od socijalnije Skandinavije do manje «socijalnih» američkih i azijskih modela, druga ideja ima ostvarene svoje primjere-«uzore» u propalome svijetu s istočne strane Berlinskoga zida. Sjeverne Koreje, Kube i Venecuele ne treba detaljnije objašnjavati.

Svim kritikama neoliberalizma zajednička je potpuna odvojenost od onoga što je povijest stvarno proizvela – to su stvari koje se u kritikama ne spominju, ili se preko njih, prividnog intelektualnog poštenja radi, prođe onako ovlaš. Kritike su to koje funkcioniraju u svijetu ideja odvojenog od stvarnosti sve dok se ne postavi pitanje «a što se u povijesti stvarno događa i događalo se»?

Kritike su doživjele i svoje propagandističke inačice u vidu ironične poštapalice «tržište će riješiti sve» i u vidu usporedbi aktualne «hajke na uhljebe» s Miloševićevom anti-birokratskom revolucijom. No, svi ti pokušaji analogija i izjednačavanja pokušaji su da se zavrtanjem ruku logike i nasiljem nad povijesnim činjenicama neka obilježja današnjeg, nesporno boljeg i slobodnijeg svijeta i njegovih ideja i društvenih sukoba izjednače s pojavama i vremenima u kojima ni s od slobode nije postojalo.

  1. Ekonomističke kritike neoliberalizma

Dugo mi je trebalo da shvatim kako ekonomističke kritike neoliberalizma nisu bitne. Bez obzira na inačice – je li riječ o tezi o eksplodirajućim nejednakostima (što je tipično američki problem kojeg u EU a osobito u Srednjoj i Istočnoj Europi gotovo da i nema), ili se radi o «fiskalnoj štednji koja uništava državu blagostanja” (iako je država blagostanja danas izdašnija nego ikad) – te kritike su tek blijeda kopija političkih, filozofskih, politoloških, povjesničarskih i inih kritika koje se ekonomističkim argumentima ionako služe tek usput, koliko im odgovara.

Određena dvojba ostaje vezana uz teoriju da velike krize poput one 1929.-1933. (a implicitna je teza da bi isto moglo vrijediti za krizu 2008./2009.) uzrokuju političke razdore koji, u krajnjoj liniji, dovode do uspona totalitarizama. U knjizi se često vraćamo na tu staru Polanyievu tezu iz 1944. koja je precijenjena. Naime, Velika kriza je snažno pogodila SAD i Zapadnu Europu gdje nije dovela do uspona totalitarizma. Nema dvojbe da s druge strane nije pogodovala demokratizaciji, no «tržišne disrupcije» teško mogu bez obilate pomoći drugih faktora (poput ratnih odšteta u slučaju Njemačke) objasniti uspon fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj.

Dvojba o tome mogu li tržišne napetosti odnosno ciklusi (povremene eskalacije nezaposlenosti) pogodovati afirmaciji totalitarizma replicirana je u ovom desetljeću u Srednjoj i Istočnoj Europi – konkretno u Poljskoj i Mađarskoj. Dok je Viktor Orban osvojio dvotrećinsku većinu na izborima 2010. u srcu krize, nakon što su socijalističke vlasti u dva mandata fiskalno opustošile Mađarsku, Jaroslaw Kaczynski je osvojio vlast u Poljskoj 2015. zahvaljujući spletu okolnosti nakon dugog razdoblja izvanrednog gospodarskog rasta. Već su ta dva primjera dovoljna za relativizaciju ekonomističkog determinizma. No pojava nove radikalne desnice na vlasti na istoku Kontintenta vjerojatno je najvažnija politička pojava nakon pada Berlinskoga zida i post-jugoslavenskih ratova, pa ćemo joj posvetiti dužnu pozornost.

  1. Šutnja desnice o 1989.-oj i Viktor Orban

Odnos europske desnice koju simbolizira mađarski (demokratski izabrani) vođa prema Berlinskom zidu – a to je odnos šutnje radi puštanja da Zid ode u zaborav – odavno je programiran u idejama neliberalne demokracije. Profesor Zoran Kurelić je na predstavljanju naše knjige podsjetio na to kako je pravi tvorac te ideje u ovom dijelu svijeta Franjo Tuđman. Tuđman je, govoreći jednom u UN-u, postavio tezu da je nacionalizam jedini bitan faktor koji je srušio Berlinski zid odnosno komunizam.

Nacionalna emancipacija nije suprotstavljena emancipaciji pojedinca u mjeri u kojoj je nacionalni identitet bitan dio individualnog identiteta. Međutim, problem je u tome što nacionalisti inzistiraju na tom «svom» faktoru posve potiskujući druge važne faktore, iako bez njih nema prosperiteta u demokraciji. Gospodarski rast, tehnološke promjene i nadasve kvalitetne i inkluzivne politike i institucije koje doprinose gospodarskom rastu i razvoju demokracije nužni su uvjeti ljudskog razvoja. Nacionalisti te stvari  prečesto zaboravljaju, jer oni ne grade državu za razvoj, nego prije svega na svoju sliku i priliku.

Utemeljenje svega, cijele povijesti i politike na nacionalnome nakon pada komunizma doktrina je koju je od Tuđmana preuzeo Orban, koga danas smatraju začetnikom desne ideje neliberalne demokracije. Kako je desna neliberalna interpretacija u današnjoj Europi puno prisutnija i artikuliranija od ranije spominjanih i konfuznih lijevih kritika liberalizma, u nastavku ćemo joj posvetiti dužnu pozornost. Jer, Viktor Orban je političar koji je za sobom već ostavio dovoljno zanimljivoga materijala koji razotkriva idejnu pozadinu njegove politike.

Orbanove su poruke sazdane na kombinaciji mitologije, kaotične populističke argumentacije i literarnog talenta. U poznatom govoru u Tusnadfurdou (Baile Tusnad u Rumunjskoj) srpnja 2014. Orban je na tlu strane države u kojoj živi velika mađarska manjina postavio nekoliko ključnih teza koje određuju njegovu osobnost, politiku i širi politički koncept neliberalnog kapitalizma i iste takve demokracije.

Taj govor prvo pokazuje kako je Orbanova politička filozofija religiozna: «Ponekad imamo svoje sumnje, i to s dobrim razlogom, no ponekad naša vjera ojača.» (Ovo govori u kontekstu osvajanja dvotrećinske većine zahvaljujući glasovima iseljene Mađarske na temelju promjena u izbornom zakonodavstvu iz 2010.). Orban osvajanje dvotrećinske većine prvo zahvaljuje providnosti, vjerojatno svjestan uloge sreće u politici, a tek potom glasačima i zastupnicima koji su izglasali izmjene izbornog zakonodavstva koje su ju omogućile.

O uporabi mitološkog političkog jezika svjedoči zaključak dijela govora u kojem spominje pobjedu dobra (svoje političke grupacije) nad zlom (misli na političke protivnike). Borba dobra protiv zla, nas protiv njih, temeljni je komunikacijski instrumentarij svakog oblika populizma.

Nadalje, kod Orbana je očito da politiku promišlja u kontekstu historijske misije u kojoj Berlinski zid i pad komunizma smješta u posve drukčiji kontekst u usporedbi s liberalnom interpretacijom. Orban kaže: «Promjena režima je generacijsko iskustvo prema kojemu mjerimo sve što se događa u svijetu oko nas.» … «… politika nije spekulativni žanr, već se mora graditi samo na iskustvu i činjenicama.», te dalje: «…naše polazište je velika preraspodjela globalne financijske, ekonomske, trgovačke i vojne moći … a ono što nam pomaže je činjenica da postoje ljudi koji su rođeni nakon nas. Njima je teško kao referentnu točku poimati promjenu režima koja se desila pred mnogo godina, jer za nekoga rođenog 1985. promjena režima 1990. nema isto značenje kao za nas, jer njihovo iskustvo nije isto kao naše…». Orban teoriju generacijske relativizacije režima zaključuje tezom da je promjena koja je slijedila nakon 1990. zaključena, stvar je prošlosti, i sada je vrijeme za nešto novo, za budućnost koja dolazi. Nova povijest se rađa.

Govori da se Velika recesija 2008. treba usporediti s tri prevratna događaja XX stoljeća (Prvim svjetskim ratom, Drugim svjetskim ratom i padom Berlinskoga zida). No, od tih se događaja razlikuje prema tome što nije izazvala burnu historijsku promjenu u kratkom razdoblju. Liberalizam je, prema Orbanu, moralno i ekonomski polako bankrotirao, jer «…prema jednom međunarodno priznatom analitičaru, snaga Američke meke moći nalazi se u opadanju, a liberalne vrijednosti danas utjelovljuju korupciju, seks i nasilje…» On bez skrupula iznosi tipično populističke, neargumentirane i za svaku realnu politiku posve nebitne tvrdnje (dokazuje ih pozivanjem na «jednog analitičara»), no time lako postiže snažan emotivni naboj u kojem se liberalizam prikazuje na strani poroka i zla.

Zatim slijedi uobičajena retorika o nestanku srednje klase, zapostavljenoj bijeloj srednjoj klasi i dolasku vremena u kojem će siromašni vilama proganjati bogate. Za to, naravno, kada je riječ o Mađarskoj, nije odgovoran Orban ili njegova vlast, već globalne sile i liberalizam.

Rješenje je jaka država. Karakter države prema Orbanu nije važan, sve dok je ona dovoljno jaka da kao okvir organizacije zajednice bude međunarodno uspješna, kao što su uspješni Singapur, Kina, Rusija i Turska (koje nisu demokracije). Nova mađarska država, najavljuje Orban, bit će međunarodno konkurentna u nadolazećim dekadama i neće biti liberalna demokracija, jer ona zbog svojih unutarnjih slabosti ne može sačuvati «međunarodnu konkurentnost».

Orban je tako riješio poznatu Rodrikovu trilemu o nemogućem odnosu (hiper)globalizacije, nacionalnog suvereniteta i demokracije: idemo u globalizaciju kroz bitku za međunarodnu konkurentnost, suvereni smo, pa ćemo malo smanjiti stupanj demokracije rješavajući je privjeska liberalna.

Jer, liberalna mađarska država u proteklih dvadeset godina (u tih liberalnih 20 godina Orban broji sebe nekada – dok je FIDESZ bio klasična liberalna stranka – i socijaliste koji su dugo vladali postkomunističkom Mađarskom), nije uspjela radno mobilizirati Mađare koji žive izvan Mađarske, nije uspjela artikulirati i zaštiti nacionalne interese i nacionalnu imovinu radi osiguranja samodostatnosti i nije uspjela Mađare zaštititi od prezaduženosti.

Nakon nacionalne države, liberalne države i države blagostanja, na povijesnu scenu stupa novi koncept države, Orbanova država rada. Što to znači, država rada? Orban u maniri Musolinija ostavlja ovaj emotivno nabrušen koncept bez jasne definicije, te se u nastavku govora u Rumunjskoj upušta u razmatranje filozofskog koncepta individualne slobode koji je, smatra on, opterećen unutarnjim proturječjem.

Objašnjava kako dvoje ljudi u međusobnom odnosu ne mogu odrediti gdje počinje odnosno prestaje sloboda jedne, a gdje druge osobe. Netko treći mora povući granicu, a to mora biti država. Inače granicu uvijek povlači jači, a slabiji pate. Kako pesimistično gledanje na čovjeka i kako namjerno prešućivanje ravnopravnog natjecanja prema istim pravilima igre za sve kao načina uređenja odnosa među ljudima! No koga briga za ravnopravnost tržišnog natjecanja kad je političko obećanje neusporedivo snažnije – država koja uvijek staje na stranu slabijih, nezaštićenih.

Društvo dakle, smatra Orban, ne može počivati na načelu da je dopušteno sve što ne ugrožava tuđu slobodu, nego mora počivati na načelu da drugima ne smijemo činiti ono što ne želimo da drugi čine nama. Na tim načelima konstruira se nova zajednica koja ne isključuje kršćanstvo, slobodu i ljudska prava, ali konstrukcija države odnosno zajednice ima primat nad tim stvarima.

Sada je, vjerujem, jasnije zašto nova desnica šuti o slobodi, liberalizmu i Berlinskom zidu. Ona koristi koncept nacije i države kako bi izrijekom odbacila odnosno podredila individualnu slobodu konstrukciji države kojoj ne treba kontrola, ni izvana ni iznutra, i koja će imati svoje čvrsto utemeljenje sve dok osigurava kruha i igara za sve svoje podanike i članove kolektiva koji ispunjavaju kvalifikacijske, u ovom slučaju nacionalne kriterije (bez obzira na granice i države gdje žive). Liberalna ideja o disperziji moći, provjerama i ravnotežama (checks and balances), o nemogućnosti uzurpacije institucija, o prisilnom dogovaranju, teškim kompromisima i uzajamnoj kontroli raspršenih interesnih skupina koje imaju jednaka prava na organiziranje i djelovanje, izravno je suprotstavljena neliberalnoj ideji izgrađenoj na sveprisutnoj državi utemeljenoj na kolektivnoj providnosti. Orbanova je teza da «budućnost pripada nama» (Mađarima), jer, tvrdi, liberalizam u novom svijetu ne može biti ekonomski efikasan. To može postići samo nova država rada.

Hrvatske političke elite za kraj

Kao što je istaknuto na početku, hrvatske političke elite u ovom trenutku nemaju unutarnje intelektualne snage za suvislije određenje prema događajima 1989., prema proteklih trideset godina i prema pitanjima budućnosti. Orbanova artikulacija ideja nove desnice, kolikogod bila uglavnom zastrašujuća, svojom intelektualnom koherentnošću i političkom prijemčivošću nadmašuje intelektualne i političke dosege hrvatskih lidera.

Mi ideje uglavnom uvozimo; za ono što uvezemo imamo limitirane kapacitete za preradu i adaptaciju, a u pogledu budućnosti uglavnom improviziramo. Zbog toga u političkom i javnom prostoru vlada opća konfuzija u kojoj se ne isplati tražiti ni natruhe skrivenoga reda. Doduše, ako je kriterij odnos prema LGBT zajednici, onda je jasno da HDZ kao kršćanska socijalistička stranka na ta pitanja gleda sa mnogo većom skepsom u usporedbi s ne-kršćanskim socijalistima okupljenima oko SDP-a. Međutim, kada se postave iole složenija pitanja, poput onih koja su se postavljala ovih dana oko obljetnice pada Zida, politika se gubi u svojoj strategiji «radikalne šutnje», dok se mediji i komentatori gube u fantazmagoriji “lijevo-liberalnog”, čime žele opisati amalgam socijalističkih i socijal-demokratskih političkih osobnosti, stranaka i ideja okupljenih oko Zorana Milanovića, iako se liberalno i tamo može pronaći samo u tragovima ili po potrebi.

Osim što pokazuje potpunu nesposobnost za suočavanje s vlastitom prošlošću (s kojom je povezana i nesposobnost za re-kreaciju vlastite budućnosti), naša stagnantna i prilično učmala politička scena odjednom se pokazuje u neočekivano pozitivnom svjetlu. Njezina radikalna šutnja o padu Berlinskoga zida ostavlja širom otvoren prostor za nas koji se o ovim temama ne slažemo, ali pokušavamo artikulirano govoriti. A to je u svakom slučaju bolje od situacije u kojoj bilo tko od nas ne smije govoriti ili nema resurse da objavi svoj stav. Nema velikog orbanovskog obećanja nove budućnosti, ali nema ni šutnje. Ako tako ostane i za četrdesetu i pedesetu obljetnicu, bit će dobro.

Knjigu “Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019.” možete naručiti ovdje