Rezime 1989.+30 (II dio): je li na djelu pobuna istočnih imitatora?

Objavljeno

Nakon Šonjinog sažetka o pet (neuspjelih) kritika liberalizma u post-1989. razdoblju, Polšek podvlači crtu pod tridesetu obljetnicu pada Berlinskog zida osvrtom na dvije knjige; novog Fukuyamu te Krasteva i Holmesa koji ponovo aktualne istočne demokratske raspukline tumače “pobunom imitatora” protiv dojučerašnjih zapadnih uzora

Ad
Ad

Tridesetgodišnjica pada berlinskoga zida, koja pada upravo na današnji dan kada pišem ove retke, bila je povod za objavljivanje brojnih knjiga i održavanje još većeg broja skupova, tekstova i intervjua, u zemlji i inozemstvu (popis relevantnih domaćih izvora pronaći ćete ovdje, op. ur.).

Možda najznačajniji skup na tu temu održao se prošli tjedan u Berlinu pod naslovom A Promise Recalled, a u našoj javnosti svakako vrijedi istaknuti skup na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu održan 7-8.11. Neki forumi, poput Eurozine.com, Blaetter fuer deutsche und internationale Politik u inozemstvu, ili Ideje.hr kod nas, objavili su brojne prikaze iz vrlo različitih perspektiva, a njihovi su autori koristili najrazličitije „narative“. (Eurozine kojeg financira Europska Unija, Zaklada Open Society, Austrijsko ministarstvo vanjskih poslova, WienKultur, National Endowment for Democracy, svakako je najrelevantniji forum te vrste. U izvjesnom smislu zanimljiva je i odsutnost te teme u Sjedinjenim državama, u njihovim glavnim politološkim časopisima poput Foreign Affairsi Foreign Policy).

Ovaj 9. studeni drukčiji je od svih prethodnih, piše Jana Hensel u najnovijem broju Die Zeit-a: “Ovaj put možemo čitati mnogo novih glasova, tako mnogo novih priča. I dobro je da je tako“. Predstavljanje Velimirove i moje knjige Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode, očito se sjajno uklopilo u tu raznolikost „novih glasova i novih priča“. Već sama raznolikost objavljenih tekstova i stavova svjedoči o važnosti tog simboličnog događaja.

Ostaci Berlinskog zida, foto: Ekonomski lab

Riječ je o raznovrsnim stavovima, tekstovima i knjigama koje možemo klasificirati u tri skupine. Prvoj skupini pripadaju tekstovi kojima se autori prisjećaju „onoga“ vremena, svojih doživljaja, očekivanja i nadanja. Takvoj skupini tekstova pripadaju prisjećanja čak i najutjecajnijih i najvažnijih političara, aktera događaja 1989. poput Sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, ili pak vrlo značajnih kroničara zbivanja 1989. poput Mishe Glennyja u Financial Timesu.

Druga se skupina tekstova usredotočila na razvoj događaja u razdoblju koje je uslijedilo nakon 1989. u pojedinoj zemlji, u gradu, neposrednoj okolini, regiji, državi, naciji, kako se taj proces odrazio na ravnopravnost spolova itd…  Neki su tekstovi te vrste izuzetno kritični. Spomenimo vrlo zanimljiv nedavno objavljen tekst Katrin Bennhold u New York Timesuo povezanosti egzodusa žena, muške „deklasiranosti“ i nedavnog „zabrinjavajućeg“ ishoda izbora u Tiringiji (Tueringen), ili tekst Christopha Dickmanna u Die Zeitu od petka pod naslovom „Tko je jednom poletio…“.  Toj skupini pripada i knjiga Aleide Assman Der Europaeische Traum, Europski san. Četiri pouke povijesti. Drugi su osvrti u toj kategoriji pohvalni, poput napisa u Economistu pod naslovom „Ljudi u srednjoj i istočnoj Europi uglavnom zadovoljni napretkom od 1989.“. Napokon, neki su pisani pod utjecajem „miješanih osjećaja“, poput teksta „Nijemci se još uvijek ne mogu dogovoriti oko ujedinjenja“. Od domaćih autora toj skupini možemo pridružiti primjerice tekst Žarka Puhovskog koji postavlja pitanje „na koga je ustvari pao Berlinski zid“.

Napokon, treću vrstu tekstova karakteriziraju tekstovi i knjige koje snimaju 1989. pomoću vrlo dugačke ekspozicije, iz perspektive longue duree – iz dugoročnije povijesne perspektive, gledajući i unatrag i unaprijed. Jedan je od takvih tekstova objavio možda najvažniji kroničar 1989. Timothy Garton Ash u The Guardianu pod naslovom „U post-zidovskoj Europi demokracija je pod paljbom – ali duh 1989. uzvraća udarac“. U domaćoj javnosti opis događaja od 1989 do danas iz te perspektive opisuje Dejan Jović u tekstu pod naslovom „Nije li Kina u pravu kad se pita tko je pobijedio 1989?“.

Velimir i ja u našoj netom objavljenoj knjizi pokušali smo sabrati i pisati iz sve tri perspektive: iz one osobne, lokalno-hrvatske i povijesno-globalne. U ovome tekstu usredotočit ću se međutim isključivo na ovu posljednju – dugoročnu perspektivu s vrlo dugom „ekspozicijom“. Za to postoji, čini mi se vrlo dobar razlog.

Glavni razlog za montiranje širokokutne leće i okidanje snimke s dugačkom ekspozicijom leži u tome što nam upravo takva perspektiva pruža mogućnost pronalaženja „uzroka“ poremećaja ili nelagode, onog  spleena kojeg osjećaju brojni pojedinci u današnjoj Istočnoj Europi, uključujući naravno i Hrvatsku, kada zbroje-i-oduzmu vlastite dojmove iz tog dužeg razdoblja, ili kada se možda prisjete onog hita iz 1989. „Pogledaj dom svoj anđele“. Ukratko: kada pokušaju shvatiti kako to da se onaj optimizam iz 1989. pretvorio u nešto posve drugo.

Prvi veliki odgovor na to pitanje, kako to da se optimizam iz 1989. razmjerno brzo pretvorio u pesimizam ili nezadovoljstvo, ponudio je prošle godine Francis Fukuyama u knjizi Identitet. Suvremena politika identiteta i borba za priznanje. U svojoj knjizi i tekstu iz 1989. Kraj povijesti, Fukuyama je tvrdio, kao što već svi vrapci pjevaju, da je liberalna demokracija (uz kapitalizam kao njezinu ekonomsku ekstenziju) još jedini sustav političke legitimacije preostao nakon poraza svih ostalih – totalitarnih, kolektivističkih sustava opravdanja ili prihvaćanje postojanja države.

Bila je to vrlo simbolična knjiga za cijelo razdoblje od 1989. do danas. Po mom sudu ona je to još uvijek. Ali brojni kritičari te teze i knjige kao da nisu pročitali knjigu do kraja. Najveći, a danas možda ponovno najvažniji dio te knjige bavi se naoko posve drukčijim problemom, problemom „zvjeri s rumenim obrazima“, Nietzscheovom slikom „posljednjih ljudi“.  Riječ je o tome da ljude na djelovanje pokreće „treći dio duše“ (uz razum i tijelo), nagon za priznanjem njihova dostojanstva, ponos, koji se gotovo u pravilu manifestira kao nagon da nas se prizna boljima od drugih. Fukuyamin „posljednji čovjek“ traži priznanje kao osoba, kao pojedinac, kao Netko tko je ostvario karijerni uspjeh, u sportu, na poslu, u svojoj kohorti, u svojoj neposrednoj ili široj okolini. Demokracija je bila sustav koji jedini legitimira takvo prijateljsko-neprijateljsko natjecanje pojedinaca u priznanju u svim sferama života.

Ali taj nagon za priznanjem, ponos, ili kako to Fukuyama u svojoj najnovijoj knjizi zove politikom digniteta, politikom identiteta ili politikom resantimana, tijekom proteklih tridesetak godina (kao uostalom i u većini ljudske povijesti) manifestirao se kao žudnja za priznanjem naših posebnih, i naših kolektivnih identiteta. Gledajući unatrag, u Istočnoj Europi, a sve je možda počelo s područjem bivše Jugoslavije, ljudi su smatrali da država u dovoljnoj mjeri ne priznaje njihov nacionalni identitet. A nakon 1989. uslijedili su i glasovi brojnih drugih manjina čija prava društveni ili pravni sustav stvarno ili navodno nije posebno registrirao ili priznavao. Riječ je o ljudima koji su tražili priznanje svojih posebnih kulturnih, rasnih, seksualnih ili drugih – manjinskih specifičnih identiteta. Krenulo je sa zaštitom nacionalnih manjina u novim ustavima i državama. A potom su se manjinski identiteti počeli naglo umnažati. Dominantna ideologija proizašla iz tih zahtjeva bila je multikulturalizam. I tako se dominantna demokratska ideologija (o priznanju prava pojedinaca) za neke autore pretvorila u svoju karikaturu – u ideju (na domaćem Facebooku poznatoj po sajtu „Želim da uđe u ustav“), da se demokracija pretvorila u sustav u kojem „manjine vladaju većinama“.

Takva percepcija, posebno pod utjecajem pritisaka novih manjina, najčešće imigranata, stvorila je svojevrsnu reakciju „većina“, i tako se nacionalizam proširio prvo Istočnom Europom, a potom i po cijelome svijetu. (U tom je smislu razvoj događaja u bivšoj Jugoslaviji najavio ono što se kasnije počelo događati i u razvijenome svijetu.) Demokratska se politika pretvorila u politiku resantimana. Fukuyama piše:

„U svim tim slučajevima, bilo da je riječ o velikim silama u Rusiji ili Kini, ili o glasačima u Sjedinjenim državama i Britaniji, riječ je o skupini koja vjeruje da njezin identitet nije dobio primjereno priznanje od vanjskog svijeta u slučaju neke nacije, ili od drugih članova istoga društva. Ti identiteti mogu biti i jesu nevjerojatno raznoliki: oni se mogu temeljiti na naciji, vjeri, etnicitetu, spolnoj orijentaciji…. Kineska vlada Xi Jinpinga nadugo i naširoko pričala je o kineskom „stoljeću poniženja“, o tome kako su Sjedinjene države, Japan i ostale zemlje pokušavale spriječiti njihov povratak u status velike sile koju je Kina imala proteklih tisućljeća…. Bijes Osame bin Ladena pred poniženjem Muslimana, kasnije se pretvorio u legije njegovih istomišljenika vjernika… na strani vjere za koju su mislili da je napadnuta i potlačena u cijelome svijetu.“

A takva percepcija kolektivnog „poniženja“, stvorila je i raznovrsnu reakciju drugih, „većina“ u slučaju pojedinih društava, ili ostatka svijeta ako je bila riječ o poniženju velesila…

Poniženi i uvrijeđeni počeli su se množiti posvuda. Iz raznih suvremenih napisa čini se kao da više nema razlike između poniženja suprotnog spola, poniženja zbog izgubljenog posla, poniženja zbog nedovoljne pažnje političkih elita, poniženja zbog nedovoljnog priznanja drugih regija, nacija ili Europske unije… Terminologija „zakinutosti“ počela je mijenjati negdašnju terminologiju „eksploatacije“

Na susretu pri promociji Velimirove i moje knjige, prof. Zoran Kurelić sjajno je rezimirao problem koji takvo stanje stvari znači za liberalizam na razini jednog društva, ali i na razini cijeloga svijeta: Onog trenutka kada ljudi izaberu svoj partikularni identitet kao nositelja priznanja, kada sebe više ne percipiraju kao građanina, već kao dio neke posebne klase ljudi (kojoj priznanje nije dodijeljeno), liberalizam zapada u probleme.

Liberalizam, dodajem ja, zapada u probleme kada se „prava kao slobode“ (liberty rights) kako je nekoć govorio pravnik Wesley N. Hohfeld počinju pretvarati ili izjednačavati s „pravima kao obavezama“ koje mi drugi moraju ispuniti (claim rights)…

Ali zašto se taj problem najbolje, češće i lakše vidi u Istočnoj Europi negoli u Zapadnoj Europi i cijelome svijetu? Na to pitanje odgovara jedna druga netom objavljena važna knjiga, knjiga Ivana Krasteva i Stephena Holmesa  Svjetlo koje se ugasilo. Dan spoznaje (Light That Failed. A Reckoning). Autore zanima zašto je Zapadna Europa, nakon tako sjajnog trenutka 1989. „izgubila ravnotežu“. „Ranih devedesetih“, pišu autori, „nade u istočno proširenje liberalne demokracije bile su velike. Unatoč tome, transformacija Istočno Europskih zemalja dovela je do gorkog odbacivanja liberalizma, ne samo u tim zemljama već i u samom srcu Zapada.“

Jedan od glavnih, ako ne i glavni razlog za odbacivanje liberalizma u istočnoj Europi, pišu autori, jest trijumfalizam Zapada zbog pobjede u Hladnome ratu. Naime pobjeda demokracije i kapitalizma, implicite i eksplicite „teorijski“ pripremljena upravo u gore spomenutom Fukuyaminom djelu, stvorila je ideal ili ideju da društva u tranziciji, i općenito – društva koja žele blagostanje i napredak „nemaju druge alternative“ doli da prihvate recept Zapada. (Timothy Snyder to zove – politikom neminovnosti). Nije im preostalo ništa drugo doli da kopiraju već gotova, na pladnju ponuđena rješenja. Kako je Hrvatska zbog rata malo kaskala, ona je taj tobožnji befehl„kopiranja“ bolno doživjela u procesu pridruživanja Europskoj Uniji.

„Nakon 1989. Mađari, Poljaci i drugi koji su preživjeli desetljeća komunizma očajnički su pokušavali imitirati Zapad. Željeli su se pridružiti zapadnjačkim institucijama, ali su u procesu postali inferiorni, Europljani drugoga reda. Njima se govorilo da „nema alternative“ neoliberalnom socijalnom i ekonomskom modelu, a financijska kriza nakon 2008. nije uspjela donijeti brze materijalne koristi koje su građani očekivali. Nastalo je „razočaranje imitatora zbog onih koje su imitirali“….

Rezultat je bio da je Istočna Europa bila pomalo nalik na Frankensteinov pokus, u kojem se mrtvo tijelo (komunistička ideologija i ekonomija) pokušavalo oživjeti transplantacijom i šivanjem nakalemljenih, tuđih dijelova. Nezadovoljstvo dr. Frankensteina učincima vlastitog djela, dobronamjernu kopiju pretvorila je u novo biće – u monstruma koji je shvatio da nikada neće biti posve nalik na „original“, na pravog čovjeka, već će uvijek ostati samo lošija kopija. To nezadovoljstvo vratilo se kao destruktivni (autodestruktivni) backlash: monstrum je počeo uzvraćati udarac. Neuspjela mehanička (mehanicistička) imitacija dovela je do reakcije monstruma prema vlastitome tvorcu…

Neliberalni obrat Istočne Europe, tvrde autori, ne može se objasniti ako ne uzmemo u obzir politička očekivanja „normalnosti“ stvorena revolucijom 1989. i politikom imitacije koju je ona legitimirala. Nakon pada Zida, Europa se više nije dijelila na komuniste i demokrate, već na imitatore i imitirane. Odnosi istoka i zapada iz hladnoratovskog odmaka dvaju neprijateljskih sustava pretvorili su se u moralnu hijerarhiju unutar jednog – liberalnog zapadnjačkog sustava. I dok su imitatori promatrali svoje modele, modeli su s prijezirom promatrali svoje oponašatelje. Zbog toga nije neki misterij da se „oponašanje zapada“, koju su istočni Europljani dobrovoljno izabrali pred trideset godina, naposljetku pretvorilo u politički zazor… Život imitatora neizbježno stvara osjećaj neadekvatnosti, inferiornosti, ovisnosti, izgubljenog identiteta, i nedobrovoljne neiskrenosti. Štoviše, neuspješna bitka da se stvori doista autentična kopija idealiziranog modela podrazumijeva beskonačni mazohizam kritike i prijezira samoga sebe…

Suočeni s poviješću zadnjih 30 godina, piše jedan recenzent Krastevljeve i Turnerove knjige, pokazuje nam se kako je najjača sila koja tvori val današnje populističke ksenofobije začet u Istočnoj Europi. On ima podrijetlo u resantimanu nastalom nakon 1989. tj. imperativu da svi postanemo Zapadnjaci… Iz takve perspektive, dovršava autor svoj prikaz, „Trumpova revolucija tvori ironično ispunjenje obećanja da će narodi koji su izišli iz komunističke dominacije početi nalikovati Sjedinjenim Državama. U najčudnijem obratu, Trump je Putinovu Rusiju i Orbanovu Mađarsku naposljetku doista i pretvorio u modele za Sjedinjene države…“

Loše kopiranje još uvijek ne znači da je original loš. Nama, u Hrvatskoj, biti sličniji marljivijim i bogatijim Europljanima, čini mi se, još uvijek nešto znači. I kamo sreće da je naš jedini zadatak – puko mehaničko oponašanje. Unatoč tomu, Europljani s istoka kao da su se prerano predali. „Za prethodnu generaciju istočnih Europljana“, rekao je jednom politolog John Feffer, „komunizam je bio poraženi Bog. Za ovu, post-1989. generaciju, taj je propali Bog postao liberalizam“. Percepcija stvarnosti postala je stvarnost.

Naše dvije priče, Fukuyamina i Krastev-Turnerova, stapaju se u jednu. U obje knjige glavni je protagonist – „osjećaj zakinutosti“, i njezino naličje: osjećaj neadekvatnosti, napuštenosti, neispunjeni (pretjerani) ponos – megalothymia. Premda bismo, kažem, da je riječ isključio o Istočnoj Europi, takve prozračne idejne konstrukcije mogli odbaciti kao „neznanstvene“, njihovoj važnosti itekako dodaje činjenica da su one, te psihološke ideje o ponosu i stidu zbog imitacije, postale realnost čak i u najbogatijim zemljama svijeta. Ali ako je samo stvar u ponosu, ne bismo li se trebali zapitati: zašto nas onda ne čini ponosnim činjenica da smo barem jednom u povijesti, mi, ovdje na brdovitom Balkanu, postali uzor Americi i Engleskoj, da smo „te dane“ preživjeli i prebrodili puno ranije od njih, i da na te atlantske probleme možemo gledati s izvjesnom količinom samozadovoljne mudrosti…

Da: ideje djeluju na stvarnost, nema sumnje. I da: postoje proročanstva koja se samo-ispunjavaju. Ali ne, čini se da u cijeloj ovoj „novoj neprozirnosti“ ipak mora biti riječ o nekom malo dubljem uzroku.


Šonjin Rezime 1989.+30 (I dio)

Narudžbenica za knjigu “Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019.”