Širi okvir krize u brodogradnji: ciklusi su rizik, a rizik ima svoju cijenu

Objavljeno

Slika: Hermantraval / Dreamstime

Problemi u Uljaniku i hrvatskim brodogradilištima dio su šire priče o dugim ciklusima u brodogradnji i njenim fundamentalnim problemima koji nikada ne nestaju

Miletić iz IDS-a je u Temi dana HRT-a o krizi u pulskom Uljaniku u utorak izrekao mokri san svih političara – da brodogradnja postane kao poljoprivreda. Kao da 30 milijardi kuna raznih poticaja od 1992. do 2015. za industriju koja koristi više uvoznih nego domaćih intermedijarnih inputa nije bilo dovoljno. Ako politiku pustimo da divlja, uzet će nam sve.

Priča o nekada „perjanici“ naše industrije relativno je dobro poznata. Suludo trošenje novca pasivnih poreznih obveznika koji su čekali kao ovce na šišanje radi održanja proizvodnji od kojih korist ima nekoliko tisuća ljudi zauzdano je neposredno prije ulaska u EU (Europo, hvala!). Tada su programom restrukturiranja dogovorenim s Europskom komisijom obuhvaćena sva značajna brodogradilišta osim Uljanika. Program je obuhvaćao privatizaciju i postupno smanjivanje subvencija. Subvencije su prošle godine dokinute i odmah se postavilo pitanje hoće li privatna brodogradilišta moći samostalno nastaviti poslovati na tržištu. Pogotovo jer ciklus u brodogradnji nije povoljan, što ćemo pokazati u nastavku teksta.

Iako Uljanik nije bio dio tog programa, i pulsko je brodogradilište restrukturirano tih godina. Vlada je (p)ostala manjinski dioničar. Iako je ostala najveći pojedinačni dioničar, većinu dionica s uračunatim trezorskim dionicama stekli su radnici, a među partnerima u poslu našli su se i važni regionalni igrači, partneri države poput Adrisa. U godinama koje su uslijedile država je nastavila izdavati jamstva Uljaniku. Prema izvorima u medijima, jamstva su dosegnula 600 milijuna eura.

Dakle novac poreznih obveznika ovdje je na kocki i bez subvencija. Zbog toga ne stoje tvrdnje da država nije pomagala Uljaniku. Samo je modalitet i pravni background pomoći bio drugačiji.

U vrijeme prvog vala restrukturiranja brodogradnje pred 6-7 godina sektor je zapošljavao oko 12 tisuća ljudi, a sada je taj broj negdje oko 8 tisuća. Te brojke su mnogo, mnogo manje od broja poslova koje je brodogradnja, jednako neefikasna i poticana, osiguravala u bivšoj državi i 90-ih.

Može se pratiti dugi ciklus odumiranja ove tradicionalne industrije koji traje više desetljeća i nema razloga za pretpostavku da se taj dugi ciklus neće nastaviti. Serijska brodogradnja odavna je otišla u Aziju gdje se radi najefikasnije. Najveći svjetski borodgraditelji su Daewoo, Hyundai i Samsung, a najveće brodograđevne nacije Kina, Južna Koreja i Japan. U Europi gotovo više nema tradicionalne brodogradnje, ostale su niše s većom dodanom vrijednosti, a oni koji u globalnoj brodogradnji još uvijek nešto znače poput Skandinavaca svoj pristup zasnivaju na tehnološkim inovacijama, inženjeringu i konzaltingu u branši. Prljavi dio posla rade drugi.

Model restrukturiranja hrvatske brodogradnje počiva na ideji da će naši brodograditelji zahvaljujući akumuliranom znanju pronaći profitabilne niše i specijalističke proizvodnje. To nije nimalo lako, ali je vjerojatno jedini put za smanjenje osjetljivosti proizvodnje na svjetski ciklus. Međutim pojava informacije o tome da su problemi prisutni i u ostalim, privatiziranim brodogradilištima (mediji spominju da plaće kasne i u Brodotrogiru), indicira da se u namjeri nije uspjelo. Vjerojatno nije slučajno da problemi, ne samo u Uljaniku, eskaliraju u razdoblju koje je za industriju veoma loše u cikličkom smislu.

Analitička kuća specijalizirana za brodarstvo Clarksons Research opisala je aktualni ciklus uz pomoć usporedbe s velikim zadnjim ciklusom u brodogradnji u prošlom stoljeću. Taj ciklus je opisan crvenom linijom koja se odnosi na razdoblje 1970.-1990. Vidi se uzlet sedamdesetih, vrhunac 1977.-78. i nakon toga dugi pad s dva dna koji je trajao više od desetljeća. Glavna karakteristika tog ciklusa bio je ogroman globalni višak brodskih kapaciteta koji je nastao u vrijeme napuhavanja tržišta sedamdesetih.

Kliknite za link

U Clarksonsu su uočili da je napuhavanje tržišta odnosno izgradnja mase kapaciteta, što je trajalo do 2010.-11., imalo slična obilježja kao ciklus sedamdesetih. Potom je uslijedilo ispuhavanje pa mali oporavak i stabilizacija tako da razdoblje od 2015. do 2017. uopće nije izgledalo tako loše. U Clarksons Researchu su ovaj graf izradili još 2016. i točno predvidjeli veliki tržišni zastoj 2018. (svijetloplavi stupići su prognoza). Prema trenutačnim tržišnim informacijama, ove se godine očekuje pad outputa od 18%, približno koliko je najavila i gornja slika.

Prognozirati je teško, naročito kad je u pitanju budućnost (Yogi Berra), tako da ovaj pogodak za 2018. ne znači da će se pogodci ponoviti u budućnosti. Međutim, ipak je zanimljivo zabilježiti poruku sa slike, a ona glasi: I ako bude nekog oporavka 2019. ili 2020., bit će kratkotrajan. Brodograđevnu industriju čeka još 4-5 godina do dna dugog ciklusa. Tu mogućnost, u probabilističkom smislu, treba imati na umu prigodom osmišljavanja i izvedbe najavljenih programa restrukturiranja, bez obzira na pravni okvir (stečaj, pred-stečaj ili restrukturiranje izvan okvira stečajnog zakonodavstva).

Svaka industrija kapitalnih dobara podložna je izrazito jakim ciklusima (o razlozima će uskoro pisati Bićanić i Deskar Škrbić na Labu). Ovaj prikaz ciklusa u brodogradnji nosi tri glavne poruke:

  1. Hrvatska brodogradnja bila je u problemima i na vrhuncu prethodnog ciklusa, što znači da joj u to vrijeme niti povoljan ciklus nije mogao pomoći. Znači da su njeni problemi fundamentalni, a ne ciklički. Ciklus samo pojačava ili smanjuje problem koji nikada ne nestaje.
  2. Svaki veliki ciklus osvijesti ljude pa ih ciklički stres navede na to da se počnu štititi od fluktuacija. Smanjivanje opsega i rješavanje proizvodnji jedan je od načina za to. Korejska vlada je procijenila da su neke regije izrazito izložene riziku brodograđevnog ciklusa i osmislila velike poticaje za otvaranje poduzeća iz drugih branši u tim regijama. Hrvatska ima spontanu sreću što je brodogradnja regionalno hedgirana turizmom, ali treba imati na umu da se i drugi, koji su efikasniji, pomalo odmiču od ove izrazito kolebljive branše.
  3. Izgleda da dosadašnja strategija diversifikacije poslovanja, otklona od serijske proizvodnje i usmjeravanja ka specijaliziranim nišama do sada nije dala rezultata. Barem ne u dovoljnoj mjeri da se ublaži udar globalnog ciklusa.