Slučaj Huawei se nastavlja: koliko će zemalja zabraniti ili otežati kineska 5G ulaganja?

Foto: Alphaspirit / Dreamstime

Informacija o njemačkim razmišljanjima o dodatnoj regulaciji 5G mreža uklapa se u opći trend promjene globalnih pravila igre: je li riječ o odstupanju od načela slobodnog tržišta ili o izgradnji pravila jednakih za sve?

Ad

Lab je već pisao o slučaju kada je u kolovozu 2018. Australija zabranila kineskoj kompaniji Huawei ulaganja u 5G infrastrukturu. Australija je vidjela primjer u ranijoj američkoj odluci, pa se susjedni Novi Zeland mogao u studenom 2018. povesti za primjerom Australije. Government Communications Security Bureau (GCSB) tj. sigurnosna služba, ukazala je na značajan rizik za mrežnu sigurnost dodajući kako je telekomunikacijska infrastruktura „vrlo atraktivna meta za države koje se angažiraju u špijunaži, sabotaži ili stranom uplitanju“. Konkretno, država Novi Zeland zabranila je kompaniji Spark, jednom od najvećih mobilnih operatera, da koristi opremu kineske kompanije Huawei. Novi Zeland će tako ostati jedna od najlakših zemalja na svijetu za poslovanje (prema Doing Business izvješću), ali će situacija za Huawei biti potpuno drugačija.

Evo malo pravno-proceduralne povijesti tog slučaja. U lipnju 2017. kineski parlament, Nacionalni narodni kongres, donio je novi obavještajni zakon (informacije o istome donosi kanadska vlada) koji ima samo 32 članka i bavi se pitanjem nadzora nad obavještajnim sustavom. Zakon predviđa odnos suradnje s relevantnim pojedincima i organizacijama. Građani i organizacije (uključujući kompanije) su prema tom zakonu dužne pružati podršku i surađivati s obavještajnim sustavom. Obavještajni službenik može ispitivati organizacije i pojedince te pretraživati relevantnu dokumentaciju tako da država može na taj način provoditi prikupljanje informacija od stranih tijela, organizacija i pojedinaca. 

Za komunističke države u kojima svatko svakoga špijunira to i nije toliko neobično, no stvarni problem leži u činjenici da kineske kompanije koje, čak i ako su u privatnom vlasništvu (poput Huawei), bitno ovise o državi jer moraju surađivati s njenim organima. U zapadnim demokracijama to je mnogo strože nadzirano, jer kompanije imaju na raspolaganju zakone i pravosuđe za obranu tajni svojeg poslovanja od državnih organa. Sjetimo se samo kako je Apple branio podatke jedne jedine osobe od FBI-a iako je ta osoba bila optužena za terorizam.

I tom i takvom SAD-u trebao je jedan Edward Snowden kako bi otkrio program Prism, koji se sastojao od dobrovoljnog oblika suradnje nekoliko kompanija s Agencijom za nacionalnu sigurnost (NSA). Ako u zapadnim demokracijama postoje takve mogućnosti, onda vjerojatno ne možemo ni sanjati koliko je laka penetracija državnih službi u privatne kompanije u nedemokratskim društvima.  

Dakle, kineske kompanije, a pogotovo velike korporacije koje planiraju ulaganja u ekonomiju budućnosti, svakako su od kineskog državnog interesa. To nije sporno, Kinezi si mogu oblikovati društvene i gospodarske odnose kako hoće, no sporno je do koje će granice Zapad dopustiti da totalitarne norme preko tehnologije ulaze u društva liberalne demokracije. U konačnici stoji činjenica da je osnivač kompanije Huawei ne samo član komunističke partije (zadužen za odnose s privatnim sektorom), već i nekadašnji vojni špijun. 

U međuvremenu, Njemačka razmatra uvođenje strožih administrativnih uvjeta za ulaganja u novu generaciju 5G mreža. Sve raširenija je njemačka bojazan od masovnog kineskog shoppinga po Njemačkoj. Kinezi su kupili solidan broj njemačkih kompanija koje raspolažu sofisticiranim tehnologijama, a to je trend koji je prisutan još od davne i razglašene kupnje švedskog Volva od strane Kineza. U svim takvim slučajevima postavlja se pitanje kako Kina definira „sekularnu“ liniju (odvojenost) privatnog i državnog te u kojoj mjeri određeni segmenti privatnog sektora i dalje služe komunističkom aparatu. Za razliku od Anglosaksonaca koji su pribjegli zabranama, oprezni Nijemci tvrde kako nema razumnog razloga za isključenje bilo koje kompanije kroz zabranu 5G ulaganja, ali žele postrožiti uvjete koji bi lako mogli dovesti do de facto isključenja (ako Huawei ne može ispuniti te uvjete). Bez obzira na druge metode i wording, Nijemci procjenjuju kako trpe ekonomsku štetu od 20 do 50 milijardi eura godišnje kao posljedicu kineske ekonomske špijunaže. 

Pitanje je može li se naivno i u ime globalnog slobodnog tržišta dopustiti prodor kineskih špijuna koji kradu europske (kao i američke) poslovne tajne, stvarajući kroz takav nedopušteni državni intervencionizam ogromnu štetu poslovnom sektoru. Za eskalaciju ove priče su se u prosincu 2018. godine pobrinuli Kanađani uhitivši u Vancouveru glavnu financijsku direktoricu Meng Wanzhou, kćer osnivača kompanije Huawei. Pravni zahtjev za uhićenje došao je iz SAD-a. U američkom Kongresu su republikanski zastupnici aktivno zagovarali ovu zabranu, stavljajući time začin na već pokrenuti trgovinski rat s Kinom.

S druge strane postoji alternativna interpretacija ovih događaja. Zapad počinje gubiti utrku u konkurentnosti i inovacijama s Kinom, i sam se počinje služiti državnim intervencionizmom pod krinkom retorike o ravnopravnoj tržišnoj utakmici. Mi to ne možemo znati, ali što ako Huawei dostiže i prestiže Apple i Samsung? I “«Briselska birokracija», premda mnogo manja od američke, poznata je po sklonosti hiperregulaciji. Uostalom, prvi koraci su već napravljeni novim sustavom provjere stranih ulaganja iz trećih zemalja). Koliko drži vodu interpretacija prema kojoj zapravo gledamo manifestacije zapadnjačkih slabosti?

Glavni govornik o ovoj temi u ime EU-a je bivši estonski klasično-liberalni premijer, a sada potpredsjednik Komisije za digitalno jedinstveno tržište i tehnološku politiku Andrus Ansip. Time EU želi poslati snažnu poruku o tome da se ne radi o narušavanju nego očuvanju ravnopravnosti u globalnoj tržišnoj utakmici. 

Međutim, stvari se ne mogu gledati tako jednoznačno odnosno izolirano. Tehnološka bitka i kontrola podataka dio su širih međunarodnih pitanja. Iako se Trumpovoj administraciji često pripisuje odlučujuća uloga u promjeni američkog stava u globalnim trgovačkim odnosima, napetost između Kine i SAD-a praktički je započela još od ulaska Kine u WTO 2001. Od tog trenutka počinje uzlet kineskog izvoza i američkog uvoza iz Kine i optužbe u pravcu Kine zbog manipulacija tečajem. Držanje slabog juana, obilne sektorske subvencije, krađa intelektualnog vlasništva, snažni dumping cijene rada i troškova općenito kroz najniže socijalne i ekološke standarde među industrijskim zemljama te druga sredstva međunarodne ekonomske politike korištena su kako bi Kina ostvaril i održala trgovinsku konkurentnost u odnosu na SAD. Trump sve to pripisuje prethodnim administracijama koje su odgovorne za veliki trgovinski deficit s Kinom i prvi direktno kreće u trgovinski rat s glavnom suparnicom. To je prva šira slika za shvaćanje aktualne epizode s Huaweievom 5G mrežom.

Druga šira slika odnosi se na pitanja nacionalne sigurnosti. Zapadne zemlje s visokom razinom ekonomske slobode očuvat će svoje unutarnje poretke samo ako se obrane od izazivača koji u međunarodnoj areni obilato koriste direktni intervencionizam. U tom smislu, slobodno tržište nije apsolutna vrijednost (niti je ikada bila), već se balansira s opravdanim razlogom zaštite potrošača i podataka od špijunske krađe, u situaciji kad se zna da Huawei ima vezu s partijom i obavještajnom službom. Geopolitički interes je svakako prisutan i kao takav nije ništa novo u međunarodnim odnosima, pogotovo ako se mudro kombinira s opravdanom zaštitom potrošača i osobnih podataka.    

Zaključno

Slučaj Huawei daleko je od završetka. Kompanija odlučno opovrgava sve sumjnje i tvrdnje zapadnih zemalja. Moguće je očekivati kako će kineska strana uzvratiti Zapadu tvrdeći da su isto tako postojale lažne optužbe pojedinih zapadnih obavještajnih službi o iračkom oružju za masovno uništenje. Pitanje je samo u kojoj mjeri se jedan slučaj može preslikavati na druge. Pitanje je žele li građani zapadnih zemalja da njihovim podacima raspolaže Peking, a posljedično i Moskva, ili ih žele zadržati pod ingerencijom vlada koje demokratski kontroliraju odnosno vlada s kojima njihova vlada ima potpisan najveći broj međunarodnih sporazuma i razvijene odnose povjerenja.