Što stoji iza IMD-ove potvrde o nekonkurentnosti Hrvatske?

Objavljeno

Ilustracija: Tsung-lin Wu / Dreamstime

Jedna od najuglednijih švicarskih i europskih poslovnih škola IMD iz Lausanne u čijem okviru radi i Institut za razvoj poslovnog upravljanja, svake godine objavljuje godišnjak konkurentnosti u koji su uključene 63 države među kojima je i Hrvatska. IMD godišnjak za 2018. potvrdio je dramatičnu nekonkurentnost naše zemlje: Nacionalno vijeće za konkurentnost (NVK) objavilo je rezultat prema kojem je Hrvatska na 61. mjestu među odabranim zemljama – ispred Mongolije i Venezuele.

U podacima za 2018. treba uočiti tri stvari: (1) Hrvatska je pala za dva mjesta u usporedbi s 2017., (2) Iako zvuči dramatično da je Hrvatska uz bok Mongolije i Venezuele, ta informacija ne daje realnu sliku stanja jer zavisi o broju zemalja uključenih u istraživanje, a njih je relativno malo (da je u rangiranje uključen veći broj slabije razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, Hrvatska bi bila udaljena od Mongolije i Venezuele), (3) u samome vrhu IMD-ove ljestvice konkurentnosti došlo je do promjene jer su SAD pretekle Hong Kong. Sličan skok za tri ili više mjesta zabilježili su Ujedinjeni Arapski Emirati, Norveška, Kina, Katar, Austrija (čak sedam mjesta), Francuska, Portugal, Poljska, Slovenija i Jordan.

Izvor: IMD

Prigodom objave ovakvih ljestvica uobičajena su površna tumačenja i sporenje metodologija. Tako se prvo pojavilo tumačenje da je za slab rang Hrvatske odgovoran poslovni sektor. Uistinu, kada se pogleda sljedeća tablica, vide se četiri područja ocjene: gospodarski rezultati, efikasnost javnog sektora, efikasnost poslovnog sektora i infrastruktura. Efikasnost poslovnog sektora doista «vuče» ukupan rang prema dolje, premda ne za više od nekoliko mjesta.

Efikasnost poslovnog sektora sastoji se od faktora iz javnog sektora (oznaka 1 – 9 čimbenika s ukupnim ponderom od 45%), privatnog sektora (oznaka 2 – 3 faktora s ponderom od 15%) i kombiniranih faktora (oznaka 1,2 – ukupno 8 faktora s ponderom od 40%). Više o metodologiji može se pronaći ovdje. Bitno je zapaziti da faktori javnog sektora i kombinirani faktori poput tržišta rada presudno utječu na ukupno rangiranje, iako je IMD specifičan i po tome što otkriva slabosti u dijelu vrijednosti i upravljačkih praksi.  Otkriva i dva područja najvećeg poboljšanja: javne financije i obrazovanje.

IMD metodologija 2017. 2018. Promjena
 
Gospodarski rezultati – 1,2 57 56 +1
Domaća gospodarstvo – 1 53 60 -7
Međunarodna trgovina – 1 18 16 +2
Strane investicije –  1 45 55 -10
Zaposlenost – 1 58 58 0
Cijene – 1,2 43 11 +32
Efikasnost javnog sektora – 1 57 56 +1
Javne financije – 1 50 46 +4
Porezna politika – 1 57 57 0
Institucionalni okvir – 1 55 56 -1
Poslovna legislativa – 1 59 59 0
Društveni okvir – 1,2 36 40 -4
Efikasnost poslovnog sektora 63 62 +1
Produktivnost i efikasnost – 2 51 54 -3
Tržište rada –  1,2 62 63 -1
Financije – 1,2 59 60 -1
Menadžment – 2 63 63 0
Stavovi i vrijednosti – 2 63 63 0
Infrastruktura 46 46 0
Osnovna infrastruktura – 1 53 57 -4
Tehnološka infrastruktura – 1,2 53 53 0
Znanstvena infrastruktura – 1,2 56 57 -1
Zdravlje i okoliš – 1,2 33 37 -4
Obrazovanje –  1,2 44 40 +4

Izvor: NVK

IMD metodologija prati slične čimbenike koje prate i drugi sustavi ocjenjivanja, kako oni međunarodni (npr. indeks globalne konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma) tako i domaći (npr. HUP skor). Naravno, svi se sustavi mjerenja i rangiranja razlikuju prema ciljevima, odabranim indikatorima i načinima kako se ti indikatori metodološki kombiniraju. Na primjer, HUP skor teži višoj razini egzaktnosti na temelju tzv. čvrstih statističkih podataka, dok se indeks globalne konkurentnosti u većoj mjeri oslanja na anketiranje. Netom objavljeni IMD je kombinacija koja koristi sve pomalo, a na temelju respektabilnog broja od čak 341 pokazatelja, od čega su 143, dakle ipak manjina, čvrsta statistička podatka.

Izvor: IMD

Svaki sustav rangiranja treba dobro poznavati, adekvatno tumačiti i – ono najvažnije – znati koristiti. Kada bi kreatori politike bili svjesni koliko je u ove sustave uloženo znanja odnosno iskustva i truda, shvatili bi da ih mogu koristiti kao upravljačke ekspertne sustave koji indiciraju slabe točke i prioritete uz čiju se pomoć može pratiti učinke intervencija u vremenu. Osobito bi trebali uočiti da većina ovih sustava pokazuje sličan rezultat za Hrvatsku, što bitno učvršćuje vjerodostojnost zaključaka. Oni se svode na to da Hrvatska stagnira ili se vrlo sporo mijenja; u prosjeku sporije od drugih zemalja.

Te generalne poruke sustava rangiranja veoma su važne, jednako kao i detalji. Eventualni metodološki problemi u pojedinim segmentima međusobno se vjerojatno potiru, tako da nije slučajno da svi kompleksni sustavi mjerenja konkurentnosti šalju sličnu poruku.