Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (SOR): uspon i prirodni pad

Objavljeno

Foto: Wavebreakmedia / Dreamstime

Nekada pompozno najavljivano kao spasonosno rješenje za zapošljavanje mladih, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) postupno pada, što je posljedica bitno promijenjenih odnosa na tržištu rada. Brkljača zaključuje da je to ipak bila mjera za krizna vremena

Mjere aktivne politike zapošljavanja koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) imaju za svrhu aktivaciju radne snage i uključivanje nezaposlenih osoba na tržište rada. Jedna od mjera koja je izazvala najviše pozornosti i koja je bila predmetom širokih rasprava u javnosti svakako je Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (tzv. SOR).

S obzirom da je posljednjih mjeseci ipak ispala iz fokusa javnosti – a vidjet ćemo da to nije samo zato što su neke druge teme zauzele medijski prostor – pravo je vrijeme za „pogled unatrag“ tj. za kraću analizu efekata SOR-a na tržište rada.

Mjera SOR-a uvedena je krajem 2010. s ciljem da se nezaposlenim mladim osobama omogući iskustvo rada u struci, a bila je regulirana Zakonom o radu. Korištenje SOR-a bilo je ograničeno samo na mlade do 29 godina koji su bili obvezni položiti državni stručni ili majstorski ispit, te su isključivo poslodavci u javnom i državnom sektoru mogli sklapati ugovore o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa.

No, zbog dubine krize i posljedično visoke nezaposlenosti, naročito mladih, 2012. donesen je Zakon o poticanju zapošljavanja kojim je SOR proširen i na privatni sektor te su dodatno olabavljeni uvjeti i kriteriji za ulazak u mjeru. Trošak osposobljavanja prebačen je na račun države pa je vrlo brzo postao ključnom mjerom aktivne politike zapošljavanja: od 2014.-2016. na SOR je kontinuirano otpadalo između 40 i 50% svih novouključenih korisnika HZZ-ovih mjera.

Na priloženoj slici možemo vidjeti kako se broj korisnika SOR-a iz godine u godinu povećavao, najvećim dijelom kao rezultat snižavanja kriterija za uključivanje u mjeru, ali i povećanja naknada uključenim korisnicima. SOR se u početku financirao iz državnog proračuna, no od 2014. sufinancira se i sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. To je omogućilo da se mjesečna naknada („plaća“) korisnicima poveća s 1.600 kn neto koliko je iznosila do kraja 2014. (korisnicima se također uplaćuju doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje), na 2.400 kn plus trošak prijevoza. Od 1.3.2017. visina naknade ujednačava se s minimalnom plaćom pa tako dolazi do novog povećanja na 2.620 kn, a od 1.1.2018. na 2.752 kn.

Izvor: HZZ, obrada autor

Kao što možemo vidjeti, broj novouključenih korisnika SOR-a dosegnuo je vrhunac 2015. kada je 18.597 osoba ušlo u program stručnog osposobljavanja. No, od tada kreće pad: u 2016. u program je ušlo 15.059 novih korisnika, a u 2017. svega 9.947 novih korisnika. Unatoč tome što nema problema s financiranjem (kao što je bilo početkom 2014. kada je SOR suspendiran na nekoliko mjeseci zbog manjka proračunskih sredstava), te unatoč tome što je mjesečna naknada korisnicima porasla s 1.600 kn na iznos minimalne plaće, sve je manje zainteresiranih za ulazak u ovu mjeru.

Uzrok takvog razvoja događaja možemo tražiti u kombinaciji dvaju čimbenika: emigraciji i rastu BDP-a. Veća potražnja za novom radnom snagom kao posljedica gospodarskog rasta, te istodobno manja ponuda rada kao posljedica emigracije, doveli su do agregatnog rasta plaća te do toga da i manje iskusna radna snaga može pronaći „pravi“ posao s pripadajućom plaćom umjesto SOR-a i minimalne nadnice.

Od 2011.-2017. kroz SOR je prošlo 82.530 osoba. Pozitivni efekti ove mjere naziru se u zadnje dostupnoj Anketi o radnoj snazi: u promatranom četverogodišnjem periodu 2013.-2016. došlo je rasta aktivnosti mladih u populaciji 15-29, pada nezaposlenosti te snažnog rasta broja zaposlenih (s 245 tisuća na 291 tisuću zaposlenih).

U vanjskoj evaluaciji HZZ-ovih mjera koju je proveo Ipsos (2016), rezultati su pokazali kako većina anketiranih korisnika procjenjuje da su doista ovom mjerom dobili priliku steći praktična znanja i vještine potrebne za obavljanje poslova u njihovoj struci (negativna iskustva češće su imali korisnici koji su se stručno osposobljavali u tijelima državne, lokalne i regionalne uprave te u neprofitnim organizacijama). No, u analizi navode i kako je došlo do svojevrsne „kanibalizacije“ drugih mjera (naročito poticaja za zapošljavanje mladih), kao i to da je SOR uvjerljivo najskuplja mjera ako se računa odnos uloženih javnih sredstava i učinka na zapošljavanje.

Prema Levačić (2015), negativne strane SOR-a očituju se u tome što je mladim nezaposlenim osobama SOR jedno vrijeme bio gotovo jedini način ulaska na tržište rada, te što se stvorila percepcija da je mjera postala supstitut otvaranju redovnih radnih mjesta i zapošljavanja.

Prema podacima za prva dva mjeseca ove godine, broj novouključenih korisnika u ovoj godini bit će najmanji još od 2012. Ovakav pad je očekivan jer iako je proklamirani cilj SOR-a bio omogućiti usvajanje relevantnih znanja i iskustava koja će mladima pomoći u pronalaženju posla, širenjem korisničke baze SOR je poprimio obilježje krizne mjere za kojom danas, uslijed snažnijeg gospodarskog rasta, ima sve manje potrebe.