Tesla ne bi letio da Bowie nije pjevao: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Karenr / Dreamstime

Povremeno se, posve slučajno, dogode neobični trenuci u kojima se na nekoliko sekundi sublimiraju i razotkriju sva naša proturječja. Igrom slučaja, prošle srijede, poredale su se vijesti iz svijeta i naše male Domovine jedna do druge, međusobno odmjeravajući snage. I dok prva, ona svjetska, domaću vijest nije ni primijetila, druga se u rukama voditelja lokalnog TV Dnevnika propela na prste ne bi li, kao dijete prislonjeno uz okvir vrata, ustanovila čiji milimetar preteže u važnosti pred sudom koji je već donesen.

Već u prvoj minuti dnevnika u srijedu, naši su se kočoperni zastupnici nadjačavali po pitanju otvaranja komunističkih arhiva, pokazujući nemoć pri utvrđivanju one fine razlike između odškrinutoga i otvorenoga prozora u individualne prošlosti. Odnosi se to i na prošlost slavnoga Kolege. No već u sljedećoj minuti dnevnika, izvjesni Amerikanac, kontroverzni poduzetnik prezimena Musk a imena Elon (tj. njegovi inženjeri), lansira raketu Falcon Heavy prema Marsu, i u mahnitome napadu svemirskoga ludila i kiča, uz njenu pomoć ispali crvenu Teslu (cabrio verzija, tzv. Roadster) da brodi Marsovom orbitom. I kao u kakvoj svemirskoj komediji (knjiga Hitchhikers Guide to the Galaxy doista je spremljena u Teslinom pretincu), cijela konstrukcija promaši Marsovu orbitu i poleti prema obližnjem oblaku asteroida, odjedrivši svemirskim prostranstvom kao George Clooney u filmu Gravitacija, kad ostavlja Sandru Bullock u kapsuli, nestajući zauvijek u bezdanu…

Kliknite na sliku i pogledajte film koji objašnjava zašto je slijetanje rakete na platformu u moru od epohalne važnosti; ovo je snimka starog spuštanja iz 2016.

I taman kad čovjek pomisli kako riječ pretjerivanje s Muskovim letovima u svemir dobiva novi smisao, dvije stvari ipak pruže prizeman okvir inače dvojbenome estetsko-tehnološkom činu. Em se pri povratku odozgo dvije od tri bočne rakete kao svijeće prizemlje uz tlo ovoga planeta (u bazi, ona na oceanu ovaj je put imala problema), em u onom Tesli gore, u sjedalu, nepomična, sjedi lutka imena Starman i praši Bowieva Space Oddity i Life on Mars. E, to je slika, pa makar bila i fake news! Možeš trolat, možeš mrzit Muska i električne automobile, baterije, možeš mislit da je sve to tehnološki pogrešan razvojni put (a koji smrtnik može to znati ?), možeš gunđat da je sve to marketing koji prati objavu katastrofalnih Teslinih financijskih rezultata, ali Bowiea i Starmana koji putuje kraj Marsa prema oblaku asteroida ne možeš ne voljet. Ovdje je jedna izvrsna live izvedba Life on Mars iz 2000.

Kliknite na sliku – link na youtube

Hoću reći, i ako Muska smatraš tehnološkim hohštaplerom koji prži kapital zaluđenih investitora (a tko im je kriv?), ne možeš zanemarit estetski dio performansa. Makar sve to sliči na korporativni marketing za Teslu, odjeven u post-industrijski kič, uključujući i one rakete što se neobjašnjivom vertikalnom pravilnošću spuštaju natrag kao što su naše prabake na stolove za večeru stavljale netom zapaljene svijeće, vilica ti mora pasti zbog puke ambicije i uzbudljive slike.

Osobito kad sve to gledaš odavde, gdje još nitko ne zna napravit ni pošteni motor s unutarnjim izgaranjem. Space X-ova raketa Falcon Heavy, budimo realni, najmoćnija je raketa sagrađena nakon Saturna V koji je davno letio na Mjesec i sagradi ju privatni sektor.

Ludilo, prženje para (dragovoljno naravno) i show, imaju svoj duboki razvojni smisao. Čovječanstvo se razvijalo kroz mjehure, faze ludila i optimizma. Dobar dio svega što danas imamo plod je nekog krivo prespojenog neurona ili kemijskog procesa koji je kod vlasnika ideje potisnuo kontrolu rizika i pustio let. Zato je taj Elon malo lud i malo farba ljude, ali kvragu, što mislite što su naše prabake i pra pra djedovi mislili o Slavoljubu Penkali (Slovak by the way) kad je na zagrebačkom Črnomercu 1910. konstruirao avion i uspio preletjeti punih deset metara? Nisu li i njemu ondašnji Zagrepčani zamjerali što ne troši resurse na suzbijanje siromaštva umjesto na suludo letenje, kao što moralisti iz Guardiana danas u nekoj samo njima shvatljivoj etici sučeljavaju Muskov poduhvat s ratom u Siriji i siromaštvom u Alabami. Kakvi neobuzdani sanjari, neka im država uzme novac prije nego što ga upropaste, govore ti lažni moralisti! Penkala je naravno bankrotirao, a možda će i Musk, ali je ugradio neki mali djelić ludila u naše danas prošarano nebo i low cost letove kojima Slavonci lete u bolji život u pravcu Dublina. Možda bi bilo bolje da svog tog tehnološkog razvoja u zadnjih 100 godina nije ni bilo, pa da svi budemo osuđeni ostati svoji na svome, s našima, kao ovce utjerane u tor za hranu kakvom lokalnom političkom predatoru?

Drago mi je, dakle, ako ništa drugo, zbog priče i estetike. Zbog Bowiea Davida, koji konačno svira negdje pored Marsa i maše crvenom planetu. S druge strane, žao mi je što oni naši komunistički arhivi, koji se propinju na prste u uzaludnom natjecanju za poziciju na rang listi najvažnijih vijesti dana, nemaju neku svoju melodiju, neku estetsku dimenziju osim (možda) Cageove zaglušujuće tišine. Ovdje je, uistinu, sve davno zamrlo, tako da čak i ludila ima još samo u kontroliranim količinama i na za to propisanim mjestima. Sada, u nekom globalnom poretku stvari, Hrvatskom vlada grobna tišina nalik sjevernokorejskome mraku na globalnoj mapi svjetla (iako se nama čini da je ovdje neka buka od koje se trese čitav svijet). Život u etatističkoj sepsi, kako je to nazvao Thomas Bauer.

Zbog toga se baš tu, u očajničkoj potrazi za buđenjem obamrloga društva, pribjegava svakojakim stimulansima i političkim drogama. Tako smo prošloga tjedna, zahvaljujući putovanju Brkića Vase u Bavarsku, gdje su se dogovorili crveni i crni, u nedostatku vlastite inovativnosti počeli razglabati o nekoj budućoj velikoj koaliciji HDZ-a i prezaduženog SDP-a. To je još jedna tema u rangu onih odškrinutih arhiva. Velika koalicija u rangu bijelog, ultimativnog i opakog stimulansa za umrtvljenu političku strukturu koja traži krajnje rizična rješenja jer je u aktualnom stanju nemoćna promijeniti samu sebe.

No, pustimo njih i vratimo se prošlome tjednu. Burze su se srondale u ponedjeljak, da bi već od utorka započele povratak. Korekcija je značajna – a bit će toga još – jer pred nama je ipak fundamentalni prijelaz iz ere deflacije i niske inflacije i kamatnih stopa u eru malo više inflacije i kamatnih stopa, o čemu smo na Labu pisali ovdje i ovdje.

Ako ste u srijedu ili četvrtak propustili objašnjenje zašto je ekonomski liberalizam najveći patriotizam, nemojte učiniti istu pogrešku i drugi put – pogledajte ovdje, kratko je. Jasno je, međutim, da ostvarenje ove parole zahtijeva sposobnost ljudi da se u toku profesionalnog života mijenjaju i prilagođavaju. A to nije jednostavno. Prilagodljivost ljudi zahtijeva i društveni angažman – institucije tržišta rada i politike koje olakšavaju prekvalifikacije, potiču mobilnost među djelatnostima i u prostoru, pomažu pri nezaposlenosti, mobiliziraju na promjenu i na sljedeći korak u karijeri.

Poznato je, međutim, da ta vrsta sposobnosti zavisi (i) o obrazovanju. Obrazovanje ne znači samo specijalizaciju, nego i kapacitet za učenje i želju za cjeloživotno učenje. Zbog toga su društva s većim udjelom visokoobrazovanih ljudi fleksibilnija, dinamičnija; kao ovih prvih deset s najvećim udjelima visokoobrazovanih: Kanada je daleko naprijed, za njom slijede Japan i Izrael i to su samo tri zemlje ovoga svijeta s 50% ili više visokoobrazovanih u radno sposobnoj populaciji. Svi ostali su ispod 50%.

Hrvatske na slici na linku nema jer nije članica OECD-a, no naš je postotak 23%. Da smo uvršteni, na gornjem bismo se linku smjestili ispred Italije i Turske, uz bok Kolumbije, Kostarike, Češke i Slovačke. Pri dnu, ali ne i na dnu liste OECD-a.

Obrazovanje je očito ključ razvoja. Zato je bitno kako ga potaknuti, povećati mu kvalitetu. I glazba u tome može pomoći. Možda je baš glazba inspirirala Muska i njegove inženjere?

Ne znamo koju je glazbu volio Slavoljub Penkala, ali ovaj se čovjek kune da je završio fakultet zbog Bowiea, a utjecaj ranog slušanja i sviranja glazbe kod djece na čovjekov razvoj je dokazan. Sve je tako prokleto povezano. Stoga vrijedi zapamtiti: Life on Mars je prvo bila pjesma. Puštajte djeci glazbu, jer sanjanje je obavezno!