Tko može reformirati ovu državu: kratka povijest deregulacije u Hrvatskoj

Ilustracija: Pennywise / Dreamtime

Sustavni napori u liberalizaciji tržišta usluga, do čega dolazi zbog pritiska EU, prvi su znak da u Hrvatskoj počinje ozbiljna deregulacija. Zašto je do sada nije bilo i nalazi li se Hrvatska na početku novog razdoblja uravnoteženja tržišnog natjecanja i državne intervencije?

Tekst je objavljen i u Expressu

Kuc-kuc! «Oprostite; prekidam vas u nečemu važnom?» «Niti govora. Pa ja radim za vladu!» (Ron Swanson u TV seriji Parks and Recreations)

Skepsa prema svrhovitosti i efikasnosti u aktivnostima države je univerzalna. Odavna je ušla u scenarije TV serija, viceve i razgovore u kavanama.

Dio državnih aktivnosti doista nema veze s općim dobrom. Sam je sebi svrha (služi primarno onima koji rade u državnom sektoru) ili služi užim interesnim skupinama koje uspijevaju zakone i državna tijela staviti u funkciju svojih interesa. Primjer prvoga je birokrat koji samo premeće papire (nikako ne i liječnik ili teta u vrtiću), a primjer drugoga odvjetnička ili bilježnička komora koja uspije strogo regulirati pristup tržištu i propisati minimalne cijene svojih usluga.

Ako takva ponašanja države i para-državnih institucija ne koriste većini građana, kako je moguće da opstaju i često se s vremenom šire? Ovaj tekst nudi pet objašnjenja i tumači spori hod tržišne liberalizacije u Hrvatskoj.

Objašnjenje br. 1: naslijeđe

Austro-ugarska je u svoje vrijeme bila administrativno uređena, ali vrlo birokratizirana država. Nakon kratke pauze došao je socijalizam. Sami komunisti su taj sustav ubrzo počeli zvati «birokratskim», naglašavajući da se njihova vizija ne može ostvariti jer se «proizvodne snage i proizvodni odnosi» nalaze u zagrljaju birokracije. U ratnom i poratnom kaosu nakon 1990. program tržišne liberalizacije i deregulacije nikada nije ni osmišljen ni proveden. Većina starih zakona nastavila je vrijediti, a većina institucija funkcionirati kao i prije. Obvezno članstvo u komorama i izvanredno skupa (na stranu što je obvezna) RTV pretplata samo su simboli dugog kontinuiteta birokratskih i slabo nadziranih institucija.

Objašnjenje br. 2: slaba država i podložnost interesima užih skupina

Slabe ili pale države nemaju unutarnje političke i stručne kapacitete za procjene što je opće dobro ili interes većine, ni za izgradnju jakih većina radi široke demokratske potpore javnim politikama. Takve su države podložne ad hoc političkim akcijama bez snažnih dugoročnih učinaka. Podložne su i djelovanju interesnih skupina koje usmjeravaju državni aparat prema načelu tko jači taj kvači, bez temeljitih provjera i traženja ravnoteža većeg broja uključenih strana.

Objašnjenje br. 3: dominantne ideje i ideologije   

Slaboj državi, interesnim skupinama i partitokraciji u interesu je status quo; da na vlast nikada ne dođe reformska vlada koja bi provela sustavnu tržišnu liberalizaciju. Spontana interesna koalicija velikim dijelom vezana uz javni sektor (što ne znači da je cijeli državni sektor u toj spontanoj koaliciji) uspjela je nametnuti ideju o bauku neoliberalizma koji kruži Hrvatskom i Europom ne bi li se prikrilo da je stvarna Hrvatska ostala dominantno državna ekonomija uhvaćena u kolo političke i druge korupcije. U takvim uvjetima, većina zalaganja za privatizacije, liberalizacije, deregulacije i slična rješenja je demonizirana zbog navodne suprotnosti nacionalnome interesu. Takva su zalaganja označena kao tržišno-fundamentalistička i, shodno tome, navodno opasna po društvenu koheziju.

Objašnjenje br. 4: politički ortaci

Dvije dominantne stranke su nakon 1990. odredile političko natjecanje kao natjecanje za javne resurse – kontrolu nad proračunima (koji obuhvaćaju gotovo pola BDP-a) i ne manje važno, kontrolu nad državnim poduzećima i imovinom. Nije se radilo o nužnoj kontroli nad resursima s ciljem provedbe politika sukladnih nekom javnom interesu kao što je slučaj u državama razvijene demokracije. Riječ je o kontroli čiji je prvenstveni cilj osigurati privilegije za ljude pri vlasti, što je tipično za diktature i nerazvijene demokracije. U to se iznova uvjeravamo sa svakim novim izbornim ciklusom, kada se za čelnike najsloženijih državnih poduzeća ne imenuju vodeći profesionalci u tim granama, nego čelnici partijskih podružnica i drugi ljudi bliski onima na vlasti bez obzira na stručne reference. U takvome društvu, tržišna liberalizacija, razvoj tržišta i deregulacija, koncepti su koji se ili nalaze potpuno izvan fokusa političkog djelovanja, ili su u neposrednoj opreci prema njemu. Liberalizacijski projekti koji su u takvim uvjetima povremeno provođeni izvedeni su pod vanjskim pritiskom, u nuždi, nekada zbog MMF-a, a danas zbog EU odnosno Europske komisije, ili kada bi u proračunu ponestalo novca pa nije bilo izbora.

Objašnjenje br. 5: objektivni problemi s ocjenom što je višak regulacije

Svaka tržišna liberalizacija odnosno deregulacija ne može se proglasiti apriori pametnim rješenjem. Nikome pametnome ne bi pala na pamet potpuna deregulacija usluga liječnika, kocke, lijekova ili opijata. Neka zanimanja i procese proizvodnje i distribucije roba ili usluga treba nadzirati i licencirati. Društvo ne može dopustiti da građanima koji nemaju kompetencije za procjenu kvalitete usluge, osobito kada su u potrebi, novac izmame šarlatani (iako to nikada nije moguće potpuno spriječiti pa je individualna odgovornost u tom pogledu nezamjenjiva). Ukratko, potrebno je mnogo znanja, vremena i truda da se za svako područje regulacije rade stalne analize i procjene učinaka ne bi li se ustanovile optimalne javne politike. To su politike koje na razložan način kombiniraju slobodu formiranja cijena i tržišno natjecanje na dobrobit potrošača s jedne strane i licence nadzor ili izravnu kontrolu proizvodnje s druge strane. Međutim, u Hrvatskoj se nikada nije stiglo do tako fine razine podešavanja propisa. Ranije opisane cementirane političko-ideološke barijere spriječile su afirmaciju stručnih analiza i razložnu javnu raspravu radi artikulacije javnog interesa te odredile generalni hod ove zemlje prema statusu najrigidnije reguliranog gospodarstva u Europskoj uniji. I to je jedno od važnih objašnjenja hrvatskih gospodarskih neuspjeha.

Kratka povijest neuspjeha

Kako je došlo do toga?

Devedesetih godina prošlog stoljeća postojao je određeni tržišno-liberalizacijski entuzijazam. Međutim, kao što je već rečeno, sustavan program deregulacije i tržišne liberalizacije nije proveden. Rat, privatizacija u korist prijatelja vlasti i brza izmjena povijesnih događaja spriječili su nastanak i provedbu takvog programa. Neke nove poslovne i političke elite uskočile su u cipele starih, imajući interes da ih se zaštiti, da uberu svoje rente. Zaštita od konkurencije (osobito strane), subvencije, državni poticaji i drugi oblici pomoći afirmirani su kao vrhunaravni cilj ekonomske politike i neupitna moralna vrijednost u gospodarstvu. Državna administracija nije imala kapacitete za bavljenje zahtjevnim projektima deregulacije i liberalizacije osim u izoliranim razdobljima i slučajevima.

Međunarodno usporedive rang liste kvalitete institucija i regulacije još nisu bile uspostavljene, pa dugo nismo točno znali koliko smo u stvari loši u usporedbi s drugim zemljama. Bez takvih orijentira većini se ljudi činilo da smo i dalje nešto posebno – vrlo obrazovani, prepuni potencijala, mnogo više nego većina drugih naroda.

Širenje prvih međunarodno usporedivih rang lista početkom ovoga stoljeća (npr. Doing Business Svjetske banke, Globani indeks konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma) pokazalo je rezultate koji su bili u teškom proturječju s desetljećima gajenom slikom o «odabranom narodu». Stoga je prvo uslijedilo ignoriranje rezultata i napadi na navodno neadekvatne metodologije. Tvrdilo se da rang liste netočno prikazuju loš položaj Hrvatske. Bila je to faza negacije, zatvaranja oči pred istinom. U fronti kritike i odbacivanja takvih usporedbi bila je sama državna vrhuška. I dio medija, naravno.

No, tadašnji premijer Ivo Sanader imao je nepogrešiv nos za neke političke stvari. Nakon početnog ignoriranja, osjetio je da u toj priči ima nečega. Pokrenuo je i danas pamtljivi Hitrorez. To nije bila sustavna akcija. Počivala je samo na njegovu tada neprijepornom premijerskom autoritetu i bila je više u domeni komunikacije nego sustavne reforme. Unatoč tome, Hitrorez vrijedi zabilježiti kao simboličan početak napora koji su do danas, više od deset godina kasnije, poprimili malo šire i sustavnije razmjere, o čemu više u nastavku teksta.

Nakon izbijanja Velike recesije 2008./09. bilo je sve očitije da je u Hrvatskoj nešto duboko trulo. U pregovorima o pristupanju EU pokazalo se da Hrvatska u mnogim područjima javne administracije dramatično zaostaje, kao i u razvoju pravosuđa. U pokušaju uvođenja barem nekih europskih kriterija i praksi, vlada Jadranke Kosor osnovala je Ured za koordinaciju procjene učinaka propisa. Cilj je bio spriječiti ili usporiti aktivističko donošenje gomile novih propisa po hitnom postupku bez adekvatnih procjena učinaka na sve uključene strane i savjetodavnih procesa. Ured je, međutim, vrlo brzo ukinut.

Milanovićeva vlada dolazi na vlast potkraj 2011. U programu Kukuriku koalicije o ovim problemima nije bilo ozbiljnijeg spomena, a bilo kakav operativni program ili akcijski plan nije postojao. Takav je bio mindset kreatora politike početkom ovoga desetljeća. Oni su mislili da je za hrvatske nedaće kriv neoliberalizam i nedaće globalnog kapitalizma, nejednakosti, i uopće nisu bili u stanju prepoznati jedan od temeljnih društvenih i gospodarskih problema. Brojna udruženja (najviše HUP), konzultanti, pojedinci i Europska komisija tada počinju signalizirati (i inzistirati) kako je neophodno uhvatiti se u koštac s problemom neadekvatne, arhaične i skupe regulacije na zamrznutim tržištima te smanjivati parafiskalne namete.

Iako je u kratkom potpredsjedničkom razdoblju Radimira Čačića 2012. nešto od projekta uklanjanja administrativnih barijera investiranju i poslovanju započeto kroz Agenciju za investicije i konkurentnost, projekt je bio osuđen na neuspjeh jer je bio izoliran od sustava ministarstava i ostalih agencija. Nakon prvog Milanovićevog govora u kojem spominje ljestvicu Doing Business 2013., ipak se uspostavlja vladina koordinacija u čijem je mandatu otklanjanje barijera i poboljšanje poslovne klime na čelu s potpredsjednikom Grčićem. No krajnji rezultat te koordinacije bio je mršav. Zabilježeno je uvođenje e-građevinskih dozvola, provedena je mala fleksibilizacija radnog zakonodavstva, a parafiskalni nameti su smanjeni za 680 milijuna kuna (0,2% BDP-a). Jedna mala uprava u ministarstvu gospodarstva napravila pomake u liberalizaciji tržišta iz svoje nadležnosti (npr. trgovina i počeci liberalizacije u ostalom dijelu sektora usluga).

Ipak, tih godina (2012.-2015.) društveni ambijent se pomalo mijenja. Dugotrajna kriza i nevjerojatno razvojno zaostajanje za drugim europskim zemljama (informacije o tome pomalo cure iz stručnih krugova ka široj javnosti) provociraju spontanu reakciju. Javnost je dodatno iritirana Linićevom drakonskom poreznom politikom (iz 2012.), nepovjerenjem u predstečajne nagodbe (od 2013. nadalje) te izostankom politike koja bi obećavala pokretanje gospodarskog rasta. Javnost zbog toga posve zanemaruje rezultate Grčićeve koordinacije i nekolicine entuzijasta iz Ministarstva gospodarstva i Agencije za konkurentnost. Kroz društvene mreže i medije tada počinje djelovati sve veći broj stručnjaka, poduzetnika, građana i udruga, čiji stavovi u pogledu dijagnoze stanja (smrznuta tržišta koja ne funkcioniraju) konvergiraju i upućuju na rješenja iz arsenala ekonomskog liberalizma.

Kratkotrajna vlada premijera Oreškovića zahvaljujući premijerovu poslovnom iskustvu i savjetničkoj ulozi šefa Lipe Davora Huića rangira problem bolje regulacije i slabih tržišta visoko na listi prioriteta, ali lomi zube već na prvom koraku – ukidanju pečata. Taj projekt do danas nije završen zbog nevjerojatno razgranate mreže propisa koji uređuju uporabu te arhaične verifikacijske tvorevine koju danas lako krivotvori svaki srednjoškolac. To je slika hrvatskih reformi.

S dolaskom Andreja Plenkovića u vladu ulazi Martina Dalić koja razumije problem administrativnih barijera, nereformirane javne administracije i neefikasnih tržišta. Na njenu inicijativu na samom početku 2017. usvaja se Akcijski plan koji treba ukinuti više od stotinu administrativnih barijera. Uz to, Europska komisija izražava sve više nezadovoljstva i stvara pritiske zbog rigidnosti hrvatskih propisa. Problem je osobito vidljiv u svjetlu činjenice da su u mnogim državama EU programi tržišne liberalizacije i smanjenja regulatornih troškova za 25% do 30% već provedeni (takozvane inicijative «Better Regulation»). Nasuprot tome, Hrvatska na mnogim tržištima uopće ne poštuje temeljne odredbe EU direktive o uslugama i EU paketa za bolje propise.

Što se konkretno radi?

Sada, dakle, po prvi put imamo sveobuhvatnu strategiju (ugrađenu u Nacionalni program reformi 2017.) i provedbeni Akcijski plan. Još uvijek je prerano za ocjenu provedbe. Na vladinim stranicama nisam pronašao neki cjelovit izvještaj o tome. Međutim, Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta je na internetskoj stranici objavilo pregled preko 120 mjera liberalizacije tržišta usluga, što ne uključuje samo provedene mjere, nego i one za koje je skora provedba osigurana.

Regulacija tržišta profesionalnih usluga našla se u centru pažnje nakon OECD-ove analize reguliranosti tržišta proizvoda (usluga) – tzv. Product Market Regulation. Analiza je pokazala da je Hrvatska 2013. postala dio EU kao njezina najreguliranija ekonomija. Posebice su problematični (bili) sektori profesionalnih usluga – odvjetnici, bilježnici, revizori, porezni savjetnici, računovođe, arhitekti i inženjeri – te promet, energetika i administrativni zahtjevi za pokretanje posla.

Evo pregleda nekih dosadašnjih rezultata liberalizacije tržišta usluga:

Deregulacija arhitekata i inženjera: Arhitekti i inženjeri su doživjeli deregulaciju cijena, marketinga i broja ureda. Arhitekti sada imaju rezervirana prava samo na urbano i prostorno planiranje, dok ostala prava na profesionalno bavljenje više nisu monopolistički rezervirana. Geodeti također mogu slobodno formirati cijene i nemaju ograničenja na pravni oblik. Inženjeri u početku ne moraju više imati mentora.

Lakše je pristupiti tržištu usluga: Putem Jedinstvene kontaktne točke za usluge pružateljima usluga u preko 30 djelatnosti u području usluga omogućeno je da obrasce i dokumente mogu slati nadležnim tijelima elektroničkom poštom (bez papira, originala, pečata i biljega). Omogućeno je elektroničko plaćanje pristojbi, bez obveze kupnje državnih biljega (a neke pristojbe su smanjene za 30% do 80%). Počelo se provoditi načelo samo jednom pa se od poduzetnika sve manje traže podaci koje država već ima (iako je to jako daleko od željenog).

Jeftinije i lakše do odvjetnika: Odvjetnička regulacija je ocijenjena prekomjernom (Europska komisija) odnosno rekordna u EU (OECD). Planira se ukidanje minimalne regulirane tarife za usluge pravnog savjetovanja. Također, planiraju se ukloniti neka ograničenja na marketinške aktivnosti odvjetnika. Tu su otpori još uvijek jaki, iako su druge zemlje provele mnogo radikalnije probleme liberalizacije. U nekoliko zemalja EU obvezno cehovsko udruživanje odvjetnika posve je ukinuto.

Lakše je postati revizor: Odobrenje za rad revizora može se ishoditi elektronički, putem Jedinstvene kontaktne točke. Ovlaštenje za rad revizora nema više ograničenje trajanja, odnosno nije ga potrebno produljivati svake 3 godine. Dovoljno je da se jedan član uprave revizorskog društva služi hrvatskim jezikom umjesto ranije većine, čime se potiče konkurencija unutar koje će tržište vršiti procjenu potrebe poznavanja jezika. Ovlašteni samostalni revizor dobio je slobodu osnivanja više od jednog revizorskog ureda, čime je uklonjeno ograničenje poslovnog nastana.

Porezni savjetnici i u d.o.o.-u: Porezni savjetnici mogu slobodno formirati cijene za razliku od ranije regulacije. Nema ograničenja pravnog oblika, pa se za tu djelatnost može osnovati d.o.o. ili podružnicu. Ukinuta je obveza da porezni savjetnik iz EU mora odrediti punomoćnika za primanje pismena, ukoliko usluge pruža privremeno i povremeno. Ipak, ostaje otvoreno pitanje kada će komora sniziti naknadu za ispit i članarinu za barem 30%. Očito da se mjere liberalizacije ne provode lako i velikim, nego malim koracima, jer ozbiljni su otpori skupina naviklih na privilegirane položaje.

Jeftinije do (posla s) nekretnina(ma): Posredovanje nekretninama je rasterećeno tako što je snižena cijena ispita za 25% (kad već nije ukinuta). Cijene se mogu formirati tržišno, što pogoduje povoljnijem traganju za nekretninama.

Tzv. zero-licencing za građevinare i e-dozvole: Ukinute su licence za građevinare (što bi trebao biti smjer za mnoge druge sektore i zanimanja). Licenca se prije trebala obnavljati svakih pet godina. Građevinari mogu samostalno birati koliko će radnika zaposliti, dok je prije bilo nekoliko razreda propisanog minimalnog broja zaposlenih. Uvedene su e-dozvole te je smanjen broj procedura. Ostao je problem visokog troška građevinskih dozvola zbog visoke komunalne i vodne naknade (pogotovo za Grad Zagreb) te zbog razlike u brzini izdavanja dozvola među lokalnim jedinicama.

Lakše je pokrenuti posao: Više se ne plaća oglas o osnivanju u Narodnim novinama, neke su pristojbe smanjene, a obrti se već mogu otvoriti on-line. Postupak otvaranja društva s ograničenom odgovornošću još nije digitaliziran, ali se tome teži (i dio banaka više ne traži pečat, a prijava poreznoj upravi je već digitalizirana).

Poduzete su ili se poduzimaju mjere i u nizu drugih područja:

Tzv. zero-licencing za zapošljavanje: Ukinuto je licenciranje posredovanja pri zapošljavanju kao bitne usluge za dinamičnije tržište rada. Dovoljan je samo jednostavan upis u evidenciju. Pojednostavljeno je evidentiranje radnog vremena: evidencije se trebaju popunjavati na tjednoj osnovi (umjesto na dnevnoj), smanjen je broj podataka za evidentiranje, a podaci se mogu voditi i elektronski. Nema više samoblokade računa na FINA-i: samozaposleni, članovi uprava i izvršni direktori trgovačkih društava oslobođeni su obveze da sami sebi blokiraju račun pri FINA-i zbog neisplate plaće na vrijeme. Dekomunalizacija dimnjačara i cvjetanje privatnih pogrebnika: Planira se ukinuti koncesije na dimnjačare koje su bile izdavane do maksimalno 10 godina. Time dimnjačarstvo prestaje biti komunalna djelatnost, što već neko vrijeme nije slučaj za pogrebnike kod kojih je tržišna liberalizacija dovela do procvata posla u privatnom sektoru. Liberalizirane su auto-škole, ukinuti tehnički pregledi novih vozila, pojednostavljena registracija, uvedena sanitarna rasterećenja i rasterećenja u trgovini (iako je sada ponovo uvedeno pitanje rada nedjeljom). Omogućeno je poslovanje privatnih muzeja za profit. Provedena je (djelomično) liberalizacija tržišta turističkih vodiča i neke preostale restrikcije u poslovanju turističkih agencija, a prepolovljena je i cijena edukacije za energetske certifikatore.

Primjer famoznih taxi usluga

U javnosti najvidljiviji slučaj odnosi se na liberalizaciju tržišta taxi usluga koju je potaknuo po nekima sporni Uber. Prema dostupnim informacijama, do sredine 2018. se očekuje liberalizacija tržišta jer je nacrt novog zakona bio u javnoj raspravi do 31.12.2017. Prijedlog je da se ukinu teritorijalne kvote za dozvole, smanje uvjeti za obavljanje usluga i ubrzaju te pojeftine procedure za ulazak novih takmaca na tržište.

Taxi je možda najbolja ilustracija što je tržišna liberalizacija, kakvi su otpori i s kakvim se objektivnim problemima suočavaju projekti liberalizacije i deregulacije. Tržišni starosjedioci nastoje braniti status quo koji znači više cijene i manje posla, što se uobičajeno pravda argumentima kvalitete, zaštite sigurnosti, potrošača, lokalne zajednice ili nacionalnog interesa. S druge strane, široj javnosti nije lako procijeniti validnost takvih argumenata pa vrlo lako potpada pod utjecaj teza o potrebi sigurnosti ili zaštite od stranaca, nesvjesna da se time samo nekoj užoj skupini osigurava nezaslužena renta koju će financirati širi sloj građana – korisnika usluge – višim cijenama. Dio javnosti s druge strane sluti da se iza moralno nabijenih floskula poput nacionalnog interesa često krije uski interes neke skupine nauštrb većine, ali teško je znati gdje je točno prava mjera ravnoteže između natjecanja na tržištu i regulacije; nismo svi eksperti za sve. Stoga je na vlastima odgovornost da pažljivo odvagnu što je pravi javni interes.

I dok u slučaju taxi usluga laicima s iskustvom vožnje s različitim pružateljima usluga nije teško donijeti procjenu što je najbolje za veliku većinu ljudi, postavlja se pitanje što je s igrama na sreću, lijekovima, zdravstvenim uslugama i sličnim osjetljivim proizvodima odnosno uslugama o kojima laici ne znaju mnogo? Tamo gdje su problemi tržišnih informacija i ocjene kvalitete teži, više je lova u mutnom i lakše je odbiti racionalnu raspravu ili zahtjev za reformom nekom floskulom koja ima moralni priziv. Na primjer, u zdravstvenom i obrazovnom sektoru u nas nema razložne rasprave o tržišnim reformama, jer se svaki zahtjev za ozbiljnim promjenama etiketira kao «amerikanizacija» ili tržišno-fundamentalistički put ka dehumanizaciji, nepravdama i nejednakostima. Lakše je nekome zalijepiti etiketu nego ući u razložnu raspravu i provesti analizu koja bi uz mnogo uloženog truda i vremena vjerojatno pokazala da postoji neka razborita kombinacija tržišnog natjecanja i državne regulacije koja bi mogla povećati dobrobit korisnika usluga i šire zajednice u odnosu na status quo u kojem uvjerljivo zaostajemo za drugim zemljama.

Pouka

Nema, dakle, spora o tome da postoje teški slučajevi kada tržišnu liberalizaciju treba pripremiti oprezno. Valja paziti kako se ne bi rastočili neki pozitivni socijalni aspekti postojećih rješenja. Zdravstvo je primjer koji se stalno ponavlja.

Isto tako nema spora da je takvih slučajeva relativno malo. To treba ponavljati, jer u Hrvatskoj većinom polazimo iz točke u kojoj je regulacija dramatično rigidna i skupa, te je prisutna i tamo gdje je ne treba. Nerijetko je suprotstavljena općem dobru jer radi u korist neke privilegirane skupine.

Započeti projekti tržišne liberalizacije i deregulacije su spori, zakašnjeli i nailaze na teško savladive otpore. U prilog tome govori činjenica da je tek ozbiljan pritisak Europske komisije nakon pristupanja Hrvatske jedinstvenom tržištu počeo lomiti domaće, često trule ravnoteže interesa.

Stoga, u ovom širem historijskom prikazu ipak vrijedi zabilježiti da se tamo negdje 2013. dogodio preokret trenda. Popravljanje propisa kao dio projekta tržišne liberalizacije polako je postalo sustavni napor vlade, u početku jedva primjetan, zatim sve prisutniji, danas možda i najprisutniji od osamostaljenja. Ako bismo trebali ocijeniti te napore ocjena je dalje porazna jer je početna točka bila strašno loša. S obzirom na loše početno stanje, ovo što se sada događa nalik je tretmanu zatvorenika kojemu su oko gležnjeva bile zavezane dvije kugle od po četrdeset kilograma pa se sada jedna malo smanjuje tako da će težiti dvadeset. Za upravu zatvora to se zove «značajan napredak». Za zatvorenike to je ništa. Razlog za bijeg (iz zatvora, zemlje, kako vam drago) jednako je jak kao i ranije. I tako će biti sve dok netko ne shvati u kojem grmu leži zec te konačno poduzme program ozbiljne tržišne liberalizacije, deregulacije i pametne optimalizacije propisa i javne administracije. Za to treba posložiti vladinu vertikalu od glave do zadnjeg birokrata i odrediti to kao prioritet. Zašto prioritet kraj svih drugih problema koje ova zemlja ima? Zbog zapošljavanja i zadržavanja ljudi, zbog povratka onih koji su otišli, zbog pretvaranja Hrvatske u ono što nikada nije bila, a još uvijek može postati – poželjna destinacija za poduzetništvo, ulaganje i rad.