Tko nas je to pobijedio: Island – otok na kraj svijeta

Objavljeno

Podno glečera Vatnajokull. Foto: Velimir Šonje

Pogotci koje Islanđani postižu u zadnjim minutama i onaj huk s tribina ne mogu se shvatiti ako se ne pronikne u povijest i razvoj malog naroda koji živi na najmlađoj geološkoj tvorbi na zemaljskoj kugli i, kao i Hrvati, sve više se bave turizmom.

If you ever get close to a human and human behaviour
be ready to get confused
there’s definitely no logic to human behaviour but yet so irresistible
there is no map to human behaviour
they’re terribly moody
then all of a sudden turn happy but, oh, to get involved in the exchange of human emotions is ever so satisfying
there’s no map and a compass wouldn’t help at all
“Human Behaviour”, Björk

Dok su se Modrić i umorno društvo preplaćenih međunarodnih zvijezda zalijetali u islandske nogometaše, sjetio sam se jednog starog teksta u pripremi, koji je povodom nesretnog nogometnog sraza doživio ovaj nenadani revival. Naime, nogometni fenomen – država od 330,000 stanovnika koja bez problema tuče Engleze, Nizozemce i Hrvate te odigra dobro s Francuzima u četvrtfinalu prvenstva Europe – ne može se shvatiti ako se ne razumije Island odnosno narod koji tamo živi.

Živi i radi. Jedna od prvih stvari koje će vas iznenaditi po dolasku na Island je koliko mladih ljudi radi i koliko poslovi koje rade nemaju veze sa spolovima. Dvadesetogodišnje Islanđanke revno rade na gradilištima, a golobradi Islanđani dočekuju turiste za pultovima agencija i kafića. Oko dvadeset i pete već su natkonobari i šefovi kuhinja, jer je iza njih ozbiljno radno iskustvo. Nisam provjeravao, ali pretpostavljam da i Islanđanke brzo iza dvadeset i pete postaju šefice gradilišta. Naprosto, više ima posla nego ljudi.

U Islanđanima postoji neki neobičan duh koji pokreće. Njihova najpoznatija umjetnica Björk jednom se hvalila kako je kao srednjoškolka obišla Island na biciklu. A ona je uzor mnogima. Pogledajte mapu i zamislite što znači obići Island na biciklu (površina otoka je dva puta veća od Hrvatske).

Ljeti je jednostavno otići na Island u aranžmanu «work & travel» zbog kroničnog nedostatka radne snage. Prosječno znatiželjnoj i mobilnoj Njemici ili Hrvatici jednostavno je zaglaviti na kakvoj islandskoj farmi čuvajući mladim islandskim parovima konje i djecu. I jednih i drugih ima more. Konja ima toliko da je konjetina najjeftinije meso (što nije slučaj na europskom kontinentu), a i s djecom im ne ide loše, jer Island je uvjerljivo najmlađa europska nacija.

Tipičan islandski pejzaž. Nema autocesta (jer nisu potrebne – nema nigdje nikoga), ali i na ovakvim praznim i ravnim cestama ograničenje je 90 km/h, a kazna za prekoračenje brzine iznosi oko 500 EUR (uz 50% popusta ako plaćate na licu mjesta). Foto: autor.

Puno se pisalo o tome da se mnogo djece rodilo ove godine na Islandu devet mjeseci nakon uspjeha na nogometnom prvenstvu Europe 2016. Slavilo se, božemoj. No, Islanđani su i prije plodnog nogometnog četvrtfinala bili najmlađi europski narod. Zbog toga su sada najbrže rastući narod koji brojimo kao europski, ali su i radno najaktivniji narod Europe.

Stopa zaposlenosti od 86,5% znači da 87 od 100 Islanđana u dobi od 20 do 64 godine radi, za razliku od 61 od 100 Hrvata. Fascinira činjenica da je stopa zaposlenosti gotovo jednaka za muškarce i žene: 83 Islanđanke od 100 u dobi 20 do 64 rade, za razliku od 56 Hrvatica. Najviše fascinira razlika zaposlenosti starijih radnika u dobi od 55 do 64 godine: od 100 ljudi u toj dobi, u Hrvatskoj radi 39, a na Islandu 85, što znači da praktički nema razlike u aktivnosti starijih i mladih. Islanđani očito sanjaju o radu, a ne o umirovljenju. Zbog toga su socijalni doprinosi najniži u Europi. Iznose otprilike polovicu naših. I s time se bez problema financira izdašna socijalna država.

Zbog iznimne zaposlenosti Island ima dovoljno za skrb o majkama i djeci. Natalitet im je nacionalna opsesija, vjerojatno zbog veoma rijetke naseljenosti i osjećaja da su mali narod. No, opsesija o natalitetu ne iscrpljuje se primitivnim subvencijama za rađanje djece. Na sjeveru se davno shvatilo da natalitet u modernome društvu raste ako se majkama omogući da usporedo podižu djecu i sudjeluju na tržištu rada. Žene sa sjevera žele samostalnost, jednake prigode te vlastite prihode koliko i djecu. U nedostatku baka-servisa (naime, bake rade) sve biva podređeno lakoći podizanja djece. Dječje igraonice niknule su čak i u poslovnicama banaka.

Island je (samo) oko dva puta bogatiji od Hrvatske u realnom iskazu. Skupoća nije tako ekstremna kao u Norveškoj. Ipak, povezana je s dohotkom po stanovniku koji je prema paritetu kupovne moći 20% iznad prosjeka EU 28 (Hrvatska jedva dostiže 60% europskoga prosjeka). Nalazio se Island 2005. i 30% iznad prosjeka EU, no tada je gospodarstvo bilo prenapuhano aktivnostima banaka čija je aktiva dosegnula 11 vrijednosti BDP-a (kod nas je jedva veća od 1). Balon je morao puknuti.

Kolaps banaka 2008. izazvao je najveću ekonomsku krizu na Islandu nakon Drugog svjetskog rata. Islanđani su veliki dio troška krize prebacili na strance (Britanci koji su štedjeli u islandskim bankama ostali su bez svojih uloga otprilike onako kao što su Hrvati bili ostali bez svojih u Ljubljanskoj banci nakon raspada ex YU). Manji dio troška Velike krize 2008. podijelili su među sobom. Zdravi dio domaćeg bankarstva spašen je uz izdašnu pomoć vlade koja je pomagala i banke i dužnike, pa je javni dug na Islandu zbog toga eskalirao do 95% BDP-a (to čak ni Hrvatska nije “uspjela” dostići, naš maksimum zaduženosti bio je na oko 87% BDP-a 2015.). Ali, sada je javni dug Islanda već za 30 postotnih bodova niži od maksimuma, jer su Islanđani odlučili da visok javni dug predstavlja opasnost za razvoj i budućnost zemlje i da se mora smanjiti (oni prave djecu pa im je stalo da ne prebace prevelik teret državnoga duga na sljedeće generacije).

Smjenjivali su Islanđani nakon 2008. i vlade i premijere, sudili bankare, svađali se s povijesnim neprijateljima Englezima (s kojima su kroz povijest vodili mnoge pomorske bitke), no u pozadini svih bitnih gospodarskih događaja unazad nekoliko godina stoji tvrda sjevernjačka opredijeljenost za rad. Uz malu pomoć pale valute koja je nakon kolapsa banaka omogućila korekciju ranije ekstremne skupoće izražene u stranim valutama, shvatili su da trebaju nešto novo što će ih vući naprijed. Pronašli su nešto slično Hrvatima – turizam. I u samo nekoliko godina napravili čudo.

Island je i prije 2008. bio atraktivna turistička destinacija. Najmlađa geološka tvorba na zemlji (otok je star tek osam milijuna godina) pravi je laboratorij u kojem možete lutati pustinjama od nakupina lave, promatrati kako se na njima formiraju prvi lišajevi, da bi već nekoliko kilometara dalje vidjeli kako na toj podlozi nastaje plodna zemlja. Koncentrirana transformacija koja prati stvaranje plodnog tla na malom prostoru omogućava da se u jednom danu vide gejziri po kojima je Island slavan (cijela zemlja crpi veoma jeftinu geotermalnu energiju), preko vulkana, do plavih laguna s ljekovitom vodom u kojima neki turisti plaćaju po 150 dolara ili eura ne bi li se nagurali u spa natopljen smrdljivim sumporom. Navodno pomlađuje i liječi, premda nimalo nije ugodno kad se smrad trulih jaja uvuče u nosnice.

Iskonska voda je puna sumpora i smrdi. Foto: autor.

Islandski turistički bum koji prati otprije rastuće izvozne uslužne sektore – transport i IT, započeo je tek nakon 2008. Izvoz usluga danas više vrijedi od izvoza roba (u Hrvatskoj su te dvije vrste prihoda od izvoza gotovo izjednačene). Međutim, islandski prihod od turizma raste po dvoznamenkastim stopama i 2016. je dostigao 2,6 mlrd EUR ili oko 8,000 EUR po stanovniku (Hrvatska zarađuje manje od 2,000 EUR po stanovniku iako je ukupan prihod od inozemnog turizma zbog većeg broja ljudi gotovo četiri puta veći). Island s 12 puta manje stanovnika od Hrvatske ima 1,126 hotel, dok ih Hrvatska prema zadnjoj statistici ima 684 i 20-ak aparthotela. A mi smo, kao, turistička zemlja za koju neki govore da i previše zavisi o turizmu.

Fascinantna priroda privlači posjetitelje kao magnet. Glečeri su posebna priča; drugi najveći u Europi, Vatnajokull, nalazi se na Islandu. Velik je kao gotovo pola Slovenije. Postoje turističke ture za vožnju po glečeru u specijalno rekonstruiranim gusjeničarima. No glečeri se tope, što u Islanđanima pojačava mističnu tjeskobu koja se u njihove duše naselila još davno, što zbog dugih zimskih noći, što zbog Vulkana koji stalno prijete.

Ni ljepote Aurore Borealis ne mogu odagnati tu tjeskobu. Još su živa sjećanja na erupciju Ejlafjallayokula 2010. kada je zaustavljen avionski promet u cijeloj Europi i dijelu Kanade i SAD-a. Međutim više se ne pamti (pa zato valja podsjetiti) jednu od najvećih erupcija u zabilježenoj povijesti, onu Lakija (sretnog li imena) 1783-84. Laki je tada izbacio u atmosferu toliku količinu materije i dima da je za nekoliko godina došlo do potpune promjene globalne klime i uništenja mnogih usjeva. Prema nekim povjesničarima, Laki je utjecao na siromaštvo u Europi, osobito u Francuskoj nakon 1785., što je dovelo do nezadovoljstva i Francuske revolucije. Povijest uistinu izlazi iz zemlje i iz perspektive malih ljudskih bića prilično je nasumična.

Slap Gulfoss. Obratite pažnju na ljudske siluete u lijevom gornjem dijelu slike da dobijete osjećaj veličine. Foto: autor.

Moć islandske prirode koncentrirana je u slapu Gulfoss. Njime voda protječe brže nego Nijagarom (premda je Gulfoss manji od Nijagare). Jezera kao da su isklesana rukom kipara u ledu, a crna plaža od vulkanskoga kamenja u Viku u svim natjecanjima ljepote plaža ulazi u pet ili deset najljepših plaža na svijetu. Već je imala velike uloge i na malim ekranima. Ljubiteljice Rusella Crowa trebaju pažljivije pogledati kraj filma Noa, a za one sklonije braći odnosno sestrama Wachowski preporuča se zanimljiv serijal Sense Eight (prva sezona).

Crna plaža u Viku, poprište mnogih poznatih filmskih scena. Foto: autor.

Spoj kreativnih i kulturnih industrija i svih oblika individualizma i tolerancije predstavlja ono po čemu je Island poznat u svijetu. Stapanje duginih boja s katedralom u pozadini duž glavne ulice u Reykjaviku podsjeća na tradiciju jednoga od najvećih LGBT okupljanja, kada se broj stanovnika glavnoga grada poveća za oko stotinu tisuća, odnosno gotovo udvostruči. Korijeni te tradicije vežu se uz klupsku scenu i glazbeni vremenski most koji spaja prvu islandsku globalnu zvijezdu osebujna glasa iz osamdesetih, Bjork, i danas brojne zvijezde globalne glazbene scene poput Gus Gus i Sigur Ros. Važnu ulogu ima i potpuna rezistentnost Islanđana na religiju (tamo navodno više nitko mlad ne vjeruje u boga iako je u to teško povjerovati s obzirom da je jedan islandski nogometaš za vrijeme utakmice s Hrvatskom stalno pogledavao u nebo i pritom širio ruke).

Ulica u duginim bojama koja vodi prema katedrali u Reykyaviku. Foto: autor.

Kako je sve ovo moguće u zemlji koja je početkom Drugoga svjetskog rata imala svega stotinu i pedeset tisuća ljudi i spadala među siromašnije zemlje Europe? Bićanićeva objašnjenja Malog razvojnog razlaza europskog sjevera i juga ovdje nisu od pomoći, jer je objašnjavao početke ubrzanja rasta u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji, dok je kasnije razvojno buđenje Skandinavije ostalo obavijeno velom tajne.

Prema jednoj teoriji, važan geostrateški položaj u sjevernom Atlantiku doveo je do meke američke okupacije 1941. (meke u smislu da je postojao politički dogovor). S Amerikancima su stigli avioni, asfalt, telekomunikacije, promet, tehnološka znanja i industrijski pogoni, što je izoliranu ribarsku i pomorsku naciju transformiralo u modernu industrijsku državu. S obzirom na relativne veličine Islanda i Amerike takav je učinak meke američke okupacije moguć. Amerikanci su sigurno mnogo uložili u Island zbog njegovog geostrateškog položaja (kontrola Atlantika). Nije slučajno da je slavni Summit o nuklearnom razoružanju Reagan-Gorbachev 1986. održan pored Reykjavika.

Američka je okupacija bila vrlo friendly, jer su Islanđani s Amerikancima napravili deal da im daju zemlju za baze prije nego Rusima, a da im Amerikanci zauzvrat sponzoriraju proglašenje nezavisnosti od danske krune koja je stoljećima kontrolirala Island. Osamostaljenje je obavljeno potkraj rata 1944. Tako su Islanđani kapitalizirali svoj geostrateški položaj u Atlantiku, pronašli jakog sponzora i osamostalili se. Hrvatska nije bila te povijesne sreće, ali poruka je: never underestimate the importance of USA.

Prema drugoj teoriji, vulkansko tlo je izvor mnogih vrijednih metala. Islanđani su imali sreće našavši se na mjestu koje je jedanaesti svjetski izvoznik aluminija. (A aluminij nije jedina vrijedna kovina koju su Vikinzi pronašli na otoku). Problem s ovom teorijom je u tome što postoje mnoge zemlje bogate resursima (npr. u Africi) koje se na razvijaju, a postoje i one koje nemaju gotovo nikakve resurse, ali su veoma razvijene (poput Japana). Teorije razvoja koje polaze od raspoloživih resursa ne drže vodu.

Prema trećoj teoriji, ključni su ljudi. Otkada je prvi norveški Viking Ingolfur Arnarson 874. naselio Island, migracijski su valovi dovodili Skandinavce, Irce i Škote na daleki sjeverni otok. Svi ti bjegunci tražili su slobodu u bijegu od čvrstih ruku vladara – diktatora u njihovim domovinama. Bilo bi pretjerano Islanđane idealizirati kao prve liberale i povezivati to s njihovom današnjom liberalnom kulturom, ali činjenica je da je cjelokupna kulturna povijest Islanda obilježena čežnjom za slobodom. Najveća ikona islandske kulturne povijesti – pisac nobelovac Halldor Laxness – svoju poznatu novelu naslovio je, upečatljivo, Independent People. To je priča o individualnom, ne o narodnom osamostaljenju.

O važnosti kulture u razvoju Islanda svjedoči činjenica da je taj narod veoma rano postigao visoke stope pismenosti i niske stope mortaliteta djece. U tome nisu mnogo zaostajali za Engleskom i Skandinavskim zemljama, premda su u devetnaestome stoljeću ostali izolirani od procesa industrijalizacije, što je bio glavni uzrok njihovog zaostajanja za ostatkom Zapadne Europe sve do dolaska Amerikanaca 1941.

Važnost kulture na Islandu tamošnji ljudi objašnjavaju dugim noćima koje za zimskoga suncostaja traju i po dvadesetak sati. U dugim noćima našlo se dovoljno vremena za predaju islandskih saga, čitanje i učenje pisanja, a danas za igranje s aplikacijama i programiranje. Prema toj teoriji, dok su djeca na jugu Europe ludovala u prašini, mali su Islanđani, ni ne sluteći kakve će im koristi to donijeti jednoga dana, ludovali uz toplo ognjište natječući se u recitacijama i učenju saga napamet. Jer vani je bio mrak i led …

Unutrašnjost stare vikinške kuće. Foto: autor.

Lako je moguće da je neobična isprepletenost ljepote svjetlosti i straha od tame Islanđane učinila neodredivima iz perspektive uobičajenih predodžbi o ljudima i narodima. Oni su u isto vrijeme i civilizirani i divlji, mudri i ludi, zreli i infantilni, teški individualci, ali kad skupe glave, timski rade kao savršen stroj (što su Mandžo i ekipa najbolje osjetili na svojoj koži). Njihovi naizgled slučajni golovi koji padaju u zadnjim minutama plod su rada, truda i jednoličnog funkcioniranja stroja bez oscilacija od prvog do zadnjeg sučevog zvižduka. A možda ih Odin ipak čuva, bez obzira što su nevjernici?

I sami Islanđani, sposobni za sve, još uvijek se bore s tajnom što određuje ponašanje ljudi. Bjork je o tome pjevala kasnih osamdesetih u pjesmi Human Behavior: there is no map to human behaviour and a compass wouldn’t help at all. U vrijeme kad je Bjork pjevala te stihove, ekonomisti su živjeli u iluziji da poznaju tajne ekonomskog razvoja. No, ako ćemo biti iskreni, te tajne su do danas velikim dijelom ostale skrivene, što se vidi i na slučaju Islanda. Osim, možda jedne stvari, koju tako vidljivo žive i svjedoče Islanđani: treba mnogo, teško i dugo raditi i biti vraški uporan.