Turizam u Hrvatskoj: usporedba s drugim mediteranskim destinacijama

Objavljeno

Ilustracija: Marko Bukorović / Dreamstime

Brkljača prikazuje studiju o hrvatskom turizmu koju su sastavili stručnjaci Europske komisije. U najzanimljivijem dijelu analiziraju odrednice turističke potražnje. Pronalaze nisku cjenovnu elastičnost, razmjerno veliku elastičnost na cijene goriva i veoma veliku dohodovnu elastičnost, mnogo veću od jedan. Znači da je potražnja za turističkim uslugama u Hrvatskoj izrazito osjetljiva na poslovni ciklus u EU. Osjetljivost je veća nego kod glavnih konkurenata.

Na stranici Europske komisije (EK) krajem ožujka objavljena je studija koju potpisuju Kristian Orsini i Vukašin Ostojić, analitičari EK pri odjelu za ekonomske i financijske poslove. U radu naslova „Hrvatski turizam: više od sunca i mora“ („Croatia’s Tourism Industry: Beyond the Sun and Sea“), autori su napravili sjajan pregled ključnih značajki hrvatskog turizma koristeći podatke zaključno s 2015. ili 2016. godinom te su napravili usporedbu s drugim mediteranskim destinacijama u EU. U nastavku se prikazuju neki od najzanimljivijih dijelova rada.

Autori navode kako je Hrvatska uvijek bila važna turistička destinacija. Masovni turizam u Hrvatskoj razvio se kasnih 60-ih i 70-ih godina (za vrijeme bivše Jugoslavije). No, za vrijeme Domovinskog rata došlo je do kolapsa – 1990. zabilježeno je 50 milijuna noćenja stranih turista, da bi 1991. broj pao na svega 10 milijuna. Ipak, turizam od tada gotovo neprestano raste, a uz privremeni pad uzrokovan globalnom financijskom krizom 2008., posljednjih godina naročito snažno raste.

Prema podacima iz platne bilance, prihodi od stranih turista činili su oko 19% BDP-a u 2016., odnosno 35% ukupnog prihoda od izvoza roba i usluga. Turizam je, isključujući domaću komponentu, odgovoran za 7% ukupnog broja zaposlenih u RH.

Slika 1: Prihodi od turizma i zaposlenost, 2016.

Kao što možemo vidjeti na slici 1, udio prihoda od stranih turista u Hrvatskoj daleko je najveći u EU. No, sa 7% zaposlenih u ukupnom broju zaposlenih, Hrvatska ne odskače značajno od drugih zemalja, dapače, u Grčkoj i na Cipru turizam generira relativno veći broj zaposlenih.

Ovdje je važno naglasiti da, kao i kod svakog izvoza, tako i potrošnja turista ne doprinosi BDP-u u ekvivalentnom iznosu – jer se veliki dio turističke potražnje prelijeva na uvoz. Orsini (2017) procjenjuje uvoznu elastičnost turizma na otprilike 0,65, što znači da za svaki EUR koji uđe u zemlju, 65 centi izađe u obliku većeg uvoza.

Posljednjih godina Hrvatska je nadmašila svoje konkurente u privlačenju stranih turista. Zapravo, tijekom protekloga desetljeća, Hrvatska je nadmašila prosjek zemalja sjevernog Mediterana (Cipar, Grčka, Italija, Malta i Španjolska) u povećanju i prihoda i noćenja i dolazaka stranih gostiju (slika 2).

Slika 2. Dolasci, noćenja i prihodi od stranih gostiju u Hrvatskoj i zemljama sjevernog Mediterana (2010.=100)

Ipak, autori navode kako su visoka sezonalnost, ograničena turistička ponuda i niske prosječne cijene neke od glavnih karakteristika hrvatskog turizma koji je tipični predstavnik modela „sunca i mora“: koncentriran je na obali, gosti ostaju relativno dugo i dolaze uglavnom u ljetnim mjesecima. U tom smislu hrvatski turizam nije iznimka – iako mediteranske zemlje imaju puno za ponuditi u vidu povijesne i kulturne baštine, većina gostiju dolazi kako bi uživala u toploj klimi i priobalnim prirodnim atrakcijama. Ipak, nigdje u EU nema takve izražene sezonalnosti kao u Hrvatskoj. U 2016. je čak 75% noćenja turista ostvareno u srpnju, kolovozu i rujnu:

Slika 3. Distribucija noćenja stranih turista po mjesecima, 2016.

Autori smatraju kako to može biti rezultat hladnijeg vremena u Hrvatskoj izvan ljetnih mjeseci, za razliku od ostalih južnijih mediteranskih destinacija. Grčka također ima izraženu sezonalnost, no kod njih sezona počinje već u travnju i traje do listopada. Što se tiče prosječne duljine boravka, u 2016. ona je u Hrvatskoj iznosila 5,3 dana, što je ispod prosječne dužine boravka na otocima Cipru (6,3) i Malti (5,9), ali iznad Španjolske (4,8) i Italije (3,6) koje su česta vikend odredišta za turiste.

Izražena sezonalnost dolazaka predstavlja izazov za tvrtke koje djeluju u sektoru turizma i ograničava učinak prelijevanja (spill-over effect) na druge sektore. Takva kretanja su naročito nepovoljna za infrastrukturu koja ima visoke fiksne troškove poput velikih hotela (u prosincu i siječnju stopa popunjenosti je ispod 20%, a u kolovozu premaši 98%, što je najviša stopa u EU), kao i za trgovce te proizvođače dobara i usluga koji moraju odgovoriti na veliku, ali kratkotrajnu potražnju turista. To je jedan od razloga visoke ovisnosti turizma o uvozu – kratka ljetna sezona nije dovoljan poticaj za širenje proizvođačkih kapaciteta i to u konačnici ograničava pozitivan utjecaj turizma na druge domaće sektore.

Štoviše, čak je i struktura smještaja usmjerena na onu koja zahtjeva manje radne snage: privatni smještaj i kampove. Isto može objasniti relativno manji udio zaposlenosti u sektoru turizma u usporedbi s ukupnom potrošnjom turista u BDP-u (ranije prikazan na slici 1). Visoka sezonalnost također ne omogućava stabilno zapošljavanje tijekom cijele godine pa privremeni radnici čine otprilike 45% ukupno zaposlenih u turizmu su, što je daleko najveći udio u EU.

Na slici 4 se može vidjeti kako se u Hrvatskoj u hotelima i sličnom smještaju ostvari svega 30% noćenja stranih turista. To je daleko ispod 65% koliko je prosjek u usporedivim zemljama. Štoviše, u periodu 2005.-2015. najveći porast noćenja bio je u privatnom smještaju (+90%) i kampovima (+30%), dok je u hotelima došlo do blagog porasta (+17%).

Slika 4. Noćenja stranih turista prema tipu smještaja, 2015.

U hotelskoj industriji pak dominiraju veliki hoteli koji se nalaze u nižem i srednjem cjenovnom rangu. Vrlo veliki hoteli, oni s preko 250 soba, čine čak 30% ukupne hotelske ponude, što je također jedan od najviših udjela među promatranim zemljama. Što se kategorizacije tiče, gotovo 60% hotelskih kapaciteta ima dvije ili tri zvjezdice.

Strani turisti u Hrvatsku uglavnom dolaze automobilom i prvenstveno iz susjednih država članica EU. Povoljan zemljopisni položaj očituje se u tome što za mnoge zemlje srednje i istočne Europe upravo Hrvatska predstavlja najbliži pristup Sredozemnom moru. U RH gotovo 90% dolazaka i preko 95% noćenja ostvare turisti iz Europe, a najveći dio od toga čine turisti iz susjednih i nekoliko drugih zemalja u blizini (Slovenija, Austrija, Njemačka, Italija, Češka, Slovačka i Mađarska).

Činjenica da strani turisti dolaze u Hrvatsku uglavnom automobilom (više od 90%) pridonosi smanjenju putnih troškova za turiste, no također dovodi i do zagušenja na granicama (notorni dugački redovi na granici sa Slovenijom) s negativnim utjecajem na okoliš (osobito kakvoću zraka). Tijekom posljednjih nekoliko godina došlo je do otvaranja više niskotarifnih letova i veza do udaljenijih europskih zemalja (uključujući i one zapadne i sjeverne Europe), no u isto vrijeme dolasci drugim prijevoznim sredstvima – kao što su vlak ili autobus – smanjuju se. Ovo je svakako vezano uz činjenicu što hrvatska željeznička mreža ostaje nedovoljno razvijena i uglavnom neučinkovita.

Autori također navode kako je prosječna turistička potrošnja u Hrvatskoj znatno ispod prosjeka usporedivih zemalja te stagnira. U Hrvatskoj je prosjek turističke potrošnje (izračunato kao omjer prihoda od stranih gostiju i broja stranih noćenja) iznosio oko 70% prosjeka mediteranskih zemalja. Za taj jaz su dijelom odgovorne niže cijene: u 2016. cijena usporedive košarice dobara i usluga u RH bila je 30% niža nego u mediteranskim zemljama (izračun je napravljen uz korištenje podataka s web stranice www.budgetmytrip.com, koja objavljuje prosječne cijene temeljene na istraživanju usporedivih košarica proizvoda u brojnim turističkim odredištima).

Dio rada autori su posvetili dohodovnoj i cjenovnoj elastičnostiturističke potražnje. Potražnja za turizmom modelirana je kao funkcija kupovne moći u EU, relativnih cijena turističkih usluga te troškova puta za svaku odredišnu zemlju.

Ekonometrijska analiza tako je pokazala da se za svaki postotni bod povećanja BDP-a u EU povećava broj dolazaka za 4,3% u Hrvatskoj, 4,0% u Grčkoj, 3,8% u Španjolskoj i samo 2,8% u Italiji. To čini Hrvatsku najviše dohodovno elastičnim odredištem na sjeveru Mediterana te objašnjava izvrsnu izvedbu hrvatskog turizma tijekom proteklih nekoliko godina (kao i kontrakciju u godinama krize).

S druge strane, hrvatski je turizam manje osjetljiv na promjene u relativnim cijenama, što je vjerojatno rezultat manjka prihvatljivih alternativa (druge slične destinacije su osjetno skuplje). Za razliku od turističke potražnje u sjevernim mediteranskim zemljama koja može biti vrlo osjetljiva na cijene, Hrvatska ima najnižu cjenovnu elastičnost među promatranim zemljama, bez obzira na zavisnu varijablu koja se gleda (prihodi, dolasci ili noćenja).

Istovremeno, Hrvatska je više pogođena fluktuacijom cijene goriva u odnosu na konkurente. Rezultati su pokazali da povećanje relativne cijene goriva za 10 p.b. smanjuje broj dolazaka, noćenja i samu potrošnju za oko 3%. Ista elastičnost u drugim zemljama u pravilu je mnogo niža za dolaske i noćenja, no utjecaj cijene goriva na turističku potrošnju prisutan je u svim zemljama. Autori ističu kako cijene nafte više utječu na hrvatski turizam zbog visokog udjela turista koji dolaze automobilima, ali vjerojatno i zbog toga što potrošnja goriva čini veći udio u budžetu kod manje bogatih turista kakvih Hrvatska ima relativno više od konkurenata.

Zaključno

U zaključku se navodi kako je turizam ključni sektor hrvatskog gospodarstva koji ima izražene koristi od postupnog rasta dohotka u EU (te relativno niske razine cijena), ali u novije doba i od niskih cijena nafte te nestabilnosti konkurentskih zemalja na južnoj i istočnoj obali Mediteranskog mora. Učinak potonjeg nije eksplicitno modeliran u ovom istraživanju. Stoga je u kratkom i srednjem roku za očekivati daljnji snažan rast dolazaka i noćenja podržan brzim povećanjem životnog standarda u srednjoj i istočnoj Europi.

Autori naglašavaju kako Hrvatska trenutno profitira na činjenici da je ponovno otkrivena kao turističko odredište, no upozoravaju da treba biti svjestan kako su dugoročno sve turističke destinacije izložene riziku stagnacije, pa čak i padu potražnje. Trenutno se Hrvatska nalazi daleko od točke zasićenja, ali rizici se ne smiju podcijeniti.

Upozoravaju na opasnost od pretjeranog oslanjanja na postojeći model turizma te navode kako se potencijalni rizici mogu smanjiti poticanjem razvoja kontinentalnog turizma, iskorištavanjem hrvatske povijesne baštine, razvojem gastronomskog turizma, wellnessa te zdravstvenog turizma. Ponuda novih i dobro diferenciranih turističkih usluga mogla bi ublažiti rizike stagnacije, maksimizirati utjecaj na druge sektore gospodarstva i smanjiti negativne efekte na okoliš. No, odmicanje od tradicionalne ponude pokazuje se teškim te zahtijeva koordinirane napore donositelja odluka na svim razinama vlasti kako bi se uspješno riješili postojeći nedostatci i dalo podršku razvoju turizma u smislu opsega i kvalitete ponude.