Uvođenje eura: što ako se eurozona raspadne

Ilustracija: Željko Badurina

Kako je moguće braniti tezu koja ide protiv intuicije – da bi se euro isplatilo imati osobito u slučaju ako se eurozona raspadne, odnosno, ako se jako promijeni u odnosu na sadašnji sastav od devetnaest članica

Čitajte i u novom Globusu

Javna rasprava o euru, započeta nakon što su vlada i HNB potkraj listopada prošle godine predstavile Euro strategiju, javnosti je pružila neke važne tehničke informacije o tome koliko će se uštedjeti kada se prestane plaćati trošak konverzije valuta, koliko bi na kamatama mogla uštedjeti vlada, a koliko dužnici (jer će plaćati niže kamatne stope nego što bi ih plaćali da zadržimo domaću valutu). Raspravljalo se i o mogućoj inflaciji zbog opasnosti zaokruživanja cijena u trenutku uvođenja eura. Bilo je riječi i o usklađenosti kratkoročnih poslovnih kretanja u Hrvatskoj i euro području, zbog čega je za očekivati da će odluke Europske središnje banke (ECB) odgovarati našemu gospodarstvu i državnim financijama (lakši i pravovremeni pristup likvidnosti). Međutim, neka bitna institucionalna i povijesna pitanja ostala su izvan okvira dosadašnje rasprave. Na primjer: što ako se eurozona raspadne?

Vodeći političari i centralni bankari nisu u poziciji u javnosti postavljati takva pitanja, a kamoli odgovarati na njih. Teško je vjerodostojno govoriti o mogućnosti raspada ekonomsko-političke tvorevine u koju se trudite ući. Lakše je govoriti o tome da je euro sastavni dio Europskoga ugovora koji je verificiran odnosno ratificiran na referendumu i u Saboru. Izgleda da EU i euro na dugi rok nemaju alternativu.

Čak i ako za takvo gledanje ima uporišta, ostaje pitanje: što ako se eurozona raspadne? Ne bi li ignoriranje takve mogućnosti bilo historijski naivno, osobito u svjetlu burnih reakcija na globalizaciju i integracije poput Trumpove kampanje, Brexita i neliberalnih politika vlasti u Mađarskoj i Poljskoj?

Raspraviti o temi mogućeg raspada eurozone prije ulaska ne znači držati figu u džepu. Treba uvažiti pitanja i argumente nevjernih Toma koji ukazuju na nestabilnost internacionalnih političkih tvorevina i pozivaju na zadržavanje nacionalne valute kao bitnog elementa nacionalnog suvereniteta. Tim tezama ću u ovom tekstu suprotstaviti jedno provokativno i kontra-intuitivno mišljenje: Hrvatskoj je baš u slučaju raspada eurozone interes biti u njoj.  

Podsjetnik na Grexit

Do danas se zaboravilo da je pojmu Brexit ne tako davno prethodio Grexit. Kovanica se nalazila u širokom optjecaju u vrijeme vrhunca Grčke krize od 2011. do 2015. Tada je u optjecaju bila ideja da bi Grčka svoje gospodarske probleme mogla riješiti izlaskom iz euro područja. Nova drahma bi onda oslabila prema euru, a slabija drahma bi relativno poskupila uvoz u Grčku te omogućila grčkim izvoznicima (i turizmu) da relativno jeftinije ponude svoje proizvode i usluge na svjetskom tržištu, jer bi cijena grčkog rada preračunato u strane valute pala. Tako bi Grčka, navodno, mogla započeti izlazak iz duboke i dugotrajne recesije.

Ideju su podjednako zagovarali krugovi bliski grčkim kreditorima, osobito u Njemačkoj (na primjer, bivši direktor poznatog instituta IFO Hans Werner Sinn), ugledni ekonomisti s američke ljevice (nobelovac Joseph Stiglitz) i neki u Grčkoj (kratkotrajni celebrity ministar financija na motociklu, Yanis Varoufakis).

Grčka na kraju nije bila ni blizu Grexita. Tamošnja javnost je nastavila podupirati euro. Varoufakis je nakon samo nekoliko mjeseci podnio ostavku, a pragmatični izborni pobjednik i današnji premijer, u početku velika nada, a danas veliko razočaranje nove ljevice, Alexis Tsipras, vrlo je brzo prihvatio neminovnost europskih ograničenja i dogovorio reforme s MMF-om, Europskom komisijom, ECB-om i Eurogrupom (19 ministara financija zemalja članica euro područja).

Površno gledano, Grexit se nije dogodio jer je prema Europskome ugovoru moguć samo u slučaju izlaska zemlje iz Europske unije. Grcima nije bilo na kraj pameti napuštati Uniju. Međutim, ovaj formalnopravni argument ostavlja dojam da je Grexit ipak mogao biti dobra stvar, ali se eto nije desio jer je u EU i eurozoni sve, pa i izlaz, formalno jako komplicirano. Nakon takvog tumačenja ostaje gorak okus u ustima: kakva je to međunarodna tvorevina u koju suverena država može ući, ali iz nje ne može izaći jer je to «prekomplicirano»?

Treba pretpostaviti da bi se pravna formula za Grexit lako pronašla da je takav potez bio u interesu strana uključenih u pregovore. Poanta je da radikalna transformacija eurozone nikome tada nije bila u interesu, ponajmanje samim Grcima koji su racionalno kalkulirali: uvođenje slabije drahme ne bi značilo samo relativno jeftiniji izvoz i skuplji uvoz, već bi nosilo i brojne troškove poput naglog skoka kamatnih stopa, pijeska u kotačima priljeva međunarodnog kapitala, opasnosti od buđenja inflacije. Grčku bi sve to dodatno bacilo unazad.

Jer, to nisu bile apstraktne opasnosti. Desetljećima prije eura drahma je bila valuta s najvećom stopom pada vrijednosti u Europi. Grčkoj to nije omogućilo ozbiljan gospodarski razvoj. Naprotiv, postoje sumnje da su strukturne slabosti grčkog gospodarstva još i danas povezane s ranijim višedesetljetnim ciklusima padova vrijednosti domaće valute. S druge strane, okvir eurozone Grcima je nudio razne povoljne aranžmane i nakon izbijanja krize. Godine 2011. kroz takozvani PSI ugovor (engl. Private Sector Involvement) otpisano je više od 100 milijarda sadašnje vrijednosti grčkog državnog duga. Paralelno je osnovan fond koji je u međuvremenu prerastao u Europski mehanizam stabilnosti (engl. European Stability Mechanism). Taj fond je Grčkoj omogućio pristup povoljnim kreditima uz zamjenu za reforme po niskim kamatnim stopama kakve Grčka sama možda nikada neće moći postići.

Protiv intuicije: najmirnije je u oku uragana

Slučaj neostvarenog Grexita pokazuje da je ekonomsko-politička struktura monetarne unije mnogo čvršća nego što se obično pretpostavlja. Njena čvrstina nije rezultat političke batine kojom se provode nepromjenjiva pravila. Ona je posljedica pažljivo i dugotrajno balansirane ravnoteže interesa zemalja članica što uključuje i zemlje s problemima. Grčki primjer pokazuje da zemlje u problemima u okviru eurozone mogu ostvariti mnoge koristi. Te koristi su novijeg datuma, oblikovane od 2011. naovamo, što znači da su pravila monetarne unije podložna stalnoj demokratskoj evoluciji.

Naivna predaja o tome da je eurozona produžena ruka Njemačke koja kroz monetarnu uniju provodi financijsku disciplinu i ostvaruje svoje gospodarske interese ne uzima u obzir da je za monetarnu uniju jednako važna Francuska koja ima drugačiju monetarnu tradiciju, da Europskom središnjom bankom od 2003. predsjedaju Francuz (Trichet) i Talijan (Draghi) i da je jedini član izvršnog odbora ECB-a koji je ikada podnio ostavku bio Nijemac, Juergen Stark (2011.).

Iako su ovo tek površni fakti, treba poznavati i shvatiti kompromisne procese i ravnoteže interesa i monetarnih filozofija te teorija ugrađenih u političko-ekonomski DNK eurozone, da bi se razumjelo kako je povodom krize u Grčkoj u samo četiri godine 2011.-2015. bilo moguće izgraditi posve nove i čvršće institucije unutar eurozone i postići ravnotežu interesa koja u ovom trenutku ostavlja dojam solidnosti. Razumijevanje te unutarnje sposobnosti eurozone za evoluciju odnosno prilagodbu odgovorit će i na pitanje zašto je euro nastao (historijski gledano, nije pao s neba), kao i na pitanje što bi se moglo desiti ako se eurozona raspadne. Dakle, do kraja teksta ću kroz tu prizmu nastojati objasniti središnju, naizgled paradoksalnu i kontra-intuitivnu tezu: Hrvatskoj je baš u slučaju raspada eurozone interes biti u njoj.

Kratak hod kroz povijest

Zanemarimo li ranija carstva, prvi moderni projekt monetarne unije na tlu Europe seže u 1865. 23. prosinca te godine Francuska, Italija, Belgija i Švicarska osnovale su Latinsku monetarnu uniju (LMU). Grčka se priključila dvije godine kasnije. Španjolska i Rumunjska su vezale (vrijednošću u odnosu na sadržaj plemenita metala) svoje valute sukladno standardima dogovorenima u okviru LMU, premda formalno nisu pristupile ugovoru. Slično je napravila Austro-Ugarska, ali samo s nekima od svojih kovanica. Valutni standard LMU proširio se i izvan Europe, a u Europi su ga primjenjivali i Srbija i Albanija nakon oslobođenja od Turaka. LMU je inspirirala i nastanak Skandinavske monetarne unije 1873.

Nedemokratske države su pod utjecajem vladara ili vladajuće elite često kršile valutni sporazum i puštale u optjecaj metalni novac s manjim standardnim sadržajem plemenitog metala. Bez nekog oblika političke unije odnosno uzajamnog i vjerodostojnog mehanizma upravljanja i nadzora nad kovanjem novca projekt nije mogao opstati. LMU je službeno ugašena 1927., premda je njena važnost nestala mnogo ranije.

Iako od LMU do uvođenja eura 1999. nije bilo sličnih pokušaja monetarne unifikacije, cjelokupna moderna europska povijest Europe može se promatrati kao povijest međunarodnih političkih i valutnih aranžmana koji su se nastavili na starije tradicije. Najpoznatiji primjeri su austrijski šiling, belgijski franak i nizozemski gulden, valute koje su nakon Drugog svjetskog rata vezane uz američki dolar, a od sedamdesetih i početka osamdesetih uz njemačku marku. S druge strane, zemlje juga Europe smatrale su da im fleksibilnost valuta donosi prednost, premda za to, historijski gledano, nije bilo dokaza. Grčka drahma je od sedamdesetih godina do uvođenja eura u Grčkoj 2002. pala s oko 30 na 400 drahmi za njemačku marku, što je prema svim relevantnim istraživanjima pretjerana deprecijacija koja je vrlo vjerojatno donosila više štete nego koristi gospodarstvu Grčke kroz inflaciju, remećenje odnosa cijena, teža poslovna predviđanja i sporiji priljev kapitala.

U EEZ je još 1979. sklopljen dogovor o Europskom tečajnom mehanizmu (prethodnica tečajnog mehanizma broj dva kojem sada svaka država koja želi uvesti euro prvo mora pristupiti). Tada je osmišljen i Europski monetarni sustav. Iako će se taj mehanizam raspasti u krizi 1992., kada će ga Italija i Velika Britanija napustiti, događaj je samo ojačao želju da se monetarni odnosi u Europi stabiliziraju. Slijedio je valutni mehanizam broj dva koji je i danas na snazi te uvođenje eura 1999.

Dakle, euro nije politički projekt koji je pao s neba nekakvim političkim inženjeringom. Euro je rezultat dugih desetljeća traženja i oblikovanja optimalnih monetarnih aranžmana na tlu Europe. Euro je sinonim za dugotrajnu monetarnu evoluciju, a ne za nametnuti aranžman smišljen u kabinetu nekog «bruxelleskog birokrata» još k tome “u interesu kapitala”. Europski valutni aranžmani proizlaze iz jednostavne ali često zaboravljene činjenice: Europa (EU) je relativno mali prostor na kojem živi velik broj ljudi koji stoljećima intenzivno putuju, komuniciraju i razmjenjuju ideje, kapital, robe i usluge. Monetarni odnosi suverena na takvom teritoriju ne mogu se sagledavati i rješavati onako kako se sagledavaju i rješavaju monetarni odnosi između, na primjer, SAD-a, Japana i Australije. Na našem je kontinentu, naprosto, velika gužva, sve je jako povezano i postoji stalna potreba sa snažnim mehanizmima međunarodne koordinacije.

Treba li mali brod u oluji čvrstu točku

Male i otvorene zemlje, osobito one čiji su građani navikli na korištenje stranih valuta, u takvim uvjetima teže na neki način vezati svoje valute uz izvore monetarne moći. Ili izravno prihvaćaju najmoćniju valutu kao domaću (Crna Gora i Kosovo izvan EU te tri države Baltika, Cipar, Malta, Slovačka i Slovenija koje su službeno uvele euro), ili eksplicitno vežu vrijednosti svojih valuta uz velike valute (Bugarska, BiH, tri male države Baltika prije nego što su uvele euro te Danska koja je u Europskom tečajnom mehanizmu), ili upravljaju valutom tako da izbjegavaju prevelike oscilacije u odnosu na veliku valutu (sve ostale članice EU27 bez Ujedinjenog Kraljevstva, pri čemu HNB najuže kontrolira raspon tečajnih fluktuacija). Proces valutnog vezanja i/ili usvajanja eura historijski gledano slijedi ranija iskustva relativno malih država (u odnosu na Njemačku) – Austrije, Belgije, Nizozemske, Danske, Luksemburga i Finske.

Stoga priču o tome što je najbolje činiti ako dođe do nekog vida raspada eurozone, treba ispričati u  realnom međunarodnom kontekstu, a ne u kontekstu udžbeničkih modela optimalnih valutnih područja koji su inspirirani monetarnim odnosima Kanade i SAD-a, koji strukturalno i historijski nemaju veze s vrlo raznolikim ljudskim i financijskim osinjakom na tlu Europe.

Dakle, prvo treba imati u vidu da je raspad eurozone iluzija. Veze na kontinentu su toliko uske i strukturno determinirane kroz povijest, da samo nova institucionalna forma može naslijediti staru. Pravo pitanje dakle nije hoće li se i može li se eurozona raspasti, nego hoće li se, može li se i kako transformirati.

Drugo, što je zemlja manja, iskustveno joj je mudrije imati valutu koja je po mogućnosti na neki način vezana uz političko-ekonomski izvor monetarne moći. Pogledamo li maloprije nabrojanu listu zemalja, uočit ćemo da su euro uvele, ili su se uz njega usko vezale, zemlje s oko pet i manje milijuna stanovnika. Takva igra veličine nije slučajna. Manje zemlje su zbog veličine relativno više međunarodno integrirane od velikih zemalja pa imaju i relativno više koristi od monetarne integracije.

Koristi od integracije su najvažnije u vremenima kriza. Spomenuli smo prvi Europski tečajni mehanizam osnovan 1979. koji se raspao 1992. izlaskom Velike Britanije i Italije. Tko je, dakle, tada izašao? Zemlje koje danas imaju više od 60 milijuna ljudi, dugu povijest i tradiciju monetarnih institucija. Štoviše, svaka je u jednom dijelu svoje povijesti bila ekonomski i financijski centar cijeloga svijeta. A tko nije izašao? Tko se baš u krizi čvrsto držao izvora monetarne moći koji je tada ležao u njemačkoj marci? Male zemlje koje su procijenile da bi od monetarnog avanturizma mogle imati više štete nego koristi.

Neke među njima koje su se u taj avanturizam povremeno upuštale (npr. Grčka), od toga nisu imale vidljive koristi pa su krajem 90-ih i početkom ovoga stoljeća jedva su dočekale uvesti euro kao način spasa od vlastitih monetarnih pogrešaka u prošlosti. Kasnije se pokazalo da su političko-ekonomske pogreške ipak žilavije i repliciraju se u različitim monetarnim sustavima.

Naposljetku, oni koji dulje pamte sjetit će se da su i bivša država i Hrvatska u prvim godinama nezavisnosti tražile sidro u njemačkoj marci kad god je politika odlučila napraviti odmak od frustrirajuće i devastirajuće povijesti visokih inflacija i hiperinflacija koje su nepovratno opustošile zemlje bivše Jugoslavije.

Kakogod malo vjerojatan scenarij raspada eurozone zamišljali – a možemo zamisliti mnoge; sa ili bez raspada EU, duboka podjela sjever-jug, marginalno ispadanje jedne ili dvije avanturističke države tipa Grčka, tektonsko pucanje osovine Berlin-Pariz ili fundamentalno opak izlazak jednoga važnog stupa tipa Italija – dakle, o kakvom god scenariju raspravljali, političari i javnost u zemlji poput Hrvatske moraju postaviti jedno ključno pitanje. Kada se sve zatrese, želite li biti usidreni uz mjesto iz kojeg izvire monetarna moć i stabilnost, ili želite bez sidra i kompasa ploviti međunarodnim monetarnim morem na kojem se valovi nepredvidivo dižu? Premda intuicija upućuje na bijeg čim se postavi pitanje mogućeg raspada eurozone, postoje razumni argumenti koji ukazuju na to da bi se Hrvatskoj baš u slučaju strukturne promjene monetarnog aranžamana na tlu EU moglo isplatiti imati euro.