Velika internacionalizacija (I): uzroci i posljedice otvaranja

Foto: Dreamstime

Velika internacionalizacija je proces sve manje važnosti domaćeg i sve veće važnosti inozemnog tržišta za stvaranje hrvatskog BDP-a. Proces se ubrzao ulaskom Hrvatske u EU. Robni izvoz igra najvažniju ulogu u tom procesu. Ovo je prvi u seriji tekstova u kojima Velimir Šonje pokušava sagledati uzroke te ekonomske, političke i socijalne posljedice procesa Velike internacionalizacije

U zadnje vrijeme se sve češće čuju dvije teze koje apostrofiraju neuspjeh hrvatskog gospodarstva. Jedna je o rastu transfera (doznaka) emigranata, što je posljedica emigracije, a druga o enormnom rastu važnosti turizma, umjesto industrijskog – robnog izvoza.

Nećemo dokazivati da doznake emigranata i turizam ne bilježe rast. Oni uistinu rastu. Dokazivat ćemo da njihova relativna važnost za ukupno gospodarstvo ne raste onako brzo kao što se misli. Aktualni trendovi ne znače da ova zemlja živi od «izvoza ljudi» i «sunca i mora», jer jedna druga stvar – industrijski robni izvoz – raste brže, doprinosi rastu i mijenja strukturu gospodarstva.

Sve skupa treba promatrati u kontekstu procesa Velike internacionalizacije hrvatskog gospodarstva i društva, koji je započeo nakon ulaska Hrvatske u EU. Ovo je prvi iz serije tekstova o tom procesu.

Prva priča: doznake (transferi)

Prva priča ide otprilike ovako: veliki val emigracije nakon ulaska u EU oslabio je hrvatsko gospodarstvo (jer su ljudi ključ razvoja), a sada ti ljudi šalju novac natrag – pomažu roditeljima, djeci, štede ovdje, neki možda i ulažu. Taj devizni priljev zamrzava naš neuspjeh; stvara privid nekakve devizne zarade, pridonosi jačoj domaćoj valuti, a zapravo je riječ o plodu neuspjeha u nastojanjima da se ljudi ostvare ovdje, u zemlji u kojoj su rođeni.

Dvije teze u vezi s time stoje. Prvo, emigracija jest mjera neuspjeha društva koje pojedincu nije otvorilo perspektive. I dok društvo bilježi neuspjeh, pojedinac koji emigrira zaziva potencijalni individualni uspjeh, jer se odvažio realizirati drugdje. Ujedno šalje i poruku društvu – stvorite bolje uvjete, pa će netko drugi možda ostati.

Drugo, emigracija znači da devizne doznake naših emigranata rastu. Iako se ne iskazuju kao zasebna stavka u platnoj bilanci koju objavljuje HNB, osobne doznake čine najveći dio stavke koja se naziva prihod po osnovi sekundarnog dohotka ostalih sektora. Po toj se osnovi prošle godine u Hrvatsku slilo 2,5 milijarde eura ili 5,1% BDP-a (slika 1). Može se procijeniti da su oko 2 milijarde od toga iznosili osobni transferi. To je za oko milijardu eura više nego primjerice 2011. Naizgled velika i važna promjena.

Međutim, udjel transfera u BDP-u vrlo se malo promijenio u dugom roku. Slika 1 pokazuje da je taj udjel još 2000. iznosio 4,5% BDP-a. Da smo prikaz povukli unazad, kroz devedesete godine, vjerojatno bismo pronašli godine kada je iznosio oko 5% BDP-a, koliko i 2017.

Dakle, osobni transferi već desetljećima imaju podjednako veliku važnost u deviznim priljevima koji pritječu u Hrvatsku. Emigracija i slanje doznaka iz inozemstva su dugoročno, strukturno obilježje ove zemlje.

Slika 1. Prihod po osnovi sekundarnog dohotka ostalih sektora 2000.-2017.

Izvor: HNB

Ovih 5% udjela je, naravno, značajan iznos. Predstavlja plod niza procesa iz prošlosti – ako ne ranijih valova iseljavanja, a onda sigurno vala emigracije koji je započeo 60-ih godina prošloga stoljeća (sada su to europski umirovljenici koji su se vratili u domovinu pa se novac slijeva ovamo). Novi val emigracije bio je devedesetih godina prošlog stoljeća. Naposljetku, zadnji veliki val je započeo nakon ulaska Hrvatske u EU odnosno liberalizacije pristupa europskom tržištu rada. Stoga se može govoriti o dugoročnim uzrocima emigracije (osobni transferi su samo posljedica), ali se ne može govoriti o nekom posebnom boom-u koji se sada događa, o nečemu što bi bilo posve novo.

Ovu konstataciju ne treba shvatiti kao opravdanje za status quo. Jasno je da emigracija ometa razvoj, da društvo nije pronašlo načina kako ju prevenirati i preokrenuti trend, i da emigracija u sprezi s demografskim trendovima sada više no ikad prijeti znatnim smanjenjem broja stanovnika, osobito u nekim područjima.

Slika 1 pokazuje da je kratka pauza rasta osobnih transfera (i smanjenje njihova udjela u BDP-u) zabilježena 2003.-2008. Do smanjenja važnosti transfera došlo je zbog djelovanja nekoliko čimbenika, između ostaloga i zbog neodrživog napuhavanja ekonomije uz pomoć velikog zaduživanja u zemlji i inozemstvu 2003.-2008. Boom domaće potražnje tada je privremeno otvorio nešto veći broj radnih mjesta, ali je i odvratio poduzetnike od traženja prigoda na inozemnom tržištu te ih vezao, posredno ili neposredno, uz poslove s državom. Najbolji primjer je građevinska industrija koja se nikada nije oporavila od sloma 2009. nakon što je napuhana preko svih razumnih razmjera. Kada se taj «razvojni model» potrošio, osobni transferi su postupno poprimili važnost kakvu su imali i prije tog razdoblja. Prikazanu petogodišnju rupu na slici stoga možemo tumačiti kao devijaciju u odnosu na dugoročni trend. Promatranjem slike 1 lako je zamisliti dugoročan trend koji bilježi stalan rast.

Druga priča: turizam

Uz devizne prihode od osobnih transfera i turizma veže se ta priča da im važnost enormno i nezdravo raste. Kao da bi se gospodarstvo drugačije i bolje razvijalo da tih priljeva nema, ili da su znatno manji. Ima li osnova za tu tvrdnju?

Sama veličina turističkog sektora spram veličine ukupnog hrvatskog gospodarstva doima se upozoravajuće: prema nedavno objavljenim podacima, prihodi od inozemnih turista u prošloj su godini dosegnuli 9,5 milijardi eura ili 19,5% BDP-a. To je velika promjena u odnosu na 15-ak posto BDP-a, koliko su dostizali u godinama prije ulaska Hrvatske u EU. Međutim, to nije velika promjena u odnosu na 18%, koliko je zabilježeno još 2003. Slika 2 pokazuje da je omjer od 18% dostignut 2003., zatim je zbog napuhavanja domaće potražnje i krize omjer pao malo ispod 15%, a od 2011. počinje novi ciklus rasta važnosti turizma zbog političkih kriza na sjeveru Afrike i Bliskom Istoku i ulaska Hrvatske u EU.

Slika 2. Prihodi od putovanja – turizam

Izvor: HNB

Nema prijepora o tome da je 19,5% omjer prihoda od stranih turista i BDP-a koji je najveći u EU, veći nego na Malti. Međutim, to ne znači da bi se uz Jadransku obalu masovno razvile druge uspješnije ekonomske aktivnosti da turizma nema ili da ima mnogo manju ulogu nego danas. Da je turizam slab, možda bi ljudi prije otišli (kao što se događalo kroz povijest), nego što bi se tamo formirao neki drugi kapital i radna mjesta. Dovoljno je pogledati promjene koje se danas događaju u Slavoniji pa posumnjati u to da gospodarska struktura bez turizma osigurava kvalitetniji razvoj.

Uvijek je korisno napraviti tu mentalnu vježbu zamišljanja hipotetičkog, alternativnog scenarija: bi li ljudi prije otišli, ili bi na tim mjestima nastao kapital i znanja koji su potrebni za konkurentno obavljanje neke druge djelatnosti? Općenito, teško je dokazati da se kroz angažman kapitala i rada u turizmu angažiraju resursi koji bi inače bili produktivniji u drugim aktivnostima. Taj problem koji se naziva problem Nizozemske bolesti Deskar Škrbić je obradiopokazavši da su strahovi zbog toga pretjerani. Tomislav Globan je pokazaoda prihodi od turizma, unatoč medijskoj halabuci, već dulje vrijeme rastu sporije od robnoga izvoza.

U nastavku ćemo se poslužiti malo drugačijim prikazom na tragu prve dvije slike. Cilj je pokazati da je izvoz industrijskih roba za naše gospodarstvo sve važniji u usporedbi s turizmom. Slika 3 prikazuje kretanje omjera prihoda od stranih turista i BDP-a (ponavlja se linija sa slike 2, ali sada prikazana kao sivi stupac). Uz to su prikazani omjeri inozemnih prihoda od ne-turističkih usluga i BDP-a, te prihoda od robnog izvoza i BDP-a. Podaci se odnose na razdoblje od 2000. do 2017. Vidi se kako je udjel ukupnog izvoza roba i usluga oscilirao malo ispod razine od 40% i nikada nije značajnije prešao taj prag, sve do ulaska Hrvatske u EU. Tada se dogodio snažan uzlet sveukupne izvozne orijentacije i skok za punih 10 postotnih bodova. Prošle godine je omjer ukupnog izvoza roba i usluga i BDP-a po prvi put u povijesti prešao 50%. Najvažniji uzrok skoka ne leži ni u turizmu ni u ne-turističkim uslugama, o kojima se najviše priča. Doprinos pretežno dolazi od izvoza roba čiji se omjer prema BDP-u povećao s 15% 2000. i 2009. na 24% 2017. Niti jedan drugi izvor deviznog priljeva nije zabilježio takav rast. To se i vizualno uočava kroz sve veću visinu plavih stupaca.

Slika 3. Prihodi od stranih turista i od izvoza roba i ne-turističkih usluga u % BDP-a 2000.-2017.

 

Izvor: vlastiti izračuni na temelju podataka HNB-a

Velika internacionalizacija

Prikaz na slici 3 otvara temu o internacionalizaciji hrvatskog gospodarstva i društva. Nazvat ćemo ju Velikom internacionalizacijom, jer ovo što imamo nakon ulaska u EU nismo imali desetljećima.

Priča je toliko važna da je na slici 4 prepričana istim podacima koji su prikazani na drukčiji način. Razdoblje 2000.-2017. podijeljeno je u tri pod-razdoblja: (i) pred-krizno pod-razdoblje 2000.-2008., (ii) pod-razdoblje krize prije ulaska u EU 2009.-2012., i (iii) pod-razdoblje izlaska iz krize i ulaska u EU 2013.-2017. Za svako od podrazdoblja izračunate su razlike udjela izvoza u BDP-u prema tri vrste izvoza koje su prikazane na slici 3. Dva su zaključka:

  1. Udjel robnog izvoza u BDP-u kontinuirano raste. Robni izvoz je jedini dio izvoza čiji udjel raste u sva tri pod-razdoblja. Doprinos ove komponente izvoza relativno sve više raste u dugom roku i najveći je u trećem pod-razdoblju nakon ulaska u EU, kada nominalnim rastom (u eurima) od oko 35% znatno premašuje ne samo rast nominalnog BDP-a, nego i nominalni rast, kao i rast udjela prihoda od stranih turista.
  2. Treće pod-razdoblje ulaska u EU i izlaska iz krize ujedno je razdoblje najveće internacionalizacije (otud koncept Velike internacionalizacije): udjeli sve tri izvozne komponente u tom razdoblju značajno rastu, a omjer ukupnog izvoza i BDP-a raste za čak desetak postotnih bodova BDP-a.

Slika 4. Promjena udjela prihoda od pojedinih komponenti izvoza u BDP-u u postotnim bodovima* u tri pod-razdoblja 2000.-2017.: I (2000.-2008.), II (2009.-2012.) i III (2013.-2017.)

*iako su na osi y na slici prikazani postoci, riječ je o postotnim bodovima (razlici postotaka)
Izvor: vlastiti izračuni na temelju podataka HNB-a

Prikazanim izračunima može se uputiti prigovor da nisu izraženi u stalnim cijenama. No razumno je pretpostaviti da izračun u stalnim cijenama ne bi promijenio zaključak. To je osobito važno jer je nizak omjer izvoza i BDP-a u usporedbi s drugim zemljama u prošlosti ukazivao na strukturnu slabost i unutarnju orijentiranost hrvatskoga gospodarstva. Zbog toga treće pod-razdoblje koje je prikazano na slici nazivamo razdobljem Velike internacionalizacije(mogli smo ga nazvati i razdobljem Velikog otvaranja).

Velika internacionalizacijaje važan ekonomski fenomen. Prijelazom omjera izvoza i BDP-a preko praga od 50% Hrvatska je prošle godine napustila klub relativno malih država koje, kako pokazuje slika 5, imaju neočekivano niske omjere izvoza roba i usluga naspram BDP-a (Albanija, BiH, Crna Gora, Grčka, Portugal, Norveška, Finska) i priključila se klubu srednje internacionaliziranih europskih gospodarstava (od Rumunjske do Danske na slici 5) te se nalazi na putu ulaska u klub izvozno najviše orijentiranijih europskih država (od Latvije sa omjerom od 60% nadalje – na slici desno).

U tome klubu, pored bivših tranzicijskih zemalja, koje su upravo zahvaljujući izvoznoj orijentaciji brzo konvergirale prema razvojnom prosjeku EU, nalaze se još samo Belgija, Nizozemska i naravno Irska, kao najjače izvozno orijentirana gospodarstva među razvijenim europskim zemljama.

Slika 5. Omjer ukupnog izvoza roba i usluga u % BDP-a 2016.  

Izvor: Svjetska banka, WDI

Umjesto zaključka: Velika internacionalizacija nije panaceja

Sliku 5 treba čitati vrlo pažljivo. U tome će pomoći dva opća zapažanja. Prvo, veće zemlje su u prosjeku manje izvozno orijentirane. Takva je naprosto ekonomska fizika – unutarnja tržišta su im relativno veća pa je veća vjerojatnost da će neki poduzetnik na njima uspješno poslovati. Stoga se Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Španjolska nalaze lijevo na slici, dok su desno u prosjeku manje države. Postoje mnogoljudne države (Njemačka) s većom izvoznom orijentacijom, ali tako velikoj zemlji teško je prijeći omjer od 50% koji je Hrvatska već prešla.

Isto tako, postoje manje, ali izvozno relativno manje orijentirane države, među kojima ima i više i manje razvijenih. To znači da izvozna orijentacija sama po sebi ne donosi razvoj. Usporedimo li zemlje sličnih veličina (tako da eliminiramo učinak veličine iz razmatranja), pronaći ćemo ih na vrlo različitim razinama razvoja. Norveška i Finska s malo više od 5 milijuna stanovnika su relativno slabo izvozno orijentirane i visoko razvijene, dok su na suprotnoj strani Irska i Slovačka s vrlo sličnim brojem stanovnika od oko 5 milijuna ali na različitim stupnjevima razvitka. Slično vrijedi za Hrvatsku i Dansku u sredini tablice.

Dakle, ništa se ne događa automatizmom. Nema univerzalne preporuke tipa otvori se i postat ćeš kao Irska ili Nizozemska. Ekonomije i ekonomske politike su previše složeni problemi da bi se mogli rješavati jednostavnim receptima kao što je povećanje izvozne orijentacije.

Međutim, elementarna ekonomska logika i povijest navode na dvije bitne stvari kada je riječ o budućnosti Hrvatske. Prvo, političari su nas u prošlosti toliko zadužili da vlada unatoč EU fondovima dugo neće imati značajan manevarski prostor za poticanje domaće potražnje. To će iole ambicioznije poduzetnike prirodno tjerati prema međunarodnom tržištu umjesto ka poslovima izravno ili neizravno s državom. Drugo, demografski trendovi i emigracija ograničavat će rast domaćeg tržišta. U tom kontekstu, daljnje kretanje Hrvatske u desno na gornjoj slici – otvaranje kroz rast omjera izvoza i BDP-a ili Velika internacionalizacija – nameće se kao nužnost.

U sljedećim nastavcima ove serije govorit će se o ekonomskim, ali i širim socijalnim uzrocima i posljedicama Velike internacionalizacije: o ulozi države (vlade), unutarnjim ekonomskim i političkim napetostima koje su s njom povezane, o učincima emigracije, opasnostima koje veliko otvaranje sa sobom nosi i o nužnosti prilagođavanja ekonomske politike novim okolnostima.   


Ovo je uređen tekst koji je objavljen u Globusu 12.4.2018.