Zadržavanju ovako velike progresivnosti u oporezivanju plaća treba reći – ne

Objavljeno

Ilustracija: Andreus / Dreamstime

Ivica Brkljača objašnjava zašto je visoka progresivnost oporezivanja plaća i dalje problem u Hrvatskoj. Upozorava da se u zadnje vrijeme sve češće čuje da smanjenje progresivnosti oporezivanja više nema smisla. Podsjeća da je vrijeme pokazalo kako su kritičari ranijih reformi, koje su nazivali “superhik reformama”, bili u krivu.

U Magazinu Jutarnjeg lista 3. veljače objavljen je članak Filipa Novokmeta, hrvatskog ekonomista koji trenutačno radi kao istraživač na World Inequality Labu (PSE) na kojem je jedan od direktora i svjetski poznati ekonomist Thomas Piketty. U članku naslova „Zašto je smanjenje progresivnosti poreza na dohodak u Hrvatskoj promašen smjer“ autor iznosi nekoliko diskutabilnih teza, a u nastavku  ću se osvrnuti na dvije centralne koje se tiču direktno Hrvatske.

U članku se dobro primjećuje kako „male i otvorene zemlje poput Hrvatske, koje u znatnoj mjeri ovise o stranom kapitalu za prijenos tehnologija i novih znanja – i u konačnici za zaposlenost i rast – ulaze u žestoku konkurenciju za privlačenje stranih investicija.“ No, autor takvu prirodnu konkurenciju stavlja u negativni kontekst jer nastojanje da se trošak poslovanja na sve načine smanji dovodi do navodne „utrke do dna” u nižim porezima, te zaključuje da se države „ne bi trebale olako odricati prihoda nužno potrebnih za strateška ulaganja i javna izdvajanja“.

Ova teza sporna je iz najmanje dva razloga. Prvo, sve i da se radi o utrci do dna – što je daleko od istine jer je dugoročni trend blagog rasta udjela državnih prihoda u BDP-u prisutan u većini zapadnih zemalja zbog čega se nikako ne može govoriti o manjku prihoda za nužna javna izdvajanja – ne bi trebali dopustiti da konkurentnost hrvatskog poreznog sustava stalno bude na začelju poretka u odnosu na konkurente.

Drugo, zagovaranje mišljenja kako se država ne bi trebala olako odricati prihoda, a pritom ne uzimati u obzir postojeću razinu tih prihoda, logički je manjkava. Nije isto kada državni prihodi čine 15% BDP-a i kada čine 50% BDP-a. Dakle, bitan je kontekst, a činjenica je da je Hrvatska porezima preopterećena zemlja uzimajući u obzir dostignuti stupanj razvoja. Ne samo da hrvatska država natprosječno sudjeluje s većim udjelom u BDP-u u odnosu na očekivane vrijednosti, već se sa 47% prihoda u BDP-u smješta u samu gornju skupinu zemalja EU – skupinu s kojom se po ničemu ne može uspoređivati (Finska, Danska, Francuska ili Švedska).

Time dolazimo do centralne teze u članku koja kaže da je smjer prema smanjenju progresivnosti poreza na dohodak u Hrvatskoj promašen jer se temelji na klimavom teorijskom obrascu , a autor izražava sumnje u pozitivne učinke takvih mjera na gospodarski rast, deficit, raspodjelu dohotka itd.

Prvo, krenimo od rezultata posljednjih dviju mini reformi poreza na dohodak (provedene početkom 2015. i 2017.) kojima su smanjene najviše marginalne stope odnosno proširili porezni razredi. Iako je bilo puno galame u kojoj su takvi potezi nazivani „Superhik reformom“, rezultat je u oba slučaja bio slijedeći: došlo je do rasta neto plaća, rasta potrošnje, rasta zaposlenosti i BDP-a, smanjenja državnog deficita (proračun nije ništa izgubio, dapače), a utjecaja na povećanje nejednakosti mjerenoj Ginijem i kvintilnim omjerom dohotka nije bilo (za 2017. još nema podataka). Toliko o slabim pozitivnim učincima takvog „promašenog smjera“.

Drugo, kada raspravljamo o progresivnosti poreza na dohodak, opet je nužno stvari staviti u kontekst. Primjerice, Estonija, Litva, Latvija, Češka, Rumunjska, Bugarska, Mađarska – sve navedene zemlje imaju jedinstvenu stopu poreza na dohodak, od 10% u Bugarskoj do najviših 23% koliko iznosi u Litvi. Hrvatska već sa svojom nižom stopom (24%) izlazi iz toga okvira, a da ne govorimo o višoj stopi (36% + prirez) koja je zapravo i druga najviša među svim članicama Nove Europe.

Najviša stopa poreza na dohodak (uključujući prirez) u Hrvatskoj i usporedivim zemljama članicama EU

Izvor: Trendovi u oporezivanju EU, 2017

Ipak, precizniju sliku o ukupnom poreznom opterećenju rada, koje uključuje i socijalne doprinose, dobijemo kada izračunamo tzv. porezni klin. Porezni klin je razlika između bruto troška rada za poslodavca i neto plaće koju prima radnik, a računa se za različite za različite razine dohotka (obično za 67%, 100% i 167% prosječnog dohotka u zemlji).

U HNB-u su tako izračunali da je porezni klin u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama relativno nizak na nižim i srednjim razinama dohotka, ali jedan od najviših na višim razinama. Nakon izmjena poreznog sustava u siječnju 2017., porezni klin na nižim razinama dohotka (67% prosječne plaće) zapravo je najniži među usporedivim zemljama. To je očito rezultat značajnog povećanja neoporezive osnovice čime je više od polovice svih zaposlenih u Hrvatskoj ostalo izvan poreznih škara i tako uopće ne plaća porez na dohodak.

Progresivnost našeg poreznog sustava najveća je među članicama Nove Europe. U takvom sustavu relativno najgore prolaze inženjeri, liječnici, IT stručnjaci i drugi radnici koji imaju natprosječna (a u zapadnoeuropskim okvirima zapravo prosječna) primanja. To je u neskladu s onim što se često može čuti kako ne želimo biti zemlja „konobara, kuhara i čistačica“, misleći pritom na nisko dohodovne i radno intenzivne djelatnosti, jer porezni sustav u Hrvatskoj stimulira upravo takve industrije i destimulira one koje generiraju visoko plaćena radna mjesta.

Zato bi fokus budućih izmjena poreza na dohodak, a u kontekstu nužnog poreznog rasterećenja, trebao biti na onim mjerama koje će generirati najviše pozitivnih ekonomskih učinaka s obzirom na gubitak poreznih prihoda („bang for the buck“), a ne primarnim fokusom na dohodovne nejednakosti zagovarati izrazitu progresivnost u oporezivanju iako ista može sputavati proces ekonomskog rasta i razvoja. Hrvatskoj je potrebnija borba protiv materijalne deprivacije od one protiv nejednakosti (polovica zaposlenih, oni s najnižim primanjima, ionako ne plaćaju porez na dohodak), a gospodarski rast je najbolji lijek protiv iste.