Kada sam na proljeće prošle godine pisao Koronaekonomiku: pet jahača apokalipse (koautor: Kristijan Kotarski), slutio sam da je iz boce zajedno s virusom izletio novi totalitarni duh. Pritom nisam mogao ni zamisliti da će se krajem te godine dogoditi politička groteska s međužupanijskim propusnicama. Ta manifestacija sposobnosti da se u uvjetima straha čini što se hoće – pa i improvizira s očito besmislenim restrikcijama građanskih sloboda – završila je tako što je besmisao dokinuo samoga sebe. Mjera je, kao što znamo, ukinuta tiho i spontano, potaknuto tragedijom u Petrinji. Vjerujte, da je ta mjera imala ikakvoga smisla, ne bi ju bilo tako lako ukinuti. Iako je trajala kratko, mjera nas je podsjetila na to koliko je lako dokinuti građanske slobode pod egidom brige države za sigurnost građana.
Tako je kraj godine potvrdio ono što se slutilo na početku 2020.: strah i panika pogon su improvizacije i poligon za društvene eksperimente. Stoga se postavlja pitanje mogu li improvizacije i društveni eksperimenti ugroziti samu demokraciju? Ocjena o kompromitaciji demokracije u pandemiji je, podsjetimo, najvažniji, peti jahač apokalipse.
U raspletu nesretne epizode s koronom trebat će još nekoliko mjeseci za slijeganje saznanja o tome što nam se događalo u epidemiološkom smislu: je li ovo bila pandemijska neman koja je prijetila pobiti, kako su nam proljetos govorili, deset do dvadeset tisuća ljudi, ili sezonska respiratorna bolest koja je imala nešto drugačiju mehaniku razvoja i medicinske manifestacije od onih na koje smo do sada bili navikli, ili nešto između? Nakon što se ta dilema razriješi, na red će doći teže pitanje o tome što smo naučili kako vlasti, eksperti, „obični ljudi“ i mediji reagiraju u izvanrednim okolnostima: koliko je strah koji je prožeo prošlu godinu bio racionalan (da, i strah može biti racionalan – pisao sam i o tome)?; jesu li mjere koje su donošene bile dobro odabrane u svjetlu informacija s kojima smo raspolagali?; koliko je u svemu tome bilo manipulacije, a koliko iskrenih pokušaja i pogrešaka ili pukog nesnalaženja?; čije je djelovanje, te kako i zašto, bilo na tragu razumnih odgovora, a tko je (kako i zašto) pretjerivao ili eklatantno griješio?
Spomenuta pitanja nisu otvorena u društvenom i povijesnom vakuumu. Cijelo prošlo desetljeće obilježeno je raspravama o krizi liberalne demokracije – mogućnosti da u njedrima toga društvenog uređenja posve legalno, i uz široku potporu građana, nastanu nove totalitarne tendencije koje će podijeliti ljude do ruba društvenoga pucanja, a vlast pritom, ne bi li održala iluziju socijalne stabilnosti, preuzeti prerogative i nadzor nad privatnim životima kakve u demokracijama donedavno nismo mogli ni zamisliti. Pišući Koronaekonomiku, Kotarski i ja nismo slučajno četiri poglavlja knjige posvetiti Kini, najmnogoljudnijoj zemlji, koju se uz Rusiju i Tursku najčešće ističe kao model novog oblika totalitarizma.
Međutim, Kina, Rusija i Turska nemaju liberalno-demokratsku tradiciju. Ne mogu se koristiti kao primjeri nastanka novih totalitarnih tendencija u demokracijama. Očice na dalekozoru treba malo zavrtjeti unazad ne bi li se bolje vidjeli neki bliži „predmeti“: mlade demokracije poput Srbije, Mađarske, Poljske, pa i nas same, ali i one starije demokracije za koje većina (naivno?) vjeruje da su nepovratno slobodarske, poput SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Italije …
Drugim riječima, glavno pitanje odnosno izazov koji je prošla godina postavila pred svijet glasi: je li despotizam budućnost demokracije? Pandemija je samo ubrzala, ne i uzrokovala, uspon ovog pitanja na vrh top liste velikih dilema za sljedeće desetljeće.
Ovim pitanjem završava nova knjiga australskog politologa Johna Keanea. Njegov Novi despotizam pripada dugoj seriji naslova koji se bave pitanjem budućnosti (liberalne) demokracije. Darko Polšek i ja smo o nekima od tih naslova raspravljali u Prešućenom trijumfu liberalizma koji smo objavili povodom tridesete godišnjice pada Berlinskog zida u studenome 2019.
Sve te knjige o kojima smo raspravljali – od Puta u neslobodu Timothy Snydera, preko Naroda protiv demokracije Yasche Mounka i Deenenova objašnjenja (po njegovom mišljenju) već dokazanog neuspjeha liberalizma, sve do objašnjenja Kako umiru demokracije Levitskog i Zyblatta – danas se doimaju jednostrane i nedorečene. Više su kao započeta ali nedovršena poglavlja, opterećene pojedinačnim temama kao što su utjecaj Kine u svijetu, Rusije u Europi, produbljivanje podjela u SAD-u, nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva.
Niti jedna od tih knjiga nije uspjela pružiti širu, cjelovitu sliku, kao što je to uspjelo Johnu Keanu. Stoga, bez ambicije pružanja cjelovitog prikaza Novog despotizma, u nastavku nudim slobodnu interpretaciju citata iz nekoliko najzanimljivijih dijelova knjige.
Tekst koji slijedi može se čitati i kao uputa za prepoznavanje totalitarnih tendencija u njedrima demokracije. Naime, rasplet političkih i socijalnih aspekata pandemije tek nas očekuje; dižestiranje ekonomskih i političkih posljedica Brexita tek počinje; najesen 2021. dolaze parlamentarni izbori u Njemačkoj (odlazi li Merkel?) i priprema za francuske predsjedničke izbore na proljeće 2022.; vjerojatno je pitanje proteka svega nekoliko mjeseci prije nego što će strah od imigranata ponovo zamijeniti strahove od virusa. U takvome ambijentu 2021., Keanova uputa može se čitati i kao priručnik za snalaženje u godinama koje dolaze. Čitanje i promišljanje o ovoj temi i vas potencijalno čini svjesnim sudionikom pokušaja očuvanja onoga što je u liberalnim demokracijama bilo dobro za ljude.
Knjigu otvaraju dramatičan podnaslov „Vremena mraka, ponovo“ i podsjetnik na Machiavellijevo zapažanje da je put u pakao lak, jer vodi prema dolje. Aktivistički (pro-demokratski) pristup temi razotkriva se i kroz autorovo pisanje o „morbidnim simptomima“ u demokracijama: o populizmu, netoleranciji, demagogiji, zbunjenosti, laži, kulturnim ratovima i širenju teorija zavjere.
Morbidni simptomi nisu ograničeni samo na oligarhije koje je lako prepoznati (poput Rusije), nego i na poligarhije koje su bliže sustavima koje je Edmund Phelps označio korporatizmom: to su sustavi sprege između bogatih javnih dužnosnika i poslovnih ljudi, koji o bitnim stvarima odlučuju zajedno isključujući ulogu neovisnih i kontrolnih poluga vlasti kao što su odbori u kojima susjeluju i neovisni predstavnici te sudstvo (ovome bi opisu najbliže odgovarale današnja Mađarska i Turska, čiji predsjednik otvoreno kritizira tj. napada „juristokraciju“ kako se suci ne bi previše osokolili).
Keane ulaže velik napor u kategorizaciju – objašnjenje što opisani politički sustavi jesu, a što nisu, i sve to čini ne bi li imenovao i klasificirao na način usklađen s vremenom u kojem živimo. Pojmovi i teorije kojima baratamo vuku porijeklo iz 19. i 20. stoljeća, a od tada se svijet promijenio.
Poteškoće kategorizacije rezultat su činjenice da danas zapadno od Kine i sjeverno od arapskoga svijeta uglavnom nemamo totalitarne režime kakve smo upoznali u 20. stoljeću, policijske države u kojima tajne policije upadaju u stanove političkih protivnika i odvode ih u noć; imamo parlamente i izbore koji su, kako idemo zapadnije, sve slobodniji; tu više ne može biti riječ o totalitarnim društvima u kojima se ljudi boje govoriti (čemu su znatno doprinijele društvene mreže); i što je najvažnije, to nisu „hibridni autoritarni režimi“ koji se nalaze između demokracije i totalitarizma, a što sugerira da se moraju pretvoriti u jedno od dva otprije poznata politička agregatna stanja. Riječ je o nečemu posve novom, što može proizaći i iz demokracije i iz totalitarnog društvenog uređenja i pronaći svoju dugoročnu društvenu ravnotežu. To novo naziva se novi despotizam.
U tome je važnost Keanove knjige: objašnjava zašto su nove despocije mnogo stabilnije i održivije nego što vanjski promatrači pretpostavljaju. Stabilnost je posljedica toga što su elite u novim despocijama naučile lekcije iz prošlosti o tome kako ne treba vladati. Više se nitko ne upušta u veliku preraspodjelu izazivanjem hiperinflacije; ne sanjaju se komunistički snovi o centralnom planiranju nego koriste tržište i kapital kao alati za ekonomski rast; nitko (uglavnom) ne ubija političke protivnike; oni u vrhu vlasti pažljivo osluškuju bilo javnosti, provode javne konzultacije i slušaju govore u parlamentima pokušavajući se prilagoditi prevladavajućoj atmosferi.
A opet, sve to na neki magičan način čine samo u svoju korist, ne bi li osigurali što širi pristanak podređenih, a ne kako bi sebe podredili narodu u praksi vladanja i dopustili široku kontrolu nad javnim odlukama. Krajnji cilj je nastaviti donositi ključne odluke iza čvrsto zaključanih vrata, bez prismotre javnosti koja je poželjno blago drogirana kako ne bi postavljala suvišna pitanja i ometala “sustavno djelovanje”.
To je nešto drugo od svega što smo vidjeli do sada u povijesti; to je nešto ultramoderno! U novim despocijama ideologija je od drugorazrednoga značaja, iako nije posve nevažna: utopije je zamijenilo nekritičko uzdizanje tradicije. Ipak, najvažnije je održati se na vlasti prilagođavanjem prevladavajućem društvenom ambijentu (koji povremeno može biti uronjen u različite oblike kolektivnoga straha od bilo koje stvarne ili fabricirane prijetnje, za što mogu jednako dobro poslužiti i virus i George Soros i Romi i Arapi, samo se treba znati prilagoditi ambijentu jednako koliko ga i kontrolirano fabricirati).
U srcu nove despocije je korupcija – odnos protekcije i lojalnosti. Za razliku od feudalnih i oligarhijskih modela u kojima je taj odnos ekskluzivan – rezerviran za usku grupicu najmoćnijih, novi despotizam je uključiv. Omogućuje pristojan život širokome sloju ljudi. Dopušta im se da rade što hoće; da budu poduzetnici, da vole koga hoće, čitaju knjige koje im se sviđaju, i sve to dobro ide dok ne „udaraju“ u dva tabua. Jedan je, naravno, izravan izazov vladajućima, a drugi odudaranje osobnih životnih navika i stilova od kulturnih standarda koje vladajući „njuše“ kao dominantnu društvenu normu čijom zaštitom cementiraju svoj legitimitet. Tako će u novom despotizmu stradati istospolna ljubav, pripadnost manjinama, udruživanje u „sumnjive“ družine, pokretanje medija od strane skupina koje nisu bliske vlasti.
Slijedom iste logike (ovo nije Kean, ovo je moja ideja), možemo zamisliti trajni lockdown uz snažnu potporu velikoga dijela javnosti koja, pogonjena strahom, “uživa” u sigurnosti i slobodnom poduzetništvu putem interneta ili, jednostavno, u “radu” od kuće. Na kraju, ako sve dovoljno dugo potraje, možemo zamisliti kolektivni Stockholmski sindrom – snažnu potražnju da ostanemo pod ključem, zatočeni u privid slobode. Još je Georg Orwell objasnio ključnu ulogu brisanja sjećanja za održavanje takvog stanja.
Keane naročito kritično piše o „podanicima“. Koristi feudalnu terminologiju, zove ih (nas?) vazalima. Vazali novoga despotizma nalaze se u širokome sloju ljudi, koji potencijalno obuhvaća čitavu srednju klasu koja lako pristaje na opisani društveni aranžman. Tu nije riječ o filistrima, kako je Hannah Arendt krstila „slomljenu buržoaziju“ koja je morala pristati uz ranije totalitarne režime. Radi se o ljudima koji su do savršenstva razvili vještine stvaranja privatnih utočišta za svoje obitelji i prijatelje u nedemokratskim sustavima koje prešutno podržavaju.
Orwellova 1984. nije dobra paralela za novi despotizam: ljudima u novom despotizmu država ne gura kamere u lica ne bi li otkrila što misle, ne prisluškuje ih u domovima (to je rezervirano za Big Tech). Ljudi gunđaju i prigovaraju, slobodno vole, nema zabranjenih knjiga, ali oni su kičma novog despotizma dokle god se prema aktualnoj vlasti odnose pasivno, a u isto su vrijeme kritični prema istinskim demokracijama u kojima je politička moć razlomljena, podijeljena, te zagovaraju i podržavaju čvrstorukaška rješenja dok im nitko ne narušava njihov (malo)građanski mir.
Relativan komfor novog despotizma tako ogreza u cinizmu hraneći novu despociju u čijemu se vrhu nalaze iznimno vješti i pametni novi vladari. Oni znaju kako natjerati ljude da rade ono što vlast od njih očekuje, a da ih pritom ne moraju zatvarati, tući i prisiljavati. Kao što kaže stara kineska poslovica koju navodi Keane, novi despoti su naučili da je vladanje više kao hod po jajima nego kao zabijanje čavla u drvo. Možda bismo mogli dodati: preko jaja do čekića. Srp više nije aktualan, jer prošla su vremena dominantne poljoprivredne proizvodnje. Jaja su došla s razvojem uslužnog sektora i trećom i četvrtom industrijskom revolucijom.
Kakva je veza između Keanovog novog despotizma i svega što smo proživjeli u prošloj godini? I možemo li u njegovome opisu pronaći hrvatske tragove; jesmo li i mi vazali?
Slučaj je htio da Keanova knjiga izađe u godini pandemije. Ne mislim da između pandemije i novog despotizma postoji neposredna veza. Znam da mnogi ljudi iza pandemije vide kinesku zavjeru ili opasan plan „svjetskih centara moći“ (koje simbolizira Bill Gates) čiji je cilj dokinuti demokraciju i porobiti ljude na neki novi način, na primjer, pretvoriti ih u vazale nekim novim molekularnim, tehnološkim ili informacijskim čudom. Iako se zagovornicima takvih teza mnogi smiju, u njima podjednako vidim koristan nerv skepticizma koji ide za zaštitom osobnih sloboda, kao i opasne konstrukcije koje mogu stvoriti otpor prema korisnim i razumnim rješenjima koja mogu doći iz Kine ili nekih drugih „globlanih centara moći“.
Vezu između pandemije i koncepta novog despotizma ipak vidim u tome što je strah od virusa nekontrolirano istrčao iz mraka kao novi oblik kolektivnoga ludila koji se može koristiti za stvaranje ili učvršćenje novog despotizma pod plaštem nominalne demokracije. Nakon iskustva 2020. očito je kako nije potrebno mnogo da demokratski politički sustavi, osobito u mladim demokracijama, prijeđu u neki oblik novog despotizma (naravno, u ime humanosti – svaki je despotizam parazitirao na nekoj velikoj ideji).
U prošloj godini mogli smo se uvjeriti i u to da velika većina ljudi može vjerovati kako i dalje žive u demokraciji i dobro im je, iako se, ne samo bez razloga nego i bez ikakve demokratske kontrole, uvode očito besmislene restrikcije kretanja ljudi (primjer međužupanijskih propusnica od 23.12.2020.). Vidjeli smo i da mnogo starije demokracije od naše nisu imune na takve stvari. No, na kraju, kada se budu svodili pandemijski računi, mislim da će zaključak glasiti kako virus ipak nije bio presudan faktor rasta novodespotskih tendencija; pokazat će se kao samo još jedan povod – nova stavka na meniju instrumenata koje pametni i prilagodljivi novi despoti mogu koristiti kako bi uspostavili ili učvrstili svoju moć.
Hrvatska? Unatoč povremenim posrnućima, slobode ljudi u današnjoj Hrvatskoj mnogo su razvijenije i čvršće osigurane od sloboda u novim despocijama koje se spominju u Keanovoj knjizi. Za nas je možda najzanimljivije to što autor spominje Jurja Križanića temeljem navoda iz njegove Politike o tome da je umjetnost vladanja u tome da oni kojima se vlada nikada ne traže promjene.
Međutim, čovjek koji se u današnjoj Hrvatskoj osvrne malo oko sebe ne treba imati oko sokolovo da bi raspoznao elemente novog despotizma poput korupcije, protežiranja i širokog pristanka građana uz aktualni model državnog kapitalizma. S druge strane, pluralizam nekoliko snažnih političkih stranaka i medija, češće rotacije vrha vlasti (u usporedbi s npr. Mađarskom, Turskom ili Rusijom), vjerujem i doista slobodni izbori govore o tome da u našemu kaosu ima manje sistema nego što to mnogi pretpostavljaju.
Iako Keane nedovoljno jasno razlikuje državni kapitalizam od novog despotizma, u nas ima mnogo više elemenata prvog nego drugog sustava. Vlastodršci se u gospodarstvu fokusiraju na svoja lena, dok privatna poduzeća, pa i ona veća, više ne protežiraju mnogo, iako prošlost, kada je takva praksa bila svakodnevna, nije tako daleka (brodogradnja, Agrokor i vjetroelektrane simboli su sjećanja na pro-business orijentaciju za odabrane). Sporost i glupost administracije pak više pripadaju stoljetnome kontinuitetu koji vuče korijene iz austrougarskih vremena pa preko socijalizma, nego što bi se tom pojavom trebalo minuciozno baviti u sklopu neke nove polit-ekonomske analize za 21. stoljeće.
Naravno, sve to ne znači da se možemo opustiti i pomisliti kako nam je divno jer imamo više sloboda i kontrolnih neovisnih institucija nego Rusi ili Mađari. Državni kapitalizam hrvatskoga tipa u prosjeku je ipak izloženiji riziku pada u novi despotizam od neke razvijene liberalne demokracije (iako to ne znači da neka starija demokracija ne može pasti u rupu novog despotizma prije neke mlade demokracije).
Stoga, na kraju, ipak ima smisla postaviti pitanje jesmo li vazali, odnosno, tko bi mogli biti vazali? To je ključno pitanje, jer osobna sloboda u konačnici zavisi o tome koliko ju žarko želimo. Keane je o tome ostavio najmanje nedoumica. Ponovimo: novi despotizam se hrani urednim građanskim životom ljudi koji gledaju svoja posla, povremeno gunđaju, ali u osnovi gaje odbojnost prema podjeli moći u društvu te vjeruju u čvrstu ruku koja mudrošću odozgo upravlja društvom sretnih (vladari su u novom despotizmu opsjednuti srećom i zaštitom svojih podanika). Na tom jednostavnom lakmus testu možete testirati svoja vjerovanja i sami sa sobom u miru provjeriti jeste li dobar materijal da podržite neki novi despotizam. Koji, imajte na umu, ima kameleonsku narav: u početku uvijek dolazi pod plaštem, s drugačijim amblemom na grudima. Jer, svaki novi despotizam prvo se mora prodati ljudima.