Mi ljudi smo idioti. To se vidi iz odnosa prema kalendaru. Iako između 47. i 48. dana u godini nema značajnije razlike nego između 365. i 366. dana, potonjoj razlici pridajemo poseban značaj. To je čudno jer, na primjer, zadnja velika promjena u mome životu dogodila se 23.10. (godina nije bitna), dakle jednog ni krivog ni dužnog dana. No to me nije pokolebalo u uvjerenju da je upravo okret na brojaču godina posebno važan događaj koji treba nekako obilježiti. Mi ljudi živimo od priča čija je istinitost najmanje važna. Važnost i istinitost priča prosuđujemo prema tome koliko su važne drugima. Otud značaj kalendara. I filmova.
Film gubi aureolu dublje poruke čim se sjetimo da je krajnji smisao (velikih) filmova da ih vidi što više ljudi (i zarade što više novca). Sve drugo je stvar podešavanja. Stoga je poruka 99% filmova banalna. Zašto bi za ta dva filma koja su obilježila kraj 2021. i oko kojih se svi pjene – Don’t Lock Up i Matrix Resurrection vrijedila druga pravila? I oni, kao i većina drugih filmova, duguju svoje uspjehe sposobnosti mimikrije tumačenja. U njih svatko može upisati što želi i pronaći sebe, uštekati neku svoju misao u filmsku utičnicu.
Don’t Look Up je, navodno, cool ljevičarima koji vjeruju u znanost, zabrinuti su zbog ekoloških katastrofa i vjeruju da su drugi ljudi glupi pa zaslužuju prijekor i nadzor majčice države. Matrix IV je navodno cool desničarima koji više cijene individualnu slobodu, makar to značilo manje ugode i sigurnosti. Međutim, površinska različitost ovih filmova postaje manje važna ako uvidimo da imaju dva zajednička elementa. U oba su većina ljudi (ili avatara ljudi) prikazani kao idioti, i u oba glavni junaci (koji baš i ne bi trebali biti idioti) ne znaju najbolje što da rade.
Don’t Look Up je plošan film. Njegov dublji emotivni trag zajamčen je zadnjom scenom u kojoj meteor sprži sve. Nije teško ostaviti dojam kad na filmskom planu, k tome još usporeno, glavne likove pretvoriš u hrskavu kožicu kao da su ćevapi skupa s još par milijardi drugih pripadnika vrste: svi će d’ umremo. Zato tako dugo ostaje okus u ustima (misao): „Kako su svi glupi, nisu skužili da dolazi, pa to je kao stvarnost!“.
Ali, što da su (skužili)? Što da su svi vjerovali znanstvenicima nakon što bi se, recimo, na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu postigao široki konsenzus o tome da će meteor pogoditi Zemlju? Tamo nema idiota? Tko jamči spas? Realno, ako je meteor dovoljno velik – nema nam pomoći. I ovako su (doduše bezuspješno i na momente smiješno) pokušali spas, ali bio je to epic fail, čak i za elitu koja se nakon hibernacije prebacila u budućnost kao dobrodošla hrana nekim novim brontosaurima.
Prošlo je vrijeme Brucea Willisa i one male od Stevena Tylera kada se stiglo preskočiti gore do meteora, bušiti i spasiti svijet. Armageddon je snimljen 1998., u prošlom tisućljeću, kada su ljudi odnosili pobjede po defaultu. Bilo je to doba optimizma. U ovom tisućljeću se gine, jer u popularnoj kulturi sve je davno oprobano. Ostalo je samo još opće istrebljenje kao dovoljno veliki šok koji može pobuditi pažnju oguglale publike.
Matrix je malo složeniji, uvjerljivo bolji od drugog i trećeg nastavka. Keanu Reevesova fizička transformacija ide od inačice s dugom kosom u kojoj podsjeća na prošli milenij do inačice s nulericom u kojoj je ono što jest – ostarjelo muško na pragu šezdesetih. To s frizurom nije trivija. Pravi je smisao Resurrectiona u tome što je podešen (opet ta ključna riječ) preferencijama ciljne publike: moju generaciju natopljenu kolestelorom podsjeća da je prava ljubav još uvijek moguća: nikad nije kasno!
Matrix je briljantno zapakiran retro ljubić za generaciju, puno bolja stvar od „osvježenog“ Sex and the City (i bez nepotrebnog opterećenja priopćenjima da je netko iz stare ekipe u scenariju ili u stvarnom životu umro). Doduše, Trinity koja izgleda sjajno tu i tamo otkriva zadebljane zglobove na prstima od artritisa, ali to joj opraštamo jer je full ispreskakala Matricu i naučila letjeti kao svaki pošteni Marvelov junak. Ni tisuće programiranih idiota – kamikaza ne može joj ništa!
A sada spoiler: na kraju, rezultat vječne borbe ljudi protiv strojeva i njihovih programa je neriješen, kao i u prethodnim nastavcima. Analitičar uvjetno priznaje poraz, jer golupčići sada mogu skakutati unaokolo i crtati duge na nebu (zanimljiva mi je ta LGBT metafora, Wachowskica joj nije mogla odoljeti!), no istovremeno podsjeća ostarjele golupčiće da su nebitni u svijetu u kojem je ostalo previše ovaca za šišanje koje treba kontrolirati. Drugim riječima, ajte vi djeco, ljubakajte se negdje u miru i uzgajajte jagode, a mene ostavite da u Matrici radim svoj posao. Ljubav pobjeđuje, ali…
Ako ste oduševljeni ovim „happy endom“ zastat će vam kost u grlu kada se vrteći film unazad u glavi, ili gledajući ga još jednom, prisjetite da: (a) nema više Ziona, (b) nema borbe za spas ljudske vrste, (c) tehnologija je već pronašla rješenje kako da dobri strojevi surađuju s ljudima, (d) čak i Mr. Smith u jednom trenutku spašava Nea jer shvaća da su njih dva binarni – nema jednog bez drugog, i (e) Matrica i mali ljudski svijet koji se sada zove IO postoje usporedo i ne napadaju se međusobno. Yin i Yang po stotisućiti put, to je pravi deja vu! A ne crna mačka.
Sve skupa je grozno, jer se ružni dio priče o ljudskim tijelima – baterijama nastavlja, osim što su se golupčići međusobno našli u godinama kada su već trebali biti deda i baka. Trinity umjesto da štrika naletava okolo po Matrici, a Keanu, pardon Neo, u tim bi se godinama mogao malo opustiti s ekipom i raspraviti kad će mirovina umjesto da jezdi iz scene u scenu kao da je progutao metlu (iako su fizički oblik i refleksi i dalje respektabilni za našu dob, osobito dok se vidi i efekt dulje kosice koja leluja dok izvodi Kung Fu).
Novi Matrix je duboko ciničan, ali sve im praštam. Kupili su me nakon deset minuta prvim taktovima White Rabbit Jefferson Airplanea (F#, G: „One pill makes you larger, and one pill makes you small…“). Priznajem, i ja sam ta romantična i pekmezava globalistička generacija kojoj možeš prodat’ arhaičnu emociju. Odmah se aktivira memorijska T stanica. Lako nam prodaju retro emocije, a da ni ne skužimo britku manipulaciju. Generacija Podložnih.
A opet, u usporedbi s patetičnim kreštanjem nedavno ponovo okupljenih Prijatelja, pa i u odnosu na novi Seks and City (ne znam zašto to nisu nazvali Next Generation po uzoru na EU), Matrix je top, vrh, umjetničko djelo stoljeća, iako, budimo realni, i kroz Don’t Look Up i kroz Matrix prosijava duh vremena u kojem su velike priče i heroji izgubili smisao. U ovo novo vrijeme ili na kraju svi nestanu u općem pomoru koji nastupi kako god okreneš (ekološki fatalizam), ili se sve svodi na nešto trivijalno kao što je razmjena preostale hormonalne kemije u tragovima pod stare dane (samo ljubav ostaje).
Zar uistinu više nema velikih stvari za koje se vrijedi boriti? Ostao je još samo mali svijet koji nas okružuje i pušlek napola već zaboravljenih želja. Eto, ima još jedan tržišni segment koji se pali na tu vrstu priča – Podložni. Koja je cijena? Prva generacija koja je prisiljena gledati direktan prijenos vlastita približavanja vječnim lovištima – na ekranu.
Budimo realni: nije to neko iznenađenje. Nakon što su Englezi, pred par mjeseci, ničim izazvani, ubili svog Bonda u zadnjoj sceni No Time to Die, sve je moguće. Taj trenutak, kada ranjen i star Craig stoji na krovu dok mu prema glavi lete britanske rakete prije je metafora kulturnog prevrata nego lude priče o neverending story Brexitu (a da su Britanci exitali svoje bitno mjesto u svijetu 21. stoljeća, to je već jasno i svakom studentu druge godine politologije).
Bilo bi pretenciozno zaključiti da su time otvorene neispisane stranice nove kulturne matrice koju će popuniti woke kultura i ekološki fatalizam koji tek kreću u pohod na ovo stoljeće. Ultrakonzervativci bi željeli da je tako, jer to bi ih to automatski, bez previše realnog rizika, nakon dva-tri gorljiva statusa na Fejsu promaknulo u generale pokreta otpora. Stvari ipak treba postaviti u realne okvire onoga što je primarno – tržišta kulturnih proizvoda. Mainstream kultura, osobito filmska, više nije u stanju postaviti prava pitanja, to joj nije niti cilj (jer cilj je prodaja), pa nije niti u stanju naslutiti odgovore. Ona je cijela jedan veliki „La-la Land“, kao i oni koji joj pripisuju neka osobita značenja. No, to ne znači da više nema dobrih priča! Matrix je dobra priča. Don’t Look Up ne-loša.
Prije će biti slučaj da je stvarnost danas toliko opičena da niti najmaštovitiji među nama nisu više u stanju smisliti nešto dovoljno opičeno i neviđeno što bi kod publike impregnirane iskustvom moglo izazvati aha-efekt (osim ako pred očima gledatelja ne spale čitav svijet, no i taj efekt je kratkoga daha – Don’t Look Upu predviđam zaborav). Stoga, kako ništa više nije kao u vrijeme prvog Matrixa (1999.), intelektualne poticaje i inspiracije za promišljanje o budućnosti treba tražiti u nekim drugim pričama koje prolaze ispod najmasovnijih radara.
Ispod radara je prošla serija Counterpart s ponovo briljantnim J. K. Simonsom. Iako je snimljena prije pandemije (2017.), pogledao sam ju tek prošle godine i moram priznati da je priča dovoljno opičena i vizionarska da se može nositi s ovim svijetom kojemu holivudski blockbusteri većinom nisu dorasli. Greška u znanstvenom eksperimentu dovodi do račvanja stvarnosti na dva paralelna svemira među kojima se uspostavlja prolaz. U jednom je pandemija za koju su sigurni da su ju uzrokovali oni iz paralelnog svijeta i, vidi vraga, to se dogodi baš u – Berlinu. Samo, ovaj Berlin se ne dijeli zidom nego podzemnim prolazom. Svatko ima svog counterparta koji nastavlja živjeti prvo malo, pa onda puno drugačijim životom u odnosu na točku razdvajanja. Gungula nastaje kada naučimo jedni drugima, osobito našem paralelnom ja, upadati u živote. Obavezno gledati ako već niste.
Prolazi, crvotočine i putovanja kroz vrijeme toliko su (zlo)upotrebljavani u modernoj kulturi da bi čovjek pomislio kako više nije moguće smisliti nešto zanimljvo. Iznenađenje dolazi iz Norveške. U seriji BeForeigners Norvežani iz doba Vikinga tajnim vremenskim prolazom dolaze u ovo vrijeme – nadiru u tisućama (samo se stvore u moru nasred zaljeva ispred Osla) i pokušavaju se uključiti u moderno i tolerantno društvo jedne visokoouređene skandinavske zemlje. Metafora imigracije je očita: ratnice postaju policajke, vojskovođe dostavljači, bivši kršćanski kraljevi ovisnici o kokainu koji preziru Crkvu, Munkov Krik poprima neka nova značenja, politička korektnost nalaže integraciju, a ponavljanje povijesnog sukoba poganih i kršćana tek se najavljuje. (Krist je poganima „slabi Bog“). U dodiru iste genetike, ali različitih kultura, zabrinutost Modernih zbog glutena u bijelome kruhu Došljacima izgleda kao praznovjerje: jer, ako je ova civilizacija uistinu tako napredna kakvom se prikazuje, kako netko može odbiti hranu jer se boji duha u kruhu?
Vratimo se na središnju tezu teksta koja glasi da smo svi mi idioti. OK, to je uvjetno rečeno. Možda se utiskivanje previše značenja u nešto što prvenstveno služi zabavi ne može klasificirati kao idiotizam. Ali, činjenica jest da vrijeme „teče“, kakogod okreneš. Puca mu prsluk za to kako ga mjerimo, doživljavamo li ga kao tok, slijeva desno, sdesna lijevo, gore, dolje, ukrug, i na što ga „trošimo“. A ako je vrijeme toliko veće od nas, svijest o njegovoj neumitnosti i monotoniji ljudskog sadržaja vodi prema malo više skromnosti koja podrazumijeva i svijest o nevelikoj dimenziji ljudskog života u prirodi. A to je ono što je istinski ekološko, da se još malo vratimo Don’t Look Upu. Zemlju i ljudsku rasu, ako su uopće ugroženi, neće spasiti znanstvenici, nego svijest o tome koliko smo mali. Na toj spoznaji izrasta unutarnja ekologija iz koje može proizaći ona vanjska. Drugim riječima, skromnost jest složena stvar, ali podrazumijeva nesigurnost – svijest o vlastitoj faličnosti. Grotesksnost trenutnoga svijeta i kulturnih proizvoda koji u njemu nastaju (a koji su, ponovimo, i dalje dobre priče i zato ih volimo) rezultat su toga što (još) nema nikoga tko ispisuje stranice nove povijesti. Takvo stanje će se nastaviti i u ovoj godini. A kako groteska nije najgora stvar koja nam se mogla dogoditi, vođenje brige o vlastitoj gluposti dok promišljamo tuđu, čini mi se jedna od boljih poruka za 2022.