Jučer je u Zagrebu održana konferencija „Zagreb – bankovno financijsko središte“ na kojoj sam predstavio analizu „Pred vratima eura s pogledom na dugi rok“ koja se bavi odnosom inflacije i makroekonomskih neravnoteža. Tema nije toliko vezana uz aktualnu inflaciju koliko uz razdoblje od 5-7 godina nakon pristupanja europodručju. Radi se o ciklusu u kojem Hrvatska ima povijesnu prigodu konvergirati (rasti značajno brže ili padati puno sporije) u odnosu na prosjek razvijenosti EU zbog kumulativnog i istovremenog djelovanja nekoliko čimbenika:
- Imamo nekoliko sektora koji su i u lockdown-recesiji pokazali veliku otpornost, te krizu pred dvije godine gotovo da nisu osjetili (graditeljstvo, ICT, poljoprivreda, privatni zdravstveni i obrazovni sektori, dio industrije).
- Hrvatski turizam je kao auto-destinacija pokazao puno veći stupanj otpornosti od turističkih sektora drugih zemalja juga Europe, a ljudi iz bogatijih država EU tek otkrivaju Hrvatsku (osobito Jadran) kao savršenu destinaciju za dulje boravke, osobito u trećoj dobi, i za kupnju ili dugoročni najam nekretnina. Taj proces će se nastaviti.
- Sprega integracijskih efekata eura i Schengena smanjit će transakcijske troškove, olakšati promet, povećati predvidivost makroekonomskog okružja, a pojavit će se i neke nove koristi o kojima se do sada nije govorilo; može se očekivati znatno povećana emisijska dobit HNB-a (po mojoj procjeni najmanje 0,5% BDP-a na godinu u početku) koja dobrim dijelom ide u proračun (iznio sam prijedlog da se taj novac ne bi smio trošiti nego akumulirati u svojevrsnoj fiskalnoj rezervi kako bi se čuvao za buduće generacije ili intervencije u lošim vremenima).
- Zadnje ali ne i najmanje važno, zahuktava se korištenje bespovratnih EU sredstava. U maksimumima koji se očekuju 2022.-23. i 2026. efekt EU sredstava mogao bi se penjati i do 5-6% BDP-a na godinu neto (nakon što se oduzme hrvatski doprinos proračunu EU).
Već je brzina oporavka od lockdown-recesije 2020. prije ulaska u europodručje ali nakon ulaska u Europski tečajni mehanizam (u srpnju 2020.) pokazala da se u Hrvatskoj nešto iz temelja promijenilo. Slika prikazuje usporedbu kretanja indeksa realnog BDP-a Hrvatske i europodručja koja pokazuje tri ključne stvari:
- Razvijene zemlje europodručja uopće nisu imale recesiju krajem 90-ih, a mi smo ju imali jer smo bili ekonomski slabi i ranjivi i ponašali se kao tipičan emerging market. Svijet je tada obilježila kriza emerging markets koja se iz Azije proširila na srednju i istočnu Europu, a mi smo tome dodali i neke unutarnje slabosti (institucionalni nered, bankarska kriza).
- U krizi koja je počela 2009. europodručje je stradalo i dugo se oporavljalo, no Hrvatska je u toj krizi stradala puno više i od nje se oporavljala puno dulje prešavši razinu 2008. tek 2019. godine (hrvatsko izgubljeno desetljeće)
- Dakle, nakon što su krize u Hrvatskoj od rata naovamo bile dublje i dulje, 2020.-2022. dogodio se obrat: pali smo jednako ili malo manje, a oporavili smo se puno brže i jače od europodručja (otud spomenuta „konvergencija“).
Šanse za dugoročno brži rast (ili manji pad ako recimo iduće godine u europodručju nastupi recesija) objektivno rastu, tako da pravo pitanje glasi: kako ovu povijesnu prigodu iskoristiti da do kraja ovog desetljeća hrvatsko gospodarstvo postane konkurentno i produktivno, a to znači i sposobno za nastavak konvergencije prema prosjeku EU i u sljedećem desetljeću?
Drugim riječima: hoćemo li se zadovoljiti time što će nekoliko godina „biti para“ i što će statistika tamo neke cca. 2028. pokazati da sustižemo 80% EU prosjeka prema kriteriju realnog dohotka po stanovniku, ili ćemo probuditi nerv ozbiljne nacionalne ambicije i sami sebi reći da Hrvatski cilj treba biti 100% (razina europskog prosjeka) između 2045. i 2050., i da nikada više ne padnemo (u mjeri u kojoj je to u našoj moći)?
O tome nitko ne govori. Ljudi (a naročito političari) prirodno su orijentirani na kratak rok, max 4 godine, često i puno kraće. Politika je izgubila dugoročnu viziju (kao da ju je ikada imala) i prepustila se sindromu Djeda Božićnjaka koji donosi darove (iz tuđega novca). Bespovratna EU sredstva postala su aršin kojim se sve mjeri – i cilj, i sredstvo. Iako će, povijesno gledano, razdoblje vodopada novca trajati razmjerno kratko.
Vrijeme brzo prolazi i nećemo se ni okrenuti, a doći će godine kada će rast (ili pad) ponovo zavisiti o nama samima – o tome koliko smo obrazovani, produktivni, poduzetni, inovativni, koliko su nam institucije snažne i neovisne, a ljudi sposobni za konkurentsku borbu na otvorenom europskom tržištu.
U tome ne treba zaboraviti tržište kapitala – temeljnu instituciju alokacije štednje u modernom društvu (osim kreditnih posrednika). Utječući na alokaciju vlasničkog kapitala njegovo kvalitetno tržište jedan je od najvažnijih ključeva dugoročno održivog rasta, kod nas posve zanemaren.
I tu počinje problem. Ne moram objašnjavati da to baš i nisu stvari u kojima smo u prošlosti bili jaki.
Osobito u državnom sektoru koji je razmjerno velik, počiva na velikim opterećenjima, dobrim je dijelom neefikasan, naročito u segmentu državnih poduzeća, ali sada sve to nekako ide pod tepih jer se kroz državne kanale slijevaju milijarde od kojih mnogi imaju i imat će koristi. Nekoliko godina smo mirni, ali to je politička alokacija kapitala koja u pravilu, barem povijest tako pokazuje, ne stvara podlogu za održivo brz rast.
Jer, što nakon toga, kada EU sredstva u odnosu na BDP postanu nedovoljna za značajan učinak na rast preko učinka povećane potražnje? Što činiti kada jedino bitno ostane ono što se događa na strani ponude, a tamo djeluju oni ranije spomenuti fundamentalni čimbenici razvoja – produktivnost, konkurentnost, poduzetnost, inovativnost, institucije, tržište kapitala, korisna i praktična primijenjena znanja…
Iskustva zemalja koje su ranije pristupale Europskoj uniji (Irska 1973.; Grčka, 1981.; Portugal i Španjolska 1986.) pokazuju da su sve imale ogromnu inicijalnu korist od raznih oblika integracija što ih je približilo europskome prosjeku, ali su im se dugoročne razvojne staze nakon toga dugoročno razišle. Dobrim dijelom i zbog različite uloge javnih sektora.
U Irskoj je spriječeno njegovo pretjerano grananje, dodatno je potkresan nakon financijske krize 2009. i Irska je danas razvijenija od europskoga prosjeka. Naravno, ne samo zbog toga što se događalo u javnom sektoru, ali i zbog toga; naivno je misliti da javni sektor nije važan dio razvojne priče. U druge tri spomenute zemlje konvergencija je zaustavljena, u čemu im nikakvi EU fondovi nisu uspjeli pomoći. U Grčkoj je, kao što je dobro poznato, BDP padao kao kamen 2009.-2015. (više nego u Hrvatskoj), i to ne zbog zločestih sjevernjaka koji Grcima navodno nisu oprostili dovoljno dugova (to je pomalo zaboravljena Varoufakisova interpretacija povijesti), nego upravo zbog grčkog javnog sektora koji se prije krize 2009. potpuno oteo kontroli, do te mjere da su imali i potpuni nered u računima (nitko nije točno znao koliki je grčki javni dug i kriza je dijelom nastala i zbog saznanja stvarnih razmjera). Portugal dugi niz godina oscilira na cca 75-80% od europskoga prosjeka (eto, i mi ćemo tamo uskoro stići), a Španjolska je dosta bolja od manjeg susjeda, ali i ona se jedva drži na oko 85% iako je oko krize 2009. statistički već bila dostigla europski prosjek.
Pouka je da se u EU može i padati u odnosu na EU prosjek („divergencija“ je mogućnost jer “konvergencija” nije nužnost). Taj pad može biti strašan (kao kamen – Grčka) ili polagan, puzajući kao s kuhanjem žabe (Španjolska, Portugal, a tu bismo mogli ubrojiti i Italiju koja je na 95%, a bila je i preko 105% nekada, iako je ona drugačiji slučaj). I to nema nikakve veze sa EU fondovima, monetarnom politikom, tečajevima i drugim kratkoročnim („cash flow“) fenomenima. Sposobnost za trajan i održiv gospodarski rast predstavlja dugoročan, strukturni društveni fenomen koji ima puno kompleksnije uzroke od par milijardi eura ovamo-onamo.
Stoga, kada vam netko počne nešto pričati o čudesima EU fondova, uvijek se zapitajte: a gdje bismo bili i koliko bismo rasli da nema tih novaca?
Ta korisna misaona vježba spušta na zemlju, vraća u stvarnost i odmiče pogled s trenutnog cash flowa prema dugom roku. Tada će svi javni izdaci koje danas činimo donijeti (ili neće donijeti) društvene povrate. Vrijedi se stalno podsjećati da će famozne reforme trebati raditi, vrtiće, škole i vodovode obnavljati i graditi, a zdravstvene usluge obavljati i mirovine isplaćivati i kada vodopad presahne, a integracijski učinci više neće djelovati snagom kao danas jer ćemo već dugo biti integrirani – svo voće s niskih grana bit će davno obrano. Iz kojih će se izvora tada financirati javne potrebe; na kojim ćemo osnovama tada rasti?
Slika s početka teksta (koje btw nema u analizi, ona je bonus za čitatelje Laba) pokazuje da smo desetljeće 2009.-2018. izgubili nakon samo šest godina vrlo brzog rasta (od početka 2002. do početka 2008.). Tada je sve bujalo (pa i politička i ina korupcija), samo pogonsko gorivo tada nije bio bespovratan novac koji se koliko-toliko nadzire, nego (tada razmjerno skupi) krediti i obveznice, trošenje čijih sredstava je bilo slabo nadzirano (i notorno neefikasno). Utoliko je ovo razdoblje gospdoarskog uzleta benignije: neće za sobom ostaviti onu razinu dugova i makroekonomskih neravnoteža kakvu je za sobom ostavio veliki pad 2009. No, to samo znači da će neki eventualni budući pad biti manji od onoga iz 2009. Trajna sposobnost za rast, odnosno izbjegavanje ponavljanja petogodišnje stagnacije 2010.-2014. tamo oko 2030. druga je priča.