Kada vlada postavi administrativni plafon na neku maloprodajnu cijenu, kao što je to učinila s cijenama goriva, jasno je da neće odmah doći do nestašica. Imali smo regulirane maloprodajne cijene goriva do 2014. pa nije bilo nestašica. Nije ih bilo ni 2008., kada je cijena terminskog ugovora za barel nafte na svjetskom tržištu zakratko prešla nevjerojatnih 140 američkih dolara (dok ovo pišem cijena je 82).
S druge strane, jasno je da pretjerano nisko postavljen plafon na cijene može prijeći „prag bola“ proizvođača, distributera i trgovaca. Postoji taj prag kada lanac počinje pucati zbog izostanka profitnog motiva. Tada kreću nestašice i druge fundamentalne promjene u načinu funkcioniranja tržišta.
Ima nekoliko razloga zašto se to neće sada dogoditi. Prvo, svi sudionici u lancu mogu se nadati da je pritisak na rast cijena prolazan. Drugo, vlada je svjesna važnosti profitnog motiva i postojanja „praga bola“, pa se pri određivanju cjenovnih plafona može orijentirati uzimajući u obzir i taj parametar kako motiv za distribuciju ne bi nestao. Treće, sudionici lanca nabave imaju kapital koji im omogućuje izdržati neko vrijeme bez dobiti ili sa smanjenom dobiti, ako se u perspektivi mogu nadati da će se marže normalizirati ili da će vlada odustati od regulacije, ili da će koristiti pametnije instrumente kao što su promjene trošarina.
Zašto su trošarine važne? Poznato je da trošarine i druga davanja te PDV čine 50-60% maloprodajne cijene goriva. Drugim riječima, država bitne karte drži u svojim rukama. S obzirom na najnoviji razvoj događaja, korisno je preglednije definirati korake koje treba prijeći da bi došlo do ozbiljnijih i trajnijih poremećaja na tržištu. Taj pregled će omogućiti bolje poimanje točke u kojoj se nalazimo sada kad je ponovo otvorena pandorina kutija izravnog političkog plafoniranja cijena.
Prvi korak prema raju: plafoniranje maloprodajnih cijena goriva vladinom odlukom
Trošarina po litri eurosupera iznosi 3,86 kuna, pa kad se na to doda PDV dolazimo do 4,8 kuna. Kod dizela je to malo manje. Riječ je o najznačajnijoj pojedinačnoj komponenti maloprodajne cijene, koja je mnogo važnija od profitnih marži u lancu nabave.
To je najmoćniji instrument utjecanja na cijene za potrošače. Naime, približno trećinu cijene čine operativni troškovi u lancu, a oni ponajviše zavise o svjetskoj cijeni sirove nafte koja se od travnja prošle godine povećala oko tri puta. Dakle, jasnoće radi, možemo zamisliti da u maloprodajnoj cijeni litre goriva od 12 kuna operativni troškovi i profitne marže sudjeluju sa 6 kuna, a drugih 6 kuna pripada vladi. Ako zbog rasta cijene sirove nafte onih 6 ne-vladinih kuna naraste na 7,5, vlada može smanjiti svoj ugriz sa 6 na 4,5 i cijena se neće promijeniti. Ove brojke nisu točne, ali su približno dovoljno dobre i jednostavne da shvatimo logiku.
No, postoji i politička logika. Pad prihoda države s 6 na 4,5 kune od litre prodanog goriva (-25%) izbija jako puno prihoda iz državnog proračuna. Država će od trošarina ove godine uprihoditi oko 16 milijardi kuna, u čemu najveći dio (nema ažurnog podatka na stranicama Ministarstva financija) čine trošarine na gorivo. Ugrubo, opet radi jednostavnosti, kada bi se država odrekla 25% dijela svog kolača, to bi značilo oko 2 milijarde kuna manje prihoda proračuna. Jako ozbiljan iznos koji, ipak, čini malo manje od 1,5% očekivanih prihoda državnog proračuna za ovu godinu.
I taj je iznos dovoljno velik da vlada odluči kako joj nije u interesu participirati u rasterećenju s ciljem indirektne kontrole maloprodajne cijene goriva. Rizik gubitka prihoda proračuna je prevelik. A ako se maloprodajna cijena regulira kunu ispod tržišne (s 12 na 11 kuna po litri), vlada se odriče nekih dvadesetak lipa kroz PDV (ipak može reći da participra u rasterećenju), dok se za oko 80 lipa smanjuju profitne marže u lancu. Em jeftino, em popularno, em kao što smo ranije objasnili, kratkoročno vjerojatno neće dovesti do nestašica.
I tako je otvorena pandorina kutija.
Drugi korak prema raju: kopiranje „rješenja“
Iz vladine perspektive prvi je korak „uspio“. Zašto ne kopirati takvo rješenje? Svi su uznemireni zbog inflacije, rastu i cijene hrane, ljudi očekuju da vlada nešto napravi, u vladi se osjećaju odgovorni … ako je regulacija cijena „upalila“ s benzinom (iako znamo da se pored goriva nije pametno igrati vatrom), zašto ne bi i s drugim važnim dobrima?
Mnoga od tih drugih važnih dobara prodaju se po sniženoj stopi PDV-a (najveći dio hrane), a u njihovoj cijeni nema trošarina (osim kod pića i duhana). Stoga vlada nema puno drugih opcija osim izravne regulacije cijena ako želi pokazati da je proaktivna, odlučna, da djeluje i na drugim tržištima. A to se od nje očekuje, zar ne? Jer, postavlja se pitanje nije li ovo s cijenama stanje hitnosti, izniman poremećaj koji zahtjeva oštru i odlučnu državnu intervenciju? Kao što smo vidjeli prošle godine u pandemiji, kada se osjećaj uzbune proširi, većina ljudi podupire radikalnu intervenciju bez obzira na nenamjeravane i dugoročne posljedice. Koga briga što će biti sutra – živi se danas, a problem je tu.
Stoga ne treba čuditi izjava ministrice poljoprivrede da će vlada regulirati cijene hrane. Sada je duh već vani iz boce i širi se … na rubu smo da krenemo u drugi korak prema raju.
Treći korak prema raju: promjena sustava
Kako se politički gen regulacije cijena očito ubrzano replicira, multiplicira se i problem upravljanja sustavom cijena. To može imati nesagledive negativne posljedice.
Zamislimo da država regulira samo jednu od pet cijena u izmišljenom gospodarstvu. U njemu postoji 20 odnosa cijena (5×4 relativnih cijena, a kao što ekonomisti znaju, posljedice ekonomskih odluka zavise o relativnim cijenama, a ne o apsolutnoj cijeni). Jedna plafonirana cijena snažno utječe na odnos prema četiri druge cijene, no međusobni odnosi te četiri cijene neće se značajno promijeniti. Međutim, kako se regulacija širi na cijenu broj 2 i cijenu broj 3, vrlo brzo dolazi do temeljnih promjena odnosa svih cijena – i reguliranih i nereguliranih. Tako problem „eksplodira“, a odnosi cijena u manjoj mjeri počinju zavisiti o tržišnim parametrima, a sve više o vladinim odlukama. Tu smo već pred vratima raja.
U Jugoslaviji je postojao Savezni sekretarijat za cijene. Logično: treba sve do pratiti, analizirati, nadzirati, izdavati dozvole… U Beogradu su to nekad radili premećući gomile papira i lupajući stotine tisuća pečata, a danas: digitalizacija, big data, umjetna inteligencija! Etatistički um koji je pogonjen replikacijom gena regulatorne moći, vjerom u informatičku tehnologiju i širokom narodnom podrškom („državo, uradi nešto!“), prije ili kasnije će pomisliti da možemo uhvatiti bika za rogove. Raj je nadohvat ruke…
Međutim, cijena i načina proizvodnje i distribucije dobara u ekonomiji ima, metaforički rečeno, „milijun“. Stoga unatoč svim modernim tehnološkim čudima nitko tog bika ne može uhvatiti za rogove. Kada se ostvari regulatorna utopija etatističkog uma sve češće se javljaju gubici i nestašice, redukcije, bonovi, vaučeri, šverc, spekulacije, akumuliranje zaliha… Na kraju, ako nema tko će proizvoditi i isporučivati dobra, učinit će to, tko drugi nego – država. Suvišno je objašnjavati da na najvećem broju tržišta država to čini dokazano lošije od privatnih poduzetnika.
Međutim, kada je panika, a panika jest, nitko ne vodi računa o nenamjeravanim učincima i dugoročnim posljedicama. Takva je narav kolektivnog etatističkog uma. On prirodno teži realizirati svoj spontani naum i čini to u vjeri o dobrim namjerama i vlastitoj nadnaravnoj moći. Utješno je da još nismo ni krenuli s drugim korakom, neki ministri ga tek najavljuju. Zbog toga je već pri prvom koraku dobro znati da nas od raja dijele još samo dva.