EXPRESS: Kako ocjenjujete razvoj situacije u Agrokoru? Još nije poznat nikakav model restrukturiranja?
VŠ: Brojke koje Ramljak prezentira ukazuju da se poslovanje jezgre koncerna – maloprodaje i prerade hrane – stabilizira. No, ukupno tržište vrlo brzo raste, a to znači, barem kad je o Konzumu riječ, da tržišni udjel i dalje pada. To je očekivano u situaciji visokog poslovnog stresa. Zbog toga ovakvo stanje ne može dugo trajati. Osobito s obzirom na neizvjesnost kada potrošnja padne nakon turističke sezone.
Pravog restrukturiranja neće biti dok se ne postigne nagodba o podjeli gubitaka zbog nenaplativosti dijela dugova. Ako se nagodba ne postigne dok vrijedi zakon, a to je maksimalno 15 mjeseci, restrukturiranje će ići kroz stečaj. Prodaje se imovina odnosno poslovanje koje vrijedi, a vjerovnicima se raspodijeli što ostane, u pravilu mnogo manje od njihovih potraživanja. Ako će neki vjerovnici procijeniti da mogu dobiti više kroz stečaj nego kroz nagodbu, glasat će protiv nagodbe. Tu dolazimo do problema naših zakona i funkcioniranja pravosudnog sustava. Iole složeniji stečaj traje i po nekoliko godina. To nije način da se maksimalizira preostala vrijednost imovine. Problem je i nastao zbog toga što nemamo kvalitetne propise i institucije sa znanjem i reputacijom koje bi jamčile da mogu efikasno provesti 100-tinjak predstečajnih i stečajnih postupaka paralelno, što nad tvrtkama iz sastava koncerna, što dobavljača, u razumno kratkom roku. To je paradoks ove situacije: država donosi posebne zakone jer ta ista država nije izgradila institucije koje bi riješile problem u, da tako kažemo, redovnom postupku.
Dodatna napomena: ovom problemu (stavljanju Lexa u kontekst stvarnog funkcioniranja hrvatskog pravosuđa) posvetio sam drugi tekst o Agrokoru od 7.4.2017.
EXPRESS: Što znači lanjski gubitak od 15 do 20 milijardi kuna?
VŠ: Dok se ne objave novorevidirani izvještaji nema smisla govoriti o iznosima. Logika je jednostavna: ako neki dugovi nisu ispravno knjiženi, o čemu se puno spekuliralo, i ako se u knjigama nije iskazivala fer vrijednost imovine, onda je moguće da je koncern zapravo imao gubitke, a ne dobit koju je ranije iskazivao. Realniji iskaz vrijednosti imovine i obaveza, najavljen za rujan, pružit će jasniju sliku vrijednosti kapitala Agrokora. Ako se potvrde brojke koje spominjete, onda je kapital koncerna negativan. To ne znači samo da su dionice bezvrijedne, nego i da vjerovnici moraju prihvatiti činjenicu da se dio njihovih potraživanja neće nikada naplatiti. Znamo da su financijski vjerovnici već započeli ispravljati vrijednosti potraživanja u svojim poslovnim knjigama, a nadam se da su isti proces započeli i ostali vjerovnici. Ključno je pitanje hoće li buduće realnije bilance poslužiti kao katalizator nagodbe – hoće li vjerovničko vijeće pristati na model otpisa duga i rješavanja imovine koje će vjerojatno predložiti Ramljak.
Za nagodbu su prema zakonu o izvanrednoj upravi neophodni glasovi vjerovnika čiji zbrojeni iznos potraživanja prelazi dvije trećine ukupne vrijednosti potraživanja. U ovom trenutku, i nakon objave korigiranih revidiranih financijskih izvještaja, ne postoji niti jedna osoba koja može znati kako bi trebala izgledati nagodba koju bi vijeće vjerovnika sigurno prihvatilo. Ne zaboravimo da je nagodba početak rješenja, jer osim vjerojatnog otpisa dijela potraživanja uključuje uobičajeni arsenal korporativnog restrukturiranja – prodaju cijele ili dijelova tvrtke, spajanje, pripajanje i slično. Zakon predviđa i mogućnost nagodbe u pogledu opcije nastavka poslovanja. Dakle, radi se o strašno kompleksnom poduhvatu, jer morate postići savršen balans. S jedne strane treba pronaći rješenja za operativne kompanije u nekoliko država i iz vrlo različitih gospodarskih grana, a s druge privoljeti vjerovnike na adekvatan otpis i reprogram potraživanja, što će omogućiti održivo poslovanje u novom okviru.
EXPRESS: Američki fond KCM zalaže se, ako je suditi po intervjuu Thomasa Wagnera, za održanje cjelovitog koncerna, kao i Ivica Todorić, dok je Ramljak rekao da će koncern biti rasparceliziran pa će se prodavati dijelovi. Što je izvjesnije?
VŠ: Pokušao sam dočarati koliko je nagodba složeno pitanje. Zbog toga je za sada sve priča s mnogo spinova, više ili manje prikrivenih poruka. Pravo pitanje glasi hoće li postojati investitor zainteresiran za cijeli Agrokor odnosno za jezgru njegova poljoprivredno-prehrambeno-trgovačkog poslovanja. Ako ne bude takvog investitora, rješenje se nameće samo po sebi – Agrokorove ključne kompanije rješavaju se komadno, a ne paketno. Ako se pojavi investitor zainteresiran za cjelinu, Ramljak će s vjerovničkim vijećem morati pažljivo odvagnuti koja je opcija bolja – rješavanje u paketu ili u dijelovima. Za dijelove je uvijek moguće pronaći kupce, ali tek nakon što se riješi problem uzajamnih jamstava unutar koncerna, čija vrijednost prelazi vrijednost pojedinih kompanija. Pritom se ne treba zavaravati – politika će u tome igrati bitnu ulogu, barem kada je riječ o poljoprivrednom segmentu. Zemlja koju obrađuju Agrokorova poljoprivredna poduzeća nalazi se uglavnom u državnom vlasništvu i dana je u koncesiju. Osim toga, prodaja u dijelovima je vjerojatnija, jer je jako malo ulagača čija poslovna strategija počiva na vertikalnoj integraciji od polja do stola na kojoj je počivao Agrokor. Kompanije su u cijelom svijetu uglavnom specijalizirane, jer tako postižu veću efikasnost – jedni se bave maloprodajom, drugi su u prehrambenoj industriji, a treći u poljoprivredi.
EXPRESS: Kakva su iskustva sa radom vulture fondova u drugim zemljama?
Dužnici ih prikazuju kao lešinare. Negativna reputacija im je uglavnom vezana uz prezadužene države čije obveznice kupuju po niskim cijenama u trenutku kada većina drugih ulagača misli da se nikada neće moći naplatiti i takvi fondovi onda pokušavaju na sve načine naplatiti dio duga. Isto rade s kompanijama. Nisu umreženi, imaju vješte pravnike i gledaju samo svoj interes odnosno interes svojih ulagača, jer ulaze u visokorizične situacije u kojima ili dobivaju ili gube mnogo. Tu nema businessa prema logici «ljudi smo, dogovorit ćemo se». Zbog toga dužnici u stresu spinaju o nemoralu i beskrupuloznosti takvih investitora. Kada takvi investitori počnu kupovati neki dug, to je korisno i zbog toga što postavlja donji prag na cijenu tog duga.
EXPRESS: Je li Lex bolje rješenje od Alvareza? Zašto se posegnulo za tom opcijom i je li država Lexom postala sudužnik, jamac i preuzela rizik tužbi? Bi li banke spašavale Agrokor ili bi ga doista gurnule u propast?
VŠ: Krenimo od kraja: zašto bi banke gurnule Agrokor u propast? Kako bi se onda naplatile? Teorije o nekakvim velikim strategijama preuzimanja Agrokora, koje ne mogu potpuno isključiti, ipak drže vodu samo dok se ne postavi temeljno pitanje zbog kojeg postoji business: gdje su pare? Kada je početkom godine svima postalo jasno da Todorić više ne kontrolira stvari, prvi pokušaj je bio tzv. standstill sporazum čiji su glavni akteri bili Ivica Todorić i najveći kreditori – ruske banke. Tim je sporazumom dogovoreno da će restrukturiranje voditi Alvarez. Međutim, taj sporazum nije bio vjerodostojan u pogledu regulacije odnosa s ostalim vjerovnicima koji su, posve legitimno i očekivano, koristeći zakone i institucije ove zemlje, krenuli s prisilnim naplatama radi zaštite svoje imovine. Bilo je tužno gledati kako se tada, a isto se pitanje potegne ponekad još i danas, nastojalo ocrniti ljude koji su činili jedinu prirodnu i logičnu stvar – pokušavali naplatiti svoja potraživanja, spasiti svoju imovinu. Danas ne možemo znati je li Alvarez imao nekoga asa u rukavu kojim bi zaustavio piramidu blokada koja je krenula, gradeći kredibilitet prema dobavljačima i drugim vjerovnicima. Mislim da takvu kartu nije imao. Dakle, proces je tada – govorimo o samom kraju ožujka – kretao u pravcu predstečaja ili stečaja. Stoga pravo pitanje ne glasi je li Alvarez bio bolje rješenje od Lexa, nego je li postupanje po stečajnom zakonu bilo bolje rješenje od Lexa. Za 2-4 godine moći će se sastaviti objektivna analiza iz perspektive generala poslije bitke koja će nam reći je li vlada postupila ispravno kada je donijela poseban zakon umjesto da pusti pravosuđu da odradi svoje, na svoj način. Pogrešno je tvrditi da je vlada Lexom došla u poziciju sudužnika ili jamca za Agrokorove dugove. No, Lexom jest povećala rizik tužbi. Lex omogućava da se različiti vjerovnici dovedu u različite položaje. Na primjer, plaćaju se dugovi malih dobavljača, ostali su na čekanju. Oni koji će smatrati da su oštećeni, da nisu imali jednak tretman, vjerojatno će tužiti. Prvo je pitanje hoće li te tužbe dobiti, a drugo, ako ih dobiju, kako će sudovi određivati visinu naknade štete. Temeljna logika insolvencijskog prava kaže da je eventualna naknada jednaka razlici između onoga što će vjerovnik dobiti u okviru Lexa i onoga što je mogao dobiti da je proveden stečaj. (Ako je drugi iznos veći, dobiva se parnica i određuje visina naknade štete). U toj hipotetičkoj razlici kriju se ozbiljni rizici za porezne obveznike i političke aktere ove priče. Postoji, naime, opasnost da se ta razlika ne bi naplatila od Agrokora ili njegovih budućih sljednika, nego od države. Sam premijer je dva puta izjavio da dugovi Agrokora neće postati dugovi države. Dakle, ako se to ipak dogodi, postavit će se pitanje političke odgovornosti, a ozbiljnost toga pitanja zavisit će o visini naknada u eventualno izgubljenim parnicama. Karta na koju politika vjerojatno igra je protek vremena, jer za procese o kojima govorimo treba vremena. Međutim, u ovom trenutku apsolutno nitko ne može procijeniti visinu tog rizika o kojem govorimo.
Dodatna napomena: ovo je centralni dio problema rješavanja Agrokora. Sastoji od dva pitanja i mnogo nijansi, i zato ga je potrebno dodatno raščlaniti.
Prvo pitanje se tiče Alvareza i aranžmana Todorić-banke predvođene ruskim bankama (tzv. standstill sporazum). Da je rasplet nastavljen prema tom sporazumu, postavlja se pitanje što bi se događalo s dugovima i blokadama dobavljača, tj. bi li Alvarez u suradnji s kreditorima i izvan pravnog okvira predstečajne nagodbe mogao osigurati dovoljno brzo izdašna sredstva tako da se tvrtke koncerna deblokiraju i osigura njihovo normalno funkcioniranje? Moj odgovor je – vjerojatno ne. Alvarez bi vjerojatno morao koristiti okvir zaštite koncerna od kreditora prema hrvatskom pravu putem stečajnog zakona jer je piramida blokada domaćih dobavljača i manjih kreditora već bila krenula. Ne vidim kako bi u razumnom roku od nekoliko dana (dulja neizvjesnost bi vjerojatno nepovratno oštetila poslovne procese) kreditori osigurali dovoljno novih sredstava da se kompanije koncerna deblokiraju, da se izbjegne pokretanje stečaja od strane nekoga od vjerovnika i da Alvarez nastavi raditi svoj posao samo na temelju standstilla. Previše je aktera tu bilo u igri s različitim interesima i različitim pogledima, da bi neki genij to riješio u par dana.
Drugo pitanje je ključno za vladu i porezne obveznike: kada je krajem ožujka rasplet išao prema primjeni hrvatskog stečajnog zakona, je li vlada trebala pustiti pravosuđe (institucije) da rade svoj posao, ili je dobro da je intervenirala posebnim zakonom? Ovu dilemu sam oslikao odgovorom na gornje pitanje i u ranije linkanom tekstu: Lex je rizik za porezne obveznike (taj rizik se ne mora materijalizirati, a može se materijalizirati u velikim iznosima, to nitko ne može predvidjeti, dakle, imamo neizvjesnost), koji je preuzet od strane vlade. Iako je teško decidirano tvrditi bilo što, ne može se isključiti da će i roll-up model (novim kreditorima Agrokora priznaje se pravo naplate u dvostrukom iznosu) povećati opisane rizike gubitka naknadnih tužbi nezadovoljnih kreditora. Osim toga, Lex je bio štetan i jer je ugrozio kredibilitet institucija. U najvećoj mjeri je percipiran kao zaštita za Agrokor i za s njime povezane osobe, moguće i za samog Ivicu Todorića (što je, mislim, bila pogrešna interpretacija). S druge strane, Lex je odgodio negativne učinke krize u Agrokoru na ukupno gospodarstvo, jer je u kritičnom trenutku osigurao kontinuitet poslovanja. Autori i zagovornici Lexa isticali su taj pozitivni aspekt naspram kritičara koji su isticali ranije opisane rizike. No, u donošenju Lexa vjerojatno je presudno bilo to što je kriza eskalirala pedesetak dana prije lokalnih izbora u svibnju. Prepuštanje rješenja domaćem pravosuđu prema stečajnom zakonu vjerojatno bi značilo puno sporije procese i ozbiljniju disrupciju u operativnom poslovanju ključnih Agrokorovih kompanija, osobito Konzuma, što bi do lokalnih izbora vjerojatno pokrenulo proteste dijela radnika koncerna i ugroženih dobavljača. Bio bi to veoma neugodan ambijent za lokalne izbore. Politički strah od takvog raspleta vjerojatno je imao presudan utjecaj na donošenje odluke o posebnom zakonu kojim su, dakle, smanjeni kratkoročni politički i ekonomski rizici, a povećani oni dugoročni. Temu se dalje obrađuje u sljedećem komentaru nakon prezentacije još jednog dijela konteksta iz izvornog intervjua.
EXPRESS: Kakav je interes ruskih banaka u Hrvatskoj, naročito oko Agrokora?
VŠ: Ne mogu znati što je bilo u glavi nekoga tko sjedi u nekom neboderu u Moskvi. Ali znam da, kad zagusti, ljude motivira samo jedna stvar: spasiti od vlastita novca ono što se spasiti dade.
EXPRESS: Je li Agrokor, onakav kakav je bio, bio kičma dogovorne ekonomije?
VŠ: Odabir naziva prepuštam vama, a ja ću se usredotočiti na bitno: Agrokor je bio kičma neefikasne, zatvorene ekonomije u kojoj mali broj povezanih igrača ima privilegirani položaj na tržištu. Bio je to ekonomski nacionalizam u onom negativnom smislu. Agrokor je kompanija izrasla na filozofiji dominantnog položaja na tržištu koji se manifestirao horizontalno, kroz dominantan položaj u maloprodaji, i vertikalno, kroz logiku od polja do stola. Agrokor je ostvarivao stari san ekonomskih nacionalista i socijalista o integraciji zelene i plave, panonske i jadranske Hrvatske. Takva je strategija imala snažnu podršku politike i stotina dobavljača i financijera koji su, zanemarujući rizike, vjerovali u održivost poslovnog koncepta. Samo zahvaljujući toj općeprihvaćenoj iluziji (koja je negirala temeljno načelo otvorenog tržišta) bilo je moguće trajno poslovati uz neplaćanje računa na vrijeme i druge danas poznate načine uvlačenja dobavljača u kreditiranje koncerna. Pri tome moramo povući striktnu demarkacijsku crtu između dva segmenta koncentričnih krugova poslovnih partnera koji su formirani oko Agrokora. Prvi su ovisnici. To su oni koji su zanemarili rizike i dopustili da im poslovni opstanak zavisi o Agrokoru. Ti su sada najglasniji u traženju krivca, jer im je teško priznati da su baš oni bili ti koji su cijelo vrijeme hranili dugoročno neodrživ model koji uopće nisu dubinski analizirali, nego su vjerovali Todoriću jer je velik i moćan. Drugi su partneri. To su oni koji su radili s Agrokorom, jer ako imate proizvod za široku potrošnju, osobito prehrambeni, suludo je zaobići najveći trgovački lanac. Naravno da ćete raditi s njime, ali ako ste profesionalac, upravljat ćete rizicima i portfeljem proizvoda tako da možete izdržati pad ili gubitak partnera. Diversifikacija je ključ upravljanja rizicima.
Dodatna napomena: mjesto i uloga doktrine ekonomskog nacionalizma i Agrokora kao njenog poslovnog nositelja opisana je u trećem tekstu o Agrokoru od 19.4.2017. Bez razumijevanja tog strateškog i ideološkog okvira nije moguće vrednovati ključna pitanja političke ekonomije Agrokora, njegove strategije širenja i troška kapitala koji je morao plaćati. Na primjer, Ivica Todorić u neobično formatiranom razgovoru sa Željkom Ivankovićem (također vidjeti Express od 4.8.2017., str. 14.-17.) šalje poruku o tome da je plaćao visoke kamatne stope zbog rizika države, pri čemu se gotovo sav trošak kapitala pravda rizikom države. (Ključna rečenica koja je autorova glasi: “Jedan od glavnih razloga zašto je Agrokor plaćao više kamate nego konkurencija je visoki rizik zemlje. Hrvatski je rejting svrstavao hrvatski dug u junk, smeće, pa je i Agrokor, koncern koji dolazi iz Hrvatske i dijeli njezinu rizičnost i njezinu sudbinu, ustvari bio rizično ulaganje za banke i fondove.”). Nadalje, prezentira se kako je Agrokor preuzimao ugrožene kompanije i poslovao s istaknutim članovima vladajuće stranke (imenom se za sada spominju Škegro, Popijač, Šimenc), te da je sve to činio kako bi spasio lokalno tržište od udara globalne konkurencije, a od lokalnih kompanija pred stečajem stvarao tržišne lidere («…ulaganje u kompanije u teškoćama nije bila samo Todorićeva poslovna, nego i politička i društvena strategija. Agrokor je do jučer bio najvažniji državni i poslovni prijatelj.», zapisao je Ivanković). Za razliku od dijela oko troška zaduženja, ovo je u osnovi točno. Razmjerno je dobro poznato te mnogo puta opisano kako je Agrokor bio umrežen, a taj dio priče uključuje i brojne druge primjere koji se ne spominju, ali su u javnosti mnogo puta obrađivani, poput otkupa poduzeća supruge guvernera Rohatinskog ili javno iskazanog divljenja premijerke Kosor prema Todoriću, koja je u javnosti glasno žalila što ga ne može dovesti u vladu. Ostaje, međutim, pitanje kako ćemo interpretirati iznesene činjenice. Znači li to da je sve što Todorić poručuje točno i da, na neki način, predstavlja opravdanje za kolaps Agrokora?
Odgovor je decidirano ne. Todorić preko Ivankovića prije svega šalje poruku da očekuje pravedan odnos, a ne osvetu državnog represivnog aparata («S istragom koncerna treba biti smiren i uredan», glasi jedan od podnaslova u Ivankovićevom tekstu u Expressu 4.8.). Taj dio priče treba pustiti u drugi plan, jer slučaj Agrokor treba nastaviti uporno analizirati posve odvojeno od predstojećeg političkog i pravosudnog sučeljavanja. Činjenica je, naime, da u poslovanju postoje propisi koji razmjerno precizno alociraju odgovornost za poslovne odluke, a parametri kao što su efikasnost poslovanja i trošak kapitala razmjerno su lako mjerljivi i struka točno znade njihovu ulogu pri donošenju poslovnih odluka. Na primjer, rizik države utječe na prosječni trošak zaduženja, no kamatne stope koje plaćaju pojedine kompanije ponajprije zavise o riziku tih kompanija, a taj rizik odlukama određuju tijela tih kompanija i tijela kreditora. Ne postoji neka nametnuta nužnost odlučivanja u poduzećima, ma kako poduzeća bila čvrsto umrežena. Zna se tko je odgovoran za krive poslovne odluke, bez obzira kako netko oslikavao “sustav”. U Hrvatskoj postoje različite kompanije koje su unatoč riziku države postizale približno dvostruko niže kamatne stope od Agrokora iako dijele rizik iste države. Dakle, važno je shvatiti da je realizacija široko poduprte strategije ekonomskog nacionalizma, koja je inspirirala odluke tijela kompanije, bila podloga stvaranja integriranog i moćnog Agrokora, i da je ta strategija imala svoju cijenu. Konstrukcijom mega kompanije pokušala se stvoriti i zaštiti, a moguće i ozdraviti, jednim dijelom neefikasna gospodarska struktura. Ali, to što se u slučaju Agrokora može prepoznati koncept koji je imao podršku mnogih vlasti i dobavljača, a usudio bih se reći i dijela javnosti, ne može postati veo za zamagljivanje osobne odgovornosti (o isključivanju iste ipak nitko srećom ne govori).
EXPRESS: Može li hrvatsko gospodarstvo iz drame s Agrokorom izaći zdravije?
VŠ: Već sada se naslućuju demarkacijske linije o kojima govorim: dok jedni dobavljači završavaju u predstečaju, drugi objavljuju solidne rezultate za prvu polovicu godine. To je tek početak procesa koji će završiti za približno godinu dana. Sada se oslobađaju tržišni mehanizmi koje je Agrokor prigušio, a u njihovoj je prirodi da jasno i brzo razdvajaju žito od kukolja. Neefikasni moraju izaći s tržišta da bi se efikasniji i sposobniji mogli razvijati, to je priroda razvojnog procesa koji se događa kada pravila vrijede jednako za sve, kada nema privilegiranih koji ne moraju plaćati račune na vrijeme. No, Agrokor je više psihološka i politička nego stvarna drama. Mnogima, ponajprije samom Agrokoru, bio je interes da se kompanija prikaže većom i važnijom nego što stvarno jest, ne bi li se u percepciji gotovo izjednačila s državom. Još i danas se govori o tome da su svi radili s Agrokorom, da je Agrokor radio sa svima i da banke neće imati koga kreditirati ako nešto pođe po zlu. Od početka krize pokušavam raskrinkati tu mješavinu manipulacija i neinformiranosti. Agrokor je manje od 2% hrvatskog BDP-a, a u krugovima njegovih dobavljača većina je onih s druge strane demarkacijske linije, koji su znali upravljati rizicima. Za ilustraciju, godišnji prirast izvoza roba i usluga predstavlja veću vrijednost od cijele dodane vrijednosti Agrokora, a oba – i Agrokor i izvoz – imaju multiplikativne učinke.
Dodatna napomena: problem realne veličine i utjecaja Agrokora obradio sam u prvom tekstu o Agrokoru od 2.4.2017. pokazavši da je Agrokor, u političkoj retorici, dijelom zbog neinformiranosti, a dijelom zbog manipulacije, prikazivan nekoliko puta većim nego što stvarno jest. O povezivanju pitanja «ozdravljenja» gospodarstva i načina rješavanja problema Agrokora, koliko mi je poznato, još nije ozbiljno raspravljano, pa i tu temu valja otvoriti.
To pitanje ima dvije strane. Prva se tiče nastanka i legitimacije poslovne strategije ekonomskog nacionalizma, a druga se tiče povezivanja instrumenata rješavanja problema Agrokora s onime što zovemo «ozdravljenjem gospodarstva»: je li Lex put ka ozdravljenju ili bi se ozdravljenje gospodarske strukture brže i lakše desilo da se išlo u primjenu stečajnog zakona i vođenje postupaka u okviru pravosuđa?
Poslovna strategija ekonomskog nacionalizma veoma je prijemčiva i intuitivna ideja koja počiva na konfrontaciji «mi» spram «njih». Taj ideološki sklop nametnut je ranih devedesetih, jer je logično pratio formiranje samostalne države. Socijalističko i ranije agrarno naslijeđe na ovim prostorima nikada nije omogućilo kapitalistički tip modernizacije, pa su se kroz osamostaljenje afirmirala dva viđenja ekonomske budućnosti samostalne Hrvatske. Jedno koje je počivalo na ideji tržišne modernizacije (uz izgradnju institucija nužnih za to) i drugo koje je počivalo na ideji etatističke modernizacije – to je ta ideja ekonomskog nacionalizma. Prema toj ideji, tržište se ne promatra kao okvir za realizaciju uzajamne koristi, nego kao kompetitivna igra nulte sume u kojoj je dobitak jedne strane gubitak za drugu stranu, odnosno narod / državu. Kompanije i njihovi dobavljački lanci identificiraju se s državama odnosno nacijama, pa je tako Agrokor odnosno Konzum «naš», a primjerice Lidl «njemački». U takvoj se perspektivi zanemaruju «sitnice» poput činjenice da u Lidlu ili nekom drugom «stranom» trgovačkom lancu u Hrvatskoj rade i dragovoljno kupuju građani Hrvatske, da Konzum također uvozi odnosno preuzima uvozne proizvode od distributera, te da neki inozemni proizvodi pružaju bolji omjer cijene i kvalitete za domaće potrošače i sl. U okviru modela ekonomskog nacionalizma države se ne poimaju kao institucionalni okviri koji trebaju osigurati pravično natjecanje za sve, nego kao aktivni akteri koji nastupaju na tržištu kao potpora «svojim» nacionalnim igračima. To se često pravda idejom da tako rade i drugi, pri čemu ta ideja u pravilu nije praćena nekom detaljnom elaboracijom mehanizma kako to drugi rate. Dovoljno je stvoriti natjecateljski ambijent u kojem kompanije padaju u drugi plan a u prvi izlaze države odnosno nacije, pa svaki revanš postaje prihvatljiva taktika, a svaka “nacionalna kompanija” postaje prihvatljiv instrument zaštite i pobjede “naših”. Takav idejni okvir je intuitivno prijemčiv, a oni koji ga odbacuju doimaju se naivcima ili izdajnicima/plaćenicima. No, prava tragedija ekonomskog nacionalizma je u tome – a to je jako teško shvatiti – što takav okvir dovodi do upravo suprotnog ishoda, točnije do slabljenja države i njenih institucija. Naime, kada korporativne politike i interesi nadvladaju državne odnosno nacionalne (tj. ovladavaju i identificiraju se s njima), neumoljiva logika političke ekonomije dovodi do toga da dobro umrežene političke i gospodarske nomenklature imaju najviše koristi od takvog sustava, dok su koristi za širu javnost veoma upitne, a u dugom roku sigurno negativne. Najveći problem strategije ekonomskog nacionalizma je u tome što tako oslabljenja država koja je podložna individualnim korporativnim interesima koji postaju primarni (pa glavni menadžeri i vlasnici izgledaju sposobniji i dominantni u odnosu na glavne dužnosnike, a često, zbog mehanizama selekcije, to i jest slučaj) gubi kapacitet za razvoj politika usmjerenih jačanju unutarnje efikasnosti i kompeticije. Sustav naposljetku dovodi do atrofije. Pretvara se u mehanizam za alokaciju privilegija i renti u statičnom društvu koje zaostaje zbog neefikasnosti. Dio hrvatskih političkih i poslovnih nomenklatura (naglašavam, dio) dominantno su prihvatile doktrinu ekonomskog nacionalizma i Agrokor je bio jedan od logičnih izraza odabranog smjera. O dubini i razornosti tog koncepta svjedoči činjenica da je on široko prihvaćen i nekritički identificiran s pojmom nacionalnog interesa i od strane onih koji se deklariraju kao politička oporba, pa je primjerice Božo Petrov predlagao da se Agrokor spašava tako da njegove dionice kupe sve hrvatske tvrtke.
Da ne bude zabune, uspješne države, naravno, nisu pasivne u odnosu prema industrijama i kompanijama koje posluju i registrirane su na njihovu području. One također aktivno djeluju instrumentima. Ali, ti instrumenti su usmjereni poticanju natjecanja i efikasnom razvoju, a ne zamrzavanju i očuvanju statičnih i nekonkurentnih struktura. Nikada se ne dopusti da interesi jedne ili malog broja kompanija postanu nacionalni interesi, a ako se nešto već potiče, svakako se potiče i tržišno natjecanje. Njemačka i japanska država mnogo su učinile za svoje autoindustrije, ali su cijelo vrijeme poticale mnoštvo proizvođača u međusobno zaoštrenom konkurentskom odnosu. Države politikama nabavki često pronalaze načine da potiču neke grane ili tvrtke, ali se strogo pazi da ne bude korupcije i klijentelizma i da se zadrži razuman stupanj unutarnje kompeticije i jednakog prava pristupa. To je ta fina razlika između ekonomskog nacionalizma koji vodi u neefikasnost i razumnih mjera državne industrijske politike.
Neke države ne uspiju razviti tu vrstu kapaciteta za provođenje aktivne strukturne politike. One su toliko slabe da njihovi instrumenti – od onih banalnih kao što su subvencije i nabavke do sofisticiranih kao što su propisi i odnosi s administracijom – brzo padnu pod utjecaj interesnih skupina, čime konflikti interesa, ubiranje renti kroz privilegije i sl. poprimaju sistemski karakter. Povijest usporednog razvoja Agrokora i ekonomske politike u Hrvatskoj tek treba biti napisana kako bi se racionalno razlučile politike koje su pogodovale umrtvljivanju odnosno zaštiti Todorićevog poslovnog modela, od politika kojima se pokušalo pomoći kompaniji koja je nastojala ojačati svoj konkurentski potencijal na otvorenom tržištu (jer, Agrokor nije cijelo vrijeme bio samo zaštićen, on je dijelom bio i izložen konkurenciji, samo što je uživao financijski privilegiran položaj na domaćem tržištu, ali je bio prevelik da bi ono moglo zadovoljiti njegove potrebe). Iskustvo nameće zaključak da u Agrokoru nije baš sve bilo nekonkurentno, neefikasno i zaštićeno, no krajnji poslovni rezultat nameće zaključak da je mnogo toga u kompaniji ipak imalo takav karakter. Razlučiti ove faktore i područja poslovanja, stvar je nekih budućih analiza.
To nas dovodi do drugog pitanje odabira optimalnog rješenja za “ozdravljenje” neefikasnih dijelova Agrokora i gospodarstva koje je oslonjeno na nj: poseban zakon spram stečajnog zakona (kao što je ranije raspravljano)? Na prvi pogled, Lex je bolje rješenje jer daje predah, mogućnost da se kompanije iz koncerna i povezani dobavljači restrukturiraju, dokapitaliziraju i konsolidiraju. Međutim, to je ujedno i opasnost. Akteri koji nemaju sposobnost za stvaran poslovni zaokret (dio onih ovisnika koje spominjem u intervjuu) vjerojatno će koristiti okvir Lexa i kupljeno vrijeme da pritisnu vladu radi ishođenja pomoći izravnim ili neizravnim subvencijama (to se već događa kroz prioritetnu isplatu dijela dobavljača). Dobro je poznato kako su na sličan način održavani cijeli sektori poput brodogradnje. Ona je kroz godine progutala desetke milijardi kuna poreznih obveznika, da bi se u trenutku istine pokazalo kako su društveni troškovi restrukturiranja bili nekoliko desetina ili stotina puta manji od iznosa koji su kroz dugi niz godina ulagani u održavanje statusa quo pod kapom državnog vlasništva nad brodogradilištima. Ponavljanje neke nove inačice te tragične priče najveća je opasnost Lexa – opasnost da se njime kupilo vrijeme za konsolidaciju rentijerskih pritisaka iz kruga oko Agrokora, koji će utjecati na hrvatsku javnost i politiku na neke nove lobističke načine i kroz neke nove oblike političkih pritisaka, počam od dovođenja radnika na Markov trg. Ako se ostvari ta opasnost, a za sada ju ne možemo isključiti, i ako se za nekoliko godina izgube neke ozbiljne parnice, Lex će ostati zabilježen u ekonomskoj povijesti kao tragična pogreška, bez obzira na aktualnu retoriku, koja dolazi od samoga premijera, da dugovi Agrokora neće postati dugovi države i da je Lex prilika za raščišćavanje s tranzicijskom prošlošću (ne kaže ni s kojim ciljem ni s kojim instrumentima).
S druge strane, da nije bilo Lexa, predstečajevi i stečajevi značili bi snažniji kratkoročni koncentrirani učinak na gospodarstvo, ali bi vodili bržem (i bolnijem!) restrukturiranju, umanjili rizike da eventualne naknadne dobivene parnice nekih vjerovnika padnu na teret poreznih obveznika, i najvažnije, onemogućili bi konsolidaciju političkih i lobističkih pritisaka neefikasnih poduzeća tj njihovih vlasnika i menadžera. No, barem stotinjak, ako ne i znatno više, paralelnih predstečajeva i stečajeva vjerojatno bi razotkrilo svu potkapacitiranost trgovačkih sudova, uništilo dio vrijednosti operativnih kompanija, osjetno usporilo aktualni rast (ne bi nužno izazvalo pravu recesiju, jer kao što je pokazano, kriza je izbila u trenutku kada je poslovni ciklus izrazito povoljan) i izazvalo ozbiljne političke potrese. Stoga je teško predvidjeti do kakvih bi kolateralnih događaja doveo takav scenarij. Čak i u najpovoljnijem scenariju brzog raspleta s pojavom mnoštva kupaca za kompanije koncerna i dobavljača hrvatsko društvo bi se raspadalo pred naletom pametnjakovića koji bi u svemu vidjeli teoriju zavjere smišljenu radi jeftinog otkupa “obiteljskog srebra”. No, ako ništa drugo, bila bi to prilika za konačno raščišćavanje s ekonomskim nacionalizmom i zamjenom tržišnih političkim mehanizmima, bez jamstva da bi ta prilika uspjela.
EXPRESS: Hrvatsko gospodarstvo već dulje vrijeme ima razmjerno visoke, mada nedovoljne, stope rasta. Čemu ih možemo pripisati?
VŠ: To je dobro pitanje za ilustraciju prethodne teze. Godišnji rast izvoza roba i usluga ima jači pozitivan učinak na rast nego što bi iznosio Agrokorov negativan učinak i da nije bilo Lexa koji je, nema sumnje, ublažio i odgodio negativne učinke problema u koncernu. Rast hrvatskog izvoza možemo objasniti pomoću četiri faktora. Prvo, ulazak u EU olakšao je međunarodnu trgovinu. Drugo, brojni poduzetnici su od 2009. do 2014. shvatili da domaće tržište zbog veličine i prezaduženosti države više nikada neće osiguravati stabilne poslovne prilike koje se u najvećoj mjeri nalaze u izvozu. Treće, europska ekonomija se počela oporavljati, a to znači rast potražnje za našim robama i uslugama. Četvrto, nevolje u sjevernoj Africi, na Bliskom Istoku i u Turskoj preusmjerile su dio turističkog prometa prema nama. Oporavku uz izvoz sada doprinosi i osobna potrošnja, najviše zbog psiholoških efekata – ljudi se osjećaju sigurnije te plaće i zaposlenost blago rastu – a sada se pomalo bude i investicije iako je njihov doprinos još uvijek relativno skroman.
EXPRESS: Do koje mjere je to akumulirani rezultat rada Milanovićeve vlade (korekcije sustava oporezivanja dohotka, konverzije, fiskalizacije – ako je ona imala utjecaja na rast…)
VŠ: Njihov ukupan rezultat je negativan zbog pogrešaka iz prve dvije godine mandata. Prvo su 2012. drastično povećali porezna opterećenja, donijeli i počeli provoditi vrlo loš propis o predstečajnim nagodbama, a bolji propisi i administrativna rasterećenja uopće nisu bili na političkom repertoaru u prvih godinu i po mandata kada je produbljena recesija. Kasnije se taj program reaktivirao, ali se provodio vrlo sporo. Za konverzije švicaraca se može proračunati da nisu imale jako bitan makroekonomski učinak na potrošnju, a reforma poreza na dohodak, koja je 2015. provedena na dobrom tragu, premala je kompenzacija u odnosu na spomenute početne pogreške.
EXPRESS: Oreškovićeva vlada radila je oko poboljšanja investicijske klime, Orešković je odbio zaduženje u Londonu uz visoku kamatu, konsolidirao je javne financije – to je bila vlada okrenuta ekonomiji, za razliku od sadašnje, koja je posvećena politici u užem smislu riječi?
VŠ: Orešković je trajao prekratko da bi ostavio trag. To je ono što je najbolje kod njega. Glavno naslijeđe te vlade je paradoksalna poruka da ne činiti ništa može biti najbolje što se od jedne vlade može očekivati. Politička nestabilnost je značila da interesne skupine ne stižu mobilizirati «svoje» ministre da im se udijeli nešto iz proračuna. Brzi prijelazi iz punog u tehnički mandat zbunili su sve, a Zdravko Marić je tehnički korektno vodio javne financije u takvim uvjetima. Kombinacija početka oporavka, koji se Oreškoviću ni krivom ni dužnom dogodio, i pasivne vlade, dovela je do nastavka fiskalne konsolidacije koju je Milanovićeva vlada započela tek u zadnjoj godini mandata 2015. Dakle, ne idealizirajmo ni jednu vladu, pa tako ni Oreškovićevu. Oni su petljali i po zdravstvenom sustavu, vratili unatrag neke reforme koje je započeo Varga, pa tako sada imamo zdravstvo koje je po nekim informacijama bolesnije nego ranije. Što se tiče ove vlade, složio bih se s tezom da njezin ekonomski koncept nije jasan. S jedne strane Dalić gura reformu poslovne klime odnosno administrativnih propisa, što je dobro, no efekta neće biti ako ne bude duboke reforme javne administracije, o čemu nema naznaka. I slučaj s Uberom i taxi uslugama pokazuje da nema jasnog opredjeljenja za liberalizaciju. Naprotiv, sve upućuje na to da će ju interesne skupine sve uspješnije blokirati. Bave se pojedinim kompanijama – INA, Podravka pa Agrokor – no u svemu tome ne vidi se krajnji cilj, koncept, učinak na tržišta i gospodarski razvoj. Goran Marić vjeruje u državno vlasništvo nad poduzećima i za sada nema naznaka uvođenja modernog sustava profesionalizacije i depolitizacije upravljanja tvrtkama u državnom vlasništvu, naprotiv. Privatizacija je riječ koja se ne spominje. Porezna reforma koju je osmislio Zdravko Marić bila je korak u dobrom pravcu, no objektivna je opasnost da ona sada zastane i da najavljeni porez na nekretnine, koji je dugoročno štetan, sve vrati unatrag. U zdravstvu se sve manje govori o reformi, a sve više o novim nametima. Kad se sve zbroji, nema nekog jasnog ekonomskog koncepta povrh nametnute mantre o političkoj stabilnosti. Bez obzira na to, rast i dalje sponatano ide dalje, dokle god gospodarstvo EU raste.
EXPRESS: Kako to da je riječ “reforme”, koja je do prije dvije godine bila u svim ustima, parola dana, najednom izbačena iz upotrebe?
VŠ: Most je uništio taj pojam. To možda i nije toliko loše, jer je pojam i ranije bio potrošen pa su ga oni samo izraubali do kraja. Retorika reformi izbacila ih je u orbitu, pri čemu se Petrovljev populizam sveo na to da su reforme u praksi značile da je smanjio plaće u gradskoj upravi Metkovića što ga je učinilo jako popularnim na kratak rok. Na razini šire političke retorike pod reformama se spominjala fiskalna odgovornost, borba protiv takozvanih uhljeba, reforma teritorijalnog ustroja. No kad su imali priliku biti u dvije vlade, nisu učinili ništa. Most nije uspio prijeći iz faze političke destrukcije, koja je u jednom trenutku bila korisna da razbije učmali HDZ-SDP politički duopol, u fazu političke kreacije. Nisu imali ni ideje ni kapacitete za to.
EXPRESS: Martina Dalić jučer je upozorila na to da su “dobre godine” iza nas i da se moramo spremiti na loše godine. Što to znači? Ima li ta kataklizmička najava veze s raspletom u Agrokoru?
VŠ: Još jednom: molim vas, ne precjenjujte Agrokor i ne podcjenjujte 97% hrvatskog gospodarstva. Ako se kaže da se treba spremati na loše godine, onda to nije kataklizmička najava vezana uz Agrokor, nego razborito podsjećanje na to da se svjetske karte ponekad poslože tako da nam idu u prilog, a ponekad tako da nam ne idu u prilog. Za drugi slučaj valja imati rezerve. Kako kućanstva i tvrtke, tako i država. Na što je konkretno mislila Dalić morat ćete pitati nju, ali eto, meni se čini da je ta vrsta podsjećanja primjerena u kontekstu mogućeg rasta kamatnih stopa na svjetskom tržištu sljedeće godine i podsjećanja da proračun za 2018. zbog toga mora biti oprezno sastavljen, da se pošalje jasna poruka da Hrvatska, čiji je javni dug veći od 80% i dalje najveći među srodnim zemljama, nastavlja fiskalnu konsolidaciju. Ta poruka je jako važna jer ona ide kontra interesa političkih skupina koje su se konsolidirale i guraju političku stabilnost kao mantru, a ona je samo prilika da se proračun poveća pod lažnom egidom «sad nam dobro ide». Svi zaboravljaju da ova zemlja relativno zaostaje, i to dramatično, a da ljudi ne iseljavaju tamo gdje imaju poticaje za stambene kredite i doplatke za djecu i gdje vlade imaju dvadeset ministarstava, nego tamo gdje su tržišta razvijena, političari javno pravdaju svaki cent koji potroše i gdje ima dobro plaćenoga posla. Stigla nas je Rumunjska. Ako nam se ponovo s proračunom dogodi ono što se događalo u vrijeme Sanaderovih vlada, ova zemlja još uvijek stigne završiti kao Grčka, ali na samom dnu EU.
Dodatna napomena: kada se kaže ne precjenjujte Agrokor i ne podcjenjujte 97% hrvatskog gospodarstva, misli se na rezultate procjena iz prvog teksta o Agrokoru i na ranije obrazložene brojke o izvorima rasta. Takve tvrdnje se ne smiju tumačiti kao da mislim da Agrokor nema nikakav utjecaj na gospodarski rast. To nije realno, jer bi negativan učinak sigurno bio osjetan već od travnja i svibnja 2017. da nije bilo Lexa, a ovako će se donekle ublažen osjećati od zadnjeg kvartala ove godine i prenijeti na početak 2018. Međutim, negativan učinak Agrokora, trenutni ili odgođen, treba vrednovati u kontekstu drugih procesa koji se odvijaju u gospodarstvu, a koji autonomno utječu na rast. Ti drugi procesi su značajnija odrednica ukupnog gospodarskog rasta od samoga Agrokora.
O povezanosti političke stabilnosti i konsolidacije interesnih skupina koje pretendiraju na rast javnih izdataka može se čitati ovdje i ovdje.
EXPRESS: Turizam nam jedini bilježi konstantan visok rast – ali to očito nema veze sa poboljšanjem naše ponude, već sa krizom odnosno ratovima i sukobima u regiji… Je li to opasno za hrvatsko gospodarstvo koje sve više postaje monokultura?
VŠ: Ne, robni izvoz raste brže od prihoda od turizma, a turizam jednim dijelom raste i zbog ozbiljnih ulaganja u toj branši i pratećim aktivnostima (npr. aerodromi). Nema nekretninskog buma i velikih državnih investicija zasnovanih na zaduživanju. Ovaj rast je razmjerno spor, ali je mnogo zdraviji od rasta 2002.-2008. Međutim, točno je da je naša ovisnost o turizmu iznimna, to je tako već dulji niz godina.
EXPRESS: Do koje mjere je Hrvatska žrtva “prokletstva resursa”? Ovdje je opća mantra o resursima izgovor za to da se ne poduzima ništa…
VŠ: Turizam omogućava solidan život uz obalu Jadrana zahvaljujući rentnom položaju i zbog toga nema motiva za razvoj nekih drugih ekonomskih aktivnosti. Međutim, da nema turizma, tko kaže da bi se neke druge aktivnosti ozbiljnije razvijale, da ljudi ne bi emigrirali, kao što je bio slučaj kroz davnu povijest? Slavonija nema turizam, pa ljudi odlaze prije nego što započnu nešto drugo. Mislim da će se turizam dalje razvijati jer su turističke usluge, koje su nekada bile luksuz, novim generacijama potreba, i mislim da će već za godinu do dvije dana, ako se ukupan rast nastavi, dostići barijeru ograničene ponude radne snage, što se već i sada počinje osjećati u nekim turističkim zanimanjima. Turizam nije aktivnost s visokom dodatnom vrijednosti i velikim sadržajem znanja, pa prostor za rast dohodaka nije velik, i u budućnosti ćemo imati stalne pritiske na uvoz radne snage. Jačat će i pritisci na infrastrukturu, što znači da su imperativ velika ulaganja koja će mijenjati strukturu turizma u pravcu gosta više platežne moći, a to znači bogatiju ponudu za manji broj ljudi. No, i uza sve to, turizam, hrana, poljoprivreda, cijeli taj sklop aktivnosti na kojem je počivao i Agrokor, na tome se niti jedna zemlja u povijesti Europe nije obogatila. Općenito, resursi nisu ključna odrednica ekonomskog uspjeha. Ključni su ljudi – njihova poduzetnička hrabrost i znanja da osmisle proizvode, usluge koji drugima trebaju i efikasne procese njihove proizvodnje. Ljudima treba poticajan okvir za poduzimanje i ulaganje, kvalitetne institucije koje jednako tretiraju sve, to je ono što nama nedostaje.
Dodatna napomena: ovdje se može pročitati studija Milana Deskara Škrbića o prokletstvu resursa u kontekstu tzv. Nizozemske bolesti koja pokazuje da se još uvijek ne može govoriti o prokletstvu resursa u smislu da razvoj turizma ne unosi ozbiljne distorzije u razvoj hrvatskog gospodarstva. Međutim, Deskar Škrbićeva analiza daje naslutiti da bi se to uskoro moglo početi događati i da država mora osmisliti fiskalne instrumente prevencije Nizozemske bolesti.
EXPRESS: Gužve na prometnicama opet su nas navele na pitanje ne bi li vinjete dramatično povećale prohodnost prometnica, ali i promet i zaradu? Učinile bi nas i atraktivnijom destinacijom, jer nas turisti više ne bi pamtili po paklenim gužvama već po modernim i prohodnim cestama…
VŠ: Mislim da je to tehničko pitanje koje treba prepustiti stručnjacima koji se bave prometnom ekonomikom, to nije moj fah. Kao korisnik bih uvijek radije platio vinjetu nego cestarinu. Suštinsko je pitanje zašto naše ceste toliko koštaju. Poljska je u zadnjih 15 godina izgradila više autocesta nego mi i približno su dvostruko jeftinije i stalno su pune. Autoceste se ne grade za šest vikenda gužve u godini i tamo gdje nema ljudi, jer autoceste prvenstveno trebaju služiti domaćim ljudima. Mi smo u startu promašili koncept razvoja mreže i financiranja i sada već godinama plaćamo i još dugo ćemo plaćati ceh za to.
EXPRESS: Što s monetarnom politikom, treba li je mijenjati?
VŠ: Nipošto. Sve drugo bio bi avanturizam s neizvjesnim posljedicama. Ne razumijem otkud ideja da monetarna politika u maloj i otvorenoj ekonomiji kakva je Hrvatska može zamijeniti druge ekonomske politike. Ne može. Treba se fokusirati na fiskalnu politiku, strukturne promjene, poticanje poduzetništva i ulaganja, promjene u obrazovnom sustavu, sazrijevanje institucija tako da funkcioniraju jednako za sve, a ne gubiti energiju na prazne priče o čarobnim moćima novca. Mislim da je prikazivanje promjena u monetarnoj politici kao čarobnog štapića ideja ljudi koji nemaju drugih ideja o tome što bi trebalo napraviti. Uostalom, kreditne institucije plivaju u likvidnosti, što znači da je pronađena formula kako pomiriti financijsku stabilnost i visoku likvidnost, pa to svejedno nema učinak na rast, jer njega određuju druge stvari.
EXPRESS: Kada možemo ići u eurizaciju, kad ćemo biti spremni za nju i hoćemo li od nje imati koristi?
VŠ: Za euro se treba pripremati odmah. S uvođenjem eura valja očekivati smanjenje rizika – nema više straha od pada vrijednosti domaće valute i moguće je da se komponenta rizika u kamatnim stopama smanji do jednog postotnog boda. Osim toga, nestaje gotovo milijarda kuna troškova konverzije, što znači da taj prihod mjenjača i banaka ostaje u džepovima građana i poduzetnika. Olakšava se trgovina, cijene su predvidljivije, a u slučaju nevolja u lošim vremenima dobiva se pristup dodatnoj likvidnosti Europske središnje banke i Europskog mehanizma stabilnosti kojemu zemlje izvan euro područja ne mogu pristupati. S druge strane postoji strah od efekta zaokruživanja, da će ono što sada košta sedam kuna koštati euro. Međutim, iskustva zemalja koje su uvele euro nakon 2007. pokazuju da su pozitivni učinci veći od negativnih. Sve članice EU s manje od desetak milijuna stanovnika su ili uvele euro ili su čvrsto vezale svoje valute uz euro. To nije slučajno.
EXPRESS: Kako ocjenjujete rad guvernera Vujčića?
VŠ: Inflacija nije obezvrijedila realne dohotke, a Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja dugi niz godina ima stabilne banke na koje nije potrošena ni kuna poreznih obveznika. To su dvije ključne stvari koje moraju predstavljati okosnicu svake cjelovite ocjene. Za ocjenu u vezi slučaja Agrokor još je prerano, no činjenica je da su sve značajne banke dovoljno snažne da mogu podnijeti svaki scenarij raspleta jer su, barem prema onome što javnost znade, nadzornici pravodobno nalagali smanjenje izloženosti. Sve to mi se čini značajnije od mogućih negativnosti. Među negativnim stranama ističe se slučaj švicarac, no to je naslijeđe iz mandata prethodnog guvernera, a i otvoreno je pitanje je li HNB imala mandat da zaustavi te kredite. Mislim da nije. HNB je premalo učinila na planu informiranja i educiranja javnosti, jačanja kapaciteta ljudi da donose razumne financijske odluke. Da su više vremena i sredstava ulagali u tu vrstu aktivnosti, i kritike HNB-a u javnosti bile bi objektivnije, racionalnije.
Napomena: uredništvo Expressa pogriješilo je predstavivši me kao doktora znanosti, a ne kao magistra, o čemu se prethodno nisu konzultirali samnom.