U Skandinaviji me uvijek osupne jednostavnost groblja. Slika je sa Islanda pred nekoliko godina. Tipično skandinavsko groblje: bio si, odradio svoje, hvala, sretan put. Uredno, lijepo održavano, na lijepome mjestu, i to je otprilike to – kako i priliči svršetku.
Daleko na zapadu je slično. Sjećam se jedne šetnje grobljem na periferiji Dublina kada sam se skoro spotaknuo o grob velikog irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa. Takav bi grob na Mirogoju bio smatran običnim, neuglednim. Doduše, podigli su spomenik Oscaru Wildeu, no malih je dimenzija i diskretnog motiva u usporedbi s velikanima u drugim zemljama.
Fast forward daleko na drugu stranu Europe. Pitam se kako se ulazi (zauvijek) na moskovsko Novodjevičje groblje. Kažu da je s 27,000 grobnih mjesta prenapučeno. Ne znam može li se kakav tajkun ili direktor državnog poduzeća smjestiti između Bulgakova, Čehova, Prokofjeva i Jeljcina. Za Rusiju me ne bi čudilo ni da može, ni da ne može. Može, ako su odlučili alocirati mjesta prema utjecaju ili novcu. Ili ne može, ako su uspjeli očuvati zadnju liniju obrane pred naletom novovjekih velikaša.
Važna je to tema; groblja obitavaju na razmeđi ovoga i onoga svijeta služeći kao prostor dijaloga s nepovratno prošlim vremenima. Podjednako govore o živima i mrtvima, o onome što ih razlikuje i povezuje.
Groblja su slike kulture u promjeni. Zato se tako sporo mijenjaju. Bez obzira na sporost kulturne evolucije, nema jamstva da će groblja, koja u velikoj mjeri zavise o načinu alokacije, veličini i uređenju grobnih mjesta, biti uvijek ista. Svaka promjena uređenja izazvat će sukob, kajanje, snebivanje. Iako su promjene na grobljima spore, ne postoji niti jedan razlog za pomisao da se pravila grobne alokacije koja vrijede generaciju, dvije ili tri, ne bi mogla mijenjati.
U osnovi, postoje tri modela. Sva tri izviru iz dominantnih kulturnih normi. Prvi je model egalitarnog groblja prikazan na slici. Drugi je model meritokratskog groblja. Takvi su Mirogoj i Novodevičje. Počivaju na utopističkom uvjerenju da neka javna uprava (Groblje d.o.o., gradski odbor, vladina komisija?) može mudro odrediti alokaciju najistaknutijih mjesta na kojima spomenici i velebne grobnice ističu veličinu pokojnika. Država odnosno zajednica kontrolira moć donošenja takve odluke. Spomeničkih imitacija ima i drugdje na groblju, no lokacija, a ne spomenik ili arhitektura groba, otkriva značaj osobe. Lokacija je ta koja primarno razlikuje pjesnika od mafijaša.
Međutim, nije jasno zašto i kako bi taj način alokacije mogao idealno funkcionirati. Doduše, kao nekim čudom, u dugom roku nekako sve dođe na svoje (ili samo ne primjećujemo aberacije). Na primjer, možete voljeti ili ne voljeti Bulgakova i Jeljcina, ali oni će uvijek na neki prihvatljiv način biti tu; možete voljeti ili ne voljeti Krležu i Tuđmana, ali i oni će uvijek biti tu; blizu, usput, taman da vam privuku pogled i potaknu iskru sjećanja u prolazu.
Treći je aukcijski model. Ako se nekim čudom pojavi mjesto između Jeljcina i Bulgakova, zašto ne organizirati aukciju? Neka Abramovič ili Potanin iskrcaju par-sto-milijuna nečega natječući se za rijetko mjesto; barem će se cijelo groblje i još ponešto lijepo urediti. Naravno, netko će zbog toga protestirati. Smatrat će da to mjesto treba čuvati za primjerice Baryshnikova (72) (svi znaju da Kasparov nema šanse dok je Putin živ). Međutim, osim nekog apstraktnog osjećaja za vrednote i kulturu i jednako apstraktnog uvjerenja da se mjesta mogu alocirati pravilima „prema zaslugama“, ne postoji niti jedan razlog zašto se slobodna mjesta ne bi mogla rasporediti aukcijom.
Problem nastaje kada se modeli počnu miješati, na primjer kada novac postane bitan za alokaciju, a nema javne aukcije. Tada se gubi perspektiva sustava vrijednosti. Jer, i tko plati više je u osnovi sustav vrijednosti. Možemo mu prigovoriti da je nepravedan ako su ljudi na različite načine stekli novac; neki pošteno, neki nepošteno; neki u otvorenom natjecanju, neki privilegijom, mitom. Ali, tako je i s centralnom alokacijom. Na primjer, Tuđman, Krleža ili Arsen neće biti sporni ni onima koji ih vole, ni onima koji ih mrze jer će i jedni i drugi znati zašto su oni tu. No, što je s ostalima? Kako se krug spornih točaka u prostoru, a time i prostora za zabunu ili korupciju centralnog grobnog autoriteta širi, dvojbi je sve više.
Pravila oštrih bridova su iluzija koja počiva na udaljenosti od dileme. Svaka stvarna primjena pravila pati od ozbiljnih nesavršenosti. Unatoč tome, uređena društva počivaju na vjeri da su takva pravila tendencijski moguća. Iz takvog uvjerenja proizlazi trud radi postizanja idealnih uvjeta. Takav se trud naprosto očekuje, iako s pravilima ne prestaje svijet. Pravila se uvijek propituju jer ne smiju poticati intelektualnu lijenost, kao što bi rekao Dr. House. No pravila mora biti.
Isto se odnosi na klubove. Čak i na one u kojima se okupljaju utjecajni političari, suci, direktori i poduzetnici. Iluzorno je zamisliti svijet u kojem formalni ili neformalni klubovi ne postoje. Druženje je esencija ljudske prirode. Na koncu, za suca nije bitno s kim se druži nego kako sudi. Ako neke očite veze između ta dva polja nema, koga je briga s kime sudac baca kartu o stol. Što je osobni integritet suca veći, to će ljude manje biti briga s kim večera.
Stoga, kao ni s grobljem, problem s klubom nije u klubu kao takvom. Problem je u njegovoj masovnosti, raširenosti i pravilima. Pred nešto vremena, potaknut slučajem državnog odvjetnika – masona, obradio sam temu o klubovima čija bi pravila mogla biti suprotna javnom interesu. Sada smo suočeni s malo drugačijom situacijom koja bi bila problem i da vlasnik kluba nije osumnjičen za mito. Riječ je o problemu klubova sa širokim krugom utjecajnih članova koji funkcioniraju bez pravila i formalno jasnog cilja.
Čuvši za klub, predsjednik jednog drugog kluba – ceha ugostitelja – Marin Medak kazao je: tražimo ista pravila za sve! „Upravo sam zvao odvjetnika da nam ponudi zakonsku regulativu. Nećemo se pridržavati mjera, razmaka, bit ćemo otvoreni za sve članove klubova. I svi ćemo raditi kao klubovi, samo da kroz zakonsku regulativu vidimo kako je to moguće izvesti.“ Mogao je isto tako reći: tražimo da ne fiskaliziramo račune i štošta drugo.
Medakova reakcija ide u sridu: dajte nam ista pravila za sve i kada ih nema! Medak tako razotkriva apsurd ove situacije.
On, naravno, nema šanse. Ako je suditi po ovome nastupu, Medak je legalist koji zastupa interese jednog registriranog kluba koji igra prema pravilima (ceh ugostitelja) s jasno iskazanim ciljem. Angažirao je odvjetnika da pronađe legalan put. Kojeg, vjerojatno, nema. Ako ga odvjetnik i pronađe, birokracija će brzo zatvoriti taj put. S druge strane, članovi Kovačevićevog kluba nisu pitali svemoćni Stožer smiju li se okupljati, nisu pitali ili izvještavali vladin ured kako se procjenjuje vrijednost večere i popijena vina, a da ne prijeđe onih 500 kuna dozvoljenog poklona. Stoga će Medak izgubiti. No, Medak će u isto vrijeme i pobijediti: jer, pokazao je bit problema u svijetu bez pravila.
Ne znam nikoga, a osobito samoga sebe, tko nije prekršio neko pravilo. Život uvijek piše svoje priče, baš kao što je Dr. House prekršio pravilo redoslijeda presađivanja srca kako bi spasio čovjeka za kojeg je znao da ima veću šansu preživjeti. I nacizam i komunizam su imali neka pravila. Moral i pravila su teška tema, prepuna sivila. Zato ih je važno držati na svjetlu dana. Da ne potonu u tami. Da ih stalno propitujemo, da nam ne postane svejedno po kojim pravilima živimo.
Jer, ni na kraju nije svejedno. Nije svejedno ni na onim egalitarističkim grobljima s početka priče. Jer, kao što je zapisao William Buttler Yeats, čovjek neugledna groba:
I kad sve se svrši, šta će se zbiti?
U sreći il’ nesreći ostat će ožiljci;
Ta stara zbunjenost kesa je prazna,
Danju taština, noću kajanje, kazna.