Američka monetarna hegemonija u eri ‘geopolitičke recesije’ (I)  

Objavljeno

Foto: Wikimedia Commons

Kristijan Kotarski kroz dva teksta analizira prošlost, sadašnjost i budućnost globalne monetarne hegemonije dolara u svjetlu najava da bi ju sankcije Rusiji mogle narušiti i zaključuje da sustav koji je stvaran u ukorijenjen desetljećima ne može ništa zamijeniti. Međutim, u perspektivi XXI stoljeća američka monetarna hegemonija nije neupitna i SAD će se suočiti s nekim novim izazovima

Ad
Ad

 Izazovi s kojima se suočava američka monetarna hegemonija

Međunarodni monetarni sustav temeljen na hegemoniji američkog dolara suočen je s nizom ekonomskih, tehnoloških i geopolitičkih izazova. Prvo, proliferacija novih valuta, privatnih i javnih, kao i novih platformi za efikasnije i brže vršenje prekograničnih plaćanja trebalo bi u skorije vrijeme smanjiti ulogu dolara kao posredničke valute na financijskim tržištima (eng. vehicle currency). To se naročito odnosi na valutne parove koji obuhvaćaju manje likvidna financijska tržišta.

Drugo, postupno pomicanje težišta svjetske ekonomske moći prema Azijsko-pacifičkoj regiji i najave da će se sve značajniji udio globalne trgovine sirovinama izražavati u valutama koje nisu američki dolar, također čini jedan od standardnih argumenata o eroziji američke monetarne moći. U tu priču uklapaju se recentna nagađanja o kineskom korištenju yuana za plaćanje uvoza nafte iz Saudijske Arabije.

Treće, mnogi će pri prvoj pomisli na navodno problematičan status američkog dolara ukazati na rekordne deficite tekućeg računa bilance plaćanja i posljedičnu eroziju neto investicijske pozicije SAD kao presudan faktor za nadolazeću silaznu putanju američke moći, fenomen koji je još izraženiji nakon izbijanja pandemije koronavirusa. Slika 1 pokazuje da je u periodu od 1982. – 2021. SAD generirao 44% ukupnih deficita tekućeg računa bilance plaćanja na globalnoj razini. Dakle, SAD je kao najbogatija svjetska ekonomija u situaciji da se kontinuirano zadužuje i uvozi kapital iz ostatka svijeta, te time prema konvencionalnoj interpretaciji postaje sve ovisniji o povjerenju kreditora, što bi nedvojbeno trebalo voditi smanjenoj autonomiji i utjecaju. Kombinacija prethodno navedenih trendova trebala bi dovesti do pada potražnje za američkim dolarom i ubrzanom diverzifikacijom financijskih portelja diljem svijeta. 

Slika 1

Izvor: IMF Data

Četvrto i možda najvažnije, sve intenzivnija primjena politike sankcija u proteklim godinama (Sjeverna Koreja, Iran, Venezuela, Sirija, Rusija) morala bi voditi smanjenju apetita za akumulacijom i držanjem američkog dolara u deviznim rezervama ili privatnim portfeljima (Slika 2). Militarizacija međuovisnosti, u ovome slučaju financijske međuovisnosti, objašnjava kako strukturne karakteristike globalne ekonomije nekim državama daju dodatnu moć dok u isto vrijeme ograničavaju druge.

Uloga sankcija

U prethodnim desetljećima kapacitet primjene ekonomskih sankcija ovisio je o sposobnosti države koja uvodi sankcije da zapriječi sankcioniranim akterima pristup njezinom tržištu. Nasuprot tome, u današnjem globaliziranom svijetu sudjelovanje u prekograničnim ekonomskim transakcijama zahtijeva pristup globalnoj mreži koju čine sustavi poput SWIFT-a i dolarskog kliringa (međusobnog prebijanja potraživanja između stranaka unutar bankarskog ili financijskog sustava do visine preklapanja). Potonje obilježje financijske globalizacije dovelo je do toga da globalni financijski tokovi prolaze kroz svega nekolicinu financijskih institucija sa sjedištem u SAD-u. Upravo takva financijska arhitektura omogućava SAD-u nadležnost nad ključnim čvorištima posredstvom prikladnih regulatornih institucija, te omogućava militarizaciju pristupa mreži, s ciljem vršenja nadzora nad postojećim tokovima i/ili blokiranja pristupa drugim akterima.

Stoga je ovaj argument izazvao najviše pozornosti nakon nedavnog izbacivanja ruskih financijskih institucija iz SWIFT-a i zamrzavanja 284 milijarde dolara vrijednih deviznih rezervi Središnje banke Ruske Federacije uslijed ruske invazije na Ukrajinu, što čini potez bez presedana u povijesti provođenja ekonomskih sankcija. Naime, ključan argument za držanje deviznih rezervi sastoji se u mogućnosti njihovog korištenja u izvanrednim situacijama, ali ukoliko se pristup tim istim rezervama može unilateralno uskratiti, to bi trebalo smanjiti dugoročnu motivaciju akumuliranja deviznih rezervi u američkom dolaru. Osim toga, zamrzavanje deviznih rezervi bez čvrstog pravnog uporišta i širokog međunarodnog konsenzusa podriva sigurnost i kredibilitet dolarocentričnog financijskog sustava.

Slika 2

Izvor: Global Sanctions Database

Stoga mnogi ukazuju na smanjenje udjela američkog dolara u globalnim deviznim rezervama na 59%, što je znatno manje u odnosu na više od 70% početkom ovog milenija. No, olako se zaboravlja da je udjel pao na manje od 50% i početkom 1990-ih. Ako se analizira diverzifikacija portfelja koju provode središnje banke diljem svijeta, vidljivo je da je nakon globalne financijske krize ¾ diverzifikacije išlo u smjeru akumuliranja valuta poput australskog i kanadskog dolara, švedske krune i korejskog wona. U isto vrijeme, samo se ¼ diverzifikacije odnosilo na zamjenu američkog dolara za najozbiljnije pretendente na mjesto ključne rezervne valute poput eura i yuana. Udio američkog dolara u prekograničnim plaćanjima prema podacima SWIFT-a povećao se za gotovo 10 postotnih bodova u periodu između 2012. i 2022., na gotovo 42%. Također, podaci Banke za međunarodna poravnanja (BIS) ukazuju na značajno povećanje međunarodnih obvezničkih izdanja denominiranih u američkom dolaru u razdoblju nakon globalne financijske krize 2008. godine, pa je tako 2021. godine dotični udio dosizao gotovo dvije trećine. Zadnje i ne najmanje važno, podaci BIS-a govore da je više od 50% prekograničnih zajmova denominirano u američkom dolaru, nekoliko postotnih bodova više nego prije izbijanja globalne financijske krize 2008./09.

Sve u svemu, iz priloženih podataka vidljivo je da pozicija američkog dolara nije ni približno poljuljana, unatoč iskustvu globalne financijske krize, kaotičnim potezima Trumpove administracije i opetovanom politikom ekonomskih sankcija koje su imale eskalaciju u mandatima Georga Busha Jr. i Donalda Trumpa. Stoga je potrebno zapitati se koji su ključni razlozi koji stoje iza hegemonije američkog dolara i zbog čega još uvijek ne postoje značajne alternative za poziciju ključne svjetske rezervne valute. U nastavku teksta istaknut ćemo kako je američki dolar zauzeo svoju poziciju na vrhu monetarne piramide, što ga održava na tom mjestu i zbog čega unatoč svim izazovima s kojima se suočava ne postoje kredibilne i snažne alternative.

Nastanak američke monetarne hegemonije

Američka monetarna hegemonija omogućava američkoj ekonomiji i poduzećima izbjegavanje izvanjskih ograničenja u financiranju deficita, s kojima se suočavaju druge ekonomije koje emitiraju valute značajno niže u monetarnoj hijerarhiji. U tom pogledu, američki deficiti tekućeg računa bilance plaćanja predstavljaju transfer realnih resursa iz ostatka svijeta u zamjenu za obećanja o budućim plaćanjima. Kada bi postojao svijet sa minimalnim stupnjem financijske represije i slobodnim financijskim tržištima, deprecijacija deviznog tečaja i odljev kapitala predstavljao bi osigurač koji bi držao makroekonomske neravnoteže između suficitarnih i deficitarnih država pod kontrolom, a ista logika bi se primijenila i na SAD. Iz ovog razloga potrebno se zapitati kako je sustav evoluirao prema točki ravnoteže koja podrazumijeva neto izvoz kapitala iz siromašnijih država u najbogatiju svjetsku državu i gotovo neutaživu potražnju za valutom države koja godinama ima dva strukturna deficita – onaj tekućeg računa bilance plaćanja i fiskalni deficit.

Drugi svjetski rat označio je kolaps dotadašnjeg međunarodnog monetarnog sustava predvođenog britanskom funtom. Na njezino mjesto na konferenciji u Bretton-Woodsu 1944. zasjeo je američki dolar. U prvih nekoliko godina nakon rata u svijetu je postojao problem nestašice dolara i SAD je svojim zajmovima i ulaganjima premošćivao navedeni problem. Valja se podsjetiti da je SAD gotovo dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata bio u poziciji neto-vjerovnika i države sa suficitom tekućeg računa bilance plaćanja. No, uspješan ekonomski oporavak sila poraženih u ratu, predvođenih Japanom i Njemačkom, označio je prekretnicu. SAD je postupno postajao neto-dužnik i država s deficitom tekućeg računa bilance plaćanja.

Važan faktor u objašnjenju ovog fenomena predstavlja odluka japanskih i njemačkih elita da kao države koje su kasnile u ekonomskom razvoju za pionirima industrijske revolucije poput Velike Britanije i SAD-a, etabliraju ekonomski model koji potiskuje domaću potražnju i posljedično dovodi do suficita tekućeg računa bilance plaćanja. Mobilizacija kapitala za stvaranje jakih nacionalnih šampiona smanjila je mogućnost diskrecijske potrošnje.  Upravo se u ovakvom pristupu izvozno-usmjerenih ekonomija krije nastojanje za smanjenje razvojnog jaza s kojim su se suočile.

Njihova ovisnost o inozemnoj potražnji kao pokretaču rasta BDP-a, slično modelu kojega će kasnije usvojiti i Kina,dovela je do enormnog porasta deviznih rezervi, dolarizacije vlastitih financijskih sustava na strani pasive i aktive, te potražnje za imovinom u koju će se ulagati dotične devizne rezerve. S vremenom su u dolarocentričan sustav uvučene i ostale ekonomije koje nisu nužno suficitarne, ali su za plaćanje uvoza ključnih sirovina ili otplatu duga koji je u najvećoj mjeri u dolarima trebale pribaviti američke dolare. Tako su svi akteri postali sve ovisniji o potezima Federalnih rezervi kao de facto globalne središnje banke. Nakon što je u sustav ‘udahnut život’, korištenje jedne globalno prepoznatljive valute proizvelo je niže transakcijske troškove, što je dodatno zacementiralo dolarocentrični sustav.

Paralelno s gore navedenim trendovima, američke elite postupno su osigurale domaći i međunarodni konsenzus da američki dolar bude internacionaliziran i da dopuste rastuće deficite tekućeg računa bilance plaćanja kao kanal opskrbe svjetske ekonomije dolarskom likvidnošću. Nit vodilja iza domaćeg konsezusa sastoji se u ideji da se gubitak konkurentnosti u sektorima poput proizvodnje automobila i strojeva može kompenzirati pojačanim ulaganjima u nove tehnologije od 1970-ih godina naovamo. Ovakvo pozicioniranje trebalo je podjednako osigurati ekonomsku i vojnu superiornost SAD-a. S druge strane, nit vodilja međunarodnog konsenzusa temelji se na razgranatoj mreži vojnih savezništva koja su osigurala potražnju za dolarima u zamjenu za američke sigurnosne garancije.

Ovaj dio teksta možemo zaključiti konstatacijom da su povijesni korijeni američke dolarske hegemonije duboki i utoliko nije realno za očekivati da će se stanje brzo promijeniti. U nastavku ćemo pobliže prikazati kako se američka globalna monetarna hegemonija održava i analizirati silnice koje se prelamaju u ovom povijesnom trenutku