Mehanizmi održavanja američke monetarne hegemonije
U prvom tekstu naglasak je bio na kronologiji i mehanizmima nastanka hegemonije američkog dolara, a u ovom će ključan naglasak biti na malo poznatim mehanizmima njezinog održavanja. Postavlja se logično pitanje: Zbog čega bi ostatak svijeta isporučivao SAD-u dobra i usluge u zamjenu za obećanja o budućim plaćanjima?
Uspostava američki-vođenog režima zaštite intelektualnog vlasništva (patenti, copyright, trademark) koji je svoju kulminaciju doživio 1995. godine izglasavanjem TRIPS-a (Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva) u okviru WTO-a, svakako je jedan od najvažnijih i često prešućenih mehanizama za održavanje američke monetarne hegemonije. Naime, vojna moć općenito počiva na tehnološkoj dominaciji, a ona pak ovisi o ulaganju u bazično istraživanje i razvoj. Niz istraživanja ukazuje na povezanost vojnih izdataka i tehnoloških inovacija koje kasnije svoju primjenu nalaze u sferi civilne ekonomije. U sljedećem koraku američke multinacionalne korporacije u stanju su komercijalizirati rezultate bazičnih istraživanja i zaštiti profite uspostavom i održavanjem režima zaštite intelektualnog vlasništva. Oslanjanjem na preferirani i ideološki legitimirani režim zaštite intelektualnog vlasništva ugrađen u međunarodno trgovačko pravo posredstvom globalnih, regionalnih i bilateralnih trgovinskih sporazuma, SAD je vlastitim multinacionalnim korporacijama bogatima intelektualnim vlasništvom osigurao stjecanje prednosti.
Ovaj korak je izuzetno važan u organizaciji globalnih proizvodnih lanaca koji generiraju enormne profite, a postupnim uključivanjem multinacionalnih korporacija iz drugih država širila se koalicija aktera koja podržava postojeći sustav zaštite intelektualnog vlasništva. No, budući da američke multinacionalne korporacije zadržavaju tehnološko predvodništvo, osigurana im je i izvanredna profitabilnost. Upravo se na toj profitabilnosti temelji ponuda američkih vrijednosnica koje se mogu zamijeniti za dobra proizvedena u drugim državama, čineći opetovane američke deficite tekućeg računa bilance plaćanja prihvatljivim trgovinskim partnerima koji ostvaruju suficit.
Tablica 1 i Tablica 2 ilustriraju prethodnu argumentaciju. Omjer udjela profita američkih multinacionalnih korporacija na popisu Forbes 2000 i američkog BDP-a je daleko najveći u odnosu na Kinu i ostatak G-7 ekonomija. Osim toga, ukoliko uzmemo 10 najvećih američkih multinacionalnih korporacija zastupljenih u tehnološkom i farmaceutskom sektoru, čiji profiti naročito ovise o režimu zaštite intelektualnog vlasništva, vidljivo je da njihov kumulativni udio profita iznosi nevjerojatnih 7,97% od ukupnog profita Forbes 2000. Dakle, ukoliko uzmemo u obzir kriterije kvalitete i kvantitete potražnje za dionicama na globalnoj razini, dotičnu potražnju jedino može utažiti američko tržište kapitala. Prema podacima SIFMA (Securities Industry and Financial Markets Association), u travnju 2022. američke korporacije činile su 41,6% globalne tržišne kapitalizacije u iznosu od 117 bilijuna američkih dolara.
Tablica 1
| Udio u Forbes 2000 korporativnim profitima | Udio u globalnom BDP-u | Omjer | |
| SAD | 34,4% | 24,2% | 1,42 |
| Kina + Hong Kong | 13,7% | 16,3% | 0,84 |
| Japan | 6,9% | 5,9% | 1,17 |
| Velika Britanija | 5 | 3,3 | 1,52 |
| Francuska | 3,7 | 3,3 | 1,12 |
| Njemačka | 3,5 | 4,7 | 0,74 |
| Kanada | 2,6 | 2 | 1,3 |
| Italija | 1,1 | 2,4 | 0,46 |
Izvor: Schwartz, H.M. (2021) Intellectual Property Right and the Decay of the American Hegemony, U: Welf Werner i Florian Bӧller (ur.) A Hegemonic Transition? Reconfigurations of Global Economic and Security Orders in the Age of Trump.
Tablica 2
| Profit u milijardama USD | Udio profita u profitu Forbes 2000 korporacija | Udio u tržišnoj kapitalizaciji Forbes 2000 | |
| Apple | 100.56 | 2.01% | 5.55% |
| Alphabet | 76.03 | 1.52% | 3.32% |
| Microsoft | 71.19 | 1.42% | 4.32% |
| Meta | 39.37 | 0.79% | 1.05% |
| Amazon | 33.36 | 0.67% | 3.08% |
| Pfizer | 21.98 | 0.44% | 0.57% |
| J&J | 19.83 | 0.40% | 1.00% |
| Merck&Co. | 13.05 | 0.26% | 0.45% |
| Cisco Systems | 11.82 | 0.24% | 0.45% |
| AbbVie | 11.46 | 0.23% | 0.58% |
| TOTAL | 398.65 | 7.97% | 20.37% |
Izvor: Forbes 2000 za 2022. godinu
Prethodno objašnjenje komplementarno je s fenomenom ‘tamne tvari’ u međunarodnoj trgovini. Federico Sturzenegger i Ricardo Hausmann sa Sveučilišta Harvard kontraintuitivan odnos negativnog salda tekućeg računa američke bilance plaćanja i kontinuiranog pozitivnog priljeva neto primarnog dohotka nazivaju ‘tamnom tvari’ međunarodne razmjene aludirajući na nepoznat sadržaj svemira. Poput svojeg kozmičkog pandana, ‘tamna tvar’ u međunarodnoj trgovini ne može se vidjeti, ali se njezini efekti mogu lako osjetiti, i to ne putem njezine gravitacijske snage, već putem financijskih prinosa koje ona omogućava. ‘Tamnu tvar’ prvenstveno čini međunarodna vrijednost tehnologije koju posjeduju ekonomski subjekti određene države, koja se koristi izvan njezinih granica, te koju slabo zahvaćaju klasične trgovinske statistike. Riječ je o teško mjerljivoj tržišnoj vrijednosti nematerijalne imovine koja zapravo služi kao pokriće američkog duga.
U periodu od 2005. – 2021. suma svih deficita tekućeg računa SAD-a iznosila je više od 8,894 bilijuna američkih dolara, te je SAD paralelno povećavao svoju inozemnu zaduženost (negativna neto-investicijska pozicija). Nasuprot tome, SAD je u istom periodu ostvario pozitivan saldo kada je u pitanju neto primarni dohodak u iznosu od 2,639 bilijuna američkih dolara, što u prijevodu znači da su američki prihodi iz inozemstva od kamata, dividendi, patenata, renti i tantijema daleko nadmašili prihode stranih ulagača na američkom tržištu. U tom pogledu, SAD je unatoč svojem deficitu daleko efikasniji ulagač od suficitarnih država poput Kine i Njemačke, kao što nam to pokazuje Slika 3. Drugim riječima, SAD daleko efikasnije ulaže svoj kapital u nove tehnologije koje stvaraju veće prinose od starih, koje su prepuštene trgovačkim partnerima.
Slika 3
Izvor: World Development Indicators i IMF Data
Zadnje i ne najmanje važno, američko obvezničko tržište prema podacima SIFMA vrijedi 46 bilijuna američkih dolara, što je 38,6% vrijednosti globalnog obvezničkog tržišta “teškog” 119 bilijuna američkih dolara. Potražnju za američkim državnim obveznicama i vrijednosnim papirima osiguranima hipotekama motivira sigurnost, fleksibilnost i likvidnost. Neizostavnu ulogu igra i očekivanje nastavka efikasnosti američkih ulaganja u nove tehnologije s visokim povratom na uloženo. Na duge staze ključna je diferencijalna stopa rasta američkog BDP-a i posljedično poreznih prihoda u odnosu na ostatak svijeta. Slika 4 zorno predočuje neprikosnovenu poziciju SAD-a kao jedne od najbržerastućih i još uvijek uvjerljivo najbogatije svjetske ekonomije. Zanimljivo je napomenuti da SAD kao glavna deficitarna država ima više stope ekonomskog rasta od glavnih suficitarnih država, izuzev Kine.
Slika 4
Izvor: IMF World Economic Outlook
Slabost ključnih izazivača američkog dolara: euro
U naredna dva odjeljka ukratko ćemo objasniti izazove s kojima su suočene dvije valute koje jedine mogu parirati američkom dolaru imajući u vidu veličinu ekonomije, razgranatost trgovinskih veza, vojnu moć i stupanj tehnološkog napretka kao ključnih materijalnih resursa moći.
Govoreći o političkim preduvjetima za uspješnu internacionalizaciju eura, za eurozonu bi se moglo reći da se suočava s problemom ‘premalo države’, s obzirom da nema zajedničku obrambenu i vanjsku politiku koja je u stanju povećati stupanj tehnološkog napretka i signalizirati investitorima sigurnost njihovih potraživanja izraženih u euru. Izostanak geopolitički snažne eurozone koja pruža pojačanu obrambenu sigurnost inozemnim vjerovnicima u vlastiti javni dug općenito smanjuje stupanj motivacije ulaganja u financijske instrumente denominirane u eurima.
Tijekom prethodnog desetljeća eurozona je kreirala nekoliko iznimno važnih ekonomskih institucija koje povećavaju otpornost eurozone na pojavu makroekonomskih šokova, ali i doprinose većem povjerenju u euro u ostatku svijeta (parcijalna bankovna unija, ECB kao zajmodavac u krajnjoj nuždi, swap ugovori ECB-a s drugim centralnim bankama, itd.). Ipak, dvije su ključne prepreke na putu da euro počne ozbiljnije izazivati primat američkog dolara. Prvo, činjenica da izdavatelj ključne svjetske rezervne valute mora pristati na stvaranje ekonomske strukture u kojoj je on sam neto-dužnik, a ne neto-vjerovnik, s obzirom na potrebu opskrbe globalne ekonomije likvidnošću. Isto tako, potrebna je uspostava mehanizma za prilagodbu bilance plaćanja i očuvanje socijalne kohezije između entiteta koji čine monetarnu uniju, tj. dijeljenje troškova prilagodbe bilance plaćanja između suficitarnih i deficitarnih država u monetarnoj uniji. U protivnom, pad životnog standarda u deficitarnim državama u odnosu na suficitarne države dovodi do porasta političke nestabilnosti i uspona anti-sistemskih političkih stranaka.
Povjerenje u valutu uvjetovano je snagom političkih institucija koje služe za upravljanje ekonomijom u kriznim situacijama i rješavanje političkih konflikata. Osim toga, snažnija internacionalizacija eura podrazumijeva stvaranje fiskalne unije (izdavanje zajedničkog duga i usklađivanje poreznih politika od strane svih članica) jer svjetska rezervna valuta zahtijeva duboka, integrirana i likvidna financijska tržišta koja privlače globalne investitore. U ovom trenutku to nije slučaj u eurozoni koja objedinjava 19 različitih država (uskoro 20 s Hrvatskom) s vlastitim fiskalnim politikama koje ih većinom ne žele dodatno integrirati zbog gubitka ključnih poluga nacionalnog suvereniteta, izdavanja duga i prikupljanja poreza. Iako postoji Pakt o stabilnosti i rastu i institucije poput ESM-a kao alati koordinacije nacionalnih fiskalnih politika koji bi trebali spriječiti nastanak dužničke krize u nekoj zemlji članici i umanjiti povremene padove povjerenja monetarnu uniju (efekti prelijevanja krize), takvi instrumenti još uvijek nisu potpuno ‘vodonepropusni’. Osim toga, oni ne rješavaju fundamentalni problem potražnje za izdavanjem daleko većih iznosa duga u ostatku svijeta, s obzirom da je zaokret prema većim emisijama državnog duga neprihvatljiv fiskalno konzervativnim državama poput Njemačke.
Veće emisije duga idu kontra ekonomskog modela jezgre eurozone (Njemačka, Nizozemska, Finska, Austrija) koji počiva na neto-izvozu, a što bi bilo ugroženo internacionalizacijom eura i posljedičnom aprecijacijom valute uslijed povećane potražnje za financijskom imovinom izraženom u euru. Osim toga, bogatije i fiskalno stabilnije članice eurozone trebale bi prihvatiti opciju jamčenja ili ‘socijalizaciju dugova’ država koje imaju više razine javnog duga i posljedično plaćaju višu kamatnu stopu na zaduženje. Prve elemente socijalizacije dugova država već imamo kroz fleksibilne monetarne instrumente Europske središnje banke, izdanja obveznica europskih multilateralnih institucija (EIB, ESM) i Europske komisije (za financiranje fiskalnog instrumenta Next Generation EU), no ti elementi su od minonrne važnosti za globalno tržište državnih obveznica. Veća ‘socijalizacija dugova’ unutar europodručja značila bi ne samo preuzimanje jamstva za otplatu javnog duga država s višom razinom duga, već i prosječno poskupljenje svih zaduženja (primijetite da SAD u pravilu plaća veće kamatne stope na svoj javni dug od primjerice Njemačke). Takav razvoj događaja u ovom trenutku je teško politički ostvariti jer većina građana EU operira na temelju premise kako uloga EU nije zamjena nacionalnih država, već njihovo jačanje putem razvoja opcija kolektivnog djelovanja.
Slabost ključnih izazivača američkog dolara: yuan
Ako za euro možemo reći da ima premalo obilježja države, za Kinu se može reći sve suprotno. Njezin pokušaj internacionalizacije yuana obilježen je problemom ‘previše države’, tj. presnažnim zagrljajem Partije nad svim sferama života uz preslaba jamstva vlasničkih i intelektualnih prava, pa tako i nad kupovinom i držanjem instrumenata kineskog privatnog i javnog duga od strane ne-rezidenata. Velika koncentracija političke moći koja se može arbitrarno koristiti smanjuje atraktivnost kineskog tržišta, pogotovo za investitore koji su primarno usmjereni za očuvanje vrijednosti svog portfelja, a ne na preuzimanje većih rizika koji potencijalno donose više prinose na uloženo.
S obzirom da Peking ne može prisiliti privatne i javne investitore diljem svijeta na držanje yuana, potrebno je uložiti napor u promicanje atraktivnosti kineske valute kao način osiguranja njene široke prihvaćenosti. Riječnikom ekonomista Hymana Minskog: Svaki entitet u ekonomiji može stvoriti novac, no problem se otkriva u njegovom prihvaćanju. Ono što je prema profesoru Barry Eichengreenu najveća barijera u pogledu internacionalizacije yuana jest činjenica da su tijekom povijesti izdavatelji ključne rezervne valute uvijek bile demokracije ili republike, u kojima je postojalo kredibilno institucionalno ograničenje arbitratnih poteza nositelja izvršne vlasti. Izdavanje velikih iznosa javnog duga prihvatljivija je stranim vjerovnicima koji su ključni za povećanje potražnje ukoliko znaju da postoji i značajan broj domaćih vjerovnika s biračkim pravom, što izvršnoj vlasti bitno otežava unilateralno neplaćanje dospjelog duga i ograničava manevarski prostor za arbitrarne političke intervencije u financijske tokove.
Osim ovih fundamenalnog ograničenja, postoje dodatni ograničavajući faktori. Kina nema liberaliziran kapitalni račun bilance plaćanja što smanjuje atraktivnost akumuliranja i držanja valute na čije unošenje i iznošenje iz Kine postoji određen set restriktivnih propisa. Jedan od ključnih razloga za takav kineski odabir sastoji se u modelu financijske represije koji omogućava Partijsku kontrolu nad nacionalnom ponudom štednje i usmjeravanje iste prema državnim strateškim prioritetima i interesnim skupinama koje su ključne za održavanje moći KP Kine. Na sve navedeno valja još nakalemiti problem izostanka snažne zaštite vlasničkih prava i neovisnog pravosuđa. Povećanje neovisnosti pravosuđa kosi se s imperativom vladajućih elita da selektivno primjenjuju pravo, pogotovo kada su u pitanju politički protivnici ili države koje imaju otvorena bilateralna pitanja s Kinom, a takvih je poveći broj (dovoljno je spomenuti dva najveća gospodarstva svijeta uz Kinu – SAD zbog Tajvana i Japan).
Tako se kao bitan problem pojavljuje to što Kina u odnosu spram svojih susjeda i potencijalnih saveznika bazira vanjsku politiku na teritorijalnim pretenzijama i ekonomskim pritiscima usmjerenima na države koje imaju oprečno mišljenje spram Hong Konga, Tajvana ili nekog drugog pitanja. Ovakvo stanje odbija potencijalne kupce kineskog javnog i privatnog duga denominiranoga u yuanu. Također, potonji proces smanjuje mogućnost akumuliranja većih iznosa yuana na računima financijskih ustanova izvan NR Kine i posljedično vezivanje njih i njihovih matičnih dražava uz financijsku strukturu koja ima svoje središte u Kini. Zadnje i ne najmanje važno, time se smanjuje mogućnost kineska monetarna moć i značajno otežava put prema status globalnog hegemona.
‘Zamka dolara’
Američki dolar unatoč nizu izazova s kojima se suočava stoji relativno bolje u odnosu na glavne monetarne rivale poput eura i yuana. Ian Bremmer, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za političke rizike, lucidno je rekao da u slučaju bijega od medvjeda na šumskom kampiranju nije potrebno biti brži od samog medvjeda, već je samo dovoljno biti brži od ostalih kampera. Unatoč financijskim sankcijama nametnutima Rusiji koje su ponovo otvorile raspravu o postupnoj eroziji američke monetarne hegemonije, globalni dolarski sustav je izuzetno ukotvljen i teško ga je napustiti s obzirom na nepostojanje kredibilnih alternativa i neposredne troškove koji nastaju u sklopu tranzicije prema novom monetarnom sustavu na globalnoj razini.
Za ilustraciju spomenutih troškova tranzicije potrebno je skrenuti pozornost na činjenicu da američki entiteti i rezidenti imaju ukupno 53 bilijuna američkih dolara dugovanja prema ostatku svijeta. Pad vrijednosti dolara uslijed njegovog većeg napuštanja ne bi imao utjecaja na njihovu realnu razinu duga, ali bi značajno smanjio vrijednost imovine u vlasništvu ne-rezidenata nakon konverzije iz dolara u domicilne valute. S druge strane, potraživanja američkih entiteta prema ostatku svijeta vrijedna 35 bilijuna američkih dolara dobila bi na vrijednosti jer je američka imovina u inozemstvu dominantno iskazana u stranim valutama. Dakle, iako je SAD neto-dužnik prema ostatku svijeta, pad vrijednosti dolara imao bi paradoksalan učinak prema kojemu bi porasla vrijednost američke imovine, dok bi došlo do suprotnog efekta kada je u pitanju imovina ostatka svijeta što znači da bi se neto vrijednost američke imovine spram ostatka svijeta u slučaju deprecijacije dolara – uvećala. Ukoliko bi američka ekonomija bila manja, efekt bogatstva bi se poništio zbog slabijeg dolara. Ipak, uz aktivističke makroekonomske politike kakve provodi SAD, s primarnim ciljem utjecaja na domaće makroekonomske varijable, SAD može izolirati svoje tržište i prebaciti teret prilagodbe makroekonomskih neravnoteža (koji uključuje promjenu nadnica, cijena i tečaja) na ostatak svijeta. Profesor Eswar Prasad sa Sveučilišta Cornell naziva to ‘zamkom dolara’.
Unatoč postojećoj stabilnosti sustava koja se očituje u gore navedenome, potrebno je istaknuti da se najveća slabost američke monetarne hegemonije dugoročno krije u domaćoj političkoj ekonomiji. Bill O’Grady iz Confluence Investment Management vrlo je slikovito opisao situaciju:
Svjetska supersila ima dva osnovna zadatka, stabilizirati svjetsku sigurnosnu arhitekturu kako regionalna rivalstva ne bi prerasla u ‘vruće ratove’, što također uključuje držanje otvorenim globalne trgovinske rute, te izdavanje ključne rezervne valute. Ovo implictno znači da supersila mora financirati vojsku s globalnim prisustvom i pristati na kontinuirane deficite tekućeg računa bilance plaćanja. Gornjih 10% populacije u distribuciji dohotka uspjeva naročito profitirati od prethodno navednih faktora. Zbog globalne stabilnosti, dotična populacija u stanju je maksimizirati potražnju za svojih uslugama i izmjestiti radno-intenzivne procese u države s nižim troškovima proizvodnje. S druge strane, projekciju vojne moći u porezima i krvi treba osigurati donjih 90% populacije u distribuciji dohotka. S vremenom, ovaj dio populacije odbija slobodnu trgovinu jer smatra da im diretno šteti, te se ne želi boriti u ratovima s kojima se sve teže identificira.
Upravo simbioza domaćih protekcionističkih impulsa te pretjerano autistične vanjske politike koja pokazuje nedovoljno razumijevanja za poziciju saveznika i onih koji se nisu opredjelili za stranu u intenzivirajućem geopolitičkom sukobu između SAD-a s jedne strane, te Kine i Rusije s druge strane, pojačava pritisak prema sve većoj globalnoj fragmentaciji i de-globalizaciji. Takav scenarij nedvojbeno slabi mehanizme koji održavaju američku monetarnu hegemoniju, poput već spomenute ‘tamne tvari’ međunarodne trgovine. Stoga prvo pitanje glasi da li je SAD sposoban stvoriti domaći politički konsenzus koji bi omogućio kooptaciju gubitnika dosadašnjeg procesa globalizacije stvaranjem inkluzivnijih institucija i politika, neku vrstu New Deala za 21. stoljeće. I drugo, da li je SAD spreman učiniti veći iskorak prema inozemnim partnerima koji su do sada računali na američko vodstvo ne samo u sigurnosnim pitanjima, već i u pitanjima trgovine i pružanja globalnih javnih dobara, a koja je potrebno pomiriti s domaćim političkim imperativima. Ključno pitanje glasi: može li SAD dugoročno pomiriti ovu kvadraturu kruga?
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, FPZ Zagreb