Tri teme sam zabilježio prošli tjedan, a vikend je vrijeme za osvrt, pa idemo redom:
- Podsjeća li kriza američkih regionalnih banaka na razdoblje prije Lehmana 2008.?
- Što je to ministar Primorac najavio; o kakvim je poreznim rasterećenjima riječ?
- Povodom odlaska najuspješnijeg hrvatskog premijera Nikice Valentića (1993.-1995.).
Podsjeća li kriza američkih regionalnih banaka na razdoblje prije Lehman-implozije 2008.?
Nakon kolapsa First Republic Bank i preuzimanja njenih rastrančiranih ostataka od strane vodeće američke banke JPMorgan prošloga vikenda, ponovo se zatreslo tržište američkih regionalnih banaka. Radi se o bankama s bilancama od 10 do 100 milijardi dolara. Na udaru rasprodaje dionica pod naletom ustrašenih ulagača našla su se imena za koja gotovo nitko u Hrvatskoj nikada nije čuo: PacWest i Western Alliance, a spominju se i Comerica i Zions Bank Corp. Nakon propasti Sillicon Valley Bank (Kalifornija) i First Republic (također Kalifornija), nabrojat ću sjedišta ove četiri banke o kojima su se krajem prošlog tjedna raspisali američki poslovni mediji: Los Angeles (Kalifornija), Phoenix (Arizona), Dallas (Texas) i Salt Lake City (Utah). Nedostaje još samo New Mexico, pa da se epicentar bankovne implozije prilično precizno locira na američkome jugozapadu.
Riječ je o gospodarski iznimno dinamičnom području koje se u zadnjim godinama enormne fiskalne i monetarne ekspanzije u SAD-u poprilično napuhalo; ekonomisti bi rekli, dogodio se cjenovni balon i „misalokacija“ kapitala. Radi se (opet) o nekretninama. Probudila se sumnja da slijedi velika korekcija cijena nekretnina nakon što je FED prošli tjedan dogurao kamatne stope do 5,25% (kao i na ljeto 2006.). Pad vrijednosti nekretnina mogao bi potopiti nekretninske dužnike i banke koje su im jako izložene. Baš kao što je bio slučaj 2008./09. Tada su se kamatne stope FED-a zadržale na vrhuncu od 5,25% oko godinu dana, da bi ih FED počeo brzo rušiti potkraj ljeta 2007. nakon što je postalo jasno da tržište nekretnina kolabira. No, to nije pomoglo izbjegavanju Lehman-implozije u rujnu godinu dana kasnije.
Ključna slika koja evocira uspomene na vrijeme neposredno prije pada Lehman Brothersa pokazuje da je pad (realnih) cijena nekretnina u SAD-u započeo proteklih mjeseci (cijene nekretnina nisu pratile inflaciju potrošačkih cijena). To se događa neposredno nakon što se rast cijena nekretnina naglo ubrzao nakon pandemijske recesije 2020. pogonjen ekspanzivnim makroekonomskim politikama koje su, kao što znamo, bile bez presedana.
Ulagači u dionice banaka ne paničare bez veze. Testiraju (regionalne) banke koje su izravno i neizravno izložene nekretninama u područjima SAD-a gdje su se cijene proteklih godina jako napuhale. Brojke u sljedećoj tablici govore više od riječi: pogledajte medijalne jedinične cijene domova u Kaliforniji i minus ispred očekivane promjene indeksa (nominalnih) cijena nekretnina u toj najviše pogođenoj američkoj državi.
Kao i First Republic, PacWest i Western Alliance pripadaju grupi brzorastućih banaka sa značajnim izloženostima hipotekarnim kreditima. Po tome su slične First Republicu, ali ne i SVB-u koji je bio posebna priča nevezana uz nekretnine. No obje velike ranije propale banke imale su bilance koje su se u zadnje 3-4 godine napuhavale prema faktorima puta tri i puta dva. To je slično trenutačno najpogođenijem PacWestu gdje su se hipotekarni krediti udvostručili u tri godine 2020.-2022., a čine gotovo polovinu bilančne svote. U Western Allianceu je isti udjel hipotekarnih izloženosti kao u PacWestu, ali je rast u istom razdoblju iznosio gotovo puta tri (!). Tako se potvrdilo staro, dobro poznato pravilo: eksplozivan rast banke u kratkom roku znači esktremno visok rizik. Takvi baloni (za američku veličinu gospodarstva – balončići) prije ili kasnije moraju na neki način puknuti, samo je pitanje hoće li eksplozija biti kontrolirana ili će imati kolateralne žrtve.
Ipak, postoji jedan važan pokazatelj koji upućuje na to da očekivana korekcija cijena nekretnina neće imati sistemske razmjere kakve je imala implozija 2008./09.: američka kućanstva znatno su manje (relativno) zadužena nego prije Velike recesije 2008./09. Drugim riječima, moguća je korekcija, moguće je da još poneka banka propadne, moguća je i recesija, no ni izbliza implozija kakvu pamtimo otprije 15 godina. Osim toga, SVB i First Republic rješavani su školski prema obrascu too big to fail, bez stečaja i likvidacije, uz pomoć takozvanih purchase and assumption transakcija u kojima se bilanca rastrančira, dijelovi prodaju ili prenose na druge banke, a samo dioničari gube novac, ne i štediše. Uz nastavak takvog rješavanja problema u bankama Lehman se neće ponoviti iako metoda ima i svoje rizike, o kojima drugom prilikom.
Dug američkih kućanstava / BDP 2000.-2023
Nekretnine su svuda i uvijek vruća tema. Tako je i kod nas gdje se rast cijena nekretnina najčešće prezentira u lokalnom povijesnom i kulturnom kontekstu; ne kao dobra vijest koja pokazuje da vrijednost bogatstva ljudi (čak 90-tak posto koji posjeduju nekretninu) raste. Rast cijena u pravilu izaziva kuknjavu jer, navodno, tek što nije „puklo“ („Mora puknuti!“), i onda još krene kuknjava kako je „teško riješiti stambeno pitanje“.
Treba se vratiti na racionalan teren, te na metodološki ispravan način usporediti indekse cijena nekretnina u Hrvatskoj i SAD-u. Na prvoj slici je prikazan Case-Schillerov indeks za SAD koji ne mjeri nominalne nego realne odnosno relativne cijene nekretnina. To su nominalne cijene nekretnina prilagođene za rast indeksa potrošačkih cijena. Mi nemamo takav službeni indeks, pa sam ga za potrebe ovoga teksta izračunao. I gle čuda, realne odnosno relativne cijene nekretnina ne samo da nisu napuhane kao u SAD-u, gdje su se povećale oko 60% u odnosu na raniji maksimum iz 2007. U Hrvatskoj tek sustižu vrhunac realnih (relativnih) cijena iz 2007.
Izvor: HNB, vlastiti izračun
Osim toga, zaduženost sektora stanovništva u Hrvatskoj je oko 30% BDP-a, niža nego 2008., i uvjerljivo je najniža u europodručju. Udjel hipotekarnih (točnije: stambenih) kredita u bilancama banaka je svega oko 13%, a rast je proteklih godina iznosio ne pretjeranih 10-tak posto na godinu nakon duge stagnacije. Priču o nekretninama i bankama stoga možemo ostaviti Amerikancima i njihovom kaubojskom pristupu fiskalnoj i monetarnoj politici, te prijeći na domaći teren gdje je vijest tjedna bila najava ministra financija Primorca o predstojećim promjenama u poreznom sustavu, čiji je cilj rasteretiti plaće.
Što je najavio ministar Primorac?
Namjerno izbjegavam riječ porezna reforma, jer nikakvi detalji još nisu poznati osim grubo najavljenih kontura promjena:
- Ukinut će se prirezi porezu na dohodak (koji je ionako već u cijelosti prihod lokalnih proračuna), a fleksibilizirat će se stope poreza na dohodak kako bi gradovi i općine kompenzirali gubitak prireza i slobodnije vodili lokalnu fiskalnu politiku.
- Doprinos za mirovine (dio od 15% za prvi stup) na niže plaće obračunavat će se uz neke olakšice ili uz primjenu niže stope u nižem dohodovnom razredu (kao kod poreza na dohodak) kako bi se rasteretile niže plaće.
Prijedlog je, koliko sam pratio, brzo doživio politički inspirirane kritike. Polazi se od toga da je mjera pod brojem (1) predizborni spin. Vlada će reći: „Ukidanjem prireza smo rasteretili plaće“, a kako neki gradovi (npr. Zagreb) ne mogu funkcionirati bez toga novca, lokalni političari tamo gdje (gle čuda) HDZ ne kontrolira lokalnu razinu morat će pred izbore dizati stope poreza na dohodak što birači sigurno neće dočekati s oduševljenjem. Politički šah-mat!
Naravno da se u ovome prepoznaje predizborni politički rukopis. Međutim, i HDZ-ove lokalne vlasti bit će suočene s istim problemom. Važno je i to što se smjeru fiskalne decentralizacije ne mogu pronaći strateške zamjerke (njih ćemo možda pronaći u izvedbi kada će detalji biti poznati). Naime, fiskalna decentralizacija – veća odgovornost lokalne vlasti, ali i veća prava u kreiranju lokalne porezne politike – smjer je kojim Hrvatska treba krenuti.
Međutim, porezni sustav ne postoji u političkom vakuumu. Ozbiljna fiskalna decentralizacija moguća je samo uz okrupnjavanje i konsolidaciju teško pobrojivih 576 gradova, općina i županija (428 općina, 127 gradova, 20 županija i posebna županija – Grad Zagreb, to je „lokalna“ Hrvatska).
Apstrahiramo li od velike složenosti problema fiskalne decentralizacije, pojednostavljeni prikaz sustava s lokalno fleksibilnim stopama poreza na dohodak (unutar nacionalno definiranog raspona, naravno) izgledao bi ovako: političari u lokalnim jedinicama koje se odluče na spuštanje poreza radi jačanja gospodarske aktivnosti bit će nagrađeni ako uspiju u svome naumu, a kažnjeni ako ne uspiju (jer će morati naknadno naglo podizati poreze ili kresati rashode od kojih građani imaju neposredne koristi). Isto tako, oni koji eventualno povećaju poreze kako bi podigli socijalni standard građana i izveli lokalne investicijske projekte bit će nagrađeni ako budu učinkoviti u svome naumu, ali i kažnjeni na izborima ako bude suprotno.
Između opisane teorije i njene praktične realizacije postoji jaz u kojem leže zamke poput:
- U sustavu izrazito fragmentirane lokalne političke organizacije manje lokalne jedinice oko većih gradova mogu biti „free rideri“ i nižim porezima privlačiti stanovništvo koje koristi infrastrukturu i javne usluge obližnjih gradova, ali porezno ne participira u njihovom financiranju. Rješenje je okrupnjavanje gradskih aglomeracija kao poreznih cjelina i/ili ograničavanje donjih pragova poreznih stopa ovisno o udaljenostima od većih centara i/ili što šire uvođenje plaćanja nekih javnih servisa u gradskim centrima (po modifiiranom modelu parkinga).
- Upitno je koliko je prirez uopće neophodan povrh poreza na dohodak, jer neki gradovi ili funkcioniraju bez prireza, ili su ga značajno smanjili, što znači da se unutarnjim uštedama vjerojatno mogu pronaći rezerve za efikasnije funkcioniranje lokalnih uprava. Samo Zagreb to ne može.
- Prijelazna financijska razdoblja mogu se prijeći i zaduživanjem, no lokalno je zaduživanje u Hrvatskoj ograničeno. Država se tako rješava političkih i financijskih stresova moguće fiskalne nesolventnosti prezaduženih jedinica (što bi bilo s ionako problematičnim dugom Zagreba, odnosno Zagrebačkog holdinga, da nema limita odnosno sustava odobrenja za zaduživanje?). No, zbog toga nema razvijenog tržišta municipalnih obveznica i kapaciteta lokalnih uprava za upravljanje lokalnim javnim dugom i izdavanje vrijednosnih papira čiji je novčani tijek vezan uz projekte (pokrivene obveznice, sekuritizacija). Samim time, nema ni kapaciteta za financiranje lokalnog razvoja. A i postojeći kapaciteti će se dodatno urušiti kada prođe ovaj veliki val dostupnosti EU sredstava. Jasno je da dugoročno kapacitet ne može nastati u 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. S obzirom na veličinu Hrvatske, može nastati u nekoliko desetaka, najviše 100, pri čemu u većini neće nastati puni razvijeni administrativni i politički kapacitet jer jednostavno nema te veličine, a onda ni ljudi i znanja za izvođenje složenijih projekata i financijskih operacija.
Drugim riječima, bez teritorijalne reorganizacije neće biti niti reforme u smislu doprinosa lokalnom gospodarskom rastu i razvoju, a što je još važnije – neće biti doprinosa razvoju lokalne demokracije u smislu balansiranja (financijskih) prava i (političke) odgovornosti lokalne vlasti u očima građana. Lokalna politika mora odrasti zajedno s lokalnom demokracijom, a zajedno s njima će ići i fiskalna decentralizacija. Zasad je nejasno kako će se rasterećenje plaća preko ukidanja prireza reflektirati u toj široj slici.
Slično se može reći za uvođenje olakšica ili većeg broja dohodovnih razreda za obračun dijela od 15% mirovinskog doprinosa. Tim potezom gubi se karakter osiguranja iz pojma mirovinsko osiguranje; mirovinski doprinos postaje nalik porezu na dohodak. Daljnji razlaz doprinosa s jedne strane i mirovinskih prava u sustavu međugeneracijske solidarnosti s druge strane, dodatno razotkriva postojeću činjenicu da prvi stup mirovinskog sustava generira prevelik deficit (koji će u daljoj budućnosti iz niza razloga i dalje vjerojatno rasti). Taj deficit se već sada financira iz drugih poreznih izvora i zaduženja. Drugim riječima, mirovinska prava iz prvog stupa transparentnije bi se financirala ukidanjem mirovinskog doprinosa i njegovom zamjenom porezom na dohodak koji bi se onda (ponovo) dijelio na dio za lokalnu i dio za središnju državu – u ovom slučaju za mirovine iz sustava međugeneracijske solidarnosti.
I ova je rasprava pretjerano pojednostavljenje zbog zadržavanja na najvišoj konceptualnoj razini na kojoj nije moguće dalje raspravljati o rješenjima bez zalaženja u detalje reformi koje su puno dublje i šire od samih poreza odnosno načina financiranja. A to je tema koja prelazi okvire ovoga teksta, pa ćemo još malo pričekati detalje za konačne ocjene.
Sjećanje na premijera Nikicu Valentića (1950.-2023.)
Kada spomenem riječ reforme, sjetim se premijera Nikice Valentića (1993.-1995.) koji je preminuo prošli tjedan u 73.-oj godini. Mislim da je bio najbolji hrvatski premijer, ako promijenjene povijesne okolnosti i ustavni okviri uopće omogućuju tako pojednostavljeno rangiranje hrvatskih premijera.
Najboljim ga je prije svega učinio povijesni trenutak njegova mandata (od 3. travnja 1993. do 7. studenog 1995.) u kojem je Hrvatska od napadnute države na koljenima, međunarodno prilično neželjene države (da ne kažem izolirane) u strmoglavom ekonomskom padu i pod teretom prognanih, izbjeglih (ne samo iz Hrvatske nego i iz BiH), i inflacije koja je u jednom trenutku dosegnula 30% na mjesec (prema čemu je ova zadnja inflacija bila „mala beba“), u kratkom povijesnom razdoblju postala pobjednik u ratu i zemlja koja je ušla u novu fazu gospodarskoga rasta. Valentić, koliko mi je poznato, nije imao neposredan utjecaj na ratna zbivanja – taj dio su čvrsto držali Tuđman i Šušak. On je došao kao tehnokrat, s ciljem da zajedno s Borislavom Škegrom koji je imao background makroekonomskog stručnjaka pokuša naizgled nemoguće – iščupati napadnutu mladu državu usred rata iz ekonomske krize. I u tome je uspio. Samim time, bio je kreator u ključnom trenutku hrvatske moderne povijesti, nipošto samo skiper koji je digao jedro u sretnom trenutku da uhvati dobar vjetar.
Moja mala rola u tome koja me legitimira za pisanje ovog teksta bila je u savjetničkom timu za rušenje inflacije čiji su članovi bili još i pokojni Željko Rohatinski i Žarko Miljenović, te još uvijek živahni Zoran Anušić. Za one koji žele znati više o toj epizodi, ovdje je moj tekst o rušenju inflacije 1993. koji je na Labu objavljen na 25.-tu godišnjicu antiinflacijskog programa 2018.
Iz nekih 20-30 sastanaka u toku 1993. i 1994. pamtim iznimnu pozitivnu energiju, vedar duh začinjen sklonošću šali, neizbježno isticanje ličkog porijekla („… što mi omogućuje da idem glavom kroza zid!“), spremnost da dugo i koncentrirano sluša prije nego što će nešto odlučiti ili zaključiti, i onda to zadnje i najvažnije – sposobnost da na kraju uvijek nešto zaključi ili odluči, što je svemu prethodnome davalo konačan smisao i osjećaj djelotvornosti. Na sastanke je preslikao svoj poslovni nerv (što se od tehnokrata i očekuje); funkcionirao je kao CEO, u čemu je išao do kraja – na isti je način komunicirao prema javnosti. Njegov stil je jasnoćom, ozbiljnošću i odlučnošću odudarao od svega što smo prije i poslije vidjeli od hrvatskih premijera (Sanader je te osobine samo uspješno hinio).
Najviše mi se u sjećanje usjekla rečenica koju je često ponavljao u javnosti: „Preuzimam odgovornost za to!“. Time je eliminirao onaj neodređeni politički novogovor koji je u bivšoj državi doveden do savršenstva i koji je preživio prevrat 1990. Valentić je taj novogovor napao svjesno i direktno, glavom, pozicioniravši se kao sušta suprotnost gubitku političkoga smisla, afirmirajući pojam „osobne odgovornosti“ u teška vremena.
I to nije bio samo retorički trik ili politički PR; kod njega je to bio iskreni iskaz političkih uvjerenja. Nije sebe vidio kao karijernog političara, nije grabio moć. Kretao se unutar prostora koji mu je u „polupredsjedničkom“ (de facto predsjedničkom) sustavu bio dan, ali je opciju lakog exita iz političke sfere držao stalno otvorenu (strategija ostavke u ladici), služeći se njome kao svojevrsnim pregovaračkim chipom na Pantovčaku gdje su se pred Tuđmanovim vratima prelamale razno-razne silnice i interesi, ne nužno svi usklađeni s ekonomskim prioritetima vlade. Valentić je dobro znao gdje se i kako trebao izboriti za nešto što je smatrao stvarno bitnim.
Naravno, sve je to bilo daleko od uloge premijera u nekoj demokratskoj zemlji; bio je rat, tražila se odlučnost, djelovanje bez previše priče; Tuđman je bio politički neprikosnoven, pa su se tehnokratski stil i sposobnost, kao i menadžersko pregovaračko iskustvo savršeno uklopili u ratno vrijeme i politički okvir.
Moram priznati da na kraju 1995. nisam shvaćao zašto nije pokušao dulje politički trajati. Čak sam mu to na neki način u sebi zamjerao. Ipak, s ove vremenske distance pripisujem to vlastitome neiskustvu (tada još nisam bio napunio 30-tu): nisam shvaćao što je sve značilo i koliko je trošilo biti hrvatski premijer u onome trenutku hrvatske povijesti.
Postoje mitovi da je Valentić imao osmišljen puno ambiciozniji ekonomski program koji je Hrvatsku trebao puno brže reformirati: privatizacije, strukturne promjene, brže približavanje EU, reforma obrazovanja, ali mu „nisu dali“. Priča kaže da je, između ostaloga, i zbog toga otišao; navodno je osjetio da više ne prolazi. Rat je završio, a interesi za čuvanje statusa quo su se konsolidirali. Ima u tome zrno istine, ali samo zrno. Objasnit ću zašto samo zrno, nakon što Valentića pokušam smjestiti u malo širi kontekst, izvan tehnokratskih okvira.
Kao što pišem u mojim esejima na temu otvoreno-zatvoreno, dilemu otvoreno vs. zatvoreno smatram temeljnom političkom polarizacijskom dilemom, važnijom od lijevo-desno ili bilo koje slične polarizacijske političke podloge. Isto je vrijedilo u ono vrijeme. Valentić je prema svojim unutarnjim opredjeljenjima bio za otvorenost. A kako su se i HDZ i Hrvatska, a to znači i Franjo Tuđman u ono vrijeme, što zbog povijesti, što zbog prelamanja interesa, a što zbog nesnalaženja, prelamali između politika otvorenosti i zatvorenosti, lako je pomisliti da Valentiću nije bilo dano da napravi više. No, zašto se nije pokušao politički boriti za više? S ove vremenske distance smatram to ključnim pitanjem.
U tom kontekstu treba reći: da, postojao je neki papir s lijepim željama o strukturnim promjenama u Hrvatskoj, no papir trpi sve. Kao i s anti-inflacijskim programom, prvo je sve bilo na papiru, ali netko je sve to trebao i provesti. I „prodati“;svim dionicima, javnosti. Valetnić je (sa Škegrom) taj posao odradio izvrsno kada je riječ o rušenju visoke inflacije, liberalizaciji deviznog režima, sustava cijena, carina, sklapanju prvih aranžmana s MMF-om i Svjetskom bankom, pregovorima s kreditorima … pripremljeni su zakonski okviri i institucije za poteze koje će provesti sljedeća, Matešina vlada, u području sanacije banaka. Isto se odnosi na ne-ekonomske aspekte funkcioniranja države koji su bili u vladinom mandatu – zbrinjavanje izbjeglica, dovođenje struje natrag u Dalmaciju i puno drugih nemogućih stvari u dijelom okupiranoj zemlji koja je na koncu upravo u mandatu te vlade oslobođena. To ostaje više nego dobar razlog zašto će Nikica Valentić zaslužiti sjećanje imenovanjem lijepih ulica u hrvatskim gradovima, ako nigdje drugdje, onda vjerojatno u njegovoj Lici.
Kasnije smo se rijetko susretali, najviše desetak puta u dvadesetak godina. Najčešće je to bilo slučajno u gradu. U tri ili četiri prigode bilo je to organizirano na druženjima ili okruglim stolovima na kojima su se dinosaurusi prisjećali vremena dok su još bili živuća vrsta. Valentić je i kasnije uvijek bio topao, otvoren, raspoložen i uvjerljiv, čak i u godinama kada je imao poslovne probleme i kada mu se zdravlje pogoršalo. Uvijek je spominjao dvije stvari: „Bili smo komandosi!“, ističući da u normalnim okolnostima s redovnim političkim postrojbama jednostavno nije moguće izvesti sve ono što je njegova vlada izvela u dvije i po ratne godine. Govorio bi i: „Sjećate li se vi, Šonje, s kolikim smo mi proračunom sve ono napravili?“. E, taj je dio već bio malo dublji. S jedne strane, možda je želio reći koliko je njegova vlada bila efikasna u onim okolnostima; to bi se od čovjeka koji je po vokaciji bio poduzetnik i menadžer i očekivalo. S druge strane, možda je želio reći koliko su se stvari kasnije otele kontroli; kritizirao je razvoj koji je uslijedio.
Možda je mislio i jedno i drugo; istina je često u sredini. U svakom slučaju, hrvatski javni sektor danas jest velik i dobrim je dijelom neefikasan (oteo se kontroli), no i to je cijena demokracije. Za društvo je u dugom roku puno bolje razvijati demokraciju, pa makar se kroz to sporo učili i afirmirali mehanizmi demokratske kontrole javne sfere. Strukturne promjene u javnom sektoru mogu biti održive samo ako su zasnovane na širokoj demokratskoj potpori. Politička tehnologija reformi iz Valentićeva vremena neće se više ponoviti jer se Hrvatska promijenila (ipak nabolje!). Sada su političke tehnologije i vještine koje su potrebne za promjene neke druge. Sve funkcionira puno sporije, interesi su još snažniji i diversificirani, a to znači da su takvi i otpori, i to je normalno, demokratski. Prolaze one promjene koje zasluže dovoljno široku potporu. Samo što pri tome treba paziti da sporost, otpori i nedostatak političke volje i znanja svaku promjenu ne pretvore u karikaturu. Ili ih učine neprimjetnima. A Valentić je bio sve prije nego neprimjetan. Bio je efikasan i hrabar. Netko bi te njegove osobine sada trebao ugraditi u nove, razvijenije demokratske okvire. I, kako je Valentić govorio, trebao bi preuzeti osobnu političku odgovornost, a da to ne bude samo još jedna politička fraza.