Davno, jako davno, pročitao sam knjigu Eugene Meehana The Thinking Game, u kojoj stoji i ovo da su analogije najgori način zaključivanja. Kasnije će Lakoff i Johnson objasniti da su metafore najvažniji način poimanja svijeta (razmislite samo o tome kako vrijeme teče – kao voda?).
Najveći dio naše igre mišljenja može se (strukturirano) zamisliti kao hijerarhija metafora koje su preživjele testove realnosti. Sve te metafore, kad su bile male, počele su kao analogije – usporedbe s ciljem objašnjenja. I dok metafore zahtijevaju duboko promišljanje (jer je, primjerice, zavidan stupanj pameti potreban da se zamisli kako vrijeme teče), za analogije je dovoljno tek prosječno ili malo naprednije birtaško lupetanje.
U toj točki počinje naše političko ludilo; sva ona mravinjačka halabuka od koje se misleći čovjek pokušava zaštiti raznim oblicima stvarne ili umjetne samoće među koje spada i pisanje.
Uzmimo na primjer ovo Trumpovo divljanje s carinama koje je iz faze priče prešlo u fazu realizacije. Analogija nas vraća u 1930. Tada su Sjedinjene Američke Države usvojile Smooth-Hawleyev zakon o carinama. Tim zakonom je započet svjetski trgovinski rat. Recesija je produbljena i produljena, pretvorena u Veliku depresiju, te je svijet unatoč oporavku nakon 1934. otklizao u Drugi svjetski rat.
Danas su još uvijek prisutne dvojbe o tome što je uzrokovalo američki protekcionizam 1930. i kolika je bila njegova uloga u jačanju recesije spram dominantnog monetarističkog objašnjenja. Štoviše, nije jasno postoji li uopće neka ravna historijska linija koja vodi od protekcionizma i Velike krize do planetarnoga rata. Stvari su, naprosto, previše složene da bi ih se tumačilo jednostavnim uzročno-posljedičnim vezama. Međutim, ono što plaši kod protekcionizma je mi-oni moment; trenutak u kojem dominantna politička ideologija postaje ideja o našima i vašima, svijetu kao igri s nultom sumom u kojem će jači uvijek uzeti više nauštrb slabijega koji nema šanse osim ako ne pronađe neku čarobnu formulu zaštite.
Mnogo toga upućuje da analogije današnjeg i ondašnjeg američkog protekcionizma ne vrijede. Nema recesije, naprotiv. I svijet je u međuvremenu postao toliko složen da su tisuće poduzeća s raznih strana svijeta uvezana u lance isporuka i potrošnje. Svi navodno znaju da bi kidanje tih optimalnih lanaca svima donijelo mnogo više štete nego koristi.
Ipak, protekcionizam prijeti nakon mnogih desetljeća sustavne liberalizacije međunarodne trgovine. Protekcionizam je poput davno zaključanih vrata što vode na stari tavan. Toliko je godina prošlo da su svi zaboravili kakvu tajnu kriju. Nikad se ne zna kakav će vrag proviriti iz mraka. Pogotovo kad se zna što o liberalizaciji i protekcionizmu kaže ekonomska teorija. I pogotovo kad se zna historijska korelacija između razdoblja prosperiteta i liberalizacije međunarodne razmjene. I pogotovo kad su slične historijske analogije brojne. Još od Kulina bana, koji je vladao Bosnom od 1172. do 1204., osiguravši vrijeme mira i prosperiteta, a čija je Povelja iz 1189. (jedan od najstarijih pisanih spomenika na južnoslavenskim područjima) zapravo ugovor o slobodnoj trgovini s Dubrovnikom, što će kasnije odigrati važnu ulogu u razvoju toga našega grada-države i pred-otomanske srednjovjekovne Bosne.
Povelja Kulina bana, 29.8.1189.
Neupućenu promatraču nije lako zaključiti jesu li takve analogije puke besmislice, nasumične podudarnosti ili u logici slobodne razmjene ipak postoji neki univerzalno oslobađajući potencijal napretka. To se ne mora odnositi samo na ono što ekonomisti mistično nazivaju probitkom od trgovine. (To je ta mistična čestica koja pokazuje da razmjena nije igra s nultom sumom već kooperativna igra sa sinergijskim efektom koji se dijeli među uključenim stranama). Osim na te ukupne probitke, potencijalna korist od razmjene se odnosi i na kulturne promjene koje dolaze sa širenjem suradnje. Treći vojvoda od Shaftesburya je još krajem 17.st. zapisao da slobodna trgovina brusi grube bridove naših karaktera, a Adam Smith i Immanuel Kant su približno stoljeće kasnije tu ideju počeli pretvarati u filozofski i društveni program u potpunoj opreci s ranijim tradicijama.
Današnji ekonomisti, premda generalno većinom zagovornici slobodne međunarodne razmjene, predviđaju situacije u kojima se liberalizacija ne isplati. Dani Rodrik je preslikao (analogija!) logiku padajućih prinosa na smanjenje zaštite. Drugim riječima, nije isto smanjiti carinsku stopu s 40% na 10%, kao i s 4% na 0%. U prvom ćete slučaju vrlo vjerojatno proizvesti društvene koristi koje će mnogostruko prijeći troškove prilagođavanja nekonkurentnih proizvođača, dok ćete u drugom slučaju proizvesti mnogo manje koristi (jer su efekti smanjenja s 4% na 0% mnogo manji nego s 40% na 10%), za koje je stoga upitno hoće li prijeći troškove prilagođavanja.
Rodrik ne podržava Trumpa, naprotiv, napada ga; zbog pogodovanja pojedinim industrijama i načina kako donosi mjere. Podsjeća na složenost teme (protekcionističke mjere donosili su i Nixon 1971. i Regan 80-ih, dakle opet analogije!), ali upućuje na različite metode donošenja odluka: dok je Reagan o svojim mjerama pregovarao s trgovačkim partnerima, Trump ih donosi unilateralno – naprosto ih baca svima «u facu». Međutim, ako je Rodrikova teorija o ograničenim koristima od globalizacije točna, čemu pregovori? Doista, zašto ne baciti (umjerene) carine drugima u facu?
Takav je Donald Trump – nepredvidiv. Nepredvidivost izmiče analogijama koje gube svaku važnost u pokušaju tumačenja eratičnih pojava i ponašanja. Trumpov odnos sa Sjevernom Korejom do jučer se mogao uspoređivati s Kubanskom krizom 60-ih godina prošlog stoljeća, sve dok se nije desila prošlotjedna žurba da prihvati poziv Kim Jong Una za sastanak (što njegovu ocu nisu priuštili ni Clinton ni Bush). Postavlja se pitanje radi li se o, prva mogućnost, nepromišljenim reakcijama iz želuca, druga mogućnost, duboko promišljenoj genijalnoj strategiji koju nitko ili rijetko tko razumije, ili, jednostavno, treća mogućnost, o malo sociopatskoj strategiji eratičnog pregovaranja, koja se kroz desetljeća u nekretninskom businessu potvrdila dovoljno dobrom u nizu poslovnih situacija pa ju Predsjednik sada preslikava na polje međunarodne politike.
Tako na kraju opet imamo problem analogije: ako su nepredvidivost i nagli zaokreti desetljećima funkcionirali kao dobra pregovaračka taktika u Trumpovom nekretninskom businessu, znači li to da će ista taktika dobro funkcionirati u domaćim i međunarodnim političkim odnosima? Analogija je, podsjetimo, kao što poučava Meehan, loš način donošenja zaključaka. To je loša vijest. No svaka metafora, za koje Lakoff i Johnson poučavaju da su ciglice od kojih se sastoji naše razumijevanje svijeta, počela je kao analogija; a ako nepredvidivost znači da je sve moguće, zbog toga još možda ima nade da nismo na putu prema dolje.
Trumpa doista treba kritizirati zbog analogija – obrazaca naučenih u poslovnom svijetu koje očito preslikava na svijet politike. I njegovog kritičara Rodrika treba kritizirati zbog nedorečenosti o tome kako anti-superglobalizacijsku teoriju međunarodne razmjene preslikati u političku realnost. Mnogi ekonomisti ali i ne-ekonomisti često nasjedaju na fiktivne mogućnosti koje se čine stvarnima samo zato što je povijest neponovljiv eksperiment, a papir trpi sve kao analogija stvarnosti. Na papiru sigurno postoje optimalne carine od nekoliko postotaka izračunate na drugu decimalu koje bi se trebale primijeniti na tisućusedamstvodvadesetidva proizvoda, a ne na čelik i aluminij, ali kako o tome postići suglasnost unutar bilo koje administracije i kako to ispregovarati, a da ne bude unilateralno, ravno «u facu»? Slično tome, mnogima se čini da bi se s malo više inflacije postigao znatno veći gospodarski rast, da bi pad kune donio razvoj, a ukidanje valutne klauzule olakšanje blokiranima.
Papir međutim nije loša analogija stvarnosti kada se kaže da Lex Agrokor nije trebao biti donesen, jer je sve moglo biti pušteno stečajnim postupcima – to nije bila fiktivna nego stvarna mogućnost.
Neke dobre usporedbe, dakle, rađaju metafore. Usporedbom gospodarstava Litve, Latvije i Estonije s drugim bivšim socijalističkim zemljama nastala je metafora o baltičkim tigrovima. Još nikome nije palo na pamet da istom usporedbom dođe do zaključka da su Hrvatska, BiH i Srbija balkanski rakovi ili puževi, no i to ne bi bila loša metafora. Međutim, usporedba koja možda najviše intrigira je ona između Hrvatske i Slovenije. Kao što i priliči prvim susjedima na trusnim područjima, mnogo je tu uzajamnog uvažavanja, rivalstva i podmetanja, ali pitanje koje zanima ekonomiste glasi: zašto je Slovenija, i sama razmjerno neuspješna u tranziciji, osobito nakon 2008., uspješnija od Hrvatske?
To pitanje je postavio Željko Kardum u svojoj emisiji Druga strana našem vodećem ekspertu za ekonomsku povijest, profesoru Ivi Bićaniću Njegove tekstove o ekonomskoj povijesti možete čitati i na Labu. Kardum je dobio zanimljiv odgovor. Deindustrijalizacija nije bila izolirani fenomen; ona se svuda pojavila jer je socijalizam neprirodno napuhao industrijski razvoj. I dok se Hrvatska i dan-danas bori s tim naslijeđem (brodogradnja, koje nije bilo do 1945. ali su je komunističke vlasti izmislile kako bi u zemlju donosila devize bez obzira na gubitke, rafinerije, Petrokemija…), Slovenci su već u ranoj tranziciji hladno i pragmatično pozatvarali sve što nije imalo tržišne perspektive, uglavnom industrijske gigante poput TAM-a i Litostroja. Jedan cijeli grad poput Maribora ostao je bez dobrog dijela svojeg gospodarstva, no eno ga i danas tamo, Maribor je lijep i dobar grad…