U filmu Luca Bessona Angel-A (2005) Musa je izgubljen i prezadužen arapski imigrant koji, na rubu samoubojstva, susreće svoga anđela. Uz njenu pomoć vratit će dugove i naučiti voljeti sebe, ali će usput zavoljeti i nju, svoga anđela. Usprkos drukčijemu nebeskom planu, nespretni ali uporni i dobri Musa na kraju će provocirati pobjedu zemaljske ljubavi, a Angelin-a krila odnijet će Seina.
Iako je sladunjavi obrazac «ljubav pobjeđuje» u modernoj kulturi eksploatiran preko granice neukusa, ideja o ljubavi između čovjeka i njegova anđela jednako je nekonvencionalna kao i sama ideja da anđeli postoje i silaze među ljude. U tu skupinu blasfemične nekonvencionalnosti za mnoge spadaju i istospolne ljubavi. U subotnjemu Magazinu Jutarnjeg lista maštovito ih je evocirao Gojko Drljača smjestivši Heatha Ledgera i Jake Gyllenhaala – glavne glumce iz slavnog Brokeback Mountaina, filma o ljubavi između dva mlada kauboja – u kontekst hrvatskoga brodogradilišta.
Jedan od najboljih trenutaka u povijesti hrvatskog ekonomskog novinarstva događa se u trenutku kada oznojeni Ledger iz Drljačinog brodogradilišta skida masku za varenje ne bi li dobro osmotrio mišićavog Gyllenhaala koji u prolazu nosa metalnu cjevčinu, čime otvara ključno pitanje naše brodogradilišne svakodnevice: što je važnije, budućnost odnosa naših mladih gay radnika, ili činjenica da brodogradilište nastavlja mlatiti gubitke?
Ok, ne moramo se potpuno prepustiti Drljačinoj insinuaciji da Istanbulska nije važna kao račun dobiti i gubitka. Ako je nezgrapni imigrant Musa uspio ljubavlju pobijediti nebeski plan i spasiti dušu svoga anđela, zašto ne bismo mogli pretpostaviti da je mišićavim brodograditeljima važnija budućnost njihova odnosa od radnih mjesta? Za varioce svuda ima posla. Osim toga, Istanbulska baš i nije o LGBT-u. Više je o tome da Ledger ne bi trebao mlatnuti Gyllenhaala metalnom cjevčinom kad se navečer vrati kući nakon što je u obližnjoj birtiji popio pet piva previše.
Ostavimo stoga otvorenim pitanje o tome što je važnije – ljubav ili račun dobiti i gubitka – i pokušajmo shvatiti o čemu je u prošlom tjednu zapravo bila riječ.
Svijet tolerancije, slobode i otvorenih granica, povijesno gledano, nov je svijet. Novo uvijek znači odbijanje i strah; stoga sraz i prilagođavanje, koji ne moraju biti ugodni – jednostavno izbiju kao prirodna pojava.
Često se zaboravlja da još 2000. niti jedna zemlja nije ozakonila gay brakove. Prva je to učinila Nizozemska 2001. Slijedile su Belgija, Kanada, Španjolska… deset godina kasnije učinilo je to tek deset zemalja, do danas njih dvadeset i šest. Od toga su četiri južnoameričke, među njima i Argentina. Uopće ne treba sumnjati da je širenje prava homoseksualnih parova izravno i/ili neizravno izazvalo reakciju tradicionalnih krugova i crkve s čijom smo se inačicom suočili.
Subotnji prosvjed protiv Instanbulske konvencije ne treba striktno odvajati od LGBT prava s obzirom da je prosvjednicima i to bila tema. Emotivni okidači očito su mnogo dublji od uske teme zaštite žena. Možemo biti sigurni da je više od 99% sudionika toga prosvjeda zgroženo postotkom žena koje stradaju od ruku svojih partnera. I oni su, kao i ljudi s ove strane policijskog kordona, spremni na zalaganje da se taj društveni kancer sprži. No, prosvjed nije bio o tome. Ako se pažljivo slušala retorika, bilo je tu mnogo više klasične i puno puta preslušane anti-globalističke priče o čuvanju teško stečenog suvereniteta, o tome da nama nitko izvana ne može ništa propisivati i o čuvanju tradicijskih vrijednosti.
To su globalne i, unatoč predrasudama mnogih da su u subotu na Trgu bili samo nekakvi primitivci, moderne teme. One zadiru u samu bit strukture suvremenoga svijeta. Postavlja se pitanje koliko otvaranja jedno društvo može podnijeti i kako se posljedicama otvaranja može upravljati (može li se uopće), a da to ne dovede do reakcija kakav je bio Brexit? Etiketiranje i površno prebrojavanje prosvjednika vodi u sljepilo pred činjenicom da od imigracije preko prava istospolnih zajednica do slobodne trgovine, sve to predstavlja amalgam razmjerno novih odnosa koji testiraju odnos pojedinca i država, novog i starog, privatnog i javnog. Stvari su to koje se lome duž mnogih društvenih osi koje su se do jučer činile nepomične.
I tri ključne globalne teme prošloga tjedna uklapaju se u taj obrazac. Prvo, curenje Facebookovih podataka Cambridge analitici preko tajnovitog ruskog profesora mora se vrednovati u svjetlu činjenice da Facebook, kao ni gay brak, 2000. nije postojao. Facebook je osnovan tek u veljači 2004. Izgleda da u međuvremenu nitko nije imao vremena naviknuti se na Facebook, pa danas nitko nije u stanju ponuditi uvjerljive odgovore na važna pitanja: kako se možemo štititi i trebamo li se uopće štititi? Jesmo li toliko važni da naši digitalni tragovi nekome nešto znače, i jesmo li doista toliko meki i ranjivi da neki statističar i programer mogu pronaći algoritam kojim će manipulirati naše odabire? Na posljetku, jesmo li svi u tom pogledu isti ili barem slični, ili i iza priče o odabirima koje Facebook mijesi kao tijesto stoji skrivena mitologija nekog interesa, možda interesa same kompanije?
Druga ključna tema bila je realizacija Trumpovih predizbornih obećanja o protekcionizmu i posljedična korekcija burzovnih indeksa koja ponovo brine analitičare. Povratak Amerike protekcionizmu dio je šireg Trumpovog paketa tradicionalističkih obećanja koja se sigurno neće moći ispuniti u čistom obliku, nego tek nakon mnogih i teških kompromisa uvjetovanih uskom povezanošću današnjega svijeta. Sve je inspirirano Kinom koja je 2000. bila gotovo neprimjetna na ekonomskoj mapi svijeta. Godine 1999. kineski BDP u tekućim dolarima prvi je put prešao bilijun i predstavljao desetinu američkoga BDP-a 2000., da bi u prošloj godini prema procjenama dosegnuo 60% na čvrstom putu da u skoroj budućnosti transformira Kinu u nominalno najveće gospodarstvo svijeta. Tko se na to može naviknuti?
Treća ključna tema bilo je povlačenje EU diplomata iz Rusije u znak prosvjeda zbog vrlo vjerojatne umiješanosti te države u trovanje bivšeg dvostrukog špijuna usred jednog restorana u Velikoj Britaniji. Ruska ljubav prema prošlosti ili ljepše – tradicionalizam – očituje se na mnogim poljima; od snažne odbojnosti prema gay osobama, preko čvrste kontrole nad gospodarstvom, do carističko-oligarijskog modela političkog sustava centriranog oko Putina, čemu mnogi zavide misleći da je diktatura bolja od (previše) demokracije. Putin je 2000. tek preuzeo vlast od Borisa Jeljcina u zemlji koja je bila na koljenima, prvenstveno uvjetovano ekstremno niskim cijenama nafte u to doba, ali i demokratičnija nego danas. Nakon nade u kraj povijesti obilježen prevlašću liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva, teško se suočiti s anomalijama koje možda to nisu. Osobito kad zahlađenje s Rusijom dođe u nesretno vrijeme, taman kad naša predsjednica pozove ruskog predsjednica u posjet, a između Agrokora i Sberbank otopi se Sibirski led. Nikad nismo imali sreće u tim geopolitičkim igrama.
Ovaj svijet pulsira u nepredvidivim smjerovima. U njemu se svakodnevno multiplicira proizvodnja informacija; institucije se mijenjaju na jučer nezamislive načine; sve se ubrzava bez mogućnosti da se ikada više uspori. Njegova multipolarnost čini impersonalne silnice sve moćnijima, a bilo koji oblik konačnog rješenja malo vjerojatnim. U tim uvjetima nema te vlasti, tehnologije ili neke treće sile koja može makar privremeno umiriti svijet i čovjeku pružiti onaj željeni privid predvidivosti i mira koji je do početka ovoga stoljeća, makar prevaren zatišjem koje nosi povijesnu buru, povremeno nakratko imao. Makar kad bi utonuo u molitve.
Kako se naviknuti na takav svijet? Priča o Angeli i Musi šalje poruku o nadi: Musa je zavolio Angelu onda kada je zavolio sebe. Tek tada je smogao snagu suočiti se sa svijetom. Musa je musliman koji ima svoga izgledom prilično kršćanskog anđela čuvara – lijepog, svjetlokosog i nesretnog, zarobljenog u neki viši božji plan, ali koji pronalazi sreću kad se oslobodi okova nebeske sudbine u kojoj ne zna svoju prošlost ali zna budućnost. Možda se na priču o tome da je oslobođenje anđela jednako važno kao i oslobođenje ljudi i nije tako teško naviknuti ako znamo da i u Islamu anđeli prate ljude?
(Tekst je napisan uz konstantno ponavljanje engleske verzije Zuccherove Mame, u kojoj solo gitaru svira Jimmy Vaughan u znak sjećanja na pokojnoga brata, neponovljivog SRV-a; pjesma je nastala prije osnivanja Facebboka)