Donedavno je pojam antivaxer označavao teoretičare zavjera koji su dogmatski odbijali svaku pomisao o cijepljenju, uglavnom na temelju konstrukcija s onu stranu razuma. Pandemija je to promijenila. Poremetila je pojmove i odnose među ljudima, kao i bitna politička određenja. U ovom ću tekstu objasniti kako se promijenio pojam antivax i zašto je došlo do velikog skoka udjela antivaxera u ukupnoj populaciji. Bavit ćemo se i temom o tome kako ovi procesi iz temelja mijenjaju politička određenja i opredijeljenja koja će obilježiti 21. stoljeće.
Službeni odnos prema cijepljenju: gube se nijanse
Ugledni MedicalNewsToday koristi staru definiciju antivaxa: „Antivaxeri su ljudi koji se iz različitih razloga protive uporabi cijepiva.“ Izgleda da se ništa nije promijenilo. Rečenica se očito odnosi samo na ljude koji se protive uporabi (svakog) cjepiva.
U tekstu je detaljno prikazan poznati slučaj (bivšeg) doktora Wakefielda koji je pokušao dokazati da MMR cjepiva protiv dječjih bolesti (zaušnjaci, ospice, rubeola i vodene kozice) uzrokuju autizam. Kasnije je dokazano Wakefieldovo šarlatanstvo (MMR cjepivo ne uzrokuje autizam!). Međutim, Wakefieldovi snažno propagirani stavovi doveli su do velikog pada povjerenja u MMR cjepiva i pada stope procijepljenosti djece. Cijena njegovih „istraživanja“ i javne kampanje plaćena su erozijom povjerenja u MMR cjepiva.
Reakcija medicinske struke, znanosti i javno-zdravstvenih vlasti bila je burna. Na negaciju se odgovorilo negacijom svakog preispitivanja službenog narativa.
To se vidi na kraju spomenutog članka MedicalNewsToday: „Cjepiva su jedna od najsigurnijih i najdjelotvornijih zdravstvenih intervencija za borbu protiv zaraznih bolesti. Odigrala su ključnu ulogu u iskorjenjivanju i kontroli mnogih nekada razornih bolesti kao što je dječja paraliza.“ Druga rečenica je ključna (i točna!), no prva otkriva sjeme današnjih podjela i redefinicije pojmova. Slučajno ili namjerno, napisana je tako da se može tumačiti kao da su sva cjepiva (jedna od) najsigurnijih i najdjelotvornijih zdravstvenih intervencija za sve ljude u borbi protiv zaraznih bolesti.
Takav je izričaj u pandemiji postao temelj javne komunikacije javno-zdravstvenih institucija i utjecajnih pojedinaca. Jednim dijelom je do toga došlo zbog eskalacije djelovanja tradicionalnih antivaxera, Wakefieldovih sljedbenika. Pojam „cjepivo“ sada u javnoj raspravi uglavnom se koristi kao generalni pojam (znači: svako cjepivo, pa tako i ova protiv SARS-Cov-2, za svakoga), a koncepti sigurnosti i djelotvornosti ne prezentiraju se detaljno, nego onako kao što ih površna ljudska percepcija u pravilu prima – kao binarnu 0-1 informaciju (dobro/loše; pozitivno/negativno). U slučaju kampanje cijepljenja protiv SARS-Cov-2, to se pretvorilo u potpuno sigurno i potpuno djelotvorno cjepivo koje je za sve „kao vodu piti“. Sve drugo miriše na antivax.
Najutjecajniji rječnici engleskog jezika potvrđuju da nije riječ o semantici nego o promjeni široko prihvaćenog značenja. Cambridgeov rječnik engleskog jezika još se drži stare definicije antivaxera, ali ju locira u prošlo vrijeme: „Anti-vax je opisivao osobu ili skupinu koji se ne slažu s cijepljenjem ljudi (= davanjem cjepiva radi prevencije bolesti) te šire i ohrabruju stavove protiv vakcina“. Merriam-Webster upućuje na to kako bi nova definicija mogla izgledati: „Anti-vaxer je osoba koja se protivi uporabi cjepiva ili propisima o obveznom cijepljenju.“
Možda ćete pomisliti da je malo nategnuto zbog jednoga rječnika projicirati opću promjenu tumačenja pojmova koji među antivaxere ubraja i one koji se protive obveznom cijepljenju (bilo kojim cjepivom), no pogledajmo širi kontekst u kojem je ključan pojam oklijevanja u vezi cijepljenja (eng. vaccine hesitancy). Prema Wikipediji, oklijevanje je odgoda prihvaćanja ili odbijanje cijepljenja unatoč raspoloživosti usluge cijepljenja. Drugim riječima, što je u ponudi, sigurno je. I valja uzeti. Ako se ne uzme, to je problematično okllijevanje. Među uzrocima oklijevanja navode se isključivo negativni razlozi: nepoznavanje znanstvenih spoznaja, nerazumijevanje procesa izrade cjepiva, nesklonost bilo kakvom poduzimanju (eng. complacency), pasivnost (slobodan prijevod riječi conveniency) i strah od igle. Nema spomena o mogućim pozitivnim motivima oklijevanja poput nedovoljno uvjerljivih znanstvenih dokaza ili službenih informacija, ili naknadne pojave neželjenih uzgrednih učinaka. Na tom tragu, Svjetska zdravstvena organizacija svrstala je oklijevanje u vezi cijepljenja među deset najvećih zdravstvenih prijetnji današnjice.
U takvom ambijentu glavni mediji su preuzeli binarni narativ. Primjera ima bezbroj. Kratko prepričati najnoviji. Indeksov novinar Jarić Dauenhauer za najširu javnost prepričava rezultate goleme studije koja je objavljena u uglednom časopisu Nature Medicine, koji su pokazali „… da se miokarditis više od četiri puta češće javlja kod osoba koje obole od covida-19 nego kod onih koje se cijepe.“. Autor do kraja teksta uglavnom koristi citate studije koji sugeriraju svima „cijepite se“. Međutim, u Indeksovom članku nedostaje citat zaključne rečenice sažetka: „Analiza dobnih pod-skupina pokazala je da je povećani rizik miokarditisa uslijed cijepljenja dvjema mRNA vakcinama bio prisutan samo kod osoba mlađih od 40 godina.“ Detaljnijim uvidom u studiju može se pronaći podatak da je za mlađe osobe, osobito mlađe muškarce, rizik miokarditisa nakon druge doze Moderne veći od istog rizika u slučaju prirodnog preboljenja (za druga cjepiva nije pronađen takav rezultat). Uz to, i jedni i drugi procijenjeni rizici (rizik u slučaju preboljenja i rizik u slučaju cijepljenja) nisu odveć pouzdani (intervali ocjene parametara veoma su široki). Razlog je vrlo mali broj oboljenja od miokarditisa u mlađoj populaciji i u slučaju cijepljenja i u slučaju bolesti. Usporediti ta dva slučaja veoma je teško, jer je teško pronaći iglu u plastu sijena, osobito ako se paralelno pretražuju dva plasta (i cijepljeni i preboljeli mlađi koji nisu cijepljeni). Šansa da ćemo zamijeniti vlat sijena za iglu i da nećemo vidjeti vlati nekih drugih trava (vjerojatnosti raznih vrsta istraživačkih pogrešaka) umnaža se, čemu doprinose i spori mehanizmi detekcije i registracije posljedica bolesti i cijepljenja, o čemu će biti više riječi dalje u tekstu.
Problem nastaje zbog toga što je rizik individualan (bolest ili posljedica cijepljenja događa se konkretnom čovjeku), dok se javno-zdravstvene kampanje i registracije cjepiva i lijekova temelje na uzorcima kojima se utvrđuju više ili manje pouzdane procjene. Čovjek treba nešto odlučiti u svjetlu vlastita rizika, ali na temelju javnih informacija koje se temelje na statistički očekivanim vrijednostima. Pri tome 99,99% ljudi nije u stanju pouzdano percipirati vlastiti položaj u statističkim distribucijama koje ovise o raznim parametrima zdravlja. Jedan razlog je nedostatak znanja o statističkim interpretacijama, no drugi razlog je što se adekvatni podaci ponekad ne nude ni u samim studijama, a kamoli u komunikaciji prema javnosti. Sreća je što danas znamo da stariji ljudi s rizicima jako griješe ako se ne cijepe protiv covida, dok je za mlađe rezultat i dalje dvojben. K tome, ako je način registracije slučajeva nepouzdan, a broj slučajeva unutar uzoraka na kojima se temelje procjene vrlo malen (što je kod covid-19 slučaj upravo kod mlađih ljudi), pogreške i u golemim studijama (uzorcima, populacijama) mogu biti goleme.
Opći odnos prema cijepljenju: verbalni rat
Pojam antivaxer našao se i u širokoj uporabi. Bez obzira na spomenute probleme s procjenama individualnih rizika oboljenja ili cijepljenja, antivaxeri se prema proširenoj definiciji danas bez sustezanja označavaju kao sebična i moralno niža vrsta ljudi, u najboljem slučaju kao „društveno neodgovorni“, a u najgorem kao fašisti i „oni koji ubijaju starce“. Ako su znanstvenici, postaju izopćenici iz profesionalne zajednice.
Etiketiranje je dobilo pravo građanstva u nešto drugačijem kontekstu u vrijeme zatvaranja na početku pandemije 2020. Tada se nije odnosilo samo na kršitelje mjera nego i na one koji su ih preispitivali upućujući na apsurdnost, nedjelotvornost i potencijalne štete jednoga dijela mjera zatvaranja. Prema istom modelu kao ove godine s cijepljenjem, svako propitivanje neke od mjera tumačeno je kao nedogovorno i sebično protivljenje svim mjerama. Prevladao je binarni 0-1 narativ – ili si s nama ili si s protiv nas – tipičan u situacijama velikih društvenih sukoba.
Stigma medicinskog novogovora sustigla je i mnoge ugledne stručnjake. Ponekad se sukobljavaju s predstavnicima svoje struke, a ponekad s novogovornim cenzorima na društvenim mrežama. Urednici British Medical Journal, jednog od najuglednijih znanstvenih časopisa u području medicine u svijetu, objavili su pismo Marku Zuckerbergu u kojem govore o „nekompetentnom i neodgovornom“ slučaju „fact checkinga“ na Facebooku. Slično se dogodilo profesoru s Harvarda Martinu Kuddlorffu na Twitteru.
Takve priče nisu tipične samo za vrijeme pandemije. Sličnu sudbinu prije pandemije doživio je danski liječnik i profesor Peter C. Gøtzsche. Njegova priča je važna jer pokazuje da se ništa nije dogodilo slučajno. Korijeni su duboki, sežu u doba daleko prije pandemije covid-19.
Gøtzsche je posvetio karijeru zagovaranju i promociji cijepljenja. Imao je ulogu u raskrinkavanju spomenutog „istraživanja“ (bivšeg) doktora Wakefielda o autizmu, čemu je posvetio dio knjige Cjepiva: istine, laži i kontroverze. Bio je među pokretačima mreže Cochrane, neovisne i neprofitne profesionalne udruge liječnika čiji je cilj poboljšanje medicinskih tretmana kroz bolje informiranje i dokaze u koje se može vjerovati, jer se izvode neovisno od farmaceutske industrije. Cochrane je svojom metodom djelovanja uspio povećati povjerenje u niz provjerenih medicinskih tretmana. Međutim, upravo je slučaj Gøtzsche poljuljao i tu instituciju, posvjedočivši koliko su cjepiva teška tema.
Gøtzsche bezrezervno zagovara MMR cjepiva protiv dječjih bolesti jer smatra da su njihove koristi uvjerljivo dokazane – broj spašenih dječjih života i poboljšano zdravlje djece nemjerljivo je veća vrijednost od rizika cijepljenja, koji nisu veliki. Takav stav je u skladu s njegovim znanstvenim i etičkim uvjerenjem koje je elaborirao na početku spomenute knjige o cijepivima (slobodan prijevod, nije citat):
Lijekovi mogu biti i štetni, i ako je vaš rizik uslijed zaraze nizak, možda nije vrijedno izložiti se riziku cijepljenja čak i kada je taj rizik vrlo mali. U ostalim slučajevima koristi od cjepiva su toliko jasne u usporedbi s rizicima da se vrlo mali broj ljudi ne bi trebao cijepiti. To su ljudi koji pate od imunoinsuficijencije ili alergije na neki od sastojaka cjepiva. Ovo je jasno i uopće nije kontroverzno. No, razlog zašto cjepiva zbunjuju ljude je to što su postala bojno polje. S obje strane debate stoje fundamentalisti koji manipuliraju dokazima radi probitka. A kada ljudi koji smatraju da cilj opravdava sredstvo rade za vlade ili međunarodne agencije, službeni savjeti u vezi cijepljenja mogu navesti na krive puteve s teškim posljedicama. Može se dogoditi da građani, ako shvate da su ih vlasti prevarile, počnu odbacivati sva cjepiva, osobito ona o kojima imaju sumnje...
Gøtzsche je jasan i u pogledu kolektivnog imuniteta koji se može postići cijepljenjem: Za ospice (male boginje) i druge lako prenosive zarazne bolesti kolektivni imunitet je veoma važan. Neophodno je cijepiti 95% populacije da bi se prevenirala epidemija ospica. Stoga imamo zajedničku društvenu odgovornost – jedni prema drugima, kako bismo se dovoljno procijepili.
Do Gøtzscheova izbacivanja iz upravnog odbora Cochranea došlo je nakon što je iskazao sumnje u odnos djelotvornosti i sigurnosti cjepiva protiv HPV-a i gripe, i još važnije, kada je sumnje proširio na neke liječnike-istraživače koji su sastavljali (pozitivno intoniran) Cochraneov izvještaj o cjepivu protiv HPV-a. Posumnjao je u njihove sukobe interesa zbog veza s farmaceutskom industrijom. Uslijedio je sukob u upravnom odboru Cochranea u kojem je Gøtzsche izvukao deblji kraj. A samo je posumnjao u to da ne mogu sva cjepiva funkcionirati kao MMR.
Ne mogu znati je li Gøtzsche u pravu što se tiče cijepljenja protiv HPV-a i gripe, jer to nije moja struka. Ne spominjem ga zato što mislim da je u pravu u vezi tih cjepiva, nego zbog toga što osoba s takvom karijerom i stavovima danas može biti izbačena s utjecajnih položaja u stručnoj zajednici. Iako Danac i nakon odlaska iz Cochranea uživa ugled, u pandemiji se dodatno udaljio od establišmenta jer smatra da postoji dovoljna sumnja da je virus SARS-Cov-2 pobjegao iz laboratorija, upozorava na konflikte interesa u komunikaciji „teorija“ o porijeklu virusa i glasno zagovara zabranu viroloških istraživanja kojima se uz pomoć tehnologije gain of function razvijaju opasniji virusi od onih na koje smo dosad naišli u prirodi.
Psihološko profiliranje novogovornih antivaxera
Individualno pitanje cijepiti se ili ne u ovoj je pandemiji prošireno na kolektiv: cijepiti ili ne cijepiti sve (učiniti cijepljenje obveznim ili ne). To je nalik prethodnoj dilemi iz 2020.: zatvoriti ili ne zatvoriti sve. U oba slučaja kolektivna dilema je politički i komunikacijski upakirana u različite binarne interpretacije dobra i zla. Dominantni binarni narativ sukobljava „odgovorne“ i „neodgovorne“ građane. Izvedenica te podjele je i „vjera u znanost“ naspram „ravnozemljaštva“. Postoji i suprotan binarni narativ, u kojem su prvi „covid fašisti“, a drugi stoje „na braniku slobode“.
Antivaxeri (prema staroj definiciji) su ti koji, kao i ravnozemljaši, ne vjeruju u znanost. Međutim, nakon novogovornog proširenja pojma antivaxer, događa se situacija da se „nevjernicima u znanost“ proglase i znanstvenici koji postavljaju neugodna pitanja i propituju pozadinu stavova i politika za koje nije dokazano čvrsto znanstveno utemeljenje – ljudi koji obavljaju svoj posao. Tako je stvoren društveni ambijent u kojem se provax fundamentalistima otvorila prigoda da sve koji se s njima ne slažu proglase „nevjernicima u znanost“ i „ravnozemljašima“. U Hrvatskoj smo vidjeli tragove takvog ambijenta kada je Gordan Lauc, nakon opetovanih poziva svima starijima od 50 ili 60 da se cijepe, od provax aktivista proglašavan odgovornim za smrti ljudi jer, navodno, puka činjenica da nije prigrlio nekritičku provax priču potakla je mnoge ljude da se ne cijepe.
Antivaxere se konceptualno izjednačava s ravnozemljašima. Psiholog Aleksandar Joksić u blogu Ravnozemljaši diljem kugle zemaljske, ujedinite se! razrađuje svoju teoriju ravnozemljaša uz pomoć sljedećih karakteristika:
- jako nepovjerenje prema autoritetima,
- osjećaj neshvaćenosti od okoline,
- opozicija dominantnoj kulturi,
- osjećaj da je sve oko njih lažno,
- osjećaj da imaju znanje koje samo mali broj ljudi ima,
- neki oblik grandomanije, i tako dalje.
Ako se Joksićeva teorija (koja zapravo nije teorija nego definicija) stavi u neki drugi kontekst, ona se vraća kao bumerang u lice analitičara koji ju pokušava primijeniti. Zamislimo neko (bilo koje) totalitarno ili autoritarno društvo u kojem se povezuju ljudi koji ne prihvaćaju takvo uređenje. Prosudite bi li se ti ljudi unutar dominantne autoritarne paradigme mogli opisati uz pomoć sljedećih obilježja:
- jako nepovjerenje prema autoritetima,
- osjećaj neshvaćenosti od okoline,
- opozicija dominantnoj kulturi,
- osjećaj da je sve oko njih lažno,
- osjećaj da imaju znanje koje samo mali broj ljudi ima,
- neki oblik grandomanije, i tako dalje.
Naravno da bi. Mogla bi se primijeniti i na Kulldorffa i Gøtzschea.
Joksić u kontekstu spomenute definicije ne spominje anti-vaxere nego sektu slijepih sljedbenika ekološkog kulta Grete Thunberg. Uz ispriku autoru što široko interpretiram njegov tekst izvan iskazane namjere, cilj mi je upozoriti da Joksićevoj definiciji ravnozemljaštva, kao i raširenom poimanju antivaxera, nešto važno nedostaje. Definiciju je lako primijeniti i njome etiketirati svaku malu skupinu skeptika koja propituje i protivi se ustaljenim, ne nužno dobrim, ali široko prihvaćenim normama koje podržavaju i znanstvenici koji su najprisutniji u medijima i raznim političkim savjetima. Upravo to se dogodilo u pandemiji. Psihološkim rječnikom rečeno, možda smo u situaciji koja je nalik eksperimentu Solomona Ascha koji pokazuje moć konformizma – pritiska grupe. Velik broj ljudi u stanju je pristati uz najluđe teorije uključujući i one o ravnoj zemlji ako se nađu u skupini u kojoj većina retorički uvjerljivo zagovara takve teorije. Problem je što u slučaju kampanje cijepljenja gotovo svih ljudi nije lako definirati je li dominantan narativ ispravan ili pogrešan, tj. koliko su mjere koje se predlažu uopće testirane i imaju li smisla?
Drugačiji pristup javnoj komunikaciji uvijek je moguć. Hrvatski sociolozi Bagić, Šuljok i Ančić, u istraživanju s kojim su neki mediji upoznati, ali nama običnim smrtnicima još nije dostupno izvan onoga što piše u glavnim medijima, izgleda su s puno socijalne inteligencije osjetili važnost konteksta i prema tome dizajnirali i interpretirali svoje istraživanje karakteristika ljudi koji oklijevaju ili odbijaju cijepljenje. Autori prvo prihvaćaju suptilnu razliku između antivaxerstva (prema staroj definiciji) i oklijevanja s cijepljenjem, te se protive „brendiranju“ svih ljudi koji se nisu cijepili kao antivaxera. Shvaćaju da su razlozi oklijevanja ili odbijanja cijepljenja slojeviti. Pronalaze da se manji dio necijepljenih ljudi mogu opisati kao antivaxeri u smislu dogmatskog odbijanja cijepljenja. Veći dio navodi druge razloge: preferira prirodni imunitet, podcjenjuje opasnost covid-19 (nisu informirani ili objektivno nisu ugroženi od te bolesti) i, najvažnije, dobar dio ljudi nije uvjeren u odnos sigurnosti i učinkovitosti cjepiva. Takvi stavovi jesu povezani s nižim stupnjem obrazovanja i prošireniji su u manjim naseljima nego u gradovima. Iz prikaza istraživanja i komentara koautorice u medijima očito je da se spomenuti sociolozi kreću stazom koja ne povlađuje sve prisutnijem novogovornom narativu koji prevladava u utjecajnim medicinskim, političkim i medijskim krugovima, točnije među provax fundamentalistima koji kontroliraju dio utjecajnih institucija i utječu na medijski prijenos glavnih poruka.
Etičke i političke implikacije
Kako se ova priča smješta u širi etički i politički (povijesni) okvir? Pouka glasi da se ne nalazimo usred borbe između „znanosti“ i primitivnog „ravnozemljaštva“. Uhvaćeni smo u zamku sukoba između dva komunikacijska fundamentalizma od kojih jedan (medicinski) ima čvršća ali ne i savršena znanstvena uporišta, a drugi (antivaxerski po staroj definiciji) takvih uporišta nema, no ta dva fundamentalizma svoj sukob nisu započela u ovoj pandemiji nego puno prije njezina izbijanja. Taj sukob se 2020. prelio na sukobe zbog lockdowna, a ove godine na sukobe zbog cijepljenja. U buci se slabo čuje vapaj razuma koji od početka ukazuje na problem s postupcima znanstvenog dokazivanja i komuniciranjem sigurnosti i koristi cijepljenja prema širokim slojevima ljudi. Sjetimo se prošlogodišnjih napada na znanstveni tim sa Stanforda (Ioannidis, Battacharaya) koji je problematizirao lockdown. Problem s dokazivanjem, što se u ovom slučaju odnosi na relaciju koristi i sigurnosti cijepljenja za svakog čovjeka ponaosob, leži u onome što je Gøtzsche u spomenutoj knjizi o cijepljenju označio lošom ravnotežom između oklijevanja u vezi cijepljenja i liječničkoga užasa.
Užasnuti zbog sporog tempa kojim ljudi prihvaćaju cjepiva, dio liječnika svjesno ili nesvjesno pristaju uz krajnje sporo i oprezno evidentiranje i tumačenje nus-pojava cijepljenja, što ih hvata u zamku interesa farmaceutskih kompanija. Danac piše (slobodan prijevod, nije citat): Također je jasno da ne možemo vjerovati regulatornim tijelima koja dopuštaju plasman prevelikog broja opasnih lijekova na tržište i vrlo sporo reagiraju njihovim uklanjanjem s tržišta kada se akumuliraju dokazi o njihovim kobnim posljedicama.
Jasno je zašto su ove teške rečenice Gøtzschea učinile profesionalnim prognanikom, ali je isto tako jasno da one nisu bez osnove. U Hrvatskoj je nedavno potvrđena jedna smrt mlade osobe od cijepljenja. Za službenu potvrdu trebalo je proći nekoliko mjeseci. Još uvijek ne znamo točan broj drugih težih negativnih posljedica o kojima se dovoljno pisalo u relevantnim medijima i časopisima da znamo da postoje, poput auto-imunih bolesti, ali ih još ne znamo dovoljno dobro kvantificirati. Za sada tek izlaze studije koje se bave pojedinačnim posljedicama. Ovo ne umanjuje očite koristi od cijepljenja za starije osobe s rizicima, ali ne opravdava ekstremni provax stav da je cjepivo (za svakoga) „kao vodu piti“, što je bio službeni (politički) narativ od dolaska cjepiva do sad.
Javni servisi u nekim razvijenijim zemljama ipak ne nude samo propagandu medicinskog novogovora nego i mnogo više podataka i istraživanja, premda i za tamošnje situacije vrijedi Gøtzscheova opaska o lošoj ravnoteži. Po dobrom starom običaju, najdalje u informiranju javnosti idu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na stranicama njihovog Zavoda za statistiku 4. listopada objavljen je blog direktorice odjela za analizu mortaliteta Sarah Caul pod naslovom „Koliko je ljudi umrlo od cjepiva protiv covid-19?“. Caul pojašnjava zainteresiranoj javnosti:
- da bi se nečija smrt povezala s cijepljenjem, liječnik mora potvrditi da se smrt i cijepljenje ne podudaraju slučajno; cijepljenje mora biti dio uzročno-posljedičnog lanca događaja koji je doveo do smrti, a za istraživanje toga lanca potrebno je mnogo vremena, podataka, znanja i uvida;
- imajući u vidu potrebno vrijeme za istraživanje i dokazivanje, može se očekivati da će broj potvrđenih smrti koje se mogu povezati s cijepljenjem rasti zbog broja postupaka koji su u tijeku, te se aktualne statistike trebaju interpretirati kao trenutne, a ne kao konačne;
- do 4. listopada je na ovaj način potvrđeno 9 smrti od cijepljenja u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je mala frakcija od 1,645 smrti koje su se dogodile neposredno nakon cijepljenja i koje se istražuju, a većina kojih vjerojatno predstavlja slučajnu podudarnost.
Dakle, ni hrvatske (1) ni britanske (9) službene podatke ne možemo uzeti kao gotove (brojke će se vjerojatno s vremenom povećati). Ni metodologiju procjene rizika ne možemo smatrati potpunom (jer još ne znamo ništa pouzdano o težim bolestima koje ne dovode do smrti i ne znamo kako će se pratiti i dokazivati eventualne dugoročne posljedice cijepljenja i bolesti). Međutim, znamo da cijepljenje zdravstveno ugroženih od covid-19 ima svoje jasno medicinsko opravdanje u mnoštvu dosad objavljenih studija, čak i ako se brojke o nus-pojavama povećaju s vremenom, jer je rizik cijepljenja za veliku većinu zdravstveno ugroženih mnogo manji od rizika ako se razbole. No, ova konstatacija se zasniva na statistici za starije od 50 ili 60 godina.
Problem s covid-19 sada više ne leži u osobnom vaganju rizika i koristi cijepljenja – jer svatko tko želi i treba može se zaštititi cijepivom, a u javnom prostoru ima dovoljno (znanstveno provjerenih) informacija o tome tko je ugrožen od te bolesti (rizici pretilosti, dijabetesa, životne dobi i sl.). Problem je u javnoj kampanji cijepljenja koja cilja opću populaciju, sada i djecu, te balansira između meke prisile (mjere koje sam opisao kao dobronamjernu segregaciju) i tvrde zakonske prisile (Austrija), što etičku i političku kalkulaciju čini iznimno teškom i složenom.
Težina etičkih i političkih pitanja objašnjava zašto se samo rijetki političari usuđuju spekulirati o obveznom cijepljenju protiv SARS-Cov-2. Upitno je i hoće li ta ideja proći u Austriji koja je na tom putu najdalje otišla. Ozbiljne ozljede od cjepiva, pa i smrti, moguće su. I među mlađima za koje je rizik covida mali. Vjerojatno ćemo ostati u pat poziciji oko ovih pitanja sve dok na jedno od ključnih pitanja ne bude ponuđen pouzdan odgovor: kakva je dobna distribucija ljudi koji su umrli od cjepiva naspram ljudi koji su umrli od covida (inzistiramo na „od“ kako bismo ukazali na nužnost da se na ovo pitanje odgovori s jednako implementarim strogim metodološkim procesom utvrđivanja lanca uzročno-posljedičnih događaja koji dovode do smrti od covida ili cijepljenja)? Isto pitanje se odnosi na dobne distribucije ljudi koji nisu umrli ni od cjepiva, ni od covida, ali imaju ozbiljne zdravstvene posljedice od jednog ili drugog slučaja. Jedan od razloga skepse spram cijepljenja očito je sumnja da su posljedice nerazmjerno koncentrirane u mlađoj populaciji spram njihovih rizika od covid-19.
Etička i politička pitanja koja pokreće ova sumnja ignoriraju se u dominantnoj provax-antivax debati. Prvo pitanje glasi: u kojim uvjetima, do koje mjere i kako društvo (vlada) smije izaći izvan uobičajenih okvira zdravstvenog informiranja, edukacije i konzultiranja s liječnicima i medicinskim osobljem, i primijeniti neki od oblika prisile na cijepljenje (od dobronamjerne segregacije do zakonske prisile), osobito ako je riječ o novom cjepivu čije posljedice nisu dovoljno istražene i ako zbog brzih mutacija virusa i brzih proboja zaštite cjepivom od zaraze nema dovoljno dokaza da se cijepljenjem može postići kolektivni imunitet. Odgovor u drugačijim okolnostima znamo: u Hrvatskoj već postoji obvezno cijepljenje (npr. TBC, dječje zarazne bolesti), no ono se primjenjuje u statistički i farmakološki verificiranim situacijama o kojima postoje dovoljna saznanja. Ovdje se pitanje postavlja u novoj situaciji s covid-19, koja je po svemu posebna i o kojoj još ne znamo dovoljno jer nisu skupljeni svi relevantni podaci i provedena istraživanja koja bi i za mlađe osobe ovu bolest učinila usporedivom s TBC-om, ospicama ili dječjom paralizom.
U sljedećem nastavku ću ova etička pitanja i njihove političke implikacije detaljnije razraditi.
***
Autor je ekonomist i sadržaj ovog teksta ne može se smatrati zdravstvenim savjetom već samo znanstvenim novinarstvom.