U prvom dijelu teksta objašnjene su tri polazišne teze:
- Pandemija se dogodila u nesretnom povijesnom trenutku kada je rat dvaju skupina fundamentalista, provaxera i antivaxera, već eskalirao, a pojam antivaxera počeo se širiti na svakoga tko propituje službenu doktrinu o neupitnoj izvrsnosti (bilo kojeg) odobrenog cjepiva i/ili (iz bilo kojeg razloga) oklijeva s cijepljenjem, a što se u kontekstu pandemije proširilo i na mjere zatvaranja; oklijevanju se pripisuju isključivo negativne konotacije bez obzira na rizike, kvalitetu komunikacije o odnosu sigurnosti i djelotvornosti cjepiva, i bez obzira na mogućnost postizanja kolektivnog imuniteta.
- Cjepivo protiv covid-19 ne bi izazivalo značajne prijepore da je kroz kampanje informiranja, edukacije i medicinskog savjetovanja usmjereno prema osobama za koje postoje uvjerljivi znanstveni dokazi da su njihovi faktori rizika (dob, pretilost, dijabetes itd.) značajno veći od rizika cijepljenja, no kako je kampanja cijepljenja usmjerena prema općoj populaciji, pa i djeci, unatoč tome što nema dokaza da se cijepljenjem može zaustaviti širenje i mutacije virusa, cijepljenje protiv covida je postalo politički problem (politizacija cijepljenja).
- U takvim uvjetima, čim cjepivo može ozbiljno naštetiti (pa i ubiti) makar jednu osobu koja ne bi bila povrijeđena ili ubijena da nije pristala na cijepljenje pod pritiskom (a takvi slučajevi su već dokazani u velikom broju zemalja), svatko tko je uključen u provax kampanju, bilo s pozicije dužnosti ili moći, utjecajnog medija, društvenog autoriteta, aktivizma ili neke slične pozicije – mora odgovoriti na vječno pitanje prihvatljive društvene žrtve:jesmo li spremni prihvatiti nužnost žrtvovanja nekih ljudi za navodno veće dobro, i ako jesmo, tko se treba žrtvovati i za koga, te u kojem razmjeru brojke o žrtvama spram brojke o spašenima možemo smatrati društveno prihvatljivima; uočite da dilema time postaje nalik dilemama u vrijeme rata.
O ovim se pitanjima ne raspravlja. U najboljem slučaju, ne raspravlja se dovoljno i dovoljno glasno. Ni u Saboru, u medijima vrlo malo, ni u onome što se apstraktno naziva Struka. Točnije, ne raspravlja se u onome dijelu Struke koju možemo javno pratiti jer je zastupljena kroz glavne medije.
Izostanak šire parlamentarne rasprave, osobito među zastupnicima tri vodeće političke stranke, ukazuje na slabljenje konkurencije političkih stavova i političke kontrole u pandemiji, dok izostanak rasprave u glavnim medijima i njihovo pretvaranje u platforme agitacije i širenja straha ukazuje na slabljenje kontrolne uloge medija u pandemiji.
Ta dva elementa – slabljenje konkurencije političkih stavova i političke kontrole te pad tradicionalne uloge glavnih medija – omogućili su jačanje moći birokracije i s njima povezanih tehnokrata u pandemiji. Time je stvorena toksična društvena mješavina u kojoj izrasta diktatura blagostanja.
U ranijim tekstovima objasnio sam koncept diktature blagostanja. Sada je prilika za produbljivanje tog objašnjenja. Središnja teza glasi da je riječ o novom tipu diktature koji je moguć unutar formalne demokracije. To ga, donekle, čini drugačijim od diktatura kakve smo vidjeli u prošlom stoljeću. Glavna razlika je u tome što vlast nije glavni katalizator diktature. Glavnu ulogu preuzima birokracija i priključeni joj znanstvenici-tehnokrati. Stvarna moć leži u njihovim rukama i ona će se vjerojatno nastaviti širiti. Jer, općenito, što će društveni problemi u budućnosti biti složeniji, moć specijalista u birokraciji i pridruženih znanstvenika-tehnokrata bit će veća, a politički i drugi javni kontrolni mehanizmi relativno slabiji. Stoga bio-etička i bio-politička pitanja mogu (namjerno ne piše da će) dominantno obilježiti političke podjele u 21. stoljeću i zamijeniti stare političke kategorije koje su formirane u 19. stoljeću, a kroz koje i danas poimamo svijet.
Izabrana vlast nije (glavni) katalizator procesa
Ljudima je teško pojmiti koncept diktature bez diktatora i njihove prevratničke odnosno revolucionarne prethodnice. Na takve smo modele diktatura navikli u toku prethodnog povijesnog razdoblja. Prema tome smo podesili i naše definicije. Danas toga uglavnom više nema. Demokratske vlasti su više slabe nego jake. Političari važu, kalkuliraju. Vlade su često nestabilne. I one stabilne osluškuju signale i predviđaju reakcije građana. Nema više klasičnih strongmena, barem ne u EU. Viktor Orban je tek blijeda slika moćnika iz ranijih vremena. I u svakodnevnom govoru pojam diktature je evoluirao. Na primjer, euroskeptici danas govore o EU kao diktaturi jer smatraju da Komisija ima prevelike ovlasti koje nisu pod nadzorom demokratski izabranih zastupnika (nitko nema iluziju da EU Parlament može efikasno nadzirati Komisiju). Nema diktatora, sve je fluidno.
Nakon završetka ere jakih ljudi i političkih vizionara (i dobrih i zlih) u 20. stoljeću, danas se politika uglavnom poistovjećuje s karijerizmom, negativnom selekcijom, korupcijom, neznanjem i nizom drugih ne odveć pozitivnih karakteristika koje u konačnici znače nedjelotvornost politike u pronalaženju odgovora na nove izazove. Ne ulazeći u stupanj točnosti takvih karakterizacija politike, vjerojatno se bez duboke analize možemo složiti da u takvoj ocjeni ima nečega što može objasniti uvodnu tezu o slabljenju političke kontrole i nadzora u vrijeme najvećih izazova današnjice.
Birokrati i tehnokrati
Tko onda upravlja procesima? Birokrati i tehnokrati za koje se udomaćio naziv „Struka“. Riječ je o specijalistima koji barataju osnovnim kategorijama. Školovani su u području u kojem se javlja problem (u aktualnom slučaju medicina, po mogućnosti epidemiologija). Znaju očitavati i tumačiti rezultate znanstvenih istraživanja i analiza. I dovoljno su samopouzdani da mogu imati ideje o najboljim mogućim odgovorima na iznimno složeni izazov kao što je pandemija.
Tko ih nadzire? Djelotvorno nitko. Parlament to ne može, ili ne želi, iz niza razloga među kojima se ističu nesigurnost i izostanak kapaciteta za angažman i razumijevanje zaključaka neovisnih stručnjaka koji bi mogli unijeti dodatni nadzorni filtar nad birokratima i tehnokratima koji su blizu operativnih instrumenata moći. Vlada iz istih razloga politički kalkulira i priklanja se najmoćnijoj skupini birokrata i tehnokrata, pri čemu je ključno kako će mediji i, preko njih, najveći dio javnosti, ocijeniti koja je stručna skupina najmoćnija, čiji argumenti i prijedlozi djeluju najuvjerljivije. Kako mediji to ocjenjuju? Prema istim principima kao što to čine parlament i vlada – oportunistički, uz puno nesigurnosti i primjene grubih pravila selekcije ideja i stavova kao što su „ugledni stručnjak“, „naš znanstvenik iz inozemstva“ i sl.
Naravno, ti su kriteriji neprecizni, nepouzdani, podložni manipulaciji i pukom dojmu, jer (a) problem je objektivno težak i teško ga je shvatiti, a osobito je teško bilo što predviđati i (b) u igri su i ogromni interesi, kako financijski, tako i interesi u cilju pukog političkog i karijernog preživljavanja. Sve je toliko kaotično da se predstava o stvarnom kaosu mora prikriti (više spontano i podsvjesno nego planski i svjesno), pa se nedokazane hipoteze u javnosti prikazuju kao čvrsti rezultati; eksperimenti s neizvjesnim ishodima prikazuju se kao gotove stvari, a pojedinci-autoriteti kao oni čije je znanje neupitno.
U takvim uvjetima nastaju komunikacijsko-političke karikature kao što su:
- „heroji borbe“ – zaboravljena priča o herojima s početka pandemije, koji su u međuvremenu pali,
- „znanstveni heroji“ – ljudi koje izgubljeni mediji i horde na društvenim mrežama predstavljaju i/ili poimaju kao neprijeporne autoritete metodama raspoloživosti za komentare i frekvencije pojavljivanja,
- „heroji spoznaje“ – organizacije poput Faktografa koje se bave „fact checkingom“, iako su samo još jedan medij koji, kao i svaki drugi medij, proizvodi sadržaj javne rasprave u obliku više ili manje utemeljenih komentara, ali se igrom slučaja nalaze u ničim zasluženoj situaciji arbitra odnosno autoriteta koji nastoji regulirati komunikacijski promet (čime se gubi svaka razlika između prometnika i vozača, što multiplicira komunikacijski prometni kaos).
Sve su to zamjene za pažljivu provjeru znanja i prijedloga. Jedini bitan kontrolni element koji može postojati u takvom kaosu je sukob – kompeticija struja unutar birokracije-tehnokracije. No, do toga može doći samo ako postoje dvije ili više intelektualno, financijski i istraživački potentne skupine birokrata-tehnokrata. Kada jedna od tih skupina odnese prevagu, kao što sam opisao u prvom dijelu ovog eseja, put u novi oblik diktature je otvoren.
Razlika u odnosu na poznati svijet
Uočite u čemu je bitna razlika u odnosu na standardne političke probleme koje smo navikli poimati u standardnoj metrici lijevo-desno. Poslužit ću se jednim ekonomskim primjerom. Svima je jasno da je porezna politika jedna od najvažnijih politika. Većini ljudi je normalno da o njoj ne odlučuje Struka nego politika koja nadzire i koristi birokraciju (poreznu upravu) i Struku. Viši i progresivni porezi se poimaju kao „lijeve“ ideje, niži i što ravnomjerniji porezi kao „desne“. Struka ima stav o očekivanim posljedicama jedne ili druge porezne politike. Stručnjaci sudjeluju u javnim raspravama, neki razvijaju modele koji s većim ili manjim stupnjem pouzdanosti prognoziraju što će se događati ako se porezne stope x% i y% povećaju na u% i v%, a neke od takvih modela koriste i u ministarstvu financija. Mišljenja, očekivanja i prognoze o učincima često se razlikuju. No, konačna odluka o porezima je – politička. Debata u parlamentu i u javnosti bit će oštra i široka i čut će se širok spektar različitih mišljenja. Mediji i njihovi komentatori također će sudjelovati u raspravi na sadržajan način i neki od tih sadržaja utjecat će na mišljenja političara te stavove i rasprave u vladi i parlamentu. No, na kraju dana, svakome je jasno da je porezni sustav i državni proračun sublimirani iskaz nacionalne politike, a ne stava Struke.
Pretjerao bih kada bih rekao da se tradicionalna ne-biološka političko-ekonomska pitanja mogu uvijek lako klasificirati na podlozi lijevo-desno. Smetnju često predstavljaju ideologije koje zamračuju i otežavaju orijentaciju jer predstavljaju pretjerana pojednostavljenja. Na primjer, veliki broj ljudi vjeruje da su javno obrazovanje i javno zdravstvo lijevo, a njihov izostanak desno. Desno se često u ideološkim terminima opisuje kao neoliberalizam, iako i desnica i liberalizam u raznim inačicama često zagovaraju javno zdravstvo i obrazovanje. Slično je sa zaštitom okoliša koju se u pojednostavljenjima često svrstava lijevo, iako i desne političke ideje danas uvažavaju tu vrstu politika i mjera. Untaoč takvim zastranjenjima – pretjeranim pojednostavljenjima, kod kojih ideološko sivilo najčešće skriva neki interes, jasno je da dileme o kojima je riječ pripadaju svijetu i kategorijama koje razmjerno dobro poznajemo. Ako želimo biti zainteresirani članovi društva i ako smo kao građani politička bića, nije nam previše teško o ovim temama imati svoj stav.
Nasuprot tome, koncepti kao što su mRNA, PCR, antigen, fizika mikro čestica, stanični imunitet, kolektivni imunitet, B-stanice, T-stanice, monociti i proteini, a napose njihove međusobne veze, donekle su poznati samo uskom krugu stručnjaka koji se pritom ne slažu u svemu. Radi se o konceptima koji su miljama daleko od bilo kakvih čvrstih ideoloških i političkih pojmova. A opet, postali su inherentno političkim pojmovima koji bi trebali poslužiti mudrom i pažljivom uravnoteženju sigurnosti, zdravlja i slobode u pandemiji. Nesposobnost vlada, parlamenata i etabliranih masovnih medija da ovladaju ovim problemom – da ga pažljivo sagledaju i odvagnu, dovodi do toga da specijalisti-birokrati i s njima povezani znanstveni tehnokrati odlučuju posve automono, bez demokratskoga nadzora, dakle, netransparentno.
Čak i naši ustavni suci, koji većinom nisu neovisni stručnjaci nego politički namještenici tj. bivši političari, ne mogu prijeći preko ove činjenice. I oni slute problem. Stekao sam dojam da se u komentarima prošlotjedne odluke Ustavnog suda propustilo dovoljno naglasiti prvu točku u kojoj Sud sramežljivo adresira ključni problem. Iako suci nisu prihvatili prijedlog za ocjenu ustavnosti članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, u priopćenju se nisu zaustavili na toj konstataciji, nego se tekst produžuje kako bi se „ponovo naglasilo“ da donositelji mjera trebaju, na temelju raspoloživih znanstvenih spoznaja, provoditi testove razmjera i donositi one mjere koje su manje restriktivne iz menija jednako učinkovitih mjera. Napominju da donositelji mjera trebaju objavljivati obrazloženja iz kojih će se moći sagledati spomenuti razmjer, što do sada nisu činili.
Tek počinje?
Možda će se nekome učiniti da je pretjerivanje opisanu situaciju koristiti kako bismo se poigravali pojmom „diktatura“. No, ja ne tvrdim da živimo u diktaturi. Živimo u vremenu u kojem se unutar demokracije počinju javljati elementi diktature čije se opravdanje pronalazi u brizi za blagostanje građana. Otud koncept diktatura blagostanja. Vjerujem da je od ogromne važnosti detektirati nove elemente diktature, opisivati ih, klasificirati i analizirati, kako se ne bi oteli demokratskom društvenom nadzoru.
Nova bio-etička i bio-politička pitanja koja se tiču naših fizičkih sloboda, tijela, i suverenosti odnosno prava u odlučivanju o vlastitome tijelu izazov su našim zakonima, ustavnim kategorijama i osjećaju morala. Oni su evoluirali kroz sučeljavanja s izazovima iz nekih drugih vremena, izazovima koji su nastali na temelju nekih drugih problema. U vremenu kada su nastali, ti problemi su isto tako bili golemi, teško sagledivi, nepoznati. No, kako su prolazila desetljeća, nekako smo njima ovladali. Dakle, novi izazovi su teški, jer su novi; malo je čvrstih uporišta i tla pod nogama. Stoga ima smisla plašiti se da je tehnološki napredak toliko brz da ga naše kategorije, teorije, politike, institucije, pravni okviri i spoznaje ne mogu sustići. Na primjer, pitanja umjetne inteligencije i simbioze ljudskog tijela i informacijskih strojeva, slično odgovorima na pandemiju, otvaraju opasnost nesposobnosti demokratske kontrole i/ili odustajanja od nje na strani onih koji su za nju zaduženi – vlada, parlamenata, sudova, medija i javnosti. Kada se to desi, vrata su širom otvorena diktaturi specijalista – birokrata, tehnokrata i njihovih skrivenih intelektualnih, političkih i poslovnih inspiratora, koje je teško nadzirati. Erozija povjerenja siguran je znak da ova bilješka nije puka konstrukcija nego realna dijagnoza trenutka u kojem živimo.