Predgovor
Serija predavanja Back to Basics ili Povratak osnovama nastala je zbog dojma da je u hrvatskim ekonomskim raspravama previše improvizacije, a premalo držanja osnovnih ekonomskih postulata. U širem smislu riječ je o Labovoj misiji širenja ekonomske pismenosti koje u Hrvatskoj kronično nedostaje. Na konkretnijoj razini, tekstovi iz ove serije poslužit će kao referentne točke u nekim budućim raspravama (s kojima će biti povezane hiperlinkovima). Kada sklopimo svih petnaest predavanja izdat ćemo knjigu, a ako pronađemo sponzora dovoljno široke ruke (ovo je poziv!), snimit ćemo cijelu seriju i učiniti ju dostupnom na društvenim mrežama.
U prvom nastavku objašnjen je kružni tok ekonomskih aktivnosti i identitet tri deficita. U drugom je na redu osobna potrošnja.
Velimir Šonje, urednik
Za Uskrs 2017. građani Hrvatske su potrošili 22% više nego 2016., uz izdanih gotovo 10 milijuna fiskalnih računa. Osobna potrošnja, aproksimirana kretanjem prometa u trgovini na malo, konstantno raste još od 2014. godine, nakon što je dramatično pala 2009.-2010.
Nakon izbijanja krize mnogo se govorilo o tome da nekako treba oporaviti potrošnju, jer bez njena oporavka nema izlaska iz krize. Bila je to sušta suprotnost u odnosu na javne ekonomske rasprave prije krize. Tada se govorilo da vlada konzumerizam, da ljudi previše troše, da banke previše kreditiraju građane.
Očito je da se uz kretanje osobne potrošnje veže nekoliko važnih pitanja:
(1) Zašto građani sada više troše?
(2) Jesu li doista prije krize trošili previše i
(3) Zašto je potražnja tako jako pala u toku nedavne krize?
Informirane odgovore na takva pitanja moguće je dati samo ako se poznaju teorije koje objašnjavaju promjene ukupne osobne potrošnje.
Nema sumnje da je smisao gospodarske aktivnosti potrošnja građana, osobna i javna, roba i usluga, trajnih i jednokratnih dobara, a realna potrošnja je prava mjera životnog standarda. U svim ekonomskim udžbenicima i knjigama, izuzmu li se posebne okolnosti (mogućnost zasićenosti gdje nestaje pozitivna korisnost potrošnje, problemi zagađenja kada nastaju dobra negativne korisnosti ili pristupi potrošnji izvedeni iz teorije sreće), potrošnja roba i usluga ulazi u funkciju korisnosti s opadajućom, ali strogo pozitivnom graničnom korisnosti. Znači da dodatna jedinica potrošnje uvijek povećava zadovoljstvo odnosno subjektivnu korisnost. No moguće je da je to povećanje manje na višim razinama dohotka odnosno potrošnje.
Nasuprot tome, izvoz nije cilj sam po sebi nego se izvozi samo zato da bi se moglo uvoziti potrošna dobra koje drugi proizvode jeftinije (tekstil), bolje (viski, računala), za koje domaća proizvodnja nije dovoljna (nafta) ili ih uopće ne možemo proizvoditi (zlato, ananas). Investiranjem se pak žrtvuje i odriče od sadašnje potrošnje samo zato da bi sutrašnja potrošnja bila veća. Država služi samo zato da bi nam pružila sigurnost dok trošimo i proizvodimo ili nam nudi dobra i usluge koje ona bolje proizvodi od privatnog sektora. Tražiti bogatu, raznovrsnu i sigurnu potrošnju nije konzumerizam.
Ako je potrošnja tako važna, prirodno je pitanje što je određuje. Na početku potrage za odgovorom moramo napraviti dva pojednostavljenja.
Prvo, potrošnja se sastoji od privatne i javne (državne). One se ponašaju po drugačijim pravilima i ne mogu se staviti u isti koš.
Na primjer, potražnja za javnim dobrima je pod utjecajem free ridera (moguće je da netko koristi javna dobra za koje nije platio, recimo kada Koreanac posjeti park Zrinjevac ili Zagrepčanin park Đardin), a ponuda je market failure (zbog osobina javnih dobara – u tom slučaju, ako je prepuštena tržištu, ponuda nikada nije optimalna). Zbog toga je u potrošnju javnih dobara i usluga neminovno uključena država odnosno vlada. U B2B-2 se njom ne bavimo nego se bavimo samo potrošnjom i potražnjom kućanstava za dobrima i uslugama koje se razmjenjuju na tržištima različitog stupnja konkurencije koje proizvodi privatni sektor.
Drugo pojednostavljenje odnosi se na zbrajanje. Dobra i usluge troše pojedinci. Ovdje se ne bavimo odrednicama potražnje potrošača pojedinca nego zbrajamo pojedince u agregate.
Do koje razine i kako se zbraja? Sve pojedince stavljamo u jedan koš, a robe i usluge razlikujemo vrlo grubo. Naravno da pojedinci mogu biti svrstani u grupe koje troše po različitim pravilima. Muškarci troše drugačije od žena ili djece, oni ispod 30 drugačije od onih iznad 65 itd. To se sve zanemaruje, svi su pojedinci isti (zbrojeni reprezentativni potrošači). Što se roba i usluga tiče, naravno da je potražnja gemišta različita od potražnje za šišanjem, ali standardna makroekonomska teorija potrošnju C promatra kao agregat.
Osobna potrošnja je najveći makroekonomski agregat
Osobna potrošnja je najveći makroekonomski agregat. U većini svjetskih gospodarstava u prosjeku čini oko 2/3 bruto domaćeg proizvoda, a njezine oscilacije značajno utječu na cjelokupno gospodarstvo. Ovu važnost prikazuju slijedeće četiri slike.
Slika 1(a): Kretanje komponenti BDP-a u Hrvatskoj 2000. – 2016.
Izvor: DZS, obrada autora
Slika 1 (b): Udio osobne potrošnje u BDP u Hrvatskoj 2000.-2016.
Izvor: DZS
Slika 2: Odnos stope rasta osobne potrošnje i stope rasta BDP-a u Hrvatskoj 2000.-2016.
Izvor: DZS, obrada autora
Slika 3: Doprinosi pojedinih komponenti stopi rasta BDP-a u Hrvatskoj 2001.-2016.
Izvor: DZS, obrada autora
Gornje slike pokazuju da i u Hrvatskoj vrijede ove pravilnosti. Prosječan udio osobne potrošnje u BDP-u u Hrvatskoj se kreće oko 60% (Slika 1), a visoka korelacija između stopa rasta potrošnje i BDP-a ukazuje na njezinu važnu ulogu u poslovnim ciklusima (Slika 2). To je još bolje vidljivo na slici s doprinosima stopi rasta, gdje je potrošnja u najvećem broju godina imala ključnu ulogu, a ona se posebno važnom pokazala za iznenađujuće ubrzanje rasta u 2016. (Slika 3).
Očito je vrlo zanimljivo i važno znati što određuje potrošnju. Treba dakle istražiti ponašanje potrošača i prepoznati pravilnosti kojima se oni rukovode pri donošenju odluka o rasporedu potrošnje kroz različita vremenska razdoblja. Ne čudi da je potrošnja već više od 60 godina u samom središtu interesa ekonomista pa nastavku predstavljamo makroekonomske teorije koje pokušavaju objasniti promjene osobne potrošnje C.
Prvi korak: raspoloživi dohodak i Teorija apsolutnog dohotka
Početak je jednostavan. Koliko trošimo određeno je količinom novca koju imamo u džepu što predstavlja raspoloživi dohodak. Veza povećanja potrošnje s povećanjem raspoloživog dohotka pokazuje dvije pravilnosti.
Prvo, ako imamo više novca u džepu uvijek trošimo više. Nema zasićenosti – osim crnog kruha i masti kupimo šunku i sir. Osim toga ne samo da više trošimo nego trošimo raznolikije robe; što su ljudi bogatiji to njihova potrošnja uključuje raznolikija dobra i usluge. Tehnički, prva derivacija potrošnje po raspoloživom dohotku je pozitivna.
Druga pravilnost je pozitivna, ali padajuća veza potrošnje i raspoloživog dohotka. Ako se nekome tko ima 4.000 kuna raspoloživi dohodak poveća za 100 kuna skoro sve će potrošiti, a ako se nekome tko ima 30.000 kuna dohodak poveća za 100 kuna potrošit će manji dio povećanja (u prosjeku naravno, odnosno, agregirano). Tehnički, druga derivacija je negativna, odnosno za veće dohotke je prva derivacija sve manja. Ako se zna da je raspoloživi dohodak jednak onome što smo zaradili umanjenom za poreze, to se može zapisati:
Prema teorijskoj pretpostavci, smanje li se porezi, potrošnja se poveća i obrnuto. Ako se raspoloživi dohodak siromašnima poveća koliko i bogatima potrošnja će se više povećati siromašnima (ako svaki dobije po 100 kuna bogatiji će potrošiti manji dio). Znači da granična potrošnja pada i da zbog toga prosječna potrošnja također pada. Međutim, ako se svima poveća potrošnja u istom postotku, nije određeno kako će se mijenjati potrošnja jer možda će manje relativno povećanje potrošnje bogatog biti veće apsolutno povećanje. Učinak ovisi o nejednakosti raspodjele.
Najvažnije je uočiti nešto što će kasnije biti vrlo važno. Ako se od povećanja dohotka samo jedan dio potroši to znači da se ostatak uštedi. Pritom se ovdje donosi odluka o potrošnji, a štedi se nepotrošeno, štednja je ostatak nakon potrošnje. Štednja je ovdje pasivna varijabla, ne ovisi o kamatnjaku i drugim veličinama. Jedino što se o štednji ovdje može reći je da je sigurno da ako se dohodak bogatijeg poveća onda će štednja rasti više nego ako se poveća dohodak siromašnijega. Naravno, ako se stvari tumače drugačije, štednja može postati veličina koja zavisi o odlukama. Takve okolnosti će se obraditi kasnije.
Opisani pristup potrošnji predložio je John Maynard Keynes u Općoj teoriji zaposlenosti, kamatnjaka i novca. To se zove Teorija potrošnje određena apsolutnim dohotkom. Ona je opće prihvaćena kao najbolji opis potrošnje u kratkom roku. Keynes je opisivao što određuje potrošnju u slijedećih nekoliko mjeseci jer njega nije zanimalo što će biti za nekoliko desetljeća (u dugom roku). Dakle, ako nas zanima promjena potrošnje u sljedećih nekoliko mjeseci promjena raspoloživog dohotka će dati najbolji odgovor.
Kako bismo provjerili koliko kretanjem dohotka možemo predvidjeti kretanje potrošnje u Hrvatskoj potrebno je procijeniti kratkoročnu funkciju potrošnje. Zanemarujući neke pretpostavke linearne regresije ovom problemu se najčešće pristupa procjenom sljedeće jednadžbe:
Pritom se parametar beta naziva granična sklonost potrošnji i očekuje se da je on pozitivan te da poprima vrijednost između 0 i 1 (prva derivacija).
Danas se taj pristup ‘gura’ dalje na način koji Keynes nije zamislio. Primjenjuje se na potrošnju u srednjem pa čak i u dugom roku. Ovo proširenje kaže kako se potrošnja mijenja kroz duže vremensko razdoblje rasta.
Proširenje je dobar trenutak da se uvede nekoliko tehničkih opaski. Prvo je da se Teorija apsolutnog dohotka odnosi na raspoloživi dohodak kućanstva. Drugo, Teorija apsolutnog dohotka može se provjeriti sa dvije vrste podataka. Jedan je s vremenskom serijom, a drugi s presjekom. Podaci o tome mogu se dobiti iz statistike o Osnovnim karakteristikama potrošnje kućanstava koja je dostupna od 1998. do 2010. godine (u toj statistici se objavljuju podaci i o raspoloživom dohotku i ukupnim raspoloživim sredstvima koja uključuju kredite). Eurostat također nudi podatke o raspoloživom dohotku i potrošnji kućanstava izračunatih iz statistike o nacionalnim računima, počevši od 2002. godine. Ta dva načina su prikazana na Slici 4.
Slika 4: Dva načina provjere Teorije apsolutnog dohotka u Hrvatskoj
(a) iz Ankete o potrošnji domaćinstva (b) iz makroekonomskih agregata
Izvor: DZS, Eurostat, obrada autora
Slika 5: Kretanje osobne potrošnje i bruto raspoloživog dohotka kroz vrijeme (prirodni logaritam)
Izvor: Eurostat, obrada autora
Gornje slike pokazuju da u Hrvatskoj postoji pozitivna i snažna veza (koeficijent determinacije i koeficijent linearne korelacije iznad 0,9) između potrošnje i dohotka, neovisno o statističkom izvoru (Slika 4). Takva snažna veza je u skladu s Keynesovom teorijom, a dodatno potvrđuje i visoku korelaciju kretanja osobne potrošnje i bruto raspoloživog dohotka prikazanu na Slici 5.
Sliku 1 i Sliku 4 teško je pomiriti. Slika 1 ukazuje na gotovo konstantno učešće osobne potrošnje u dohotku. Takav odnos podrazumijeva da su prosječna i granična stopa potrošnje iste. To pak podrazumijeva da funkcija potrošnje prolazi kroz ishodište. Takve uvjete pokazuje Slika 6 gdje funkcija potrošnje prolazi kroz ishodište. Slika 4 međutim podrazumijeva drugačiji odnos u kojemu s rastom dohotka pada njegovo učlešće u dohotku. To znači da je granična sklonost potrošnji manja od prosječne. Takva krivulja ne može prolaziti kroz ishodište.
Tu prividnu kontradikciju da prema jednom tumačenju krivulja mora prolaziti kroz ishodište a prema drugom ne može prolaziti kroz ishodište moguće je pomiriti ako se prvi odnos smatra osobina srednjeg ili dugog roka a drugi se onda povezuje sa kratkim rokom. S takvim tumačenjem dobio se zanimljiv odnos kratkoročne i dugoročne krivulje potrošnje u okvirima Teorije apsolutnog dohotka.
Slika 6: Teorija apsolutnog dohotka u kratkom i dugom roku
Izvor: autori
Vidljivo je da je kratkoročna funkcija potrošnje položenija od one dugog roka koja prolazi kroz ishodište. Kratkoročne su paralelne i vodoravno se pomiču po onoj dugog roka. Ti su odnosi potvrđeni i u empirijskim podacima. U dugom roku se gospodarstvo kreće po krivulji iz ishodišta, a u kratkom roku po položenijim krivuljama.
Teorija apsolutnog dohotka je tumačenje potrošnje u kratkom roku koje vrijedi za sve zemlje. Važno je uočiti da Hrvatska nije iznimka i da se pravilnost koje vrijede drugdje mogu prepoznati i u Hrvatskoj. Primjer Belgije i Hrvatske dan je na Slici 7, a za sve zemlje članice EU na Slici 8.
Slika 7: Teorija apsolutnog dohotka za Hrvatsku i Belgiju – vremenska serija
Izvor: Eurostat, obrada autora
Na Slici 7 korišteni su podaci vremenskih serija za Belgiju i Hrvatsku. Dvije zemlje su izabrane da pokažu da je Teorija apsolutnog dohotka jedna opća teorija koja vrijedi za sva gospodarstva. Naravno, rigoroznija analiza pokazala je isto. Slijedom toga kada se istražuje ponašanje hrvatskog gospodarstva ovo tumačenje se ne može zanemariti. No Slika 7 ukazuje na još jedan rezultat koji će se kasnije koristiti. Razlika krivulje dohotka i potrošnje je štednja. U bogatoj Belgiji ta razlika je velika, a u siromašnoj Hrvatskoj mala. Kada ćemo se baviti rastom i investicijama važnost toga će postati jasna jer će se vidjeti da su siromašne zemlje u tzv. zamci siromaštva. Siromašne su pa sav dohodak moraju potrošiti što znači da ne stvaraju dovoljno štednje da investiraju i počnu se brže razvijati.
Slika 8: Teorija apsolutnog dohotka za EU – presjek
Izvor: Eurostat, obrada autora; *podaci o raspoloživom dohotku dostupni su za 18 članica EU
Iz Slike 8 se može uočiti kako vrlo visoka pozitivna korelacija vrijedi i za relativno heterogenu skupinu zemalja članica EU – velike i male, bogate i siromašne, u centru i na periferiji EU (svaka točka je jedna članica Unije).
Teorijske implikacije svakog od ovih pristupa (vremenske serije i presjeci) su važne i vrijedne spominjanja. Prvo se tiče vremenske serije. Vremenska serija pokazuje prošlu statističku vezu osobne potrošnje i dohotka u Hrvatskoj. Da li se odatle može predvidjeti buduća? Da li bi pad dohotka podrazumijevao pomicanje po krivulji (uz statističke greške) lijevo? Da li bi rast dohotka predviđao kretanje po krivulji desno? I jedno i drugo je vrlo upitno. Keynes je u to sumnjao i zato se ograničio na razmatranje samo u kratkom roku. No često se to zaboravi pa se procjenjuje buduća potrošnja iz ovakvih veza.
Drugo se tiče presjeka. Ovdje je korištena implicitna pretpostavka povijesne linearnosti. Pretpostavlja se da su sva današnja gospodarstva prošla kroz istu povijest. Iz potrošnje slabije razvijenih možemo saznati kakva je Hrvatska potrošnja bila, a iz potrošnje razvijenijih kakva će biti. Drugim riječima kada će Hrvatska imati dohodak kao recimo Belgija, imat će potrošnju kao oni danas. Ta pretpostavka linearnosti, da sve zemlje prolaze kroz isti proces razvoja, je vrlo velika i važna.
Drugi korak: bogatstvo
Teorija apsolutnog dohotka je prevladavajuća, osobito kod praktičara. Očito je da je potrošnja pod još mnogim utjecajima i Teorija apsolutnog dohotka nije jedino objašnjenje promjena potrošnje. Potrošnja zavisi o mnogim drugim stvarima osim o dohotku.
Jedno važno proširenje uključuje utjecaj realne vrijednosti (ne nominalne jer potrošači ne pate od novčane iluzije) imovine na potrošnju. Recimo kada bi se državna imovina podijelila građanima potrošnja bi se povećala (to je početkom transformacije bio jedan od razloga za preporuku takozvane vaučerske privatizacije). Dvije su implikacije toga.
Prvo, između dvoje ljudi koji imaju jednaki prihod onaj s većom imovinom imat će veću potrošnju. Moći će imati veću potrošnju jer je kreditno sposobniji, jer ima rezerve koje mogu amortizirati nepovoljne šokove, jer mu je sadašnja vrijednost neto imovine veća, itd. To znači da raspodjela i preraspodjela imovine imaju učinak na razinu potrošnje ali isto tako i svaka preraspodjela također može utjecati na potrošnju.
Drugo, ako se dohodak ne promijeni, a smanji se vrijednost imovine, past će potrošnja. Ako netko ima dionice ili nekretnine koje trajnije izgube vrijednost past će i potrošnja i obrnuto. Takav odnos se može prikazati formulom:
Funkcija se često provjerava u linearnom obliku:
Nažalost, ovo proširenje se teško može provjeriti za hrvatske uvjete. Iako HNB objavljuje relativno nove statistike o Financijskim računima u kojima je moguće pronaći podatke o financijskoj imovini kućanstava, oni su dostupni na kvartalnoj osnovi od 2012., što je prekratak period za ozbiljniju ekonometrijsku analizu.
Međutim, ako se pretpostavi da je burzovni indeks Crobex dobra aproksimacija kretanja vrijednosti financijske imovine kućanstava, a indeks cijena nekretnina dobra aproksimacija vrijednosti nekretnina, može se analizirati ovisnost potrošnje o kretanju vrijednosti ova dva tipa imovine, što je prikazano na sljedećim slikama.
Slika 9: Kretanje indeksa Crobex i osobne potrošnje (prirodni logaritam)
Izvor: DZS; Zagrebačka burza
Slika 10: Kretanje indeksa cijena nekretnina i osobne potrošnje (prirodni logaritam)
Izvor: DZS; HNB; *indeks cijena nekretnina predstavlja spojenu seriju hedonističkog indeksa cijena i indeksa cijena nekretnina
Iz Slike 9 se može zaključiti kako postoji srednje jaka korelacija između kretanja indeksa Crobex i osobne potrošnje. Ako se gleda „trenutačna“ korelacija ona je manja od 50%, ali na relativno visokoj razini. Ali pomak indeksa Crobex za dva kvartala unazad povećava koeficijent korelacije iznad 50%. Takav pomak može se opravdati pretpostavkom da ulagači određeni period vjeruju da će se tržište oporaviti, ali ako ne dođe do oporavka tržišta unutar šest mjeseci, tržišni sudionici rasprodaju svoju financijsku imovinu.
Slika 10 pokazuje da je veza između kretanja indeksa nekretnina i osobne potrošnje uska, s koeficijentom linearne korelacije blizu 90%. Ta je veza jača nego u slučaju Crobexa, što se može objasniti činjenicom da većina hrvatskih građana svoju imovinu drži u obliku nekretnina.
Dakle, iz ove jednostavne analize može se zaključiti kako bi efekt bogatstva mogao biti prisutan u Hrvatskoj, pri čemu je efekt bogatstva od nekretnina snažniji od efekta bogatstva od financijske imovine.
Iz ovih odnosa se mogu izvući i neki zaključci o budućem kretanju potrošnje, preko tzv. Pigouovog učinka bogatstva, poput:
- bum turizma povećat će vrijednost nekretnina stanovnika u primorju i to će omogućiti veću potrošnju;
- iseljavanjem iz Panonske Hrvatske pada vrijednost njihove imovine i doći će do pada potrošnje, što će još više naglasiti krizu te regije;
- uvođenje poreza na imovinu smanjuje realnu vrijednost imovine i vodi padu potrošnje.
Slike 9 i 10 ukazuju na još nešto. Tijekom poleta (do 2008.) je veza potrošnje i Crobexa odnosno cijene nekretnina daleko jača nego s recesijom (2009.) i stagnacijom.. Naravno, za čvrsta predviđanja i preporuke za ekonomsku politiku u ovom kontekstu je potrebna puno jača analitička podloga.
Treći korak: Teorija relativnog dohotka, eksternalije i ‘ratchet’ (ustavljački kotač)
Standardna teorija pretpostavlja da potrošnja pojedinca ovisi samo o njegovim osobnim karakteristikama i dohotku. Znači da nema eksternalija u potrošnji pojedinca (prelijevanja odluka o potrošnji među ljudima) i da se potrošnje pojedinaca mogu konzistentno zbrajati. Međutim, Dusenberry je već je ranih pedesetih godina prošlog stoljeća ukazivao da ne mora biti tako i da ima ozbiljnih razloga za suprotne pretpostavke. Tvrdio je da ljudi često ne gledaju svoj dohodak nego svoj dohodak u odnosu na druge i da tome prilagođavaju svoje potrošačko ponašanje. Razmišljanje o utjecaju eksternalija na ponašanje potrošača razvijalo se u dva smjera.
Prva hipoteza je da potrošnja pojedinca ovisi o potrošnji drugih, onih kojima se divi (ako Janko voli Mahlera volim ga i ja), onih koje imitira (ako Štef vozi Harley vozim ga i ja) i onih od kojih se ograđuje (ako Marko jede burger ja to ne radim). Potpunosti radi, postoje još neke eksternalije na koje valja upozoriti. One mogu biti kulturološki i ideološki inspirirane: na primjer, ne jedemo svinjetinu ili ne želimo kupiti cipele koje su proizveli izrabljivani kineski zatvorenici ili afrička djeca. Marketing se temelji na eksternalijama potrošnje.
Druga hipoteza polazi od vlastitih prošlih odluka. Ako sam u prošlosti svaki dan jeo meso, onda to hoću i dalje raditi, mada si ne mogu priuštiti. Kada je početkom devedesetih dohodak pao (zbog rata, transformacije, raspada zemlje, itd.) osobna potrošnja možda nije jednako pala (iako podaci o potrošnji u tom razdoblju nisu javno dostupni). ‘Ratchet’ (ustavljački kotač) učinak govori da potrošnja u krizi neće pasti tako jako kao dohodak jer će ljudi pokušati zadržati približno istu razinu potrošnje kao i prije pada dohotka. Postavlja se pitanje vidi li se trag ustavljačkog kotača u hrvatskoj stagnaciji od 2010. do 2015.?
Slika 11: Odnos pada dohotka i potrošnje u recesiji i stagnaciji 2009.-2015.
Izvor: DZS; obrada autora
Slika 11 pokazuje da ‘ratchet’ učinak na razini gospodarstva Hrvatske, barem u posljednjoj krizi, ne vrijedi. Razlog se može tražiti u prezaduženosti hrvatskih građana koji su u toku krize većinu dohotka koristili za razduživanje. Također, Duesenberry je svoju teoriju bazirao na ponašanju pojedinca pa bi za dokaz te teorije bilo potrebno koristiti mikro-podatke o potrošnji i dohotku kućanstava koji bi omogućili usporedbu kretanja dohotka pojedinog kućanstva s obzirom na kretanje dohotka ostalih kućanstava. Međutim, s ovim podacima ne raspolažemo.
Četvrti korak: ‘životni ciklus’
Apsolutni dohodak (Keynes), bogatstvo (Pigou), relativni dohodak i ‘ratchet’ (Duesenbery) bila su većinom makroekonomska tumačenja potrošnje. Potrošnja u narodnom gospodarstvu se tumačila makroekonosmkim veličinama . Uvođenje eksternalija i relativnog dohotka ipak je bio pomak u tumačenju potrošnje. Makroekonomska veličina (zbroj) je imala osnovu u mikroekonomskom ponašanju, postojale su mikro osnove makroekonomije. Sljedeća tri koraka nastavljaju tim putem.
Četvrti korak ponudili su 1963. Albert Ando i Franco Modigliani (koji je za ovaj rad i onaj za financiranje tvrtke dobio Nobelovu medalju 1985. godine). Ideja se temelji na tome da potrošnja ovisi o ‘životnom ciklusu’ potrošača. Pojedinci se u raznim fazama života različito ponašaju (djeca i umirovljenici samo troše, u srednjim godinama je štednja najveća). O tome bismo u Hrvatskoj mogli svašta znati, ali ne znamo jer se time nitko nije bavio (vjerojatno jer nikoga ne zanima pa nitko nije financirao). Postoji raskorak između životnog ciklusa potrošnje i dohotka. Ando i Modigliani su iz toga izveli prvo ponašanje pojedinca (koji maksimizira sadašnju vrijednost potrošnje tijekom budućeg života), a preko reprezentativnog agenta (da su svi pojedinci isti) makroekonomsku potrošnju. Potrošnja tijekom životnog ciklusa pojedinca može se prikazati kao na Slici 12.
Slika 12: Potrošnja tijekom životnog ciklusa pojedinca
Izvor: autori, na temelju Encyclopedia of Law and Economics
Za izvod funkcije potrošnje polazi se od modeliranja životnog ciklusa pojedinca (ovdje se daje najjednostavniji prikaz, raspoloživi su i složeniji). Pojedinac u očekuje živjeti N godina. Od toga će raditi W godina, a biti u mirovini i živjeti od ušteđevine N-W godina. Jednostavnosti radi, plaća, y, se u modelu neće povećavati i potrošnja, c, će cijeli život biti ista (na Slici 12 stilizirano raste). U tom slučaju životni dohodak pojedinca je yW (ne diskontira se zbog jednostavnosti). Životna potrošnja će biti umnožak prosječne potrošnje i ostatka godina života, cN. Životna potrošnja mora biti jednaka životnom dohotku pa je yW=cN (da želi djeci ostaviti B vrijedilo bi yW=cN+B). Iz toga se može izvesti funkcija potrošnje:
Svake godine pojedinac potroši dio svog životnog dohotka. Potrošeni dio ovisi o plaći i omjeru radnih i ukupnih godina života.
Ovo je zapravo jedna varijanta formule izvedene iz Teorije apsolutnog dohotka. Dva posve drugačija tumačenja potrošnje generiraju varijantu iste jednadžbe. To svakako zahtijeva vrlo pažljivo tumačenje rezultata primijenjenih istraživanja. To da različita tumačenja generiraju istu jednadžbu kao što će se vidjeti u narednim poglavljima se ne javlja samo u analizi potrošnje.
I ta se jednadžba može ekonometrijski provjeriti, no s hrvatskim podacima nitko nije objavio rezultate. To je šteta jer bi gospodarstvo suočeno s demografskim slomom trebalo u životnom ciklusu vidjeti korisno objašnjenje agregatne potrošnje.
Peti korak: permanentni dohodak
Milton Friedman (koji je za rad na potrošnji, ali i za druge rezultate, ponašanje potrošača koje otklanja rizik i kvantitativnu teoriju novca, dobio Nobelovu medalju 1976. godine) je iz ponešto drugačijih mikro-osnova ponudio vrlo sličnu funkciju potrošnje. Pretpostavio je da potrošnja ovisi o stalnom (permanentnom) dohotku čiji se utjecaj razlikuje od onog pod utjecajem prolaznih šokova. Ako dobijemo na lutriji sve potrošimo odjednom (ili relativno brzo) i počastimo prijatelje, a ako nam se plaća poveća trajno, onda trajno povećamo i potrošnju. Friedman stoga predlaže funkciju potrošnje u kojoj je omjer, c, potrošnje, C, i permanentnog dohotka, Yp, nepromijenjen.
Uočite sličnost s Keynesovom teorijom, samo što je Y kod Keynesa tekući dohodak, jer on razvija teoriju kratkog roka, dok je Yp kod Friedmana permanentni dohodak, jer on razvija teoriju koja u obzir uzima dulju vremensku perspektivu.
Da bi se ovakva definicija potrošnje koristila u funkciji, permanentni dohodak se mora razraditi. Na primjer, može ovisiti o dohotku prošlog razdoblja Y-1 u nekom postotku, 0<θ<1 i povećanju današnjeg dohotka, Y-Y-1 , pa se dobije:
Ovako postavljen model ima zanimljivu osobinu. Kratkoročna sklonost potrošnji manja je od dugoročne jer je cθ<c. Ovo također potvrđuje odnos kratkoročne i dugoročne funkcije potrošnje koji je prikazan u Slici 6. Ovakav odnos se objašnjava odnosom povećanja permanentnog dohotka. Ako se pojedincu poveća dohodak on to neće odmah smatrati povećanjem permanentnog dohotka pa neće bitno utjecati na njegovu potrošnju. Tek ako se povećanje ponovi nekoliko mjeseci/godina onda će smatrati da je došlo do povećanja permanentnog dohotka i shodno tome će povećati potrošnju.
Zanimljivost je da se određivanje utjecaja promjene poreza može vrlo uspješno istražiti Teorijom permanentnog dohotka. Na primjer, ako se očekuje da će povećanje poreza biti privremeno, ono neće utjecati toliko na permanentni dohodak kao u slučaju da se očekuje trajno povećanje. Ovo je primjer kako je Permanentni dohodak na mala vrata uveo utjecaj očekivanja na potrošnju.
Intertemporalno «peglanje» potrošnje (u vremenu)
Na koncu treba ukazati na još jednu vrlo važnu stvar o osobnoj potrošnji kojoj ćemo se više posvetiti kasnije. Radi se o intertemporalnom ‘peglanju’ potrošnje. Objašnjava kako potrošač seli potrošnju kroz vrijeme. Ona ili on može ‘danas’ povećati potrošnju tako da se zaduži i kasnije ima manju potrošnju kada vraća dug. Na razini cijelog gospodarstva intertemporalno seljenje potrošnje je odgovorno za prihvaćanje visokog vanjskog duga, za priličnu zaduženost stanovništva i za cikličnu inertnost potrošnje.
Dokaz da je ‘peglanje’ intertemporalne potrošnje racionalna reakcija potrošača koji optimalizira životni put u vremenu zahtijeva uvođenje nekih važnih pojmova. Za razumijevanje intertemporalnog peglanja ili seljenja potrošnje kroz vrijeme važno je koristiti intertemporalne preferencije (krivulje ravnodušnosti između današnje i sutrašnje potrošnje), stopu intertemporalnog subjektivnog diskontiranja (stopu po kojoj se sutrašnja korisnost diskontira na današnju) i stopu nestrpljivosti (relativna važnost sutrašnje potrošnje u odnosu na današnju). Sve su to nazivi za analizu sličnih stvari potrebnih za rigoroznu analizu potrošnje kroz vrijeme. Rezultat takve analize pokazuje koliko smo voljni sutrašnju potrošnju prebaciti na danas. Pokazuje se da je racionalno ujednačiti intertemporalnu potrošnju odnosno izbjeći velike oscilacije potrošnje bez obzira na oscilacije dohotka. Na taj se način kroz vrijeme potrošnja ‘pegla’. Kako i u kojoj mjeri se ‘pegla’ ovisi o vrijednosti spomenutih veličina i stopa.
Problem se javlja na mnogim razinama. Da li nam je bolje u recesiji zadužiti se i očuvati standard, a kasnije u vrijeme poleta to platiti manjom potrošnjom? Time bismo kroz vrijeme imali manju stopu rasta potrošnje, jer smo sutrašnje povećanje potrošili danas. Da li nam je bolje danas sagraditi autoceste i u njima uživati (i održavati ih), a sutra ih otplaćivati i tako imati manju potrošnju? Na osobnoj razini, da li nam je bolje danas imati preveliki stan i prejaki auto koje smo kupili kreditom na račun sutrašnjeg dohotka i manjeg rasta potrošnje zbog potrebe otplata kamata? Po svemu tome i nizu drugih primjera izgleda da građani pojedinačno i kolektivno u svojem izboru životnog profila potrošnje imaju jako nisku stopu intertemporalne preferencije i da su vrlo nestrpljivi – radije bi malo više danas nego više sutra.
To su primjeri ‘peglanja potrošnje kroz vrijeme’. Standardna neoklasična teorija intertemporalnog ponašanja pokazuje da racionalno ponašanje predviđa takvo peglanje gdje se bez obzira na obrazac dohotka izabere intertemporana potrošnja što manjih oscilacija. To je posve validan izbor i vodi racionalnoj intertemporalnoj alokaciji potrošnje. Zašto je tako? Nitko ne zna, ali po svemu sudeći nije od jučer.
Funkcija potrošnje u Hrvatskoj: jednostavan analitički prijedlog
Jednostavna funkcija potrošnje koja povezuje većinu objašnjenih pristupa ima oblik
gdje W mjeri učinak bogatstva, u druge dvije komponente su objašnjene u (7).
Moguće je ponuditi i druge funkcije potrošnje koje možda daju bolje rezultate iako je njihova veza s teorijom manje vidljiva.
Kao malu empirijsku vježbu na kraju ćemo analizirati utjecaj dohotka i bogatstva na potrošnju u Hrvatskoj u razdoblju od drugog kvartala 2002. godine do četvrtog kvartala 2016. godine. Koristimo podatke o bruto raspoloživom dohotku i potrošnji kućanstava iz nacionalnh računa s Eurostata (defalcionairane i logaritmirane) te varijablu „bogatstvo“ koju smo konstruirali kao ponderirani zbroj logaritma indeksa cijena nekretnina (ponder 0,9 jer Hrvati većinu imovine drže u nekretninama) i logaritma vrijednosti Crobex. Odnos ovih varijabli je prikazan na sljedećoj slici:
Slika 13: Potrošnja, raspoloživi dohodak i bogatstvo kućanstava
Izvor: Eurostat, HNB, Zagrebačka burza; obrada autora
Vidljivo je kako postoji relativno visoka korelacija među ovim varijablama. Konkretnije, između potrošnje i raspoloživog dohotka ona iznosi 0,97, a između potrošnje i bogatstva 0,85.
U prvom koraku ćemo „školski“ procijeniti gornju jednadžbu, ali ćemo varijable izraziti u stopama rasta kako bismo izbjegli problem tzv. prividne regresije (prividna veza između kretanja varijabli koja u stvarnosti ne postoji, ali se javlja zbog zajedničkih trendova). Također, napravit ćemo još jednu modifikaciju, a to je da ćemo u drugom modelu umjesto raspoloživog dohotka ubaciti masu plaća (kao najvažniji izvor raspoloživog dohotka u Hrvatskoj). Slika 13 prikazuje odnos stvarne i procijenjene potrošnje (f) na temelju gore predložene jednadžbe (u godišnjim stopama rasta).
Slika 14: Stvarna i procjenjena godišnja promjena potrošnje
Izvor: autori
Kako je vidljivo iz slika, niti jedan model ne može u potpunosti objasniti kretanje potrošnje (R2 je u modelu s dohotkom 0,55, a u modelu s plaćama 0,64), ali za empirijsku vježbu model nije toliko loš. Najveći problem je kvaliteta podataka (vrlo kolebljiva serija u ranim 2000-ima) te veliki šok do kojeg dolazi u razdoblju recesija. Međutim, i na ovim slikama se vidi da je veza potrošnje i objasnidbenih varijabli (raspoloživog dohotka i mase plaća) najčvršća u recesiji (gdje su naši modeli prilično dobro opisali pad), dok se nakon izlaska iz recesije veza pomalo raspada, što upućuje na anticiklični karakter potrošnje te daje naslutiti da u vremenu poleta i oporavka na potrošnju utječu i neki drugi faktori, poput raspoloženja potrošača (sentimenta), efekata otpisa dugova, porezne reforme i sl.
Slijedeći korak B2B
U B2B-2 smo se dabili potrošnjom. To je najstabilniji makroekonomski agregat. Slijedeći nastavak B2B-3 se bavi investicijama. To je najnestabilniji makroekonoski agregat.