Predgovor
Serija predavanja Back to Basics ili Povratak osnovama nastala je zbog dojma da je u hrvatskim ekonomskim raspravama previše improvizacije, a premalo držanja osnovnih ekonomskih postulata. U širem smislu, riječ je o Labovoj misiji širenja ekonomske pismenosti koje u Hrvatskoj kronično nedostaje. Na konkretnijoj razini, tekstovi iz ove serije poslužit će kao referentne točke u nekim budućim raspravama (s kojima će biti povezane hiperlinkovima). Kada sklopimo svih petnaest predavanja izdat ćemo knjigu, a ako pronađemo sponzora dovoljno široke ruke (ovo je poziv!), snimit ćemo cijelu seriju i učiniti ju dostupnom na društvenim mrežama.
U prvom nastavku objašnjen je kružni tok ekonomskih aktivnosti i identitet tri deficita. U drugom je na red došla osobna potrošnja, u trećem investicije, a sada se ta tema zaokružuje objašnjenjem veze između štednje i investicija..
Velimir Šonje, urednik
Priča o štednji je naizgled vrlo jednostavna. Imamo 100 kuna u džepu, nismo ih potrošili u dućanu što znači da smo ih uštedjeli. Štedjeti, dakle, znači ne potrošiti. Zaboravimo li državu (što nam uzme kao porez ili daje kao škole) onda se stvari svode na pitanje veze između štednje i investicija. I tu stvar izgleda jednostavno jer prividno postoje samo dvije mogućnosti. Ili se odlučimo trošiti pa što ostane štedimo ili se odlučimo štedjeti pa što ostane potrošimo. U oba slučaja donosi se odluka o samo jednoj veličini (štednji ili potrošnji), a za drugu što ostane.
No ne bi bilo ekonomista da ne postoji i treća, kompromisna, mogućnost gdje se odluka o štednji i potrošnji pretvara u istovremenu odluku koja se temelji na vezi današnje štednje sa sutrašnjom potrošnjom.
Koja je od tri mogućnosti točna? Odgovor je zagorski: sve tri, „kak’ se zeme“. U nekim uvjetima i uz neke pretpostavke prva, uz druge druga a uz treće treća. Pristup treba pojednostaviti da ne bude previše loptica u zraku.
Prvo pojednostavljenje je da se u gospodarstvu razlikuje samo tri vrste donosioca odluka o štednji. Prvi je privatni sektor; to su pojedinci i tvrtke. Pojedinci ne moraju potrošiti cijeli dohodak pa im nešto ostane, što je štednja. Tvrtke ne moraju sve profite istplatiti pa i one mogu štedjeti. Drugi je javni sektor, to je država. Država ne mora sve skupljene poreze potrošiti pa je to onda javna štednja. Ovih dana svjedočimo da ministar financija govori o proračunskom suficitu.
Drugo pojednostavljenje se tiče oblika štednje. To je važno iz dva razloga. Prvi je što ljudi, poduzeća i država u stvarnosti štede na mnogo načina i drugi jer postoje mnoge različite kamatne stope vezane uz svaki oblik štednje. Ljudi štede «u madracu» («tezuauriraju», spremaju novac), u banci (a vista, oročeni i slični depoziti), štede kupovinom vrijednosnih papira (dionice, obveznice, fondovi), kupovinom trajnih dobara (slika, zlata, nekretnina i slično), štede ciljano (za npr. školarinu ili pogreb ), štede jer moraju (obavezni polog za zajmove i uplate u mirovinski fond drugog stupa) itd.
Prva razlika među ovim oblicima štednje je u likvidnosti: koliko lako možemo štednju pretvoriti u čisti novac, a onda taj novac u nešto drugo, npr. hladnjak ili putovanje. To se najlakše postiže s a vista štednjom pa je i kamatna stopa na ovaj oblik štednje najmanja. Najteže je sa slikom Bele Čikoš Sesije.
Dalje, oblici štednje se razlikuju i po sigurnosti, tj. koliko smo izloženi raznim rizicima, od politika države do drugih šokova. Švicarska je primjerice jako sigurna zemlja pa tamošnje banke ne plaćaju kamatu na štednju (može čak biti i negativna što znači da štediša plaća banci da mu čuva novac). Banke u Uzbekistanu plaćaju visoku kamatnu stopu na štednju.
Treće, štednja se razlikuje po motivu odnosno namjeni, poput stambene, police životnog osiguranja, trećeg mirovinstog stupa ili svrha može biti neodređena.
Na kraju, štednja se razlikuje i po roku, pri čemu dulji rok nosi višu kamatnu stopu. Svaki oblik štednje štediši isplaćuje kamatu po nekoj stopi čija visina zavisi o tome na koji je rok štednja vezana (ako je banka u pitanju onda oročena). Zbog tih različitih kamatnih stopa može se prepoznati veza stope i roka štednje.
Treba istaknuti još jedno pojednostavljenje, odnosno, ograničenje. Makroekonomski gledano, štednja je fond koji predstavlja ukupan zbroj štednje građana. Zbog toga možemo govoriti o razini štednje građana (npr. u Hrvatskoj je na kraju kolovoza 2017. na računima štednje građana po viđenju bilo 32 milijarde kuna). Promjena štednje je tok (između 31. kolovoza 2016. i 31. kolovoza 2017. štednja na računu štednje građana po viđenju povećala se za 5,6 milijardi kuna). Obzirom da se u našem jeziku jedna riječ, štednja, koristi i za fond i za tok, često dolazi do brkanja pa se razmatra fond kada je važan tok (kod potrošnje do takvog brkanja nikada ne dolazi).
Prije razrade modela u kojem se radi o toku štednje korisno je nešto reći i o fondu štednje.
Kolika je štednja u Hrvatskoj?
Najjednostavniji način računanja ukupne štednje građana, onaj kojeg mediji najčešće prate, je ukupna štednja građana u bankama po svim vrstama depozita. Tu statistiku računa HNB. To je fond, odnosno stanje štednje, koji je na kraju 2016. godine iznosio 193 milijarde kuna ili 56% BDP-a.
Drugi način računanja rukovodi se pretpostavkama makroekonomskih modela, a temelji se na izračunu iz sustava nacionalnih računa DZS-a/Eurostata, gdje se (domaća) štednja računa kao razlika između BDP-a i finalne potrošnje. To je tok, odnosno promjena štednje, koja je u 2016. godini iznosila 80,2 milijarde kuna ili 23% BDP-a.
Treći, mogli bismo reći najprecizniji, način je iz statistike financijskih računa HNB-a, koja se objavljuje od 2012. godine. Ova statistika, osim podataka o novcu i depozitima, daje bolji uvid u imovinu koju kućanstva drže u dionicama, investicijskim i mirovinskim fondovima, obveznicama i osiguranjima. Prema ovom pokazatelju je štednja na kraju 2016. iznosila 413 milijardi kuna ili 120% BDP-a.
Podaci HNB-a o depozitima i financijskim računima omogućavaju malo dublji uvid u strukturu štednje, koja je prikazana na Slici 1.
Slika 1: Struktura štednje kućanstava (u milijunima kuna)
(a) Depoziti
(b) Financijski računi
Izvor: HNB
U strukturi depozita dominiraju devizni depoziti, a u strukturi financijskih računa dominantu ulogu imaju valuta i depoziti te štednja u obliku osiguranja i štednje za mirovinu u mirovinskim fondovima. Ovakva struktura pokazuje da su Hrvati još uvijek skloniji tradicionalnijim oblicima štednje.
Iz gore prikazanih razlika može se zaključiti kako postoje značajni problemi u mjerenju štednje pa je važno istaknuti da će se u ovom tekstu štednja definirati preko nacionalnih računa budući da je taj način izračuna štednje temelj za makroekonomsku analizu i modele na kojoj se temelji. Preciznije, u analizi se koristi tok štednje, a ne fondovi odnosno zaliha štednje.
Štednja kao rezidual: kejnezijanska funkcija štednje
Što utječe na tok štednje?
Temeljna pretpostavka u Keynesovom modelu je je da se prvenstveno donosi odluka o potrošnji, a tek ono što se ne potroši se uštedi.Štednja je dakle rezidual, ostatak, ‘pasivna’ varijabla. To je kejnezijansko tumačenje štednje u kratkom roku.
Ako zanemarimo državu i svijet (ne utječu na analizu, a kompliciraju) onda vrijedi da je dohodak stanovništva jednak zbroju štednje i potrošnje, tj. da je štednja:
Ako je u kratkom roku potrošnja određena dohotkom onda je funkcija potrošnje (prisjetite se B2B o potrošnji):
iz čega proizlazi da je kratkoročna funkcija štednje:
U kratkom roku štednja ovisi o dohotku i samo o dohotku, a ne o kamatnoj stopi, jer se u kratkom roku pretpostavlja da su cijene nepromijenjene pa tako i kamatna stopa kao cijena novca. To često zbunjuje jer je uvriježeno povezivati štednju i kamatnu stopu, ali u kratkom roku nije tako. Ako se dohodak poveća za 100 kuna onda npr. potrošimo 80, a uštedimo 20. Ako se kamatna stopa poveća za 1 bod štednja se ne poveća. Odnos štednje i dohotka je prikazan na Slici 2.
Slika 2: Kejnezijanska funkcija štednje: štednja i dohodak (2000.-2016. godina, kvartalni podaci, desezonirano, u milijunima kuna)
(a) Štednja iz nacionalnih računa
Izvor: autori
(b) Depoziti kućanstava
Izvor: autori
Slika 2 (a) pokazuje snažnu i pozitivnu vezu između BDP-a i dohotka, u skladu s predviđanjem teorije. Međutim, treba uzeti u obzir da ovako snažna veza proizlazi i iz same konstrukcije varijable štednje. Na Slici 2 (b) prikazana je veza BDP-a s depozitima stanovništva, kao dominantnog oblika štednje (malo odstupamo od obećanja da ćemo se baviti samo tokom, vraćamo se na trenutak zalihi štednje). I u ovom slučaju je veza pozitivna i relativno jaka, ali slabija jer kretanje zalihe štednje u jednom financijskom instrumentu, pa makar on bio i dominantan, nije tako usko korelirana s dohotkom kao tijek štednje konstruiran na temelju nacionalnih računa.
Iako vrlo jednostavna, ova kratkoročna funkcija štednje je početna funkcija u svim poznatim udžbenicima makroekonomike. U udžbenicima osnovne razine (Samuelson i Nordhaus), srednje razine (Blanchard, Gärnter ili Abel i Bernanke) ili napredne razine (Heirdra ili Barro) to je implicirana početna funkcija iz koje se grade modeli kratkog roka (varijante IS-LM ili Mundell Flemingova modela) i srednjeg roka (agregatna ponuda-potražnja, AD-AS).
Štednja kao varijabla: klasična funkcija štednje
U svijesti javnosti je da štednja ipak ovisi o kamatnoj stopi. Logika je takva da ako je kamatna stopa viša više se štedi i vice versa. Kamatna stopa se tumači kao nagrada za odgođenu potrošnju. Štednja, odnosno smanjena tekuća potrošnja, je žrtva koju treba platiti kamatom.
To je jednostavno samo naoko iz dva razloga. Ako kamatna stopa utječe na štednju onda je nužno uključiti dva razdoblja jer se ‘danas’ odlučimo na štednju, a kamata se isplaćuje ‘sutra’. U tim uvjetima nije važna nominalna kamatna stopa, tj. koliko mi se kamate sutra isplati, nego realna, koja pokazuje koliko dobara i usluga mogu kupiti za danas ušteđenih 100 kuna (realna kamatna stopa je nominalna korigirana za inflaciju). Drugo, za istu kamatnu stopu veći dohodak generira veću štednju. Znači odnos kamatne stope i štednje se može odrediti samo uz famozne ceterius paribus uvjete koji se među ostalim odnose i na dohodak.
Funkcija štednje se u ovom slučaju može zapisati kao:
Pozitivan predznak prve derivacije sugerira da, uz konstantan dohodak Y*, viša realna kamatna stopa povećava štednju.
Na Slici 3 (a) prikazano je nekoliko funkcija klasične štednje, svaka za jednu razinu dohotka. Kakav je položaj krivulje ovisi o želji društva da štedi, odnosno o sklonosti štednji. Ta sklonost se može mijenjati što pomiče krivulju. Ako sklonost štednji raste krivulja se seli desno jer su za istu kamatnu stopu stanovnici voljni štedjeti više. Iz sličnih razloga krivulja može mijenjati nagib, postat će položenija ako naša štednja postaje osjetljivija na promjenu kamatne stope (mijenja se elastičnost). Veća elastičnost vodi položenijoj krivulji štednje na Slici 3 (b). Većina rezultata elastičnosti štednje obzirom na kamatu pokazuje nisku elastičnost što pak podrazumijeva strmu krivulju štednje na Slici 6 (b). Takva elastičnost podrazumijeva potrebna relativno velika promjena kamatne stope za relativno malu promjenu štednje, odnosno da promjena štedje nije osobito osjetljiva na promjenu kamatnih stopa (što povećava relevantnost kejnezijanskog pristupa).
Slika 3: Klasična funkcija štednje
(a) Štednja i kamatna stopa (b) Ravnoteža na klasičnom tržištu
Izvor: autori
Klasično tumačenje vodi krivulji štednje koja ovisi o kamatnoj stopi pa se može na jednoj slici prikazati štednja i investicije, Slika 3 (b). Veličina investicija ovisi o realnoj kamatnoj stopi (koja je ovdje stopa povrata na investicije), pri čemu viša kamatna stopa znači da su investicije manje i obrnuto. To je na Slici 3 (b) prikazano kao padajuća krivulja. S druge strane je štednja shvaćena kao intertemporalno optimiziranje ovisno o realnoj kamatnoj stopi, gdje viša kamatna stopa znači višu štednju i obrnuto. To je prikazano kao rastuća krivulja. Postoji padajuća potražnja i rastuća ponuda, a realna kamatna stopa je cijena. Fleksibilna kamatna stopa naposljetku dovodi do ravnoteže.
Slika 3 je konstruirana kao da nema razlike između ovog tržišta i tržišta kruha ili popluna. Tržištu treba dati ime: to je tržište sredstva za posuđivanje (eng. Loanable funds) ili u novije vrijeme se zove tržište kapitala i štednje. To tržište ne može biti u neravnoteži ako je kamatna stopa promjenjiva, štednja je uvijek jednaka investicijama i svi se investicijski projekti poduzetnika mogu financirati. Vrijedi Say-jov zakon jer je potražnja stvorila potrebnu ponudu i obratno.
Ovdje treba jasno ukazati da je u klasični model uključena i teorija koja objašnjava prirodu kamate te osobine ravnotežne kamatne stope. S jedne strane kamata je granična efikasnost kapitala, a s druge nagrada za odgođenu potrošnju. S time su riješene mikroosnove jer se štednja gospodarstva može objasniti ponašanjem pojedinačnih agenata. Ravnotežna kamatna stopa je ona koja odgovara općoj ravnoteži pa je to prirodna kamatna stopa (još jedna od loših konvencija ekonomskih nazivlja jer s prirodom to nema veze, ali tako je to nazvao MiltonFriedman 1956. i ime je ostalo). Od Marshalijanske parcijalne analize se preko tumačenja kamatne stope došlo do Walrasijanske ili Arrow-Debreu opće ravnoteže.
Koliko je jaka veza kamatne stope i štednje u Hrvatskoj? Slika 4 prikazuje odnos realne kamatne stope definirane kao kamatna stopa na devizne depozite stanovništva korigirana indeksom potrošačkih cijenai devizne štednje u bankama.
Slika 4: Štednja i realna kamatna stopa u Hrvatskoj (mjesečni podaci od 2012.-2016.)
Izvor: autori
Na osi X je prikazana realna kamatna stopa u različitim razdobljima, a na osi Y razina depozita. Slika ukazuje na pozitivnu i relativno jaku vezu između kamatne stope na devizne depozite i devizne štednje u bankama. Međutim, slika također pokazuje da je moguće da iznos štednje može biti podjednak i na razini kamatne stope od gotovo 4% i na onoj od 1,5%, što znači da i drugi faktori značajno utječu na odluke o štednji. osim same kamatne stope (npr. pad dohotka i korištenje štednje za ranije objašnjeno ‘peglanje’ potrošnje u recesiji).
Odluka o optimalnoj štednji
U Keyezijanskoj funkciji štednje prikazanoj u jednadžbi (3) štednja ovisi o dohotku. U klasičnom pristupu, jednadžba (4), ovisi o kamati i dohotku. Zajedničko im je da na štednju utječu tekuće vrijednosti.
Treće objašnjenje štednje navedeno u uvodu promatra štednju kroz vrijeme. To se radi na način da se poveže ponašanje kroz razdoblja i promatra štednja kroz definirana razdoblja. Štednja i potrošnja u ovom modelu ovise o dohotku, ali ne trenutačnom nego onom u svim razdobljima.
Zbog jednostavnosti, kao što je uobičajeno, razlikovat će se dva razdoblja, ‘danas’ i sutra’. Ono što vrijedi između dva vrijedi i između proizvoljno puno razdoblja jer se priroda jednadžbi i zaključaka ne mijenja, mijenja se samo složenost.
U modelu intertemporalne potrošnje/štednje se pretpostavlja da postoji tržište kapitala na kojem kućanstva mogu posuđivati novac ili ga štedjeti po kamatnoj stopi . Odluke kućanstava o potrošnji/štednji ovise o dva temeljna faktora:
- Nagibu krivulje indiferencije (zaobljena linija), koji je određen faktorom nestrpljivosti kućanstava
- Budžetskim ograničenjem koje je definirano na način da sadašnja vrijednost potrošnje mora biti jednaka sadašnjoj vrijednosti dohotka, odnosno
pri čemu kamatna stopa služi kao diskontni faktor prilikom svođenja buduće potrošnje i dohotka na sadašnju vrijednost.
Osnovni oblik objašnjenog modela je prikazan na Slici 5.
Slika 5 Optimalna razina štednje
Kejnezijansko vs klasično tumačenje štednje
Razlika ova dva pristupa tumačenju štednje ima važne posljedice koje se može objasniti jednostavnim primjerom. Počne se u ravnoteži, točki A na Slici 6 (a) i (b), pri čemu treba primijetiti da su osi različite. Egzogeni šok vodi rastu štednje (promijene se preferencije stanovništva i tvrtki, strah od budućeg nepovoljnog šoka vodi rastu štednje kao sigurnosti, država promijeni pravila itd.). To znači da je za istu razinu dohotka ili za istu razinu kamatne stope štednje veća. Krivulja štednje se pomiče desno u Slici 6 (a), ali lijevo u Slici 6 (b). To znači da će poslijedice biti različite.
Slika 6: Klasična vs kejnezijanska krivulja štednje – egzogeni pomaci štednje
(a) Klasični pristup (b) Kejnezijanski pristup
Izvor: autori
U klasičnom prstupu se krivulja štednje seli desno na slici 6 (a) (za istu kamatnu stopu je štednja veća), a krivulja investicija ostaje ista (šok se na nju ne odnosi). U početnoj ravnoteži A je sada neravnoteža s viškom štednje koja je opisana točkom B. Kamata je promjenjiva pa nakon šoka njezine promjena vodi novoj ravnoteži. Zbog viška štednje kamatna stopa pada pa štednja pada i gospodarstvo se seli po novoj krivulji štednje lijevo. Pad kamate vodi rastu investicija pa se gospodarstvo seli po nepromijenjenoj krivulji invesicija desno. Promjene se odvijaju sve do nove ravnoteže štednje i investicija u točki C. U novoj ravnoteži je kamatna stopa manja, štednja i investicje su veće i dohodak je veći.
U kejnezijanskom pristupu se krivulja štednje seli lijevo na Slici 6 (b) (za isti dohodak je štednje veća), krivulja investicija ostaje (šok se na njih ne odnosi). Početna ravnoteža je poremećena jer u točki A nakon šoka postoji višak štednje. Investicije ostaju iste pa jedini način kako se ravnoteža može ponovo uspostaviti je smanjenjem dohotka. Smanjenje se nastavlja do točke nove ravnoteže C odnosno dok manji dohodak ne generira štednju jednaku nepromijenjenim investicijama. U novoj kejnezijanskoj ravnoteži su štednja i investicije ostale nepromijenjene, ali je novi ravnotežni dohodak manji.
Kejnezijanska reakcija se čini u suprotnosti s vrijednosnim sustavom u kojem je štednja vrlina (‘zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača’ ili ‘u štednji je spas‘) jer rast štednje vodi do manjeg dohotka. Zato je to nazvano ‘Paradoks štednje‘. Jedini način kako rast štednje može u kratkom roku voditi rastu dohotka je ako se promijene investicije. Pristupi se ne razlikuju po samoregulirajućem tržišnom mehanizmu uspostavljanja nove ravnoteže nego u samim pretpostavkama modela, tj. ‘opisu svijeta’.
Koji je pristup točan? U kratkom roku i uz kejnezijansko tumačenje kamate kao cijene novca i investicija kao poslijedice aktivističkih nagona vrijedi Paradoks štednje. Recimo ako postoji rast i to potakne vladu da štedi uz nepromijenjene investicije vrijedi Paradoks štednje. Treba ukazati da rast štednje u kejnezijanskom pristupu vodi poželjnim promjenama samo uz promjene drugih varijabli dok rast investicija samostalno i uvijek vodi poželjnim promjenama.
Paradoks ima još jednu zanimljiuvu implikaciju. Ako rast štednje vodi nepoželjnoj novoj ravnoteži smanjenje štednje (i povećanje potrošnje) vodi poželjnoj novoj ravnoteži. Ako se smanji štednja onda bi se krivulja štednje na Slici 7(b) selila desno, odnosno dolje i nova ravnoteža bi uz istu štednju i investicije imala veći dohodak. Zato kejnezijanci govore da ‘kupovinama možete kupiti vaše izlazak iz recesije’ (‘spend your way out of a recession’). Naravno, i ta doskočica vrijedi uz posebne pretpostavke.
Kada se razmišlja o tome koji model štednje koristiti nije se na odmet po drugi put se sjetiti Joan Robinson. No prije toga treba pojednostaviti stvari i ufati se da se nije prekršilo ‘pravilo Joan Robinson’. Ona upozorava na sljedeće: “Za neke dane pretpostavke posve je lagano napraviti model. Poteškoća je u tome kako naći pretpostavke koje su relevantne za stvarnost. Umijeće je postaviti shemu koja pojednostavljuje problem tako da se lagano može s njim nositi bez uklanjanja temeljnih osobina stvarnih okolnosti koje treba rasvijetliti.” (Robinson, 1971).
Klasični model kao logična cjelina funkcionira, međutim to je loš opis događaja u kratkom roku. Štednja ne ovisi o kamatnoj stopi nego dohotku, investicije ne ovise o kamatnoj stopi nego o očekivanoj graničnoj efikasnosti investicija. Kamata nije odgođena potrošnja nego cijena novca i ne određuje se pomoću investicija i štednje. Nema mehanizma koji izjednačava štednju i investicije jer je svaka određena na drugom tržištu i pod drugim utjecajima. Može biti neravnoteža s viškom štednje (manjkom investicija) ili viškom investicija (i manjkom štednje). Ex ante ne postoji mehanizam koji bi te dvije veličine izjednačavao (ex post su jednake zbog dvojnog knjigovodstva, što je objašnjeno u B2B-1). Ne samo da nestaje elegantni put u ravnotežu nego postoji mogućnost održavanja neravnoteže investicija i štednje. To više nije elegantna priča o ravnotežama nego zbrčkana priča o neizvjesnosti nepredviđenih prilagođavanja. Ako se sve to prihvati izađe se iz svijeta Klasičnog modela i uđe u svijet Keynesovog pristupa.
Međutim priča klasičnog modela je predobra da se samo tako napusti. Zašto ne priznati neuredni Keynesov svijet kratkog roka, ali i uredni klasični svijet dugog roka. Investicije jesu zbroj sadašnjih vrijednosti diskontiranih budućih profita (sjetite se budžetiranja kapitala i izrade poslovnih planova), a štednja je odgođena potrošnja koja odgovara maksimalnoj vrijednosti zbroja sadašnjih vrijednost budućih korisnosti potrošnje štediše. Diskontira se u oba slučaja po realnoj kamatnoj stopi koja je u ravnoteži isti i gornji problem je riješen. Naravno, predviđanja su savršena i ispune se. Kada se uklone svi zastori zbrkane i neuredne sadašnjosti s rizicima i neizjvesnosti gdje se akteri ne ponašaju po racionalnim obrascima (za traženje nekog reda u takvom svijetu je Richard Thaler dobio Nobelovu medalju za 2017. godinu), to je ono što se zapravo događa.
Širi popis faktora koji utječu na štednju
Osim već navedenih faktora, koji proizlaze iz prikazanih jednostavnih modela, u stvarnosti na štednju utječe još velik broj faktora. Utjecaj svih varijabli koje se spominju u literaturi na potrošnju su prikazani u Tablici 1.
Tablica 1. Odrednice štednje
| Povećanje | Utjecaj na štednju | Razlozi |
| Tekući dohodak | Rast | Dio povećanog dohotka se uštedi za buduću potrošnju |
| Očekivani budući dohodak | Pad | Očekivana povećanje budućeg dohotka povećava tekuću željenu potrošnju što smanjuje tekuću štednju |
| Bogatstvo | Pad | Dio povećanja bogatstva se potroši što smanjuje štednju za dati dohodak |
| Očekivani realna kamatna stopa | Vjerojatno povećanje | Rast kamatne stope povećava privlačnost štednje, ali je uz veću kamatnu stopu potrebno manje štedjeti da bi se postigla neka ciljana razina štednje |
| Državni izdaci | Pad | Povećanje državne potrošnje neposredno smanjuje štednju |
| Porezi | Nepromijenjena ili rast | Ovisi o Ricardijanskoj ekvivalenciji, štednja se ne mijenja ako potrošači očekuju buduće smanjenje poreza, raste ako zanemare buduće smanjenje preza i stoga smanje tekuću potrošnju |
Izvor: prilagođeno prema Abel i Bernanke
Teorija korištena za utvrđivanje utjecaja u Tablici 1 predviđa smjer promjene, ali ne i njezinu snagu. Teorija može odrediti smjer promjene, ali ne i njenu veličinu. Ta je stvar primijenjene analize, a veličina može biti različita u razna vremena (recimo tijekom ciklusa) i između zemalja (ovisno o instuticijama i običajima). Obzirom da su promjene nekada suprotnog smjera (u Tablici 1 u slučaju promjene očekivanog realne kamatne stope i poreza) ukupan učinak postaje još složeniji (i neodređeniji). Kako to točno izgleda u Hrvatskoj? Ne znamo jer za sada nitko nije računao, što otvara prostor za doprinos našem poznavanju kako funkcionira hrvatsko gospodarsvo.