B2B br. 5: Otvoreno gospodarstvo (I) – razmjena, tečaj i neto izvoz

Ilustracija: Željko Badurina

B2B-ovci Bićanić i Deskar Škrbić pažljivo, korak po korak, tumače teorijsku pozadinu često zaoštrenih rasprava o međunarodnoj razmjeni, platnoj bilanci i tečaju. Od Smitha i Ricarda do Krugmana, nakon čitanja ovog teksta mnogo toga će biti jasnije.

Ad
Ad

Predgovor

Serija predavanja Back to Basics ili Povratak osnovama nastala je zbog dojma da je u hrvatskim ekonomskim raspravama previše improvizacije, a premalo držanja osnovnih ekonomskih postulata. U širem smislu, riječ je o Labovoj misiji širenja ekonomske pismenosti koje u Hrvatskoj kronično nedostaje. Na konkretnijoj razini, tekstovi iz ove serije poslužit će kao referentne točke u nekim budućim raspravama (s kojima će biti povezane hiperlinkovima). Kada sklopimo svih petnaest predavanja izdat ćemo knjigu, a ako pronađemo sponzora dovoljno široke ruke (ovo je poziv!), snimit ćemo cijelu seriju i učiniti ju dostupnom na društvenim mrežama.   

U prvom nastavku objašnjen je kružni tok ekonomskih aktivnosti i identitet tri deficita. U drugom je na red došla osobna potrošnja, u trećem investicije,  u četvrtom štednja, a sada se tema širi na područje međunarodne razmjene.

Velimir Šonje, urednik 

Što ste bogatiji to je vaša potrošnja ne samo veća nego i raznolikija. Ne samo da se pije više piva nego se pije svijetlo, pšenično, crno, rezano, Desperados, Benediktiner, Grička vještica, Zmaj, itd. Hoćete jesti jagode i dobiti ten u zimi, a po ljetu piti kuhano vino i skijati. Problem je očit: to ne možete ako ostanete u granicama Hrvatske ili Europe.

Da bi mogli ostvariti željenu raznolikost svoje potrošnje morate trošiti proizvode drugih zemalja ili putovati u daleka mjesta. No ta su mjesta izvan Hrvatske, preko državne granice. To su druge zemlje, koriste druge novce, posluju po drugim pravilima, plaćaju neke druge poreze i općenito su drukčije. Da biste ostvarili tu raznolikost morate dakle uvoziti i putovati.

S uvozom se možete osloboditi ovisnosti potrošnje o stvarima koje su proizvedene u zemlji, a s putovanjima vidjeti stvari koje nemate u vašoj zemlji. Zamislite kako bi vaš život izgledao bez uvoza roba: ne bi pili kavu i čaj, ne bi jeli banane i ananas, ne bi nosili pamuk i zlatni nakit, ne bi imali pametni telefon, a ni jeli čokoladu. Na putovanjima se možete upoznati s ljepotama koje nisu u vašoj zemlji. Zamislite da ne možete putovati, ne bi vidjeli StaryRynek u Krakowu ni Pergamon muzej u Berlinu niti se kupali na Waikiki plaži.

Isto vrijedi za ljude iz drugih zemalja. Da nema našeg izvoza europske domaćice ne bi uživale u Vegeti ili djeca u Bajaderama. Japanci ne bi vidjeli Plitvice ni Meštrovićev muzej niti bi se Nijemci kupali na Zlatnom ratu ili gledali gdje su snimljene scene Rata prijestolja.

Međutim, svijetom se ne prevoze samo potrošne robe a ljudi ne putuju samo da bi vidjeli svijeta. Sele se i poluproizvodi. Predivo iz Indije dolazi u Tekstilpromet, vjetrobranska stakla iz Huma na Sutli odlaze BMW-u u Munchen. Trguje se i gotovim proizvodima. Na primjer, tračne pile dolaze iz Italije, a strojevi, tokarski i tkalački, iz Njemačke. Osim poluproizvoda i proizvoda seli se i novac jer jedni kupuju vrijednosne papire drugih. Trgovanje dionicama i obveznicama mjeri se u trilijunima.

Sele se i ljudi. Amerika i Australija su naseljene ljudima koji su odnekud došli, a veliki broj ljudi je iz Hrvatske otišlo u Njemačku (samo prošle godine oko 50.000). Ljudi iz mnogih krajeva pokušavaju doći i naći svoju sreću u razvijenim zemljama.

Zapravo, sve se seli i svime s trguje.

Ali, zašto je različito ako iz Zagreba odem na ljetovanje na Halki ili na Hvar? Zašto je različito ako jedem Gaudu iz Gaude ili Vindije? Zašto je različito ako iz Zagreba odem na večeru u Mokrice, pa razlika je desetak kilometara?

Stvar je državne granice i ekonomskog suvereniteta. Vlada i Sabor u Hrvatskoj određuju zakone po kojima trgujemo i radimo, koje novce koristimo, kakve poreze plaćamo, po kojim pravilima gradimo kuće, itd. To isto radi vlada i Državni zbor za Sloveniju ili vlada i Sejm za Poljsku. Ne manje važno, vlada i parlament određuju po kojim uvjetima živeći u jednoj zemlji možemo kupiti novce koji koriste druge zemlje i kako možemo doći do roba proizvedenih u drugim zemljama.

Državna granica je točka diskontinuiteta; prepreka seljenju roba, usluga i novca. To nije prirodna prepreka kao brda i rijeke nego umjetna. Zato je promjenjiva. Donedavno je prijelaz svake robe preko hrvatske granice podlijegao carinskoj kontroli. Sada je Hrvatska članica EU, a EU je carinska zona pa samo roba koja dolazi izvan EU podliježe carini. No i dalje ostaju tečaj i necarinske prepreke (mada su i one regulirane pravilima EU i WTO). Nije isto voziti kamion mlijeka u Zagreb iz Bjelovara i Celja (tečaj) ili Dervente (tečaj, carina, necarinske prepreke). Prijelaz kapitala (novca) preko granice podložan je drugim pravilima pa nije isto ulagati milijun kuna u Split iz Zagreba ili Ankone ili Podgorice. Zemlje svojim suverenim odlukama mogu utjecati na te prepreke (unutar granica koje su prihvatile), mogu ih smanjivati, ali i povećavati.

Ima jakih teorijskih razloga zašto se ulaže trud u smanjenje umjetnih prepreka. Prepreke na granici znače da se domaća struktura relativnih cijena (koje upravljaju alokacijom pa i potrošnjom) razlikuje od one u drugim zemljama. Smanjenje prepreka znači da ta dva sustava postaju sve sličnija i da, kada su uklonjene sve prepreke, postaju ista.

Danas, izuzmu li se odsječena plemena Amazonije, Bornea i sličnih mjesta, postoji samo jedna zemlja koja svjesno i namjerno ne trguje sa svijetom, a to je Sjeverna Koreja. U povijesti postoje rijetki primjeri zemalja koje su bile autarkične (nisu imale veze sa ‘vanjskim’ svijetom), a sve koje su takve bile zatvaranjem su počele zaostajati. Kada se Kina zatvorila u 16. stoljeću počelo je i njezino zaostajanje i veliko razdvajanje (‘great divergence). Kada je Causescov režim zatvorio Rumunjsku šezdesetih nestao je Bukurešt kao Pariz istoka.

Čime i zašto se trguje?

Postoji malo rezultata oko kojih u ekonomskoj struci postoji konsenzus, a jedan od njih se tiče prednosti međunarodne trgovine. Taj je konsenzus star 200 godina, a potječe od Davida Ricarda i njegove teorije iz 1817. godine.

Adam Smith je smatrao za zemlje trguju samo s onim što jeftinije proizvode od drugih. Hrvatska jeftinije proizvodi mandarine od Švedske pa izvozi mandarine u Švedsku. Tu bi Hrvatska trgovala jer ima apsolutne prednosti, otkud dolazi i ime ovog tumačenja, Teorija apsolutnih prednosti.

David Ricardo je pokazao da je to krivo tumačenje (o čemu se pisalo na Labu). Stvar nije u apsolutnim razinama nego relativnim i odatle ime Teorija komparativnih prednosti. Važno je vidjeti da prednosti trgovanja imaju svi sudionici. Ricardo je imao primjer vina i tkanine, Engleske i Portugala i radnih sati uloženih u njihovu proizvodnju. I Hrvatska trguje s onime u čemu ima komparativne prednosti. Hrvatska ima koristi od trgovine s drugima čak i ako sve proizvodi skuplje od drugih. To je važan zaključak koji ni danas nakon 200 godina nije dovoljno prihvaćen.

Ricardovu teoriju možemo ilustrirati jednostavnim i poznatim mikroekonomskim primjenom napuštenog otoka na kojem su zapeli Robinson Crusoe i Petko.

Pretpostavimo da se njihova prehrana sastoji od kokosa i ribe te da Robinson može uloviti 4 ribe po satu ili skupiti 6 kokosa po satu dok Petko može uloviti 3 ribe po satu ili skupiti dva kokosa po satu. Lako se može zamijetiti kako u ovom slučaju Robinson ima apsolutnu prednost i u ribolovu i u skupljanju kokosa.

Međutim, ako obojica žele imati 6 riba i 6 kokosa po danu postavlja se pitanje ima li smisla da se svaki specijalizira u jednom dobru i uđe u razmjenu, bez obzira što Robinson ima apsolutnu prednost u oba dobra.

Ako Robinson želi 6 riba i 6 kokosa on mora potrošiti 1,5 sat na ribolov i još 1 sat za skupljanje kokosa, što je ukupno 2,5 sati. Petko mora potrošiti 3 sata na ribolov i 2 sata na skupljanje kokosa, što je ukupno 5 sati.

Kako bismo vidjeli imaju li specijalizacija i razmjena smisla u ovom slučaju moramo izračunati tzv. granične oportunitetne troškove.

Ako Robinson odluči sat vremena dulje loviti ribu umjesto da skuplja kokose on bi se morao odreći 6 kokosa za 1 ribu, što znači da je njegov granični oportunitetni trošak po jedinici ribe 6/4=1,5 kokosa po ribi, a ako se gleda oportunitetni trošak ribe po jedinici kokosa on iznosi 4/6=2/3. Istom logikom Petkov oportunitetni trošak po jedinici ribe iznosi 2/3 kokosa po ribi, dok oportunitetni trošak ribe po jedinici kokosa iznosi 1,5 riba po kokosu. Ovi odnosi su prikazani u Tablici 1.

Tablica 1 Granični oportunitetni troškovi dodatne jedinice ribe i kokosa

  Riba Kokos
Robinson 1,5 2/3
Petko 2/3 1,5

Izvor: autori

Iz tablice je vidljivo da se za dodatnu jedinicu ribe Robinson mora odreći 1,5 kokosa, a Petko samo 2/3 (0,67), što znači da Petko ima komparativnu prednost u ribarenju. S druge strane Robinson se mora odreći manje ribe za dodatnu jedinicu kokosa što znači da on ima komparativnu prednost u skupljanju kokosa.

Imaju li onda Robinson i Petko koristi od specijalizacije i razmjene?

Budući da Robinson ima komparativnu prednost u skupljanju kokosa on bi se mogao specijalizirati u ovoj djelatnosti. Za 12 kokosa (6 za sebe i 6 za Petka) on bi onda potrošio 2 sata, što je pola sata manje nego da oba proizvoda pribavlja sam. Petko bi za 12 riba (6 za sebe i 6 za Robinsona) trebao potrošiti 4 sata, što je sat vremena manje nego da oba proizvoda pribavlja sam. Dakle, obojica bi specijalizacijom uštedjeli vrijeme, što znači da bi imali koristi.

Koristi od specijalizacije se mogu prikazati i grafički, pomoću tzv. krivulja proizvodnih mogućnosti (PPC) koje pokazuju maksimalnu količinu proizvoda koje neka ekonomija može proizvesti uz zadano tehnološko znanje i zadanu količinu raspoloživih utrošaka. PPC za Petka je bliže ishodištu jer on može „proizvesti“ maksimalno 3 ribe i 2 kokosa po satu. Robinsonova PPC je dalje od ishodišta jer on može proizvesti više, 4 ribe po satu i 6 kokosa po satu.

Plavom linijom je prikazana zajednička PPC bez razmjene, gdje zajedno mogu maksimalno proizvesti 7 riba po satu ili 8 kokosa po satu. Ako se specijaliziraju onda svaki može imati 3 kokosa i 6 riba po satu, što dovodi do pomaka PPC-a prema van, što je prikazano zelenom krivuljom.

Slika 1: Teorija komparativnih prednosti

Izvor: autori

Ova teorija je s početka 19 stoljeća, a od tada nitko nije smislio bolje objašnjenje zašto se trguje i čime se trguje. Ricardova priča se samo ‘komplicirala’na dva načina. Prvo preciznijim izlaganjem (uglavnom razradama u matematičkim modelima) i drugo dodatnim pretpostavkama.

Preciznije izlaganje se može prikazati s tri teorema:

  • Hecksher-Ohlinov teorem povezuje strukturu trgovine s raspoloživim resursima zemlje. Zemlja izvozi one proizvode u čijoj proizvodnji se koristi relativno više resursa s kojima zemlja obiluje. Primjerice, Hrvatska je relativno obilnija suncem pa izvozi turizam koji koristi relativno više prirodnog resursa sunca
  • Rybczinski teorem proširuje Hecksher-Ohlinov teorem na uvjete razmjene resursa. Pokazuje da povećanje resursa u jednoj zemlji vodi više nego proporcionalnom povećanju proizvodnje koja koristi taj resurs i apsolutnom smanjenju proizvodnje drugih dobara u zemlji.
  • Stolper-Samulesonov teorem (engl. ‘Factor price equalization theorem’) je jako važan jer pokazuje da slobodna trgovina vodi izjednačavanju cijena ne-seljivih faktora proizvodnje (seljivi očito idu gdje je stopa povrata najviša). Hrvatski hoteli nisu seljivi, ali im je cijena približno ista kao i cijena hotela u drugim zemljama.

U ovaj okvir se uključuju još dvije ideje.

Teoriju osporivih tržišta (engl. contestable markets) je prvi ponudio Baumol početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Osnovna ideja je da za proizvođača nije potrebno da bude suočen s konkurencijom nego da se ona može svaki čas pojaviti i osporiti njegov položaj. To je posebno važno za male zemlje (kao Hrvatska), a osporivost dolazi izvana, međunarodnom trgovinom i seljivošću faktora proizvodnje. Strah od konkurencije vodi poduzetnike da se ponašaju kao da su na tržištima savršene konkurencije iako nisu, a oni svojim ponašanjem moraju obeshrabriti dolazak konkurencije što znači da se ne mogu ponašati kao monopolisti čak i kada bi htjeli. Naravno, ova teorija je primjenjiva na mnogo raznih okolnosti. U teoriji ponašanja poduzeća s time je povezana ideja monopolističke konkurencije.

Nova teorija vanjske trgovine je razvijena osamdesetih godina i bavi se pitanjem komparativnih prednosti u uvjetima rastućih prinosa i međuovisnosti (Paul Krugman je za rad na tome dobio Nobelovu medalju 2008.). U staroj teoriji struktura trgovine je određena prirodnim izvorima (sunce plavog Jadrana) koji nisu promjenjivi nego „Bogom dani“. U novoj teoriji komparativne prednosti nisu statične nego mogu biti stvorene i nisu vezane uz prirodne izvore, a tehnologija može biti podložna rastućim prinosima. Nastanak komparativnih prednosti se ne može onda objasniti prirodnim uvjetima (standardni je primjer Silicijska dolina, do toga je moglo doći bilo gdje). U objašnjenju se najčešće koristi početna slučajnost i onda kumulativna kauzalnost (efekt lavine) zajedno s ‘path depencency’ i eksternalijama (o njima u jednom od budućih B2B tekstova).

Dakle, ako je vanjska trgovina liberalizirana onda Hrvatska (i svijet) ima koristi  iako se u Hrvatskoj sve proizvodi relativno skuplje (komparativne prednosti), a njezini lokalni monopolisti ne mogu naplatiti kvazi rentu (Stolper-Samuelson i Baumol).

Nova teorija vanjske trgovine otvorila je jednu Pandorinu kutiju. Ako komparativne prednosti nisu „Bogom dane“, da li se mogu stvoriti mudrom ekonomskom politikom? Mnogi smatraju da mogu. Pametni i poduzetni znalci mogu ne samo izračunati stare (prirodne) komparativne prednosti nego i odrediti nastanak novih (i stvoriti kumulativnu kauzalnost). Međutim, mnogi znalci (osobito Paul Krugman) smatraju da to nije moguće jer za takvu odluku treba prevelika količina informacija od kojih mnoge ne postoje, a i iskustva pokazuju da nitko tko je probao nije uspio. Krugman jednostavno kaže (piše) da je to pretežak zadatak i da traženje rješenja predstavlja gubitak vremena. To on kaže za Ameriku, a još više vrijedi za Hrvatsku koja je manja i kao malo otvoreno gospodarstvo suočena s mnogim vanjskim šokovima koji otežavaju proračune i prognoze.

Teorija međunarodne razmjene bavila se još jednim pitanjem. Svi rezultati izvedeni su uz pretpostavku nesputane tržišne arbitraže gdje su jedina prepreka troškovi prijevoza. Pitanje je da li u takvim uvjetima postoje okolnosti u kojima vrijedi ograničiti arbitražu? Teorija prepoznaje vrlo ograničeni skup uvjeta kada nacionalno gospodarstvo ima koristi od ograničavanja međunarodne trgovine odnosno od ograničene zatvorenosti. Te je uvjete prvi prepoznao Alexander Hamilton 1791. (kasniji američki predsjednik koji je zanimljiv i po fiskalnoj i monetarnoj politici), a kasnije 1841. Friedrich Liszt koji je po tome postao poznat. To je ‘infant industry’ argument gdje se u počecima industriju može štititi dok ne stasa dovoljno da se može ravnopravno nositi sa svjetskom konkurencijom (Jamnicu treba štititi dok ne postane dovoljno jaka da se nosi s konkurencijom Èviana). U slučaju zaštite industrija su odmah uočeni problemi navikavanja na zaštitu i probleme s postupcima oduzimanja zaštite što stvara različite alokativne neefikasnosti. Zbog toga danas većina ekonomista nije sklona ovoj teoriji neke vrste protekcionizma.

Robna razmjena – neke činjenice

 Svrha B2B serije je pomoći boljem razumijevanju hrvatskog gospodarstva, u ovom slučaju odnosa Hrvatske i inozemstva. U prvom koraku nakon teorijskog izlaganja treba vidjeti kako osnovne veličine međunarodne razmjene izgledaju u Hrvatskoj i postoje li neke pravilnosti i promjene.

Za to nam trebaju podaci. Podatke o odnosima Hrvatske s inozemstvom prikupljaju i objavljuju Hrvatska narodna banka (HNB) i Državni zavod za statistiku (DZS).

HNB objavljuje platnu bilancu, tj. bilancu odnosa s inozemstvom koja se sastoji od četiri dijela. Transakcije vezane uz robe, usluge i dohotke su na Računu tekućih transakcija (robe, usluge, primarni i sekundarni dohodak), a financijske transakcije su na Računu kapitalnih transakcija i Računu financijskih transakcija (koji uključuje i međunarodne pričuve). Četvrti dio su greške i propusti. Postoje čvrsto određena pravila vođenja svakog od ovih računa (pravila određuje MMF koji je uspostavljen 1944. upravo s ciljem da regulira međunarodnu razmjenu dobara i kapitala). DZS objavljuje puno detaljnije podatke o samom uvozu i izvozu roba, tj. robnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom.

Koliko su za Hrvatsku važni robni uvoz i izvoz? Važnost nadilazi vrijednost no korisno je početi s vrijednostima. Objašnjeno je da se ne može bez uvoza i da njegova važnost nije samo u veličini. Ako se ne može bez uvoza onda se ne može ni bez izvoza jer se jedino izvozom može platiti uvoz. Kavu plaćamo u dućanu u kunama no uvoznik plaća kavu ostatku svijeta u eurima. Njemačka domaćica plaća Vegetu koja dođe od hrvatskog izvoznika u eurima, ali izvoznik plaća radnike u kunama.

Prvo se dakle treba odlučiti kako izražavati uvoz i izvoz. Može se u kunama, pa se izvoz mora po tečaju preračunati u kune ili se može u eurima pa se uvoz mora po tečaju preračunati u eure. Ovdje smo se odlučili na eure jer to omogućava kasnije lakše usporedbe sa svijetom. Na Slici 2 je prikazano kretanje uvoza i izvoza roba u milijunima eura.

Slika 2: Uvoz i izvoz roba RH u milijunima eura, anualizirani podatci

Izvor: HNB

Slika pokazuje kako Hrvatska od 2000. godine ostvaruje manjak na računu roba. Najmanji manjak, od 3,8 milijardi eura, je u promatranom razdoblju ostvaren na kraju 2000. godine, a najveći manjak je zabilježen u 2008. godini, kada je iznosio 10,8 milijardi eura. Od kraja 2008. do kraja 2010. godina manjak je smanjen za preko 4 milijarde eura, ali je jasno da je do takvog smanjenja došlo zbog snažnijeg pada uvoza od izvoza tijekom najdublje recesije u 2009. i 2010. godini.  Izlaskom iz recesije i ubrzanjem rasta nakon 2015. godine manjak se ponovno počeo produbljivati budući da jača domaća potražnja podrazumijeva i veći uvoz i gotovih i intermedijarnih proizvoda.

Gornja slika pokazuje podatke za Hrvatsku, ali postavlja se pitanje postoje li u međunarodnim usporedbama neke pravilnosti? Ima ih nekoliko.

Prvo, razvijenije zemlje više trguju s ostatkom svijeta. To je jasno jer bogatiji hoće sve raznolikiju potrošnju i sve više proizvoda koje ne mogu proizvesti u zemlji. Ovu tvrdnju možemo testirati na podatcima za nove zemlje članice EU, što je prikazano na Slici 3. Vidi se da između stupnja razvijenosti i otvorenosti, u skupini usporedivih zemalja, postoji pozitivna korelacija.

Slika 3: BDP po stanovniku i otvorenost ekonomije (prosjek 2005.-2015. godine)

Izvor: Eurostat

Drugo, velika gospodarstva manje trguju od malih. I to je jasno jer velika gospodarstva imaju raznolikije prirodne izvore (i naftu i rude, i more i ravnice) i mogu iskoristiti prednosti velikih serija prodajući isključivo na domaćem tržištu. Ovu tvrdnju možemo testirati na razini EU, što je prikazano na Slici 4. Veza između broja stanovnika i otvorenosti je očekivano negativna. Postoji određeni broj manjih zemalja koje su vrlo otvorene, poput Slovenije, Slovačke, Litve i Estonije. S druge strane, najveće zemlje, Njemačka, Francuska i UK imaju među vrlo niske stope otvorenosti gospodarstva.

Slika 4: Broj stanovnika i otvorenost ekonomije (prosjek 2005.-2015. godine)

Izvor: Eurostat

Treća osobina je da na svjetskoj razini postoji visoka korelacija stopa rasta trgovine i BDP-a, pri čemu je stopa rasta trgovine dugoročno veća od stope rasta BDP-a., što je prikazano na Slici 5.

Slika 5: Stope rasta svjetskog BDP-a i svjetske trgovine

Izvor: Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Četvrta osobina je malo složenija i tiče se druge globalizacije koja je počela osamdesetih godina 20. stoljeća (prva je ona prije Prvog svjetskog rata, kraj 19. stoljeća, koje mnogi nazivaju doba imperijalizma, kada se trgovalo prvenstveno sirovinama, iz kolonija, i gotovim proizvodima, ali je seljivost kapitala bila vrlo velika, ne bitno različita od današnje). U drugoj globalizaciji sve se više trguje poluproizvodima i udio poluproizvoda raste zbog mogućnosti kontrole proizvodnje u realnom vremenu „na daljinu“ i razbijanja lanca proizvodnje na sve manje dijelove što proširuje mogućnosti outsourcinga te dovodi do velikog pada troškova prijevoza što bitno povećava seljivost svega i uvjetuje pojavu cijepanja proizvodnih procesa kroz veći broj država. Na Slici 6 je pokazano da ovi trendovi vrijede i u slučaju Hrvatske.

Slika 6: Udio intermedijarnih proizvoda u ukupnom izvozu u Hrvatskoj

Izvor: World Integrated Trade Solution

Peta je pravilnost da zemlje pretežito trguju sa zemljama koje su razvijenije od njih ili koje su jednako razvijene kao one i koje su im blizu. To je za Hrvatsku važno jer znači da će lakše trgovati sa razvijenijima od sebe nego s manje razvijenijim od sebe. To se može potvrditi na primjeru najvećih izvoznih partnera Hrvatske, koji su prikazani u Tablici 2 (sličan je poredak u slučaju uvoza).

Tablica 2: Top 5 izvoznih partnera Hrvatske u 2016. godini

  Milijuni EUR
Italija    1,685,275
Slovenija    1,539,474
Njemačka    1,453,388
BiH    1,119,980
Austrija      789,201

Izvor: DZS

Šesta je pravilnost da male zemlje ne mogu određivati cijene po kojima trguju („pricetaker“) dok velike mogu. Zbivanja u Americi mogu određivati svjetski kamatnjak, zbivanja u Austriji ne mogu. Međutim, treba podsjetiti da se ne radi samo o veličini zemlje u smislu broja stanovnika već i o financijskoj moći. Primjerice, Saudijska Arabija je po stanovništvu mala, ali može utjecati na svjetsku cijenu sirove nafte dok Hrvatska ne može.

Postavljanje okvira za analizu međunarodne razmjene

Zbog gore navedenih pravilnosti za zemlje kao što je Hrvatska najprimjereniji je model malog otvorenog gospodarstva. Malo otvoreno gospodarstvo se definira kao zemlja u kojoj ne postoje barijere za tijekove roba i kapitala te koja nema utjecaj na cijene po kojima trguje te kamate po kojima se zadužuje.

Kada ekonomisti razmišljaju o tim stvarima počnu s jednostavnim opisom svijeta kojeg dopunjuju novim pretpostavkama i gledaju kako to utječe na zaključke koje su izveli iz jednostavnog opisa. Na koncu, ovakvim dopunjavanjem završe sa skupom pretpostavki koji dobro opisuje svijet oko njih. To je standardni postupak ‘kako ekonomisti rade teoriju’. Na tom putu postepenog kompliciranja ovdje se neće ići daleko. Ostat će se na osnovama.

U makroekonomskoj analizi postoji domaće gospodarstvo i inozemstvo (sve druge zemlje su zbrojene kao da su jedna strana zemlja – svijet osim nas). Ekonomski odnosi zemlje i inozemstva se onda svode na pet izvornih varijabli i neke koje se iz njih mogu izvesti.

Postoji izvoz, X (za „export“‘). To su robe koje su napravljene u zemlji, a prodaju se u inozemstvu čime se ostvaruje priljev eura (deviza), koji se, ako se žele trošiti, moraju promijeniti u domaću valutu. Izvoz smanjuje raspoloživu domaću potrošnju i sa stajališta standardne funkcije korisnosti je ‘loš’. Uključuje i izvoz usluga koji se od izvoza roba razlikuje po tome što se usluge mogu (ali ne moraju) prodavati u zemlji. Turističke usluge se prodaju u zemlji ako stranci posjete zemlju, ali to je isto kao kad se izveze software.

Postoji uvoz, M (za ‘import‘). To su robe koje su napravljene izvan zemlje i u nju ulaze, pri čemu se one moraju platiti odljevom domaćeg novca, promijenjenog u stranu valutu. Uvoz povećava domaću potrošnju i sa stajališta standardne funkcije korisnosti je ‘dobar’. Uključuje i uvoz usluga za koji vrijedi isto što i za izvoz, samo s obratnim predznakom.

Postoje cijene koje se koriste u inozemstvu, iskazane su u eurima, €, a označit će se s Pw. Postoje cijene po kojima se trguje u našoj zemlji i u našem novcu, kunama i označiti će se s P.

Postoji i jedna posebna cijena koja povezuje domaće i inozemne cijene koja će se zvati tečaj, E (za „exchange rate“). Po tečaju se domaći novci, kune, mijenjaju u novce koje koristi inozemstvo, eure.  Zašto je tečaj posebna cijena? Zašto je različito ući u pekarnicu i za oko 7 kuna kupiti 1 kilogram kruha i ući u mjenjačnicu i za oko 7 kuna kupiti 1 €? Način određivanja je isti. Postoji ponuda kruha i potražnja za kruhom i za jednu cijenu kruha se tržište čisti, za nju su svi pekari prodali ispečeno (ponuda) i svi kupci kupili željeni kruh (potražnja, što znači da čišćenje tržišta podrazumijeva jednakost ponude i potražnje). Isto tako postoji ponuda deviza i potražnja za devizama i jedan tečaj uz koji se tržište čisti jer su svi prodavači prodali deviza koliko su htjeli i svi kupci kupili koliko su htjeli. Po čemu je onda tečaj drugačija cijena i tržište deviza drugačije tržište od tržišta kruha? Na to pitanje će se kasnije odgovoriti, za sada neka ostane ‘u zraku’.

Unatoč ovim pojednostavljenjima treba imati na umu da su X i M zapravo zbroj mnogih raznorodnih stvari (od igle do lokomotive) i da svaka od tih stvari ima neku količinu i cijenu što znači da su u agregatima X i M raznorodne količine zbrojene nakon množenja cijenama P i Pw. Uz stalne cijene (otklanja se utjecaj promjena P i Pw) može se postaviti pitanje što određuje promjene realnog izvoza (X) i uvoza (M)?

Uvoz u osnovnom modelu ovisi o domaćem dohotku (Y). Kada raste dohodak Y znači da je potražnja za uvoznim dobrima veća budući da se troši više Milke, kupuje se više automobila, uvozi se više kapitalnih dobara za investicije te se uvozi više energije za rad pogona. Matematički gledano prva derivacija funkcije po domaćem dohotku je pozitivna:

Izvoz isto tako ovisi o inozemnom dohotku, tj. dohotku glavnih trgovinskih partnera (Yw). Veći inozemni dohodak podrazumijeva veći uvoz inozemstva što je naš izvoz (primjerice, ako raste dohodak u Njemačkoj Nijemci će uvoziti više Bajadere). Rast njemačkog dohotka za Hrvatsku je egzogeni utjecaj i analiza njegove promjene se svodi na „vanjski šok“ na koji građani Hrvatske nemaju utjecaj. Matematički prva derivacija funkcije izvoza po inozemnom dohotku je pozitivna.

U nastavku ćemo se usredotočiti na promjene cijena koje su u gornjoj analizi držane nepromijenjenima.

Banane u Hrvatskoj kupujemo za kune, ali ih uvoznik plaća u eurima. Bajadere ostatak svijeta kupuje u eurima, ali ih izvoznik u Hrvatskoj plaća u kunama. U tome je ključan odnos kune i eura. Taj odnos je cijena, a da bi se razlikovala od drugih cijena naziva se tečaj. Kao i sve cijene tečaj može se izraziti na dva načina. Možemo se pitati koliko kuna moramo dati za 1 euro ili koliko eura dobijemo za 1 kunu. Nema razlike i to je stvar konvencije. U Hrvatskoj je običaj tečaj izraziti u odnosu koliko kuna treba dati za jedan euro (u pravilu velika svjetska gospodarstva kotiraju sve tečajeve u odnosu na svoju valutu, a mala u odnosu na velike valute).

Ako znamo tečaj onda možemo uspoređivati cijene u inozemstvu s onima u Hrvatskoj.

Na primjer, ako kruh u Zagrebu košta 10 kuna i isti takav kruh u Brežicama košta 1,5 euro onda je pitanje gdje je jeftiniji i gdje treba kupovati. Treba dakle cijenu kruha u Bežicama pretvoriti u kune. Ako je tečaj 7,5 kuna za 1 euro onda kruh u Brežicama košta 11,25 kuna. Ako zanemarimo vrijeme (putovanja i čekanja) i troškove (benzina i amortizaciju auta) onda se građanima Brežica isplati kupiti kruh u Zagrebu ili se zagrebačkim pekarima isplati (ako zanemarimo troškove prijevoza) izvoziti kruh u Brežice. Da je cijena kruha u Zagrebu 12 kuna bilo bi obrnuto. Treba naglasiti da je jedini kriterij izbora kupnje cijena (ne volimo više ‘naš’ kruh i svejedno nam je kako je napravljen, da li su radnici u sindikatima i da li rade s neplaćenim prekovremenim satima).

Tu je važno primijetiti jednu stvar. Ako se promijeni tečaj može se promijeniti smjer poslovanja. U prvom slučaju uz tečaj tečaj 7,5 kuna i cijenu kruha u Zagrebu od 10 kuna, a u Brežicama od 1,5 euro odnosno 11,25 kuna, isplatilo se kruh kupovati u Zgrebu. No recimo da se tečaj promijenio na 6 kuna za euro, ali da su cijene iste. Onda bi u kunama cijena kruha u Brežicama bila 9 kuna i svima bi se isplatilo kupovati kruh u Brežicama dok bi se Slovencima isplatilo izvoziti kruh u Zagreb. To da promjena tečaja može mijenjati tokove međunarodne razmjene je izvor mnogih nesuglasica kojima ćemo se kasnije baviti.

Isto vrijedi za svaku robu ili dobro. Ako cijelu košaricu dobara zamislimo kao jedno reprezentativno dobro (teorijski je to posve logično) i gledamo njegovu cijenu onda možemo govoriti o nacionalnoj razini cijena. Nacionalnu razinu možemo usporediti sa svjetskom. Cijenu u svijetu, Pw pomoću tečaja, E, pretvorimo u domaću cijenu u kunama, P=EPw i nju usporedimo sa cijenama u Hrvatskoj, P. Lakše je taj odnos prikazati kao omjer.

Ako su svjetske cijene izražene u kunama veće od domaćih onda je ε>1 i kupujemo domaće proizvode, a ako su svjetske cijene izražene u kunama manje od domaćih onda je ε<1 pa kupujemo uvozno i ako je ε=1 onda nam je svejedno.

Izraz ε je realni tečaj jer određuje odnose cijena, a E je pak nominalni tečaj jer određuje cijenu eura u kunama.

Dakle, za ponašanje ekonomskih aktera nije važan nominalni tečaj nego realni. Uz njegovu pomoć određujemo da li ćemo mi kupiti uvozni proizvod ili stranci naš. Znači jednadžbe (1) i (2) treba dopuniti s realnim tečajem pa se dobije:

Ako realni tečaj raste (realna deprecijacija) onda raste naš izvoz (naše robe postaju relativno jeftinije) a ako pada (realna aprecijacija) raste naš uvoz (domaće robe postaju relativno skuplje).

Tečajevi, kao i bilo koja druga cijena, nisu nepromjenjivi. Ako nominalni tečaj eura raste onda za jedan euro moramo dati više kuna, a to znači da vrijednost kune pada. Kažemo da je kuna deprecirala, izgubila na vrijednosti. Vrijedi i obrnuto pa kažemo da je kuna dobila na vrijednosti odnosno aprecirala. Ako je kuna izgubila na vrijednosti nominalni tečaj je porastao, ali realni tečaj je mogao ostati isti ako su istovremeno porasle cijene domaćih proizvoda pa se nominalnim smanjenjem vrijednosti kune ne bi mogao potaknuti veći izvoz. Prema tome, jako je važno kako promjene nominalnog tečaja utječu na domaće cijene (pretpostavlja se da je zemlja mala pa promjene tečaja ne mogu utjecati na svjetske cijene).

Na Slici 7 je prikazano kretanje nominalnog tečaja EUR/HRK i kretanje realnog efektivnog tečaja, gdje se za odnos cijena koriste indeksi potrošačkih cijena u Hrvatskoj i zemljama trgovinskim partnerima.

Slika 7: Kretanje nominalnog i realnog efektivnog tečaja

Izvor: HNB

Prvo je važno uočiti da u cijelom promatranom razdoblju nominalni tečaj kune nikada nije značajnije odstupao od nekog „psihološkog srednjeg tečaja“ 7,5 kuna za euro, osim u kratkom periodu na samom početku slike, kada je on bio nešto ispod 7 kuna. Bez obzira na stabilnost nominalnog tečaja realni tečaj je zabilježio periode značajne aprecijacije i deprecijacije. Od početka 2000. do kraja 2009. godine realni tečaj je aprecirao za oko 14% što znači da su u tom periodu cijene hrvatskih proizvoda postale 14% „nekonkurentnije“ u odnosu na trgovinske partnere. Na kraju rujna 2017. godine realni tečaj je bio 10% viši u odnosu na kraj 2009. godine, što znači da je realni tečaj deprecirao za 10% i da su hrvatski proizvodi postali konkurentniji, bez obzira što se nominalni tečaj u promatranom razdoblju nije značajnije mijenjao i odstupao od razine 7,5 kuna za euro. Promjene su očito bile vođene promjenama u odnosima cijena.

Iz jednadžbi izvoza (4) i uvoza (5) može se izvesti jednadžba neto izvoza (6):

Utjecaj dvije varijable, domaćeg dohotka Y i svjetskog dohotka je nedvojben. Prvi povećava uvoz i smanjuje neto izvoz, a drugi povećava izvoz i neto izvoz.

No promjena realnog tečaja ima dvojben učinak. Da bi se ovaj problem lakše razumio pretpostavimo da do realne deprecijacije tečaja dolazi zbog nominalne deprecijacije (npr. EUR/HRK raste sa 7,5 na 10), dok odnosi cijena ostaju nepromijenjeni (Pw/P=1). U tom slučaju izvoz postaje jeftiniji, ali istovremeno kunska vrijednost uvoza postaje veća.

Iz jednadžbe (6) se može dobiti da se učinak realnog tečaja na neto izvoz može podijeliti na učinak količina i učinak cijena:

Dodatnom razradom ove jednadžbe dobije se

ili drukčije zapisano:

gdje su izrazi s desne strane elastičnosti izvoza i uvoza u odnosu na realni tečaj.

Ukupni utjecaj na neto izvoz ovisi o odnosu ovih elastičnosti, a ona će imati pozitivan utjecaj ako je zadovoljen uvjet:

Prema tome realna deprecijacija će povećati neto izvoz ako je elastičnost izvoza na promjenu realnog tečaja znatnije veća od elastičnosti uvoza, a naziva se Marshall-Lernerov uvjet. Uvjet je dobio prema Alfredu Marshallu, vrlo utjecajnom ekonomistu i utemeljitelju današnje mikroekonomike i Aba Lerneru koji se uglavnom bavio ekonomskim blagostanjem i Marshallove ideje formulirao jezikom moderne matematičke ekonomike.

Logika Marshall-Lerner uvjeta stoji i iza tzv. J-krivulje. J-krivulja podrazumijeva da uslijed deprecijacije (ili devalvacije) valute u kratkom roku dolazi do pogoršanja neto izvoza, zbog veće vrijednosti uvoza, dok u duljem roku može doći do postepenog oporavka i poboljšanja neto izvoza (ako je zadovoljen Marshall-Lernerov uvjet).

Na neto izvoz utječu i domaća i svjetska kamatna stopa. Iako će se odnos kamatnih stopa i tečaja detaljnije analizirati u sljedećem članku u seriji (B2B6) ovdje je potrebno napomenuti kako više kamatne stope u zemlji u odnosu na one u inozemstvu potiču ulagače da više ulažu u zemlju, čime dolazi do priljeva stranog novca.  Budući da se taj novac mora zamijeniti u domaću valutu, dolazi do jače potražnje za domaćom valutom i do rasta njezine vrijednosti, tj. aprecijacije. Obrnuto vrijedi ako su kamatne stope u inozemstvu više od onih u domaćoj ekonomiji. Ako razlika kamatnih stopa ne dovodi do priljeva kapitala onda se očekuje deprecijacija i/ili postoje transakcijski troškovi.

Svespomenute teorijske odrednice neto tečaja su prikazane u Tablici 3.

Tablica 3: Odrednice neto izvoza

Povećanje (uzrok) Uzrokuje da neto izvoz Objašnjenje (razlog)
Rast domaćeg dohotka   Veći domaći dohodak povećava potražnju za uvozom
Rast inozemnog dohotka   Veći inozemni dohodak povećava potražnju za izvozom
Rast domaće kamatne stope   Viša domaća kamatna stopa dovodi do aprecijacije tečaja, što dovodi do pada izvoza
Rast inozemne kamatne stope   Viša inozemna kamatna stopa dovodi do deprecijacije tečaja, što dovodi do rasta izvoza
Rast inozemne potražnje za domaćim dobrima   Iako je učinak sličan kao i kod rasta inozemnog dohotka, u nekim slučajevima se može dogoditi da raste potražnja za domaćim proizvodima bez da je došlo do rasta dohotka u inozemstvu (npr. neka nužna ili specifična dobra)

Izvor: Able, Bernanke i Croushore (2011)

Funkcija neto izvoza u Hrvatskoj

Kako primijeniti teoriju?

Jednadžba (6) određuje tri varijable koje utječu na neto izvoz: domaći BDP, inozemni BDP i realni tečaj. Očito je da je svijet kompliciraniji, ali valja vidjeti koliko je ovaj osnovni opis dobar kao objašnjenje promjene hrvatskog neto izvoza. U tu svrhu ćemo se poslužiti modelom linearne regresije i podacima o saldu računa roba iz platne bilance HNB-a, indeksu realnog efektivnog tečaja HNB-a, stopi rasta BDP-a Hrvatske i stopi rasta BDP-a EU (kako bi više serija u analizi bilo stacionarno).

Procijenjena jednadžba je:

Newey-West standardne greške

Procijenjeni parametri imaju očekivane predznake. Predznak uz realni tečaj REER je pozitivan i statistički signifikantan što sugerira da rast realnog tečaja (deprecijacija) dovodi do smanjenja deficita računa roba i usluga, što bi značilo da je Marshall-Lernerov uvjet zadovoljen. Ubrzanje stope rasta BDP-a u EU također dovodi do smanjenja deficita, ali taj učinak nije statistički signifikantan. Konačno, ubrzanje stope rasta domaćeg BDP-a očekivano dovodi do produbljivanja deficita računa roba, pri čemu je učinak statistički signifikantan.

Stvarna i procijenjena vrijednost serije salda računa roba su prikazane na Slici 8 iz koje se može zamijetiti kako model relativno uspješno objašnjava kretanje originalne serije.

Slika 8: Stvarna i procijenjena serija salda računa roba

Izvor: autori

Naravno, ovdje se radi o vrlo jednostavnom ekonometrijskom modelu koji pati od manjkavosti, ali je cilj B2B serije potaknuti zainteresirane čitatelje na ozbiljnije i rigoroznije analitičke pothvate.