Ako se gleda kružni tok kako je opisan u B2B-1 onda su u ovoj seriji ostale još dvije neobjašnjene veličine. Nazvane su porezi i označeni s T, i državna potrošnja, označena s G. One se razlikuju od svih ostalih veličina jer su pod (gotovo) potpunim utjecajem svjesnih odluka društva, odnosno u Hrvatskoj predstavničkih tijela građana.
Za Hrvatsku su T i G izuzetno važne varijable jer odražavaju probleme koji joj se od početka devedesetih zamjeraju i koji ostaju neriješeni, a nabrojat ćemo samo neke.
Hrvatska ima veliku državu jer veliki dio BDP-a posredno ili neposredno ‘prolazi’ kroz državu i pod presudnim je utjecajem državnih odluka (oko 50% BDP-a i 30% zaposlenosti). Hrvatska ima slabu državu, budući da se donesene odluke ne provode, a vladavina prava nije zaživjela pa nerazvijeno i manjkavo pravosuđe opstaje kao važna osobina. Hrvatska ima korumpiranu državu jer ona svojim odlučivanjem stvara i raspoređuje kvazi-rente i rente i posao za državu se doživljava kao put u osobno bogaćenje
Hrvatska ima demokratski deficit jer formalne institucije demokracije u Hrvatskoj ne garantiraju djelotvornu kontrolu predstavničkih tijela nad odlukama države, a ima i institucionalni deficit budući da institucije u nizu djelatnosti ili nisu razvijene ili nisu djelotvorne što značajno otežava gospodarske procese.
Sve te osobine se nedvojbeno vide u makroekonomskim varijablama G i T. Zato je njihovo razumijevanje ključno za razumijevanje gospodarskih procesa i vrijedi im posvetiti pozornost.
Tri odluke
Postoje tri važna aspekta odlučivanja u vezi T i G. Prvi se odnosi na to tko donosi odluke. Drugi je o čemu se donose kolektivne odluke. Treći aspekt se tiče samih ekonomskih veličina T i G.
Tko sve donosi odluke o porezima i državnoj potrošnji? To mogu biti diktator, skupština, predsjednik, tijela državne uprave, vjerski vođa, građani posredno ili neposredno, imenovani povjerenik ili nekakve kombinacije. U Hrvatskoj su neki donosioci očiti: to su Vlada, Sabor, županije, općine i gradovi. Njihove odluke su važne, osobito njima, ali u ovom trenu će se svi oni zajedno nazvati ‘država’. To je veliko pojednostavljenje jer je posve drugačije odlučivati o kupnji vojnih mlaznih aviona presretača i krede za školu. No u prvom koraku pojednostavljenje je neizbježno.
Druga je stvar o čemu se sve odlučuje. U jednom ekstremnom slučaju država može odlučivati o svemu, o proizvodnji lokomotiva i igli za šivanje ili u kakvu će tko školu ići te gdje će raditi. Takvu državu možemo nazvati maksimalistička država. Na drugoj krajnosti je država koja se brine samo o pravnoj sigurnosti, tj. da se poštuju potpisani ugovori (zaštita vlasničkih prava) i javnoj sigurnosti na način da se svi mogu slobodno šetati bilo gdje i bilo kada. U takvom sustavu bi sve ostalo bilo prepušteno drugima. To je onda država ‘noćnog čuvara’ ili minimalistička država. U stvarnosti su države negdje između te dvije krajnosti. Nije određeno gdje i postoje mnoge mogućnosti i velike razlike među državama. Ovo je komplicirano (i vrlo zanimljivo) pitanje kojim se u ovom nastavku nećemo baviti već ćemo tu diskusiju ostaviti za B2B-8.
Treća vrsta odluka je koliko će država trošiti i kako država dolazi do novca kojim će financirati tu potrošnju. Točnije, treća se odluka odnosi na veličinu T i G, a upravo to je predmet ovog nastavka B2B.
Što su T i G?
Kako bismo mogli nastaviti s analizom potrebno je definirati temeljne veličine te njihove odrednice. U nastavku se objašnjava što podrazumijevamo pod izrazom T, a što pod izrazom G te što ih u osnovnim modelima određuje.
Porezi T
Kao što je Max Weber primijetio početkom 20. stoljeća, država je jedina koja može prisiliti stanovnike da joj plaćaju poreze bez direktne protučinidbe (u drugim slučajevima je to ‘reket’). Dakle plaćanje poreza nije dobrovoljno, stvar izbora, nego je prisilno.
Stanovnici Hrvatske plaćaju mnogo različitih poreza. Porez na dodanu vrijednost, porez na nasljedstvo, porez na dohodak itd. (Slika 1). Svaki taj porez ima neke svoje posebnosti (porez na dodanu vrijednost je samonaplativ, porez na dohodak je progresivan itd.). Zato nije nevažno koliko kakvog poreza država skupi. No u ovom trenutku to će se zanemariti. Postoje samo ‘porezi’.
Slika 1: Struktura poreznih prihoda u Hrvatskoj 2016. na razini konsolidirane središnje države[1]
Izvor: Ministarstvo financija
Prihodi od poreza u osnovnom makroekonomskom modelu su određeni veličinom dohotka. Međutim, to nisu prihodi od poreza na dohodak nego ukupni prihodi od poreza jer se pod dohotkom podrazumijeva BDP (sjetite se da prema prihodovnoj metodi obračuna BDP predstavlja zbroj dohodaka kućanstava i poduzeća). Država određuje poreznu stopu t, pa je jednadžba ukupnih prihoda:
(1) T=tY, 0<t<1
Koliko je ovakav opis točan? Slika 2 daje odgovor na to pitanje.
Slika 2: Stopa rasta nominalnog BDP-a i poreznih prihoda konsolidirane središnje države
Izvor: Ministarstvo financija; DZS
Korelacija između nominalne stope rasta BDP-a i poreznih prihoda je vrlo visoka. Koeficijent linearne korelacije iznosi 0,83, a kada bi se izračun korigirao za učinak povećanja stope PDV-a 2012. godine (skok u seriji), on bi bio još viši.
Dakle, iako opis ukupno skupljenih poreza u jednadžbi (1) nije ‘savršen’, dovoljno je dobar pa će se analiza nastaviti s tim oblikom modela poreznih prihoda.
Državna potrošnja G
Državni rashodi su vrlo heterogena proračunska kategorija, koja uključuje raznolike robe od toaletnog papira ‘teta Violeta’ do samohodnih haubica PzH 2000 ili izgradnje škola (Slika 3). Veličinu rashoda predlaže vlada, a naposljetku određuje parlament ako usvoji predloženi državni proračun.
Slika 3: Struktura rashoda državnog proračuna u Hrvatskoj
Izvor: Ministarstvo financija; podaci za 2014. prije izdvajanja HZZO-a iz državne riznice
Prije nastavka je zanimljivo primijetiti kako su investicije države iz državnog proračuna vrlo male, čine oko 1% ukupnih rashoda (maksimum je bio 3%). Međutim tu treba podsjetiti kako se većina investicija realizira na razini opće države budući da su nositelji investicija javna poduzeća i lokalne jedinice. Ove investicije čine i do preko 3% BDP-a. Međutim, ideja da javne investicije i investicijski multiplikator u Hrvatskoj mogu činiti čuda je u raskoraku sa stvarnosti budući da su javne investicije u zemljama u razvoju često neefikasne budući da sa sobom u najvećem broju slučajeva vuku korupciju. Zato je za zemlje poput Hrvatske bolje da država ima ulogu facilitatora tuđih investicija, a ne investitora.
Iako postoji veliki broj rashoda mi ćemo ovdje razlikovati dvije vrste državne potrošnje, što je u skladu s pretpostavkama standardnih makroekonomskih udžbenika.
Prvo, postoji tekuća potrošnja države koja uključuje kupovinu dobara i usluga. Na ove stavke država može direktno i u kratkom roku utjecati. Ovu ćemo vrstu potrošnje označiti s G.
Druga vrsta potrošnje, koja je „zadana“ i na koju tekuća politika nema trenutačan utjecaj su izdaci za otplatu javnog duga, koje ćemo označiti s iB. Izdaci za isplatu kamata na dug su „zadani“ jer su posljedica zaduživanja u prošlosti i na njihovu veličinu se ne može utjecati u kratkom roku (s vremenom se oni mogu smanjivati razboritom politikom refinanciranja).
Dakle ukupni državni rashodi su
(2) G+iB
U standardnim udžbeničkim modelima se državna potrošnja ne modelira jer je ona pod velikim utjecajem diskrecijskih odluka nositelja fiskalne politike. Međutim, postoje neke odrednice državne potrošnje, poput stupnja razvijenosti i demografije o kojima će više riječi biti u sljedećem nastavku B2B.
Proračunski saldo
Sada kada smo definirali poreze i državnu potrošnju možemo uvesti i pojam proračunskog salda. Ukupan proračunski saldo predstavlja razliku između poreza i ukupne državne potrošnje (u stvarnosti osim poreza ima i drugih prihoda, ali u osnovnom modelu se pretpostavlja da su porezi jedini prihodi države). Ukupan proračunski saldo možemo definirati izrazom:
(3) T-(G+iB)
Ako su porezi veći od ukupnih rashoda država bilježi suficit, a ako su manji onda bilježi deficit.
Međutim, puno bolja mjera karaktera tekuće fiskalne politike je tzv. primarni saldo. Primarni saldo je ukupni saldo umanjen za troškove kamata. Kako smo ranije objasnili, na kamate se ne može utjecati u kratkom roku, one su „zadane“, pa primarni saldo puno bolje pokazuje kakvu politiku vodi aktualni ministar financija – smanjuje li ili povećava tekući deficit. Izraz za primarni saldo je dakle:
(4) T-G
Primarni deficit (kada je G>T) onda možemo označiti sa:
(5) D=G-T
Na Slici 4 je prikazano kretanje ukupnog deficita, primarnog deficita i troškova kamata u Hrvatskoj od 2001. godine.
Slika 4: Ukupni deficit, primarni deficit i troškovi kamata (opća država, % BDP-a)
Izvor: AMECO
Slika 4 pokazuje nekoliko važnih stvari. Prvo, Hrvatska je u cijelom promatranom razdoblju bilježila ukupni deficit opće države. Čak i u razdoblju ekonomskog booma, od 2005.-2008. godine, kada je snažan rast nominalnog BDP-a jako punio proračun, nositelji politike nisu stvarali zalihe za loša vremena nego su povećavali rashode više od rasta prihoda. Drugo, troškovi kamata su se počeli značajno povećavati od početka krize zbog rasta premije rizika. Troškovi kamata su dosegnuli svoj vrhunac 2015. godine, na visokih 3,50% BDP-a. Treće, Hrvatska od 2015. godine bilježi primarni suficit, što je posljedica smanjenja ukupnog deficita nakon 2013. godine.
Financiranje deficita
Ako država bilježi deficit, tj. ako troši više nego što ubire porezima, ona tu razliku mora na neki način financirati. Postoji pet načina pokrivanja deficita:
- zaduživanje (domaće i strane obveznice te krediti)
- monetizacija duga (preko središnje banke)
- prodaja imovine kroz privatizaciju
- neplaćanje računa i produljenje roka isplate
- inflacijska dobit
Od tih pet načina posljednja dva nikako nisu preporučljiva. Ako država ne plaća račune (što se primjerice dogodilo u Argentini 2001. godine kada je proglasila moratorij na otplatu dugova) ili produljuje rokove plaćanja (što se događa u hrvatskom zdravstvu) onda daje vrlo loš primjer drugima. Tržišna privreda se temelji na urednom plaćanju i poštivanju ugovora (zato je neki nazivaju ugovorno gospodarstvo, ‘contractual economy’) i ako to država ne poštuje dolazi do neizbježnog pada poslovnog morala. Poslovica ‘quod licet Iovi non licet bovi’ tu ne pomaže. Drugi relativno neprihvatljiv način je plaćanje deficita prodajom imovine. Takve ideje se često javljaju u Hrvatskoj (zašto ne prodati hotele i platiti doktore). Tu se javlja temeljna greška brkanja rokova, imovina je dugoročna (trajna), a deficit kratkoročni (godišnji). Knjigovodstvo prepoznaje ovakvo brkanje kao nedopustivu grešku, a i računi MMF-a računaju deficit uz nepromijenjeno stanje imovine. Pritom ovdje ne tvrdimo da je privatizacija potpuno nepoželjna samo po sebi nego smatramo da ona mora biti dio strategije upravljanja imovinom, a ne vatrogasna mjera za hitno pokrivanje deficita.
Inflacijska dobit je posebni izvor dodatne potrošnje države koji nastaje zbog općeg rasta cijena i monetarne politike. One će biti predmet kasnije vježbe.
Monetizacija deficita
Monetizacija deficita nosi vrlo negativne konotacije budući da podsjeća na razdoblja u kojima su zemlje „štampanjem novca“ direktno iz središnjih banaka financirale proračunske „rupe“. Monetizacija je u tom slučaju uvijek rezultirala hiperinflacijom koja je nosila teške socijalne i ekonomske posljedice. Najpoznatiji slučaj takvog pristupa je Njemačka između dva svjetska rata, ali i, nama bliže, Jugoslavija tijekom 80-ih godina. Središnja banka u ovakvim slučajevima ne provjerava da li država može vratiti novce i ne inzistira na tome, zato jer je ‘njihova’. Država pak može računati na pokriće deficita bez previše javnih rasprava, ne uzima iz ničijeg džepa i stvar se može napraviti tiho i brzo. Upravo zbog takve lakoće monetizacije zadnjih desetljeća postoji jaki pokret da se središnje banke osamostale i zakonima čvrsto regulira odnos vlade i centralne banke. U Hrvatskoj, na primjer, samostalnost banke je zakonski određena i vlada ne može monetizirati deficit od 2001. godine, tj. direktno se zaduživati kod HNB-a za ostvarenje svojih želja ili koristiti rezerve da si olakša život (iako postoji određeni broj domaćih ekonomista koji to zaziva).
Globalna financijska kriza je popularizirala jedan drukčiji model monetizacije duga kroz politiku tzv. kvantitativnog popuštanja (eng. quantitative easing), koju Japan koristi još od 2001. godine. Međutim, važno je napomenuti da ova politika djeluje kroz sekundarno tržište državnog duga (trgovanje iz druge ruke, tj. trgovanje sa već postojećim dugom), tj. da središnje banke ne otkupljuju obveznice direktno od države na primarnom tržištu (kada država prodaje papire prvim kupcima) pa se ne može govoriti o direktnoj „monetizaciji duga“. Politike kvantitativnog popuštanja u Europi i SAD-u dovele su do značajnog smanjenja kamatnih stopa na financijskim tržištima, a potrebno je istaknuti i da se dio duga koji je u bilancama središnjih banaka ne smatra dijelom javnog duga pa je QE usporio i dinamiku rasta javnog duga u SAD-u i zemljama članicama europodručja.
Zaduživanje i javni dug
Najčešći oblik financiranja deficita je zaduživanjem. Država se može zaduživati prodajom trezorskih zapisa, obveznica na domaćem tržištu, obveznica na međunarodnom tržištu i kreditima. Ovdje ćemo, zbog jednostavnosti, pretpostaviti da se cijelo zaduživanje vrši putem izdavanja obveznica. Zaduživanje se kumulira u fiskalnoj veličini koju nazivamo javni dug. Pojednostavljeno, javni dug je zbroj svih prošlih deficita koje je država morala pokriti zaduživanjem. Ako se vjeruje da država može vratiti dug i ako je kamatnjak prihvatljiv biti će kupaca obveznica.
Kod zaduživanja postoji razlika ako se obveznice prodaju na domaćem tržištu ili na svjetskom. Razlika je u istiskivanju. Ako Hrvatska ponudi obveznice na domaćem tržištu onda su kupci dali svoje novce državi, a nisu ih potrošili na druge stvari ili, u slučaju banaka, nisu dale kredit kućanstvima ili poduzećima. Država je svojim obveznicama’istisnula’ druge oblike potrošnje. Ako Hrvatska prodaje obveznice na svjetskom tržištu istiskivanje i dalje postoji, ali to nije njezin problem. Ministar financija Šuker je, primjerice, odluke o prihvaćanju visokih kamata na obveznice izdane na međunarodnom tržištu u trenutcima najveće financijske krize i gospodarskog pada opravdavao upravo činjenicom da bi zaduživanje na domaćem tržištu moglo dovesti do istiskivanja.
Na Slici 5 je prikazana struktura javnog duga u Hrvatskoj, a na Slici 6 kretanje javnog duga.
Slika 5: Struktura javnog duga na dan 30.09.2017.
Izvor: Ministarstvo financija
Slika 6: Javni dug i deficit (% BDP-a)
Izvor: HNB
Iz gornjih slika se može zaključiti kako je na kraju trećeg kvartala 2017. godine u strukturi duga dominirao domaći dug, koji se najvećim dijelom sastoji od dugoročnih vrijednosnih papira, tj. obveznica. U strukturi inozemnog duga su podjednako zastupljene euroobveznice i krediti međunarodnih financijskih institucija (npr. programi Svjetske banke i EBRD-a). Dinamika duga pokazuje da se on prije krize kretao na relativno niskoj razini od oko 40% BDP-a da bi se onda u sljedećih pet godina udvostručio i prešao razinu od 80% BDP-a. Putanja duga se počela stabilizirati 2015. godine. Tome je doprinijelo ostvarenje primarnog suficita (vidi Sliku 4), ali i završetak višegodišnje recesije.
Generalno, javni dug nije sam po sebi loša stvar. Da li je imati dug loše ne ovisi o dugu nego o tome za što se koristi. Nekima dug može biti jako koristan za ‘kupovinu’ kratkoročne pogodnosti, ako to radi stranka odnosno koalicija na vlasti koja novce koristi za financiranje popularnih državnih programa. To se onda naziva politički ciklus i kupovanje glasova. Javni dug se može koristiti za odlaganje reformi, ali može biti koristan ako pospješi provedbu reformi, kao što je to slučaj s projektnim kreditima međunarodnih financijskih institucija. Dug može biti loš ako služi iracionalnim hirovima vlasti (primjer Makedonije koja je novce od međunarodne obveznice potrošila za pretvaranje centra Skopja u antički grad), ali može biti dobar ako vodi pozitivnim stopama povrata (društvenim, ne privatnim) i ako je dobro uložen.
Međutim za Hrvatsku je javni dug veliki problem i to ne samo zato što joj usporava pristup euro području (Slika 7) već i zbog toga što: (i) visoki javni dug se ocrtava u visokoj premiji rizika zemlje koja je jedan od najvažnijih razloga zbog kojeg građani i poduzeća plaćaju više kamatne stope od usporedivih zemalja EU; (ii) visoki javni dug podrazumijeva i visoke troškove kamata u proračunu (npr. u 2016. preko 10 milijardi kuna, a proračun cijelog Ministarstva znanosti i obrazovanja je iznosio oko 13 milijardi kuna); (iii) visoki troškovi financiranja duga i problem održivosti duga smanjuju prostor za porezno rasterećenje građana i poduzeća; (iv)
Budžetsko ograničenje i stabilnost javnog duga
Ako je dug tako veliki problem onda je potrebno imati okvir kojim se može utvrditi njenog utjecaj. Prvi korak u tome je da se vidi utjecaj duga na stabilnost, da li ima tendenciju povećanja ili smanjenja i kakav je ravnotežni dug.
Iz ranije definiranih pojmova možemo definirati budžetsko ograničenje države:
(6) T+ΔB+ ΔM = G+iB
Dakle, ukupni primici države podrazumijevaju porezne prihode, zaduživanje i monetizaciju, a njima se financiraju tekući izdaci i kamate za javni dug. Ako pretpostavimo da neka država ne može provoditi monetizaciju onda (ΔM=0) i onda se gornji izraz pretvara u:
(7) T+ΔB = G+iB
Iz gornjeg izraza se može uočiti vrlo važna fiskalna pravilnost. Putanja duga ΔB direktno ovisi o razini duga B. Da bi dug bio stabilan, tj. da vrijedi ΔB=0, mora vrijediti T-G=iB, tj. primarni suficit mora pokrivati troškove kamata. To je osnovno pravilo održivosti javnog duga.
Međutim, ovaj odnos nam govori kako stabilizirati dug u nominalnim iznosima. Ono što je iz aspekta održivosti važnije je kako stabilizirati udio duga u BDP-u (i Maastrichtski kriteriji i EDP promatraju udio duga u BDP-u, a ne nominalnu razinu duga). Kako bismo odgovorili na to pitanje moramo izraz (7) podijeliti s vrijednošću dohotka Y pa se dobije (mala slova predstavljaju udjele):
(8) 
Također, treba se prisjetiti da se promjena udjela duga u BDP-u može dekomponirati (određenim matematičkim postupcima) na promjenu udjela duga i umnožak sope rasta BDP-a i udjela duga:
(9) 
Vraćanjem ovog izraza u izraz (8) i malim premještanjem dobije se:
(10) Δb=g-t+(i-y)b
Ako želimo znati kako stabilizirati kretanje udjela javnog duga u BDP-u pretpostavimo da je Δb=0, iz čega slijedi:
(11) 
Dakle, putanja udjela javnog duga u BDP-u ovisi o primarnom deficitu te odnosu stope rasta BDP-a i troškova kamata. Ovaj izraz nam daje četiri moguća scenarija putanje duga, što je prikazano u Tablici 1.
Tablica 1: Scenariji putanje duga
Izvor: autori, prema Gartner (2009)
U scenariju A i scenariju B putanja duga se kreće prema nekoj stabilnoj ravnoteži, tj. razini. U scenariju A, iako zemlja ima primarni deficit stopa rasta je viša od troškova kamata. U scenariju B svi faktori djeluju na smanjenje duga. Scenarij C je najmanje poželjan scenarij jer on dovodi do „eksplozije“ duga. Scenarij D je negdje između scenarija A i scenarija C. Iako postoji suficit rast nije dovoljno visok pa je odnos brojnika i nazivnika iz izraza (11) prilično labilan. Manji deficit ili dodatno usporavanje rasta vratilo bi zemlju u scenarij C. Zato je važno da Hrvatska nastavi održavati primarne suficite i krene s reformama koje će osigurati brži rast.
Slika 7: Putanja javnog duga i odnos s kriterijem Maastrichta od 60% BDP-a
Izvor: autori prema Strategiji upravljanja javnim dugom
Prijelaz iz scenarija C u scenarij D se još bolje vidi na Slici 5. Od 2012. do 2014., dok je Hrvatska bilježila niske stope rasta, a troškovi kamata su još uvijek rasli, udio duga u BDP-u se povećao za visokih 16 postotnih bodova. 2015. godine je zabilježen primarni suficit i gospodarstvo je izašlo iz recesije što je dovelo do stabilizacije duga na razini od 86,7% BDP-a. Od tada Hrvatska bilježi suficit i ekonomski rast od oko 3%, što je promijenilo putanju duga, prema dolje, te se očekuje da bi Hrvatska do 2019. godine (prema novim projekcijama) mogla dosegnuti razinu ispod 75% BDP-a.
Ovaj je grafikon zanimljiv i zato što možemo lakše objasniti što je tzv. „kriterij duga“ u konvergencijskim kriterijima. Kada se priča o ulasku Hrvatske u euro područje važno je zapamtiti da kriterij duga nije poznata granica od 60% BDP-a, već kriterij duga govori da ako zemlja bilježi vrijednost duga iznad te razine, ona ga mora smanjivati za 1/20 razlike u srednjem roku. Primjerice, ako je 2017. godine razlika bila 22 postotna boda onda bi se dug u 2018. godini morao smanjiti za 1.1 postotni bod itd.
Fiskalni multiplikator
Nemoguće je pisati o porezima i državnim izdacima, a ne posvetiti pažnju konceptu fiskalnog multiplikatora. Od kada je Alfred Kahn iznio tu ideju na jednom Keynesovom seminaru tridesetih godine ideja multiplikatora postala je nevjerojatno često pomagalo u razmišljanju ekonomista.
Od početne ideje se primjena razmišljanja u okvirima multiplikatora proširila na mnoga područja. To je moguće jer je ideja multiplikatora snažna, jednostavna i svakom razumljiva. Recimo da se cilja povećanje neke ekonomske veličine. Ako se jedna druga veličina poveća za 1 kunu zbog svih međuzavisnosti i među utjecaja konačni učinak je da se ciljana veličina povećava za više od 1 kune (ako su zadovoljeni važni preduvjeti).
Kako izgledaju ‘naočale multiplikatora’ s obzirom na poreze, T, i državnu potrošnju G?Prvo pretpostavka: cijene, uključivo i kamatnjak i tečaj se ne mijenjaju. Onda je ukupna potražnja, Z, zadana na uobičajeni način kao zbroj osobne potrošnje, C, investicija, I, i neto izvoza, NX te državne potrošnje, G. Prve tri veličine su već objašnjene i ovdje će se koristiti u najjednostavnijem obliku. Osobna potrošnja, C, ovisi o raspoloživom dohotku odnosno o dohotku nakon plaćanja poreza, Y-T. Sklonost potrošnji, 0<c<1, i porezna stopa, 0<t<1, su dane. Investicije su egzogeno dane (nema promjene kamatnjaka pa njegov utjecaj nije bitan). U neto izvozu, obzirom da je tečaj nepromijenjen, izvoz je egzogeno određen, a uvoz s graničnom sklonošću uvozu, m. Državna potrošnja, G, je egzogeno dana. Odnos tih veličina je opisan u jednadžbi (13).
(13) Z=C+I+NX+G=c(Y-tY)+I+X-mY+G
Ponuda je jednaka vrijednosti proizvodnje, Y=Z, pa se može dobiti izraz:
Obzirom na ograničenja u definiranju c, t i m vrijedi:
Jednadžba (15) dopušta jedno vrlo jednostavno tumačenje odnosa multiplikatora. Multiplikator bez poreza i bez uvoza je veći od multiplikatora bez uvoza, ali s porezima, a najmanji je multiplikator s porezima i uvozom. Taj je odnos napisan u izrazu (16)
To znači da povećanje jedinično izvoza, investicija ili državne potrošnje nužno povećava dohodak za veći iznos od jediničnog jer vrijedi (17).
Ovdje je zanimljiv dio izraza koji se odnosi na državne financije. Zbog multiplikatora je ΔY>ΔG. Ali i još nešto vrijedi. Može se odrediti utjecaj promjene poreza. Ako se smanjuju porezi onda se dohodak poveća. To je određeno jednadžbom (17) gdje povećanje poreza vodi smanjenju dohotka.
Dakle, osnovna ideja multiplikatora je da ako država poveća potrošnju dohodak se poveća za više od samog povećanja potrošnje, a ako država smanji poreze dohodak će se povećati.
Važno je spomenuti i tzv. Haavelmov teorem koji govori da će, ako se povećanje potrošnje u potpunosti financira povećanjem poreza, ipak doći do rasta dohotka jer je multiplikator javnih rashoda veći od multiplikatora poreza.
Teorijski koncept multiplikatora zvuči vrlo jednostavno i političarima je vrlo privlačan. Međutim, u stvarnosti veličina multiplikatora ovisi o nizu drugih čimbenika koji nisu uključeni u osnovne modele. Neki od čimbenika su stupanj zaduženosti, premija rizika zemlje, efikasnost javne potrošnje, tečajni režim, postoji li Rikardijanska ekvivalencija (u slučaju povećanja javne potrošnje građani smanjuju osobnu potrošnju i poduzetnici investicije jer očekuju povećanje poreza u budućnosti) i sl. Istraživanja o multiplikatoru u Hrvatskoj su pokazala da on postoji, ali da je relativno nizak, a kada se u analizu uključe utjecaj otvorenosti ekonomije i razine javnog duga on je čak manji od 1. Zato je priču o multiplikatoru o Hrvatskoj potrebno uzimati s dozom opreza te država treba tražiti načine za poticanje ekonomije kroz stvaranje boljih uvjeta za kućanstva i poduzetnike, a ne kroz povećanje potrošnje.
Ovaj nastavak B2B je definirao neke temeljne fiskalne pokazatelje koji su važni za razumijevanje uloge i ograničenja fiskalne politike. U sljedećem nastavku državu promatramo u širem kontekstu i odgovaramo na pitanje koje su ostale uloge države, osim one stabilizacijske kroz djelovanje fiskalne politike i multiplikator, te što određuje njezinu veličinu.
[1] U Hrvatskoj postoje tri razine konsolidacije proračuna: državni proračun, konsolidirana središnja država (državni proračun i izvanproračunski fondovi) te konsolidirana opća država (konoslidirana središnja država i lokalne jedinice).
Sve prethodne tekstove iz ove serije možete pronaći pomoću izbornika rubrika u desnom stupcu stranice, u rubrici Ekonomska i financijska pismenost, Makroekonomija