U prethodnim smo nastavcima prikazali proces donošenja kolektivnih odluka o alokaciji javnih dobara i objasnili različite poglede na uzroke rasta javnih rashoda. Neki autori državi pripisuju ulogu benevolentnog društvenog aktera koji ublažava posljedice neefikasnosti tržišta, dok ju drugi kritički promatraju kao Levijatana, koji povećanjem javnih rashoda istiskuje privatni sektor i slobodu pojedinca.
Sada otvaramo važnu temu kojom ćemo se baviti i u idućim nastavcima, a to je preraspodjela ili (re)distribucijska funkcija javnih financija. Obavljajući ovu funkciju država ostvaruje ulogu svojevrsnog zaštitnika ugroženih slojeva društva, poput starih, siromašnih, nezaposlenih, bolesnih, no ističemo da i takvo benevolentno djelovanje države može biti podložno nesavršenostima.
Što je država blagostanja?
Država blagostanja (eng. welfare state) ili tzv. socijalna država je društvo ili društveno-ekonomski poredak u kojem država pruža veći dio usluga socijalne zaštite što podrazumijeva minimalnu financijsku i drugu materijalno-pravnu zaštitu članova društva. Socijalna država i socijalna zaštita ostvaruju se preraspodjelom dohotka dvojako: a) kroz javne rashode putem sustava socijalnog osiguranja i skrbi i b) kroz javne prihode progresivnim oporezivanjem.
Preraspodjela dohotka i borba protiv siromaštva
Funkcija raspodjele ili distribucijska funkcija dohotka jedna je od tri temeljne funkcije države. Često se uz raspodjelu (distribuciju) dohotka veže pojam preraspodjele (redistribucije) dohotka. Riječ je o prijenosu jednog dijela već raspodijeljenog dohotka od jednih skupina u društvu na druge. Stoga je primjerenije koristiti termin preraspodjela ili redistribucija dohotka, budući da je raspodjela dohotka kontinuirani proces podložan stalnim preispitivanjima i promjenama.
Funkcija preraspodjele dohotka izaziva mnogo veće debate od alokacijske funkcije države. Alokacijska funkcija ima ishodište u činjenici da tržište ima svoje neuspjehe kao što su monopoli, javna dobra i eksternalije. Funkcija preraspodjele nije izravna posljedica neučinkovitosti tržišta. U uvodnom poglavlju analizirali smo razloge intervencija države putem preraspodjele dohotka. To su uglavnom normativni koncepti poput utilitarizma, robnog egalitarizma i paternalizma koji imaju za cilj povećanje društvenog blagostanja. Osim ekonomskih razloga, funkcija preraspodjele dohotka često se promatra s aspekta socijalne filozofije, etike te ljudskih prava. Upravo taj multidisciplinarni pristup čini ovo područje vrlo složenim, naročito kad se promatra razina državne intervencije nasuprot djelovanja tržišta.
Funkcija preraspodjele bavi se pitanjem (ne)jednakosti i pravednosti, a krajnji cilj je borba protiv siromaštva i povećanje društvenog blagostanja. Riziku siromaštva izloženi su oni članovi društva koji su nezaposleni, zatim oni koji trajno izgube ili ne mogu ostvariti određenu razinu radne sposobnosti i mogućnost zarade. U tu skupinu ubrajaju se stariji i bolesni članovi društva, invalidi te ostali privremeno nemoćni i osobe nesposobne za rad (npr. djeca, trudnice itd.).
Zamislimo čisto tržišno orijentirano gospodarstvo. Postavlja se pitanje, da nema države i eventualno uže obitelji, tko bi tada prethodno spomenutim članovima društva pomogao u izbjegavanju rizika siromaštva? Uloga države iz te perspektive vrlo je jasna. Pa i sama država kroz zakonodavni okvir propisuje određene obiteljske dužnosti, npr. odgoj i roditeljska skrb za djecu, koja bi inače postojala samo kao dobrovoljna i moralna obveza koja proizlazi iz obiteljskog suživota i ljubavi.
Kako bi ostvarila funkciju preraspodjele i borila se protiv siromaštva država intervenira organizacijom i provedbom raznih programa pomoći u slučaju siromaštva, privremene nesposobnosti za rad i nezaposlenosti. Brine se o starijima i bolesnima kroz sustave mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Ne treba zaboraviti i ulogu poreznog sustava gdje država progresivnim oporezivanjem pokušava ujednačiti raspodjelu bogatstva unutar društva.
Uspješnost države u provođenju funkcije preraspodjele može se analizirati pomoću pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti. U Tablici 1 prikazani su odabrani pokazatelji i to stopa rizika od siromaštva, prag rizika od siromaštva, te pokazatelji dohodovne nejednakosti.
Tablica 1. Odabrani pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti
| Pokazatelji | 2013. | 2014. | 2015. | 2016. | 2017. |
| Stopa rizika od siromaštva, % | 19,5 | 19,4 | 20 | 19,9 | 20,0 |
| Stopa rizika od siromaštva prije socijalnih transfera, % | 29,7 | 29,9 | 31 | 27,8 | 26,6 |
| Stopa rizika od siromaštva, nisu uključene mirovine i socijalni transferi, % | 44,6 | 45,2 | 45,2 | 44,9 | 43,2 |
| Prag rizika od siromaštva za samačko kućanstvo, u kunama na godinu | 22.916 | 23.760 | 25.000 | 25.668 | 28.070 |
| Prag rizika od siromaštva za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece u kunama na godinu | 48.124 | 49.986 | 52.500 | 53.903 | 58.946 |
| Nejednakost distribucije dohotka – kvintilni omjer (S80/S20) | 5,3 | 5,1 | 5,2 | 5,1 | 5,0 |
| Ginijev koeficijent | 30,9 | 30,2 | 30,4 | 29,8 | 29,9 |
Izvor: DZS.
Stopa rizika od siromaštva je standardni pokazatelj koji mjeri postotak osoba čiji je ekvivalentan raspoloživi dohodak ispod praga rizika od siromaštva. U tablici su prikazane tri razine stope rizika od siromaštva: a) opći pokazatelj, b) stopa rizika prije socijalnih transfera i c) stopa rizika prije socijalnih transfera i mirovina. U Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva 2017. godine iznosila 20%. To znači da je 20% populacije imalo dohodak manji od praga rizika od siromaštva koji je iznosio nešto više od 28 tisuća kuna na godišnjoj razini.
Prema stopi rizika od siromaštva Hrvatska se nalazi iznad prosjeka EU (Slika 1). Društvo u kojem promatramo Hrvatsku vrlo je raznoliko. Tu je ekstremno razvijeni Luksemburg, a s druge strane „bolesnik“ Europe, Grčka. Najveći rizik od siromaštva prisutan je u Bugarskoj i Rumunjskoj, a najniži u Češkoj i Finskoj. Udio siromašnih u Hrvatskoj bio bi za 6,6 postotnih poena veći da nema socijalnih transfera. Kad bi se isključili i socijalni transferi i mirovine stopa rizika od siromaštva iznosila bi čak 43,2% (Tablica 1). Broj siromašnih bio bi više nego dvostruko veći kad ne bi bilo socijalne države, odnosno mirovina i socijalnih transfera.
Slika 1. Stopa rizika od siromaštva u 2017. (u %)
Izvor: Eurostat
Preraspodjela dohotka i socijalna država trebale bi utjecati i na smanjenje dohodovnih nejednakosti u društvu. Ginijev koeficijent je mjera nejednakosti raspodjele dohotka i u 2017. iznosio je 29,9%. Kad bi postojala savršena jednakost, odnosno kad bi svi dohodovni razredi primali jednaki dohodak, tada bi Ginijev koeficijent iznosio 0%. U slučaju savršene nejednakosti, tj. kad bi samo osobe u najvišem dohodovnom razredu primale ukupni dohodak, Ginijev koeficijent iznosio bi 100%.
Kvintilni omjer (S80/S20) jest pokazatelj dohodovne nejednakosti koji mjeri odnos između petog i prvog kvintila distribucije dohotka. To je odnos ukupnog ekvivalentnog dohotka 20% populacije s najvećim dohotkom i ukupnog ekvivalentnog dohotka 20% populacije s najmanjim dohotkom. U 2017. taj pokazatelj iznosi 5,0, što znači da je petina populacije s najvišim dohotkom imala pet puta veći dohodak od petine populacije s najmanjim dohotkom. Važno je istaknuti da se posljednjih godina dohodovne nejednakosti smanjuju, što je posljedica djelovanja socijalne države kao i gospodarskog oporavka. O dohodovnim nejednakostima vidjeti više na Ekonomskom Labu.
Sustavi socijalnog osiguranja i skrbi
Sustavi socijalnog osiguranja i skrbi predstavljaju temelj politike preraspodjele dohotka i borbe protiv siromaštva u suvremenim društvima. Osim pojma sustavi socijalnog osiguranja i skrbi u literaturi se često koriste termini sustavi države blagostanja (eng. welfare state systems) ili sustavi socijalne politike (eng. social policy systems) ili jednostavno država blagostanja ili socijalna država. Slika 2 shematski prikazuje područja države blagostanja, odnosno socijalne politike u najširem smislu.
Slika 2. Područja države blagostanja i socijalne politike u širem smislu
Izvor: prilagođeno prema Barr, N. (1998), The Economics of The Welfare State. StanfordUniversity Press, i Puljiz, V. et al. (2005). Socijalna politika.Zagreb: Pravni fakultet.
Najčešća podjela je prema vrsti pomoći – pomoć u novcu ili u naravi. U novčanu pomoć ulaze mirovine, invalidnine, naknade za vrijeme nezaposlenosti, naknade za vrijeme bolesti (bolovanja), porodiljne naknade, dječji doplatci i druge socijalne novčane pomoći. Uz njih, država kroz socijalne programe paralelno pruža i čitav niz pomoći u naravi kao i materijalno-pravnu pomoć. U ovu kategoriju ulaze zdravstvena zaštita i obrazovanje, a u novije vrijeme i aktivnija uloga države u području stanovanja i stambene politike.
U užem smislu, četiri su sustava socijalnog osiguranja i skrbi koji najviše pridonose poboljšanju socijalne slike društva:
- mirovinsko osiguranje,
- zdravstveno osiguranje,
- osiguranje i prava za vrijeme nezaposlenosti te
- socijalna skrb.
Najznačajniji i najizdašniji segmenti socijalne države su mirovinski i zdravstveni sustav. U svijetu se ti sustavi najčešće organiziraju i financiraju putem fondova socijalnog osiguranja i sigurnosti. Iako imaju socijalni karakter, obrazovanje i stambena politika često se promatraju izvan užeg obuhvata socijalne države.
Osnovne institucije i prava socijalne države u Hrvatskoj
Institucije kojima se ostvaruje sustav socijalnog osiguranja i skrbi u Hrvatskoj su sljedeće. U području zdravstva ključnu ulogu ima Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), a kod mirovinskog sustava Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), ali i druge institucije preko kojih se ostvaruje mirovina (obvezni mirovinski fondovi, mirovinsko osiguravajuće društvo itd.). Zbog izrazite važnosti i veličine ove ćemo sustave zasebno kasnije analizirati.
Osim mirovina i zdravstvene zaštite, HZZO i HZMO zaduženi su za još neka prava iz obuhvata socijalne države. Preko HZZO-a ostvaruju se porodiljne i roditeljske potpore, dok se preko HZMO-a ostvaruje pravo na doplatak za djecu.
U području politike zapošljavanja djeluje Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ). Kao javna ustanova HZZ rješava probleme vezane uz zapošljavanje i nezaposlenost u najširem smislu. HZZ provodi aktivnu politiku koja podrazumijeva povećanje zaposlivosti nezaposlenih osoba putem programa prekvalifikacija i osposobljavanja. Aktivna politika zapošljavanja također obuhvaća brojne potpore za zapošljavanje, usavršavanje, samozapošljavanje, obrazovanje nezaposlenih i možda najpopularnije tzv. stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. HZZ pruža i materijalno-pravnu zaštitu nezaposlenima (pasivna politika zapošljavanja) kroz razne novčane naknade, pomoći, naknade troškova za vrijeme obrazovanja, jednokratne novčane pomoći, naknade putnih i selidbenih troškova itd. U 2017. godini rashodi HZZ-a iznosili su 2,16 mlrd. kuna, od čega preko 60% čine prava i naknade za vrijeme nezaposlenosti. HZZ se najvećim dijelom financira iz državnog proračuna (oko 85%), dok se ostatak financira uglavnom iz fondova EU.
Sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj najvećim je dijelom u nadležnosti lokalnih centara za socijalnu skrb, kao npr. Centra za socijalnu skrb Zagreb. Postoje i druge ustanove kao što su domovi socijalne skrbi, udomiteljske obitelji, razne udruge i vjerske zajednice koje sudjeluju u pružanju socijalne skrbi. Uloga države je da u tome pomaže s ciljem sprečavanja, ublažavanja i otklanjanja socijalne ugroženosti. Socijalnu skrb, pa tako i razna prava i naknade, mogu ostvarivati dvije kategorije korisnika:
- siromašni – nemaju vlastitih prihoda ili su ti prihodi manji od propisanih cenzusa,
- osobe koje socijalnu skrb primaju u svrhu zadovoljavanja specifičnih potreba, nastalih uglavnom zbog invaliditeta, starosti, psihičke bolesti, ovisnosti i dr. Tu spadaju i djeca i mladež bez odgovarajuće roditeljske skrbi, s problemima u ponašanju, te žrtve obiteljskog nasilja i trgovanja ljudima.
Financijska sredstva za prava iz sustava socijalne skrbi osiguravaju se najvećim dijelom iz državnog proračuna, zatim proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te manjim dijelom iz vlastitih prihoda i donacija.
Postoje određeni programi socijalne skrbi i socijalnih pomoći koji su isključivo u domeni lokalnih zajednica. Na primjer, u sklopu sustava socijalne skrbi moguće je ostvariti naknadu za troškove stanovanja i naknadu za troškove ogrjeva. Lokalne zajednice mogu samostalno i sukladno vlastitim mogućnostima dodatno pomagati socijalne kategorije stanovništva. Primjerice, u Zagrebu je moguće ostvariti pravo na novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta ili novčanu pomoć umirovljenicima.
Veličina socijalne države u Hrvatskoj
Koliko proračunskog novca Hrvatska troši na socijalnu državu najbolje prikazuje funkcijska klasifikacija javnih rashoda. Na Slici 3 prikazana je struktura javnih rashoda na razini opće države, prema funkcijskoj klasifikaciji u postotku od BDP-a. Kada zbrojimo izdatke za socijalnu zaštitu i zdravstvo vidimo da Hrvatska troši preko 20% BDP-a na uži segment socijalne države. Socijalna se zaštita prije svega odnosi na mirovine, ali i druge naknade na temelju bolovanja, invaliditeta, nezaposlenosti, porodiljine naknade i socijalne pomoći.
Slika 3. Struktura rashoda opće države u 2017. godini (funkcijska klasifikacija, % BDP-a)
Izvor: Eurostat.
Slika 4 pokazuje kako Hrvatska (prema užoj definiciji) na prvi pogled ima relativno malu državu blagostanja. Udio rashoda za zdravstvo i socijalnu zaštitu nalazi se ispod prosjeka EU-a i Hrvatsku pozicionira među desetak zemalja s najnižim rashodima u ovim kategorijama. Međutim, kako smo ranije isticali, stare i razvijenije zemlje članice EU-a imaju veći udio rashoda države u BDP-u (Wagnerov zakon), pa se Hrvatsku treba usporediti sa sličnim (bivšim tranzicijskim) novim zemljama članicama EU-a. U ovoj usporedbi Hrvatska se nalazi negdje u sredini te skupine, između (dosta razvijenije) Češke i Poljske.
Slika 4. Izdaci za socijalnu zaštitu i zdravstvo u EU (% BDP-a)
Izvor: Eurostat
Širi obuhvat socijalne države obuhvaća i izdatke za obrazovanje i stambenu politiku. Za obrazovanje Hrvatska troši oko 6,3%, a za unapređenje stanovanja i zajednice oko 0,9% BDP-a (Slika 3). Određene troškove rekreacije i sporta također bi mogli svrstati u socijalnu državu jer utječu na razvoj socijalne infrastrukture i društva općenito. U širem smislu, ukupni iznos javnih rashoda za socijalnu državu premašuje 26% BDP-a. Budući da su ukupni javni rashodi na razini opće države u 2017. godini iznosili 45% BDP-a, očito je da se više od polovice javnih rashoda troši na socijalnu državu.
Većina izdataka socijalne države realizira se na razini središnje države koja uključuje državni proračun i izvanproračunske korisnike. U Tablici 2 prikazujemo izdatke za socijalnu zaštitu prema programima na razini središnje države u 2017. godini. Ukupno se na razini središnje države za socijalnu zaštitu troši 67,7 milijardi kuna.
Tablica 2. Naknade građanima i kućanstvima na temelju socijalnog osiguranja i druge naknade u 2017. godini (u tisućama kuna)
| Naknade građanima i kućanstvima | Državni proračun | HZZO | Ukupno |
| Mirovine | 37.681.772 | 37.681.772 | |
| Zdravstvo* | 66.246 | 23.343.603 | 23.409.849 |
| Socijalna skrb | 2.369.675 | 2.369.675 | |
| Porodiljne naknade | 1.300.508 | 1.300.508 | |
| Naknade za nezaposlene | 845.738 | 845.738 | |
| Dječji doplatak | 1.362.672 | 1.362.672 | |
| Skrb za branitelje | 719.234 | 719.234 | |
| Ukupno | 67.689.448 |
Napomena: *Od siječnja 2015. godine HZZO je izdvojen iz sustava državne riznice i državnog proračuna te se njegovi podaci iskazuju u podacima izvanproračunskih korisnika državnog proračuna. U državnom proračunu iskazan je transfer HZZO-u.
Izvor: Obrada autora prema podacima Ministarstva financija.
Udjele pojedinih programa u izdacima za socijalnu zaštitu vidimo na Slici 5. Najveći dio izdataka odlazi za mirovine (37,7 mlrd. kn), te za zdravstvo (23,4 mlrd. kn). Ostatak od 6,5 milijardi kuna raspodijeljeno je na ostale programe socijalne pomoći: socijalna skrb, porodiljne naknade, naknade za nezaposlene, dječji doplatak te skrb za branitelje.
Slika 5. Struktura izdataka za socijalnu zaštitu u 2017. godini
Izvor: Ministarstvo financija
Eurostat objavljuje podatke pomoću kojih je moguće usporediti strukturu izdataka za socijalnu zaštitu u EU, bez zdravstva. Na Slici 6 vidimo da izdaci za starost (mirovine) čine najveću stavku u svim zemljama, nakon čega slijede izdaci za bolest i invaliditet te izdaci za obitelj i djecu. Ono što Hrvatsku razlikuje od ostalih zemalja članica EU su vrlo mali izdaci za stanovanje te socijalnu isključenost. U tim područjima postoji značajan prostor za povećanje dostupnosti usluga socijalne zaštite.
Slika 6. Struktura izdataka za socijalnu zaštitu u 2017. godini u EU
Izvor: Eurostat
Socijalni doprinosi i problem financiranja
Sustavi socijalnog osiguranja i skrbi uglavnom se financiraju socijalnim doprinosima koji se još nazivaju „modeli osiguranja“. Za razliku od poreza, kod doprinosa je unaprijed poznata njihova namjena. Riječ je o doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Doprinose mogu plaćati poslodavci i/ili zaposlenici, a obračunavaju se najčešće proporcionalnom stopom na bruto dohodak zaposlenika.
Sustave socijalnog osiguranja bazirane na doprinosima često zovemo Bismarckovim sustavima ili modelima socijalnog osiguranja. Ime su dobili po njemačkom kancelaru Ottu von Bismarcku koji je uvođenjem zakonskog sustava zdravstvenog osiguranja 1883. godine postavio temelje sveobuhvatnog sustava socijalnog osiguranja.
Većina modela socijalnog osiguranja počiva na (među)generacijskoj solidarnosti (eng. pay-as-you-go– PAYG). Generacije koje su trenutno zaposlene plaćaju doprinose iz kojih se financiraju tekuće potrebe za mirovinama ili zdravstvena zaštita generacija koje ne plaćaju doprinose (umirovljenici, djeca i mladi itd.).
Uz Bismarckov sustav paralelno su se razvijali tzv. Beveridgeovi sustavi socijalnog osiguranja. Ime su dobili prema britanskom ekonomistu Williamu H. Beveridgeu, zagovaratelju modela socijalnog osiguranja koji bi se financirao putem proračuna, odnosno poreza svih građana. Beveridge je također zagovarao da prava koja proizlaze iz socijalnog osiguranja (npr. mirovine) budu jednaka za sve građane.
U većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, primjenjuje se neka kombinacija opisanih modela osiguranja. Potrebe za mirovinama te troškovi zdravstva veći su od iznosa koji se prikupe doprinosima, stoga se razlika (manjak) financira iz državnog proračuna kroz ostale prihode.
Primjerice, trenutačan deficit u prvom stupu mirovinskog sustava iznosi oko 18 milijardi kuna, što znači da se taj deficit mora financirati drugim prihodima, posebno porezima, poput PDV-a. Upravo je ovaj deficit temelj za aktualne javne diskusije i referendum o potrebi reforme mirovinskog sustava. S jedne strane Vlada pokušava produljiti dob za umirovljenje, destimulirati prijevremene mirovine kako bi u budućnosti ovaj deficit bio manji, te napraviti prostor za jačanje drugog stupa. S druge strane sindikati tvrde kako takva reforma ide na štetu radnicima. Također se javljaju neki ekonomisti koji smatraju da drugi stup treba „usisati“ u proračun kako bi se deficit koji je nastao kao tranzicijski trošak smanjio, što bi stvorilo prostor za značajno smanjenje poreza. Ovim raspravama ćemo se vratiti u sljedećim tekstovima.
Tablica 3 prikazuje obvezne socijalne doprinose u Hrvatskoj, koji se obračunavaju i plaćaju na bruto dohodak od rada. Doprinose za mirovinsko osiguranje koje snose zaposlenici zovemo doprinosima „iz plaće“, za razliku od doprinosa za zdravstveno osiguranje, koje plaćaju poslodavci za svoje zaposlenike pa iz zovemo doprinosi „na plaću“. Osim plaće kao najčešćeg i najvažnijeg oblika dohotka od (nesamostalnog) rada, doprinosi se obračunavaju i na preostale dohotke od rada poput dohotka obrtnika i od samostalnih djelatnosti, autorskih honorara, ugovora o djelu itd. Iako se u tim slučajevima doprinosi obračunavaju po drugačijim stopama i pravilima, ostaje činjenica da se doprinosi obračunavaju na sve oblike dohodaka od rada.
Tablica 3. Obvezni doprinosi u Hrvatskoj
| Vrsta doprinosa | Doprinosi zaposlenika | Doprinosi poslodavca |
| Mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (I stup) | 15 % | |
| Mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje (II stup) | 5 % | |
| Zdravstveno osiguranje | 16,5 % | |
| Ukupno | 20 % | 16,5 % |
Izvor: Zakon o doprinosima, NN 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16, 106/18.
Stope doprinosa prikazane u Tablici 3 važeće su od 1. siječnja 2019. godine. Do tada su postojala još dva obvezna doprinosa: doprinos za slučaj ozljede i profesionalne bolesti od 0,5% i doprinos za osiguranje u slučaju nezaposlenosti od 1,7%. Poreznim izmjenama od 2019. godine oni su ukinuti, ali je povećan doprinos za zdravstveno osiguranje koji je prije iznosio 15%. Ukidanjem spomenutih doprinosa država nije odustala od financiranja naknada za nezaposlene i bolovanja, nego je financiranje prebacila isključivo na državni proračun, pri čemu se veliki dio sredstava usmjerenih na problem nezaposlenih sada financira iz različitih EU fondova.
Slika 7 prikazuje udio ukupnih doprinosa za socijalno osiguranje u postotku BDP-a u 2017. godini. Udio doprinosa u Hrvatskoj iznosio je 11,7% zbog čega je Hrvatska zemlja s najnižim udjelom doprinosa među usporedivim novim zemljama članicama te se nalazi ispod prosjeka EU-a. Slika jasno ukazuje da je omjer prihoda od doprinosa između zaposlenika i poslodavaca relativno ujednačen u odnosu na ostale nove zemlje članice EU.
Slika 7. Udio ukupnih doprinosa za socijalno osiguranje u 2017. godini (% BDP-a)
Izvor: Europska komisija
Važno je napomenuti da osim međugeneracijske solidarnosti u sustavima mirovinskog osiguranja postoje i sustavi individualne kapitalizirane štednje. Za razliku od generacijske solidarnosti gdje se doprinosima financiraju mirovine tekućih umirovljenika, ovdje se radi o sustavu kojim se štedi za vlastitu budućnost. Svaki zaposlenik plaća doprinose na vlastiti račun u odabranom mirovinskom fondu gdje se taj novac kroz radni vijek kapitalizira. S prestankom rada osiguranik dobiva mirovinu koja se sastoji od sredstava prikupljenih na individualnom računu pretvorenih u anuitete. U Hrvatskoj je na snazi ovaj mješoviti sustav sa dvije vrste obveznih doprinosa za mirovinsko osiguranje (vidjeti Tablicu 3) uz dodatak dobrovoljnih ulaganja građana u tzv. treći stup.
Na kraju je potrebno istaknuti kako nemaju sve zemlje u svijetu izdašan javni sustav socijalnog osiguranja kakav ima većina europskih zemalja. Slika 8 pokazuje javne izdatke za socijalnu zaštitu u zemljama OECD-a. Iz slike je jasno vidljivo kako europske zemlje većinom imaju značajno više izdatke za socijalnu zaštitu od ostalih OECD regija. Primjerice, u Meksiku, Koreji i Čileu ovi se izdaci kreću oko 10% BDP-a, u Izraelu oko 15% BDP-a, a u Australiji, Novom Zelandu i SAD-u nešto ispod 20%, dok se prosjek OECD-a nalazi na 20% BDP-a.
Slika 8. Izdaci za socijalnu zaštitu u zemljama OECD-a 2016. (% BDP-a)
Izvor: OECD
Osim po veličini, sustavi socijalnog osiguranja mogu se razlikovati i po načinu upravljanja. Uz državne fondove, fondovi socijalnog osiguranja mogu biti i privatni ili mješoviti. Specifičnostima upravljanja fondovima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, vratit ćemo se u narednim tekstovima.