B2B2 11: Kejnezijanski modeli rasta II: Kaldor, Robinson, Pasinetti i Kalecki

Ilustracija: Željko Badurina

Nastavak o kejnezijanskim modelima rasta u kojima postoji veza između raspodjele dohotka i brzine gospodarskog rasta

Ad
Ad

U prethodnom nastavku prikazali smo prvi formalni model rasta u (ne-makrisistčkoj) literaturi – Harrodov model. Taj model je izašao iz “kejnezijanske kuhinje”, a objavljen je dvadesetak godina prije najpoznatijeg neoklasičnog Solow-Swannovog modela rasta.

Iako je pružio bogat okvir za analizu, Harrodov model imao je neke važne nedostatke koji se očituju kroz tzv. dvije oštrice noža. Prvo, ako postoji ravnoteža, ona je u Harrodovom modelu slučajna. Drugo, ta ravnoteža nije stabilna. Mali šokovi mogu potpuno izbaciti gospodarstvo s ravnotežne staze rasta. To nisu rezultati kakve ekonomisti “vole” jer ne osiguravaju stabilnu ravnotežu u kratkom roku i stabilnu stazu rasta.

Međutim, ako se u jednadžbu prirodne stope rasta Harrodovog modela (g=s/v-δ=n) uvede mogućnost jedne promjenjive veličine, onda se može riješiti problem obje oštrice i postići stabilna ravnoteža i stabilna staza rasta. Nije vjerojatno da su amortizacija, δ, ili stopa rasta stanovništva odnosno zaposlenosti, n, lako promjenjive veličine. Dva “prirodna” kandidata za promjene su kapitalni koeficijent v i stopa štednje, s.

U teoriji su ponuđena oba rješenja. U neoklasičnom modelu, Solow predeterminiranost Harrodovog modela, koja vodi do problema dvije “oštrice noža”, rješava se promjenjivim omjerom kapital-rad. Pod utjecajem ekonomskih sila (ponude i potražnje za oba faktora proizvodnje, maksimizacije profita, načela graničnih troškova itd.), tehnoloških ograničenja (dobro ponašajuća proizvodna funkcija) i institucija kapitalizma (privatno vlasništvo i tržišta bez prepreka), taj se omjer mijenja dok se u Harrodovoj jednadžbi ne uspostavi ravnoteža . Nestaje predeterminiranost i sve nestabilnosti: neugodnosti Harroda su riješene.

No u ovom se slučaju otvara područje za nove zamjerke. Da bi došlo do ravnoteže, tehnologija mora imati neke posve određene osobine, tj. proizvodna funkcija mora biti “dobro ponašajuća”: mora početi u ishodištu, mora biti rastuća sa opadajućim prinosima, linearno homegena prvog stupnja, svugdje diferencijabilna i zadovoljavati granične uvjete. Ako opis tehnologija ne zadovoljava te uvjete, onda opisana kapitalistička privreda ne generira stabilnu ravnotežu i stabilnu stazu rasta pa Harrodovi problemi nisu riješeni.

U doradu Harrodovog modela može se ići i drugim putem. Umjesto omjera kapital-rad, mogla bi se mijenjati i stopa štednje. Tim su putem išli kejneizijanci, prvenstveno Nicholas Kaldor, a onda i drugi, poput Pasienttija, Nutija, Eatwella i drugih.

Kao nedvojbenom i nedvosmislenom kejnezijancu, Kaldoru se to činilo prihvatljivijim nego da cijeli mehanizam uspostavljanja ravnoteže leži na opisu tehnologije. Štednju i investicije određuju ljudi svojim ponašanjem u institucionalnom okruženju, a ne tehnologija.

Kaldor i Pasinetti – promjenjiva štednja

Nicholas Kaldor, budimpeštanski emigrant, kasnije Lord Kaldor, koji je do umirovljenja predavao na Sveučilištu u Cambridgeu, u teoriji rasta poznat je po Kaldorovim stiliziranim činjenicama rasta iz 1961. Te činjenice su dio njegovog modela, ali dok se model danas rijetko spominje, stilizirane činjenice postale su dio dominantne paradigme (vidi B2B2 8).

Kaldorov model objavljen je godinu dana nakon Solow-Swannovog, 1957., u radu A Model of Economic Growth. Kasnije je više puta dorađivan i prilagođavan, ali osnovne osobine nisu se mijenjale: mehanizam prilagođavanja ide kroz promjenu štednje.

Posebno je važno istaknuti da su u Kaldorovom modelu distribucija dohotka i ekonomski rast direktno povezani.

Kao i prethodno objašnjeni modeli rasta, Kaldorov model se sastoji od tri osnovne funkcije: funkcije štednje, funkcije investicija i proizvodne funkcije. U duhu kejnezijanske literature, štednja i investicije su određene na zasebnim tržištima: štednja ovisi o dohotku, a investicije o očekivanom profitu.

(1) S=swW+sππ

ili

(2) S=sw(Y-π)+sππ

U tom slučaju, ukupna stopa štednje ovisi o raspodjeli između nadnica, W, i profita, π. sw je sklonost štednji iz nadnica, a sπ iz profita. Pritom treba podsjetiti da se ukupni dohodak u gospodarstvu može podijeliti na dohodak od rada i kapitala Y=W+π. Mijenja li se ta raspodjela, mijenja se i agregatna stopa štednje, a time i ukupna štednja. Tu osnovnu ideju treba uklopiti u model rasta. Treba pokazati da se raspodjela između dohodaka od rada i kapitala mijenja tako da generira stabilnu ravnotežu.

Kao i u Solow-Swannovom modelu, polazi se od jednakosti štednje i investicija. Pritom je potrebno napomenuti da su u ovom modelu investicije zadane egzogeno (ovu pretpostavku će kasnije olabaviti Joan Robinson). Pretpostavka da je štednja jednaka investicijama (S=I) može se zapisati kao:

(3) sw(Y-π)+sππ=I

Preuređivanjem ovog izraza dobije se izraz za udio profita u ukupnom dohotku:

(4) π/Y=(I/(sπ– sw))(I/Y)-(sw/sπ– sw)

To znači da udio profita u ukupnom dohotku, uz nepromijenjene sklonosti štednje, ovisi samo o udjelu investicija u dohotku, a to podrazumijeva da veći udio investicija podrazumijeva i veći udio profita.

Dakle, Kaldorov model pokazuje da ako kapitalisti više ulažu, onda u ravnoteži imaju veće profite odakle će moći financirati svoje veće investicije. Taj odnos je nagnao Kaleckog na poznatu krilaticu da “kapitalisti zarade koliko potroše, a radnici potroše koliko zarade”. Keynes je malo drukčije formulirao ovu tezu povukavši analogiju s”udovičinim peharom”(eng. widow’s cruse), iz kojeg, ma koliko da se iz njega pije, nikada se ne može ispiti do kraja. Slično vrijedi i za profitnu stopu. Treba naglasiti da ovi odnosi vrijede za ravnotežni rast.

Jednadžba (4) ima još jednu zanimljivu osobinu. Udio profita je obrnuto razmjeran u odnosu na štednju iz profita. Velika potrošnja iz profita podrazumijeva viši udio profita. To je jasno jer su investicije egzogene i da bi se postigla ravnoteža, dohodak mora biti veći.  Što više kapitalisti potroše, to im je veći dohodak. Odatle Keynesova analogija o “widow’s cruse”.

Da bi model bio od koristi, Kaldor je morao dokazati da je ravnoteža stabilna, što je najlakše objasniti grafički.

Slika 1: Uspostavljanje ravnoteže u Kaldorovom modelu

Na gornjem grafikonu se na apscisi nalazi udio profita u dohotku, a na ordinati odnos investicija i dohotka i ukupne štednje i dohotka. Odnos investicija i dohotka je određen egzogeno, a nagib krivulje II’ upućuje na ranije objašnjen pozitivan odnos između udjela investicija i udjela profita u dohotku. Odnos štednje i dohotka također ima pozitivan nagib, a budući da je nagib određen odnosom graničnih sklonosti štednji (sπ>sw), nagib odnosa štednje i dohotka (SS’) je veći od odnosa investicija i dohotka, što osigurava stabilnost ravnoteže.

Ako su investicije veće od štednje (lijevo od točke A), poduzetnici nisu dovoljno uštedili. Višak potražnje u tom slučaju vodi rastu cijena i, ako su nominalne nadnice ljepljive, padaju realne nadnice, rastu profiti i udjel profita u dohotku. Rast π/Y vodi rastu štednje i proces se nastavlja sve dok se ne uspostavi ravnoteža. I vice versa, ako postoji višak štednje (I<S), djeluje obrnuti mehanizam. Dakle, ravnotežna raspodjela je stabilna.

Da bi mehanizam stabilnosti vrijedio, potrebno je zadovoljiti tri uvjeta. Kako je ranije objašnjeno, prvi se tiče odnosa sklonosti štednje. Sklonost štednje iz profita mora biti veća od sklonosti štednje iz nadnica, sπ>sw.  Međutim, Kaldor ističe još dva vrlo zanimljiva uvjeta. Drugi uvjet je da profiti ne smiju biti iznad razine koja osigurava da je radnicima isplaćena plaća dovoljna za zadovoljavanje minimalnim životnih potreba, odnosno π<Y-Wmin. Na Slici 1 je ta razina profita prikazana vertikalnom linijom desno od točke A. Treći uvjet je da profiti moraju biti veći od nekog minimalnog profita. Kada bi profit bio ispod te razine, poduzetnici ne bi bili spremni snižavati cijene bez obzira na stanje potražnje pa ne bi postajao mehanizam prilagodbe. Ova razina je označena isprekidanom linijom lijevo od točke A.

Do sada smo objasnili da kako se u Kaldorovom modelu uspostavlja ravnoteža između štednje i investicija te objasnili ulogu distribucije dohotka u tom procesu. Međutim, nismo ništa rekli o ekonomskom rastu.

Kako bismo pojednostavili izlaganje ostatka modela možemo pretpostaviti da radnici iz svojih nadnica ne štede, tj. da je  sw=0. To je uistinu i bila pretpostavka klasičnih ekonomista, koja nije bila neuvjerljiva u ekonomskim uvjetima 18. i ranog 19. stoljeća. Ako se pretpostavi da radnici ne štede, izraz (4) postaje:

(5) π/Y=(1/sπ)(I/Y)

Iz Harrodovog modela se možemo prisjetiti da je:

(6) I/Y=(I/K)/K/Y)

Izraz I/Kdefinira proces akumulacije kapitala, odnosno stopu rasta g, dok je K/Ytakođer od ranije poznat kapitalni koeficijent v. Koristeći ove definicije jednadžba (6) se može zapisati kao:

(7) I/Y=gv

Uvrštavanjem (7) u (5) i preuređivanjem stopa rasta gospodarstva je onda definirana kao:

(8) g=(sπ/v)π/Y

Izraz (8) pokazuje da je stopa rasta gospodarstva definirana sklonošću štednji kapitalista, udjelom profita u dohotku te kapitalnim koeficijentom. Ako se pretpostavi da su sklonost štednji i kapitalni koeficijent konstantni, može se vidjeti direktna veza između raspodjele dohotka (između dohotka od kapitala i rada) te stope rasta, što je glavna poruka Kaldorovog modela.

Malim preuređivanjem izraza (8), tj. supstitucijom s K/Y, može se dobiti da je:

(9) g= sπ(π/K)

Pri čemu π/K pokazuje ostvareni profit po uloženoj jedinici kapitala, odnosno profitnu stopu r. Iz toga slijedi da je:

(10) g= sπr, tj.

(11) r= g/sπ

Profitna stopa je jednaka odnosu stope rasta gospodarstva i granične sklonosti štednji kapitalista. Taj odnos se u literaturi naziva “Cambridgsko pravilo”. Ova jednadžba se može povezati i s tzv. zlatnim pravilom rasta, ako se pretpostavi da kapitalisti štede cijeli dohodak od profita.

Luigi Pasinetti je dodatno razradio Kaldorov model. Kako je ranije objašnjeno, Kaldor je pretpostavljao da radnici štede, ali da je njihova sklonost štednji manja od sklonosti štednji kapitalista. Međutim, Kaldor nije radnike vidio i kao vlasnike kapitala.

Zato je Pasinetti u radu Rate of Profit and Income Distribution in Relation to the Rate of Economic Growth iz 1962. razvio model u kojem radnici postaju vlasnici kapitala pa ostvaruju i povrat na kapital, koji je jednak i za radnike i za kapitaliste. Međutim, razradom modela (to je ovdje izostavljeno jer je izvod dug) Pasinetti je pokazao da čak i ako se pretpostavi da su i radnici vlasnici kapitala, dugoročna stopa rasta je definirana izrazom:

(12) g= (1/sπ)(π/K)=r

Iz izraza (12) je vidljivo da čak i kada se dozvoli da radnici štede njihova štednja nije bitna za ravnotežne odnose. I dalje vrijedi Kaleckijevo pravilo i “widow”s cruse”. Pasinettijevo približavanje opisa modela stvarnosti ne mijenja osnovne zaključke Kaldorovog modela.

Osim Kaldor-Pasinetti pristupa, Harrodov kejnezijanski model rasta je dorađen na još dva načina, u radovima Joan Robinson i Michała Kaleckog, koje sažeto objašnjavamo u nastavku.

Joan Robinson – endogene investicije

Joan Robinson je svoju teoriju rasta predstavila u djelima Accumulation of Capital iz 1956. i Essays in the Theory ofEconomic Growth iz 1962. U svojoj teoriji je promijenila Harrodovu pretpostavku o egzogeno određenim investicijama te u fokus analize stavila odnos rasta i glavne odrednice investicija, profitne stope.

Temeljne odnosne modela gđe. Robinson možemo zapisati pomoću dvije jednadžbe:

(13) r= g/sπ

(14)  I/Y=g=f(r)

Jednadžba (13) je ista kao u Kaldorovom modelu, a jednadžba (14) pokazuje da odnos investicija i dohotka, odnosno akumulacija kapitala, a time i stopa rasta, ovise o (očekivanom) povratu na investicije. Na taj način je gđa. Robinson endogenizirala investicije u modelu. Odnos između profitne stope i rasta je prikazan na Slici 2 (ovaj dijagram se zbog oblika često naziva “banana dijagram”).

Slika 2: Model Joan Robinson

Na apscisi je stopa akumulacije, odnosno stopa rasta g, a na ordinati stopa povrata na kapital r. Pravac r=g/sπ je Cambridgska jednadžba, a krivulja I/Y=g=f(r) je funkcija investicija. Oblik funkcije investicija pokazuje pozitivan odnos između investicija i rizika, ali po opadajućoj stopi budući da visoka razina investicija (najčešće) podrazumijeva i visoku razinu duga, što povećava rizik za poduzeća. Ovaj oblik funkcije investicija podrazumijeva da ona siječe pravac povrata u točkama Ai D. Točka Dje lokalno stabilna ravnoteža, a točka Anestabilna. Desno od točke Dje stopa akumulacije veća, a profitna stopa manja od one koju poduzetnici očekuju i koja generira potrebnu štednju pa se investicije smanjuju sve to točke D. Obrnuto je lijevo od točke D: profiti i štednja koju generiraju su veći od očekivanih i raste stopa akumulacije. Točka A je nestabilna ravnoteža budući da je lijevo od točke A razina akumulacije preniska da generira očekivani profit, što dovodi do implozije. Desno od točke A mehanizam modela pomiče gospodarstvo prema točki D.

Točku D je gđa. Robinson nazvala željenom razinom akumulacije, budući da ta razina akumulacije osigurava željeni povrat koji održava upravo tu razinu akumulacije. Prema njezinim riječima, u toj točki su “poduzetnici zadovoljni situacijom u kojoj se nalaze”, tj. nemaju želju ni više ni manje investirati.

Međutim, rast u teoriji gđe. Robinson ne ovisi samo o akumulaciji kapitala, već o odnosu akumulacije kapitala i stope raste radne snage. Željena stopa akumulacije može biti ostvarena samo ako to dozvoljavaju fizički uvjeti, tj. raspoloživa količina rada i tehnološki napredak. Odnos između željene razine akumulacije te fizičkih uvjeta određuje različite staze rasta:

  • Zlatna staza rasta je kada ponuda rada i tehnološki napredak omogućavaju željenu stopu akumulacije, pri čemu je pri toj stopi akumulacije ostvarena puna zaposlenost
  • Šepajući zlatni rast je kada se očekivanja kapitalista i stopa akumulacije koju planiraju ostvare, ali ta stopa akumulacije nije dovoljna da zaposli sve radnike (možda bi tome odgovarao tzv. “jobless growth”).
  • Prigušeni zlatni rast nastaje kada željena stopa akumulacije ne može biti zadovoljena jer je ograničena rastom produktivnosti
  • Lažni zlatni rast pak nastaje u situaciji kada se realne nadnice ne mogu spustiti ispod neke razine, što uzrokuje i višu razinu cijena
  • Varijante platinastog rasta nastaju kada postoji manjak odnosno višak kapitala pa se stopa rasta ubrzava ili usporava
  • Olovna staza rasta je također zanimljiva. Na njoj rastuće ne-zapošljavanje vodi općem padu životnog standarda, a Malthuzijanski pad stanovništva i odsustvo tehničkog napretka mogu dovesti do situacije da je željena stopa akumulacije jednaka ostvarenoj

Dakle, osim što je endogenizirala investicije, Joan Robinson je u svojoj teoriji rasta posvetila veliku pozornost i odnosu akumulacije kapitala, tehničkog napretka i ponude rada, čime je značajno doprinijela razvoju kejnezijanskih modela rasta.

Kałecki: radnici potroše što dobiju, a kapitalisti dobiju što potroše

Michał Kałeckibio je poljski ekonomist koji je istovremeno i nezavisno od Keynesa izveo načelo efektivne potražnje i upravljanja agregatnom potražnjom. Neka važna djela je objavio i prije Keynesa, ali na poljskom i francuskom pa ona nisu stekla veliku popularnost. Također mu se pripisuje razvoj ideje monoplističke konkurencije i profitne marže, a među ekonomistima je najviše zapamćen po tome što je prvi počeo pisati o političkom ciklusu. Zanemarenost Kaleckog nema opravdanja jer je njegov doprinos makroekonomskoj teoriji vrlo velik.

Njegovu teoriju rasta nije lako vezati uz jedan rad, ali većina autora se u prikazu njegovih ideja o rastu poziva na Observations On The Theory Of Growthiz 1962. te Selected Essays on the Dynamics of Capitalist Economies iz 1972. Kaleckijev temeljni makroekonomski model, iz kojeg se može izvesti i teorija rasta, sažeto se prikazuje na sljedeći način.

Kalecki je istraživao monopolistička/oligopolistička tržišta pa je bio svjestan da cijene nisu jednake graničnim troškovima kao u savršenoj konkurenciji već poduzeća zaračunavaju određenu maržu i ne maksimiziraju profite nego traže ‘zadovoljavajuće profite’ (‘satisfying’). Poduzetnici određuju cijene na način da dodaju maržu μ na trošak rada, koji je definiran kao umnožak nadnica te broja radnika po proizvodu Y:

(15) P=μWN/Y

Udio nadnica u dohotku se na temelju jednadžbe (15) može definirati kao:

(16) ω=1/μ

Ovo je izrazito važan Kaleckijev rezultat u teoriji distribucije dohotka. Jednadžba (16) pokazuje da je distribucija dohotka određena stupnjem konkurencije na tržištu. Što je konkurencija manja, tj. što je više monopola, to su marže veće, a time je udio profita u ukupnom dohotku veći, a udio dohotka od rada (nadnica) manji.

Ukupna proizvodnja u gospodarstvu je određena ukupnom potražnjom, koja je definirana kao zbroj ukupne potrošnje i investicija:

(17) Y = C + I

Pritom se ukupna potrošnja sastoji od potrošnje radnika CW i potrošnje kapitalista Cπ:

(18) C = CW + Cπ

Kalecki je pretpostavljao da radnici potroše sve što zarade:

(19) CW=W

S druge strane, kapitalisti, koji zarađuju profite, iz njih i štede i troše:

(20) Cπ+ S = π

Iz kružnog toka ekonomije je poznato da je ukupna proizvodnja jednaka ukupnom dohotku, koji se dijeli na dohotke od rada i kapitala:

(21) Y= W + π

Ako uvrstimo jednadžbe (19), (20) i (22) u jednadžbu (18) dobije se izraz:

(22) π= Cπ+ I

Ovo je najpoznatija Kaleckijeva jednadžba koja pokazuje da “kapitalisti dobiju sve što potroše”. Ukupni profiti, koji su zarada kapitalista, su kod Kaleckog određeni upravo potrošnjom kapitalista, bilo potrošnjom na potrošačka dobra, bilo potrošnjom na investicijska dobra. Pritom je Kalecki pretpostavljao da su investicije u kratkom roku rezultat odluka iz prošlosti pa ih je smatrao egzogenim.

Potrošnja kapitalista je definirana kao:

(23) Cπ= C0+(1-sπ) π

Ova jednadžba se temelji na Keynesovoj jednadžbi ukupne osobne potrošnje, koja ovisi o autonomnoj potrošnji, graničnoj sklonosti potrošnji te raspoloživom dohotku. U ovom slučaju se radi o graničnoj sklonosti potrošnji kapitalista i njihovom raspoloživom dohotku od profita. Kombinacijom jednadžbi (22) i (23) može se dobiti izraz:

(24) π = (C0+ I)/sπ

Budući da znamo da je udio profita u ukupnom dohotku po definiciji:

(25) π=(1- ω)Y,

uvrštavanjem izraza (23) u jednadžbu (24) te uvrštavanjem tako dobivenog izraza u (25) dobije se izraz za ravnotežnu razinu proizvodnje:

(26) Y= (μ/μ-1)( (C0+ I)/sπ)

Zbog jednostavnosti možemo pretpostaviti da je C0=0 pa izraz (26) postaje:

(27) Y= (μ/μ-1)(I/sπ)

Dijeljenjem ovog izraza s razinom kapitala K dobije se:

(28) u=(μ/μ-1)(g/sπ)

Pri tome je u=Y/Kstupanj iskorištenosti kapaciteta, a g=I/K stopa akumulacije kapitala. Ovaj izraz pokazuje kako je stupanj iskorištenosti kapaciteta u gospodarstvu određeno maržama, stopom akumulacije kapitala te sklonošću štednji iz profita.

U dugom roku Kalecki investicije nije smatrao egzogenim pa je promjenu stope akumulacije kapitala definirao kao:

(29) Δg=φ(gd-g)

gdje, kao i kod Joan Robinson, željena stopa akumulacije kapitala koja je određena povratom na kapital r = π/K= (μ/μ-1)ute stupnjem iskorištenosti kapaciteta:

(30) gd0+ γ1r + γ2u

Kombinacijom jednadžbi od (28) do (30) se dobiva konačna jednadžba promjene stope akumulacije kapitala, odnosno rasta:

(31) Δg=φ(γ0+ (γ1/sπ+ γ2/sπ+ μ/μ-1 – 1)g

U ravnoteži vrijedi Δg=0 pa je ravnotežna stopa akumulacije kapitala, tj. stopa rasta:

(32) g= γ0/( sπ– γ1– γ2μ/μ-1)

Da bi ta ravnoteža bila stabilna mora vrijediti uvjet sπ1+ γ2μ/μ-1. Ovaj uvjet je sličan kao i kod Kaldora, odnosno nagib funkcije štednje treba biti strmiji od nagiba funkcije investicija. Ako ovaj uvjet ne vrijedi, javlja se problem nestabilnosti kao u Harrodovom modelu.

Jednadžba (32) pokazuje da je dugoročna stopa rasta određena stopom štednje kapitalista te maržama (stupnjem konkurencije) u gospodarstvu, što jasno ukazuje na direktnu vezu između distribucije dohotka i rasta.

Međutim, Kaleckijev model ima još jednu vrlo važnu implikaciju. Smanjenje marži, odnosno porast udjela dohotka od rada u dohotku, u Kaleckijevom modelu dovodi do porasta stupnja iskorištenosti kapaciteta, potiče rast investicija te povećava dugoročnu stopu rasta gospodarstva. Ovo obilježje modela ukazuje da na tzv. wage-led growth model ili model rasta baziran na dohotku od rada.

Kejenzijanski modeli rasta: za kraj  

Iako se rijetko spominju u glavnostrujaškoj ekonomskoj literaturi, nadamo se da smo u prethodna dva nastavka pokazali kako kejnezijanski modeli rasta daju bogati analitički okvir i zanimljiv pogled na čimbenike dugoročnog ekonomskog rasta. Najveće bogatstvo ovih modela proizlazi iz analize (ne)stabilnosti dugoročnog rasta te odnosa makroekonomske raspodjele i rasta dohotka. Također, kejnezijanski modeli rasta pokazuju da ne postoji razlog zašto bi se analiza kratkog roka oslanjala na kejnezijansku teoriju, a analiza dugog roka na neoklasičnu teoriju, kako je sada u vodećim ekonomskim udžbenicima. Iako je sam Keynes govorio da smo u dugom roku svi mrtvi, to ne znači da kejnezijanci o njemu nemaju što za reći.

Mogu li kejnezijanski modeli rasta biti korisni za analizu rasta u Hrvatskoj? Svakako.

Prvo, analitički okvir koji pružaju ovi modeli mogu poslužiti kao važna podloga za istraživanje izvora rasta u Hrvatskoj. S jedne strane, rast može biti “vođen” profitima (eng. profit-led growth), ili pak može biti “vođen” plaćama (eng. wage-led growth) (vidjeti npr. Bhaduri i Marglin, 1990). Jasno je su preporuke za nositelje politike prilično drukčije u ovisnosti o dominantnom izvoru rasta. Jedino istraživanjena ovu temu provedeno u Hrvatskoj je pokazalo kako je model rasta u 2000-ima većinom bio „vođen“ plaćama.

Drugo, nejednakosti su u Hrvatskoj općenito nedovoljno istražene, a posebno veza između nejednakosti i rasta. Također, postoje značajna neslaganja o problemu nejednakosti. Primjerice, Bićanić, Ivanković i Kroflin (2016)uočavaju rastuće nejednakosti, dok Brkljača, analizirajući podatke Eurostata, ističe kako nejednakosti padaju. Kako u kejnezijanskim modelima postoji utjecaj rastućih i padajućih nejednakosti na rast, potrebno je nastaviti s detaljnijim analizama. O nejednakostima ćemo više govoriti u jednom od sljedećih nastavaka.

Treće, budući da je DZS nedavno objavio službene kvartalne podatke o BDP-u od 1995. godine, bližimo se dovoljno dugoj vremenskoj seriji koja će omogućiti analizu determinanti dugoročnog rasta (25 godina već graniči s dugim rokom) u Hrvatskoj, što će nam omogućiti analizu alternativnih objašnjenja rasta. Bit će zanimljivo vidjeti je li uspjehe i neuspjehe Hrvatske lakše objasniti neoklasičnim ili kejnezijanskim “naočalama”. Ili su možda ovi pristupi na neki način komplementarni?

Iako su sve navedene teme zanimljive i motivirajuće, one nadilaze opseg B2B2 serije pa ih ostavljamo otvorenim za neka buduća istraživanja, a do tada se u sljedećem nastavku okrećemo važnoj i rijetko spominjanoj temi u Hrvatskoj: ulozi kamate u modelima rasta i optimalnom rastu.