Ova serija tekstova obrađuje način kako ekonomisti pristupaju istraživanju dugog roka. Uz rijetke iznimke, dosadašnji prikaz temeljio se na neoklasičnom jednosektorskom modelu rastai njegovim razradama. Iznimka su bili tekstovi o kejnezijanskim modelima rasta (B2B2 10 i B2B2 11).
No postoje još neki manje poznati, a vrijedni modeli koji nisu dio ni neoklasične ni kejnizijanske tradicije ekonomske analize. Rezultati tih modela ušli su u kolektivnu svijest ekonomista, ali modeli kao logičke konstrukcije nisu se pokazali elastičnim kao neoklasični model, pa su ostali zapostavljeni.
Dva takva modela predmet su ovoga teksta. Jedan je von Neumannov model rasta, a drugi Schumpeterov model. To su potpuno različiti modeli kojima je zajedničko da nisu neoklasični te ih je relativno teško provjeravati primijenjenom analizom koja je uglavnom razvijena u okvirima neoklasičnog pristupa i tako u nekoj mjeri prilagođena njemu. No oni, svaki na svoj način, daju značajan doprinos boljem razumijevaju dugoročnog rasta i zato im vrijedi posvetiti pažnju.
Von Neumann: model maksimalne stope rasta
John von Neumann je jedan od velikana ekonomske analize. Po struci matematičar, po obrazovanju srednjoeuropski erudit koji je imao sreću školovati se u vrijeme kada su Beč i Budimpešta bili mjesta neprekidnih intelektualnih iskri. Nažalost, kao Židov morao je napustiti Europu, ali je zato završio briljantnu akademsku karijeru u Americi.
U ekonomskoj analizi je poznat po tri “schumpeterijanska” doprinosa. (obzirom na kasniji model ovdje treba podsjetiti da je u pisanju svoje Povijesti ekonomske misli Schumpeter uvrštavao ekonomiste prema doprinosu metodologiji istraživanja, a ne prema rezultatima korištenja postojećih metdologija). Zato, na primjer, u tom radu Karl Marx i John Manyard Keynes neće dobiti osobito mjesto, prvi jer ga je Schumpeter smatrao post-Ricaridijancem a drugi jer je smatrao da je samo promijenio postavke modela koji je već postojao, ali metodološki nije napravio nešto novo.
Von Neumann je napravio prvi matematički model s dokazom postojanja opće ravnoteže u seminarskom radu (dvadesetak godina prije Kenneth Arrowa i Gerarda Debreua). Taj je rad bio zaboravljen i ponovo otkriven kasnije, a popularnost je stekao prijevodom s njemačkog na engleski 1945. kao A Model of General Equilibrium. Drugi rezultat je napravio s Oskarom Morgensternom i tiče se prve razradeTeorije igara i njene primjene u ekonomskoj analizi. Taj ga je rad proslavio odmah po objavljivanju sredinom četrdesetih. Treći rezultat je njegov model rasta, koji se temelji na modelu opće ravnoteže, a ujedno je i predmet ovoga odjeljka.
Von Neumanna je zanimalo može li se odrediti najveća stopa ekspanzije (kako je on nazivao stopu rasta) gospodarstva i kakve su osobine takve stope. Pritom ga nisu zanimala tržišta. U njegovom gospodarstvu nema institucija, nema poduzetnika, ali postoje profiti (zapravo renta na kapital, rental price of capital). U kratkom roku je ponuda kapitala fiksna, pa on daje rentu, profiti su prihod od kapitala iznad njegove rente, nema potrošača, ali postoje košarice dobara izražene u realnoj nadnici. Njega zanimaju stvari, dobra i usluge, te koja je obnova i reprodukcija takvog gospodarstva. Osobito ga zanima najveća fizička stopa rasta za dane uvjete. Zato je von Neumannov svijet naoko jednostavan, ali je model tehnički vrlo zahtijevan i zato su u ovom kratkom osvrtu prikazane samo neke temeljne osobine osnovnog modela (model kasnije ima i proširenja kojima se ovdje nećemo baviti).
U osnovnom modelu se pretpostavlja da vlasnici kapitala (kapitalisti) sav ostvareni “višak” ponovno investiraju, što je slično pretpostavci u klasičnim modelima rasta, tako da uvijek vrijedi da je štednja (akumulacija) jednaka investicijama, S=I. Radnici su plaćeni nekom unaprijed određenom minimalnom nadnicom koja je određena naturalno kao košarica dobara, pri kojoj je ponuda rada savršeno elastična (dakle rad ne predstavlja oskudan resurs). Pritom je za “proizvodnju” jedne jedinice rada potreban određen broj proizvoda, a sama nadnica je također definirana brojem proizvoda koje radnici dobiju. Važno je istaknuti i da radnici ne štede nego samo kapitalisti (iako svu štednju ponovno ulažu u proizvodnju).
Kao i obično u modelima rasta, počinje se od opisa proizvodnje. Von Neumann pretpostavlja linearne tehnologije, odnosno pretpostavlja tehnologiju konstantnih prinosa. Za jednu jedinicu proizvodnje uvijek je potrebna ista količina sirovina i rada. Za litru maslinovog ulja treba pet kilograma maslina, za dvije litre treba deset kilograma. Njegov opis nije ograničen brojem dobara i usluga, no ovdje će se prikazati model s dva proizvoda i dva inputa (sirovine) (jer je papir dvodimenzionalan).
Za proizvodnju dobara je potrebno ulagati sirovine pa postoji vektor sirovina a (u matematici je uobičajeno vektore označiti masno otisnutim slovima). Komponente tog vektora su negativne, jer se one ulažu pa se nalaze u trećem kvadrantu Slike 1. S tim ulaganjima dobije se proizvod kojeg opisuje vektor b, čije su komponente nenegativne, pa se on nalazi u prvom kvadrantu Slike 1. Neto proizvodnja predstavlja razliku između proizvedenih proizvoda i uloženih sirovina u proizvodnju, a dobiva se zbrajanjem vektora koji sadrže negativne i nenegativne vrijednosti y=a+b.
Slika 1: von Neumnannov linearni opis proizvodnog procesa
Svaki proces je opisan na isti način. Svi procesi su normirani (za jedinično ulaganje rada) pa je moguća bilo koja linearna kombinacija dva procesa. To znači da je moguća bilo koja točka na spojnici vrhova dva vektora proizvodnje. Naravno, tako se definira skup proizvodnih mogućnosti koji je opisan na Slici 1b.
Recimo da postoje dva proizvodnja procesa, r i s. Prvi proizvodni proces opisuje neto proizvodnja yr=ar+br, a drugi proizvodni proces ys=as+bs. Ako se input uloži u prvi proces, dobije se yr, a ako se input uloži u drugi proces, dobije se ys. Međutim ako se inputi podijele između ta dva procesa onda su moguće neto proizvodnje, odnosno pravac koji povezuju vrhove vektora yr i ys. Vidi se da su neke neto proizvodnje unutar prvog kvadranta, odnosno da neke raspodjele inputa između dva proizvodna procesa proizvode pozitivnu neto količinu oba proizvoda, odnosno da postoji višak iznad potreba jednostavne reprodukcije. Takva su gospodarstva produktivna odnosno ostvariva u smislu von Neumanna.
U taj okvir von Neumann sada ubacuje rast. Ako postoji višak, onda se on može upotrijebiti za rast. Rast je proporcionalan, u smislu da sve tehnologije rastu po istoj stopi. Ukoliko je to stopa rasta g,onda je neto proizvodnja opisana na Slici 2. Neto proizvodnja prvog procesa je ygr=(1+g)ar+br, a neto proizvodnja drugog procesa ygs=(1+g)as+bs. Raspoložive proizvodnje su na pravcu koji povezuje vrhove vektora neto proizvodnje ygr i ygs. Stopa ekspanzije je najveća za stopu g, kada pravac koji povezuje vrhove ygr i ygs prolazi kroz ishodište, kao što je u slučaju prikazanom na Slici 2. U tim uvjetima se cijeli višak potroši na rast i to generira najvišu stopu fizičke ekspanzije (grafički gledano, kad bi stopa rasta bila veća od gonda bi spojnice vektora neto proizvodnje bile u negativnom teritoriju odnosno trećem kvadrantu).
Slika 2: Najveća stopa ekspanzije von Neumannovog gospodarstva
Da je to jedini rezultat modela, on ne bi bio osobito zanimljiv. U sljedećem koraku von Neumann uvodi u model vrijednosti odnosno cijene dobara p=(p1,p2) te profite proizvodnih procesa. Razlikuje dva profita. Prvi su “normalni” profiti koji predstavljaju dodavanje profitne marže na uloženi kapital tako da je cijena jednaka cijeni proizvodnje. Ove profite von Neumann naziva renta, što nije neuobičajeno u ekonomskoj analizi. U kratkom roku, ponuda kapitala je dana i u tom smislu prihod vlasnika se može tumačiti kao renta. Drugi su ekstraprofiti koji su profiti iznad normalnih. U ravnoteži su ekstraprofiti nula, što je poznati rezultat i u modelima savršene konkurencije u standardnom neoklasičnom okviru. Cijena je onda jednaka razlici prihoda (prvi član) i troškova uvećanih za profitnu maržu (drugi član):
(1) p=pb-(1+π)pa
Onima koji nisu vični linearnoj algebri prijeti opasnost da se izgube u indeksima i vektorima pa će se u nastavku, na račun strogosti dokaza, pokušati povećati razumljivost. Vektor cijena prolazi kroz ishodište i njegov je nagib jednak relativnim cijenama (apsolutne cijene von Neumann ne zanimaju, one bi odredile dužinu ali ne nagib). Naravno, u jednom gospodarstvu ne može biti više vektora cijena.
U sljedećem koraku se uspostavlja veza između stope rasta i profitne marže. S većom stopom rasta vektor neto proizvodnje se pomiče, a s time se mijenja i vektor cijena. Postoji samo jedno rješenje gdje obje tehnike proizvodnje imaju zajednički vektor cijena. To je stanje maksimalne stope rasta u kojoj nema viška proizvodnje, a vektor cijena je okomit na pravac koji povezuje vektor neto proizvodnje maksimalne stope rasta. To je moguće samo ako su profitne stope (ili profitne marže) jednake maksimalnoj stopi rasta:
(2) g=π
Rješenje ima svojstvo dualnosti. U mikroekonomici se problem optimizacije proizvođača može opisati ili kao maksimizacija profita, uz zadane troškove inputa, ili kao minimiziranje troškova, uz neku ciljanu (zadau) razinu proizvodnje. Takav rezultat podrazumijeva da su profiti jednaki investicijama odnosno da vrijedi Cambridgska jednadžba (koja vrijedi u optimalnom rastu i u kejnezijanskimmodelima rasta).
Treći rezultat kojeg se može izvesti tiče se potrošnje. Potrošnja se u von Neumannovom modelu može prikazati kao vektor potrošnje. Model ne određuje sadržaj tog vektora potrošnje, on može uključivati nadnice potrebne za obnovu radnika ili potrošnju kapitalista. Te se veličine ne određuju unutar modela. No taj vektor utječe na stopu rasta, veća potrošnja podrazumijeva manju maksimalnu stopu fizičke ekspanzije. To su međusobno isključive veličine.
Zadnji rezultat kojeg dopušta von Neumannov model je vrlo zanimljiv. To je Teorem autoputa (“turnpike theorem”). Njega ne izvodi von Neumann nego su ga izveli drugi na temelju zaključaka von Nemumannovog modela. Teorem autoputa dokazuje da bez obzira koja se konačna struktura gospodarstva želi, ono se najbrže postiže ako se gospodarstvo kreće po stazi maksimalne stope rasta. Vožnja od jedne do druge točke autoputom možda nije najkraća ruta, ali je najbrža.
Dakle, ekonomsko-politički cilj, bez obzira na konačni cilj, je doći na stazu maksimalne stope rasta i u prikladnom trenutku s nje sići i postići željenu konačnu strukturu gospodarstva. Ima jedna važna posljedica teorema autoputa. Ako se ne zna koja se konačna struktura hoće ostvariti, ili ako se o njoj ne može dogovoriti, to još uvijek podrazumijeva prijelaz na stazu maksimalnog rasta. Te okolnosti opisane su na Slici 3
Slika 3: Teorem autoputa
Na žalost, ovaj važan rezultat von Neumannovog modela ne može se jednostavno dokazati pa se ufamo u strpljenje čitaoca. Gospodarstvo je u početnim uvjetima x0 unutar granice proizvodnih mogućnosti. Za početne uvjete je krivulja proizvodnih mogućnosti (outputa) određena za y,y, avon Neumannova staza određena omjerima proizvodnje N. Vektori E određuju staze za koje je udaljenost (mjerena kutom) od von Neumanove staze d(x,x*)≤ε. Sad pretpostavimo da želimo doći u točku xT. “Autoput” je prikazan tako da se sa početnih uvjeta x0 skoči na von Neumanovu stazu x*1 i onda se putuje po toj stazi (T-1)razdoblje do x*T i onda skoči u traženo konačno stanje xT. Međutim, ako autoput nije dostupan, dovoljno je samo jedan dio putovanja provesti na nekoj brzoj cesti, kao što je slučaj s drugom stazom rasta koja ide putem x0->x1-> xm-> xn-> xT. Pri tom se gospodarstvo od razdoblja mdo razdoblja n nalazi unutar granice, tj. na von Neumannovoj stazi rasta.
Von Neumannov model nije dalje razrađivan i ne dopušta druge rezultate od navedenih. No i tih pet rezultata (maksimalna stopa ekspanzije, dualnost rasta i profita i cambridgska jednadžba, odnos potrošnje i stope rasta te autoput), svrstavaju ga među vrlo korisne i sadržajne modele koji mogu poslužiti u raspravama.
Čitatelja treba upozoriti na tijesnu vezu von Neumannovog modela i Leontijevljevih međusektorskih tablica. Leontijevljev opis tehnologije je posebni slučaj von Neumannovih tehnologija. Leontijevljeva tehnologija proizvodi samo jedan proizvod (von Neumannova dopušta vezanu proizvodnju) što mu omogućava da normira tehnologiju prema jediničnom outputu (von Neumann prema jediničnom radu). Analitički, Leontievljev opis ima dodatnu veliku prednost da matrica tehnologije ima inverznu pa se s njom može provoditi operacije, a von Neumannova nema. Leontieveljev model koji je izuzetno utjecajan te se i danas redovito rade međusektorske tablice neće se ovdje prikazati jer, strogo uzevši, unatoč svoje velike korisnosti i upotrebljivosti ne predstavlja model rasta.
Schumpeterijanski model rasta
Joseph Alois Schumpeter je zasigurno jedan od najpoznatijih ekonomista 20. stoljeća. Svojim bogatim akademskim opusom dao je značajan doprinos u različitim područjima ekonomike, poput teorije poslovnih ciklusa, povijesti ekonomske analize, teorije institucionalizma, političke ekonomije, teorije ekonomskog razvoja i teorije ekonomskog rasta (možda bi doprinosi bili još uočljiviji da većina njegovih knjiga i radova nije bila na njemačkom nego na engleskom jeziku i da je pisana anglosaksonskim stilom, a ne njemačkim).
Ono što je posebno zanimljivo kod Schumpetera je što ga se ne može svrstati niti u jednu školu ekonomske misli. Iako je bio rođeni Austrijanac, bečki student, austrijski profesor i ministar financija koji je učio od ranije spominjanih doajena austrijske škole Bohm-Bawerka i Wiessera, nema čvrste karakteristike ekonomskih “austrijanaca”. Iako se u nekim stvarima slagao s Marxom i gradio na njegovim idejama, nikako ga se ne može smatrati marksistom. Prepoznao je da se ravnoteža u gospodarstvu može ostvariti na razini ispod pune zaposlenosti, ali ga se ne može smatrati kejnezijancem itd. Ne može ga se ni svrstati među neoklasične ekonomiste. Schumpeter je jednostavno schumpeterijanac, iako ga neki nazivaju i jednim od utemeljitelja tzv. evolucionističkeškole ekonomske misli.
Kroz njegov rad protežu se dvije niti. Prva je posljedica toga da je srednjoevropski erudit, a druga da nije sklon korištenju matematičkog zapisa nego naraciji. Kao i von Neumann, i on je kao Židov morao otići iz Beča i nastaviti briljantu akademsku karijeru u Americi na Princetonu.
U ekonomskoj i široj javnosti Shumpeter je najvjerojatnije najviše poznat prema konceptu “kreativne destrukcije” koji je u fokusu ovog teksta. Iako je temelje svoje teorije ekonomskog rasta i razvoja iznio u knjizi Theory of Economic Development iz 1911. (prijevod na engleski 1934.), pojam “kreativne destrukcije” je prvi put uveo u najpoznatijoj knjizi pisanoj na engleskom Capitalism, Socialism and Democracyiz 1943. godine. Prema Schumpeteru, temelj ekonomskog rasta i razvoja predstavljaju poduzetnici, koji svojim inovacijama “uništavaju” staro i “stvaraju” novo i na taj način potiču rast gospodarstva i ekonomski razvoj.
Međutim, posebno je važno istaknuti da Schumpeter nije smatrao da savršeno konkurentna tržišta mogu samostalno iznjedriti ekonomski rast i razvoj. Naprotiv, smatrao je da je određena razina monopola i/ili oligopola na tržištu važna jer osigurava ekstraprofite koji su nužni za ulaganje u inovacije, koje su temelj “kreativne destrukcije”. Schumpeter nije razvio formalan model “kreativne destrukcije” (pripadao je generaciji ekonomista koji svoje ideje nisu formalizirali modelima), ali su ekonomisti kasnije pokušali njegove ideje uklopiti u “novi svijet” ekonomskih modela pa se danas “schumpeterijanski model” najčešće uči kroz prizmu endogenih modela rasta (budući da tehnološki napredak dolazi iz samog modela).
Na prepoznavanje novih tehnologija i kreativne destrukcije nadovezuju se još četiri ideje koje Schumpeterijanski pristup rastu zaokružuju, a koje su jako korisne u svakoj drugoj analizi rasta. To su razlikovanje dvije vrste poduzetništva, tehnološka matrica, grozdovi inovacija te politike rasta.
Kreativna destrukcijapodrazumijeva da staru tehnologiju zamjeni nova tehnologija. To znači da dolazi do seljenja krivulje proizvodnih mogućnosti prema van. Gdje će do seljenja doći, odnosno da li će se seliti samo dio ili cijela krivulja, ovdje nije važno (to ovisi o relativnim cijenama inputa i kako se oni mijenjaju i, još važnije, kakva se promjena očekuje). Važno je to da se poduzetnike koji dovode do seljenja može nazvati Schumpeterovim poduzetnicima jer njihov rad podrazumijeva kreativnu destrukciju. No, postoji još jedna vrsta poduzetnika. To su oni koji unapređuju i prilagođavaju postojeće tehnologije i prepoznaju kako ih usavršiti. Oni nisu angažirani u kreativnoj destrukciji nego koristeći već raspoložive tehnologije približavaju njihovu upotrebu krivulji proizvodnih mogućnosti. Njih je prepoznao Israel Kirznerpa ih je zato opravdano zvati Kirzenerovi poduzetnici. Odnosi te dvije poduzetnika prikazane su na Slici 4., Schumpeterovi su označeni sa AS , a Kirznerovi poduzetnici sa AK.
Slika 4: Schumpeterijanski i Kirznerovi poduzetnici
Druga ideja koju je Sachumpeter izveo iz kreativne destrukcije tiče se prepoznavanja “grozdova inovacija”, koje se može povezati s “kumulativnom kauzalnosti” o kojem je 1944. pisao Gunnar Myrdal(ideja da jedna, možebitno mala promjena, uzrokuje lanac reakcija i učinak koji značajno nadmašuje inicijalni impuls; Silicijska dolina se navodi kao primjer). Schumpeter je mislio da se inovacije odvijaju u valovima i da se oko jedne nove ideje razvije sijaset sličnih. Na primjer, kada relativne cijene jednom na dnevni red stave moguću unosnost proizvodnje električnih automobila onda se razvije niz tehnologija koje mogu poslužiti u razvoju električnih automobila. Dolazi do grozda inovacija oko jedne temeljne nove ideje koja onda pomiče krivulju proizvodnih mogućnosti. Ideja grozdova se može provjeriti, ali primijenjena istraživanja nisu dokazala da postoje grozdovi inovacija (ali je potvrdila rijetko javljanje kumulativne kauzalnosti). Unatoč tome, ekonomisti koji se bave tehnološkim razvojem, ali i rastom, i dalje smatraju ideju grozdova inovacije korisnom.
Treća ideja o kojoj je Schumpeter pisao tiče se tehnološke matricedruštva i njene promjene kroz industrijske revolucije. Schumpeter je vjerovao da u danom trenutku postoji tehnološka matrica, jedno tehnološko rješenje koja prevladava i koje nalazi primjene u nizu sektora i koristi u proizvodnji raznovrsnih proizvoda. Takva tehnologija onda određuje stanje i temelj je za razvoj mnogih drugih tehnologija. Neosporni primjer je parni stroj koji je sredinom 18. stoljeća unaprijeđen do te razine da je tijekom slijedećeg stoljeća primijenjen u mnogim sektorima i promijenio je prirodu industrijske organizacije. Parni stroj razvijen je u rudarstvu kao crpka za vodu, ali je brzo našao primjenu u prometu, tekstilnoj industriji, metalurgiji i drugim glavnim sektorima razdoblja. Ne samo to, omogućio je novu organizaciju proizvodnje koja nije više bila vezana uz rijeke i vodu kao pogonsko sredstvo pa su se promijenili kriteriji lokacije i cijela organizacija proizvodnje bila je organizirana oko parnog stroja koja je preko sistema remena, traka i kolotura pogonila niz strojeva. Parni stroj je tako postao tehnološka matrica razdoblja. Promjena tehnološke matrice onda podrazumijeva industrijsku revoluciju jer se razvija nova tehnologija koja postaje matrica novog razdoblja. Dvije industrijske revolucije nisu sporne, prva vezana uz parni stroj i druga uz kemijsku i električnu energiju. Motor s unutarnjim sagorijevanjem, mada nesumnjivo važan, ne predstavlja novu tehnološku matricu u schumpeterijanskom smislu. Zanimljiva će u tom smislu biti sudbina digitalnih tehnologija kojoj mnogi suvremenici pripisuju pokretanje nove industrijske revolucije i izgradnju nove tehnološke matrice.
Koje su policy implikacije schumpeterijanskog modela rasta? Prvo, budući da dugoročna stopa rasta ovisi o produktivnosti inovacija ovaj model daje veliku ulogu obrazovanju, posebno STEM obrazovanju i visokom obrazovanju u prirodnim znanostima. To obrazovanje vodi krerativnoj destrukciji i pomiče Krivulju tehnoloških mogućnosti. Drugo, u ovom modelu se može vidjeti važnost tzv. prednosti zaostajanja u kontekstu konvergencije koju je popularizirao teoretičar rasta AlexandarGerschenkron. Prema Gerschenkronu, zemlje koje su daleko od granice tehnoloških mogućnosti će moći ostvariti veliki rast produktivnosti i rasta ako primjene inovacije s granice tehnoloških mogućnosti. Tako slabije razvijene zemlje i Kricnerovi poduzetnici mogu kopirati naprednije zemlje i umjesto otkrivanja novih rješenja mogu primijeniti već razvijena, ali bez troškova istraživanja i stranputica. Treće, za rast je važno da u istraživačkom sektoru postoje ekstra profiti, tj. važno je da su akteri na tom tržištu relativno zaštićeni. Međutim, ovaj zadnji zaključak ne treba krivo tumačiti pa zaključiti da zemlje koje općenito imaju nisku razinu konkurencije na tržištu proizvoda brže rastu. To ne odgovara empirijskim nalazima koji upućuju da između dugoročne stope rasta produktivnosti (a time i stope rasta BDP-a) i razine konkurencije postoji obrnuta “U-krivulja” (Slika 5).
Slika 5: Razina konkurencije i dugoročni rast produktivnosti
Zaključno o “heterodoksnim” modelima rasta
Ovim tekstom smo završili predstavljanje “heterodoksnih”, ne-glavnostrujaških modela rasta. Iako nisu postali dio prevladavajuće paradigme (pa se ne uče kao dio standardnih kolegija na većini svjetskih sveučilišta) nadamo se da smo pokazali kako donose važne i zanimljive ideje te da njihovo poznavanje može unaprijediti razumijevanje rasta. U standardnim modelima rasta važne su ideje nejednakosti, raspodjele dohotka, režima rasta (vođen profitima ili plaćama), nestabilnosti dugoročnih ravnoteža te maksimiziranja stope rasta, koje su objašnjene kroz kejnezijanske modele i model linearnih tehnologija. Također, nadamo se da smo pokazali kako se “heterodoskne” ideje poput Schumpeterovih mogu lijepo uklopiti u glavnostrujaške modele. Schumpeterove ideje su čak na neki način postale i dio glavnostrujaških modela, ali u teoriji endogenog rasta koja dobiva na sve većem značaju.
Iz svega navedenog može se zaključiti kako je za stvarno razumijevanje razlika u dugoročnom rastu među zemljama iznimno važno poznavati različite modele, kao što je to inače slučaj u ekonomici. Kako često ističe poznati ekonomist rasta i razvoja Dani Rodrik, ekonomisti moraju shvatiti da postoji samo model (a model), a ne Model (themodel). Drugim riječima, nećemo daleko stići ako rast promatramo kroz naočale samo jednog (glavnostrujaškog) modela rasta.